Marjan Hajnal

.

Rapsod slobode

osloboditelj uma

i pronositelj eonske Istine 

Giordano Bruno 

.

 (Iz studije “Horizonti humanizma i transformacija vremena”)
.
.

Giordano Bruno (1548. – 17.2.1600.)

.

Giordano Bruno (1548-1600) možda je najtragičnija figura povijesti, ili je svakako jedna od njih. Dominikanac, humanist, doktor teologije i lektor filosofije, doktor filosofije i umjetnosti, gramatičar, mnemotehničar, astronom, pjesnik, matematičar… Predavao je na Sorboni, Oksfordu, Vitenbergu, Pragu, Helmstatu, Frankfurtu, Cirihu, Veneciji, Padovi… Ne želeći da se pokaje za ono za što se nije mogao osjećati krivim, prihvatio je radije da umre strašnom smrću nego da se odrekne svojih uvjerenja. Zajedno sa svojim knjigama sagorio je u plamenu svog duha, na Cvjetnom trgu u Rimu, 17. 02. 1600. god. Na sve optužbe odgovorio je sa dvije nenadmašne protivoptužbe:

“Pogriješio jesam, ali samo utoliko što sam tražio da se vlasti odreknu oni koji je imaju”; “Vi meni izričete presudu s većim strahom nego što je ja primam, vi se plašite, ne ja”. Njegovo dostojanstvo sve do kraja je bilo herojsko.

Cinizam megatehnike vjerovatno je dopuštao čak i simpatije prema Brunu, ali svaki cinizam brzo ustupa mjesto tragediji. Osim što je to bila lična tragedija, ona je bila tragedija humanosti i tragedija naučne svijesti. 1889. god. Italijani su otkrili spomenik (djelo kipara H. Ferarija) najvećem filosofu Renesanse, odali mu na taj način priznanje i počast, i iskazali kajanje za učinjeni zločin svojih praotaca. U svom antiaristotelizmu “nadmašuje i Kopernika i Kuzanskog, jasnom tvrdnjom da je svemir beskrajan, i da na njegovim bezbrojnim svjetovima mogu živjeti bića slična nama, te da postavka o apsolutnom mirovanju i kretanju nema nikakva smisla. Bruno također naglašava da se pitanje jednog sistema uočava samo u odnosu na neki drugi sistem, koji se i sam kreće brže ili sporije, naravno u istom ili različitom pravcu. Zemlja se kreće oko svoje ose i oko Sunca, a nama se čini kao da se nebo kreće oko nas, i kao da se i samo Sunce premješta među znacima zodijaka.”*35)

Bruno je prvi spoznao naučnu vrijednost Kopernikovog heliocentrizma, utirući put metodskom načelu relativnosti života izvan sfere slobode i humanizma, dokazujući primjerom svoje neustrašivosti da je i smrt relativna. Strah onih koji su ga osudili, vjerovatno je bio neizreciv, kao što je neizreciva zastrašujuća i osamljujuća antropocentrička prepuštenost čovjeka sebi samom i svom udesu, u momentima kada njegova okolina neće da shvati i prizna posve jasne stvari.

Uljuljkana u narcisoidni san megamašina kao kompleks socijalne i ideološke moći, samo je metamorfoza gladijatorskog mentaliteta, – publika iz arene krvožedno želi spektakularan prizor smrti individualnosti i same individue koja se odvažila da bude umnija i moćnija od mase umišljenih gladijatora – robova megatehničke civilizacije.

Brunov panteizam postaje panhumanizam: “Zemlja je zvijezda… Ona je na nebu, a nebo je Zemlja.” Brunova koncepcija kosmosa plod je shvatanja bliskog metempsihozi, o duši koja plovi kroz infinito i immenso, – beskonačno i ogromno prostranstvo, mijenjajući svoje pojavne forme, a ipak ostajući isto što jeste: oblik i stepen samosvjesne, ili neosviještene i uklete energije zarobljene u određenom tijelu. Beskonačni horizont herojski čovek ostvaruje u samome sebi, do boga on ne dospijeva kao do realnosti koja je izvan njega samoga, on, čovek, nije bog. Misli o božanskim stvarima ga pobjeđuju i ukidaju njegovu ljudsku skučenost i u njemu se otvara beskonačni horizont, on postaje žuđeni plijen svojih pasa, svojih misli; jer nije bilo nužno da božanstvo traži izvan sebe, budući da ga je već imao sažetog u sebi. To božanstvo nije ništa drugo do jedinstvo bića, izvorna jednostavnost koja je sama po sebi beskonačnost, ono jedinstvo koje pevazilazi čulnu mnogostrukost, ali je provjerava i razjašnjava, opravdajući i razrješavajući je u sebi samome”.*36)

Brunov svijet je svijet žive prirode koja se vraća…; “Šta je to što jeste? Isto što je bilo. Šta je to što je bilo? Isto što jeste. Ništa novo pod Suncem… Iz ovog duha koji je nazvanživotom svemira, proističe prema mojoj filosofiji život i duša svim bićima, koja imaju dušu i život, koje smatram besmrtnim, kao i tijelima. Što se tiče njihove suštine, svi su besmrtni, jer smrt nije ništa drugo do dijeljenje i ponovno spajanje…”*37) “Univerzalna duša je kao neko veliko opšte ogledalo koje odbija sliku Sunca, koje je život, a predstavlja sliku. Kad se ogledalo razbije, imamo onoliko cijelih formi koliko je parčadi ogledala. Te forme su, međutim efemerne, jer kada se ponovo sklope u jedinstvenu dušu, slike –fragmenti su uništene, ali ostaje suština koja je bila i koja će biti”.*38)

O etičkoj i humanističkoj dimenziji ovih Brunovih misli nije potrebno posebno komentirati, polazeći od ubjeđenja da bi to samo moglo pomutiti smisao koji je tako jasan. Najbolji komentar može dati opet sam Bruno:

“U ovom rasprostiranju koje sve obuhvata, u ovom kruženju ili okretanju promjenljivom i večnom, putem kojeg se u sveobuhvatnim njedrima svemira sve promjene uvijek ostvaruju, nema nikakve pravne pobjede i nikakvog stvarnog gubitka. To je kao talasanje na nedokučivom licu apsoluta; i svaki trenutak, u različitom položaju, sadrži svako pojedinačno zbivanje, svaki talas, svaku kap.”*39)

Bruno govori o humanom jedinstvu svijeta i pravu svih na slobodu i jednakost; bar to ima u vidu kada kaže: “U prirodi vlada okretanje i kruženje, uzvišeno i veličanstveno mijenjanje, koje izjednačava niže vode sa višim, koje noć mijenja u dan, a dan u noć, kako bi božanstvo bilo u svemu, i to na takav način da je sve sposobno da bude sve. Mudra duša ne plaši se smrti. Suština ne umire niti se mijenja; suština jeste, večna, jedna, indiferentna prema raznovrsnosti vidova koji se iz nje manifestiraju. Slijepi užas od smrti ne primiče se onome što je neosvojivim zidom istinske filosofske kontemplacije okruženo tamo gdje je spokoj života ojačan i postavljen visoko, tamo gdje je istina otvorena, gde je nužnost vječnost svake suštine jasna.”*40)

Brunova misao je duboko prožeta pankosmičkim idealom slobode. Odbacujući hrišćanstvo on kaže: “Svi smo obuhvaćeni nebom, razumijevanje istovetnosti svega što postoji predstavlja oslobođenje od uzaludne žudnje i glupe brige o čežnji za dalekim, jer dobro je pored nas, u nama.”*41)

Ipak, Bruno je protiv prihvatanja bilo čega bez rada i borbe. Za njega, na ontološkoj ravni nema razlike između istine i bića, istina je idealna, prirodna i pojmovna,… metafizička, fizička i logička. On glorifikuje zajedništvo humanih stvaralaca, nasuprot onima koje s pravom često naziva i pogrdnim imenima. Osjećao je najdublje poštovanje prema uzvišenim osjećanjima, pa čak i nad kajanjem, (iako se on nije pokajao jer mu je savjest bila čista): “Kajati se znači u sopstvenu zemaljsku sudbinu unijetižarku ljubav prema uzvišenim stvarima, kajanje, istina, jeste nad tijelom i nad grijehom, na zemlji i u bolu, ali kao ruža koja pupa iz mračnog i bodljikavog trnja. Moralna kriza osjećanja krivice, jeste kao neka sjajna iskra, koja izbija iz crnog i tvrdog kamena, penje se u visinu i teži svom srodniku Suncu. Ovdje nalazimo i nešto više od jednog duboko moralnog znamenja; to je ritam bića koje u svojoj nepokretnosti postaje proces ostvarivanja dobra, kad se crni i tvrdi kremen raspada na komade da bi oslobodio sjajni plamen ljubavi. Ali bol, oštro osjećanje krivice i rad, jedini su putevi koji stvarnost čine ljudski dostojnom.”*42)

G. Bruno fenomenalno i sasvim modernim psihoanalitičkim rezonom distingvira “slijepe iracionalne nagone” od svjetlosti uma “u zvjezdarnici naše duše”. Onaj ko voli ljude osjeća ljubav, “ne prema sebi, već prema biću, ne prema vlastitoj ograničenosti, već prema istini; ljubav koja nije zaborav, već sjećanje na sopstvene korene, otklanjanje sopstvene zatvorenosti; zaboravljanje sebe, koje ne znači nemarnost prema samome sebi, već ljubav i čežnju za lijepim i dobrim, naime nastojimo da postanemo savršeni, preobražavanjem i sličnošću sa njima. U ljubavi, kao božanskom i herojskom bijesu, izgubiti sebe znači osvojiti sebe, zaboraviti sebe znači sjećati se, djelovati, i u stradanju se identifikovati sa uzvišenim… Bez tih osjećanja postaje se izgnan i samozatočeni potčinjeni rob.”*43)

Bruno ne gleda život kroz pukotine bitka, on je ushićen pred srušenim zidovima nečovječnosti, zagledan u nebo i kosmos oslobođene, i napaćene duše svijeta. Poslije Bruna, nažalost, u plamenu megatehničke inkvizicije izgorjeli su milioni nedužnih života.

—————————————–

35) Giordano Bruno; “Dvije filosofske rasprave” V. Masleša, Sarajevo, 1979, god. str. 309.

36) Eugenio Garin; “Italijanski humanizam”, str. 242., V. Masleša, Sarajevo, 1987.

37) Eugenio Garin; “Italijanski humanizam”, str. 245. V. Masleša, Sarajevo, 1987.

38) Eugenio Garin; “Italijanski humanizam”, str. 247. V. Masleša, Sarajevo, 1987.

39) Eugenio Garin; “Italijanski humanizam”, str. 249. V. Masleša, Sarajevo, 1987.

40) Eugenio Garin; “Italijanski humanizam”, str. 250. V. Masleša, Sarajevo, 1987.

41) Eugenio Garin; “Italijanski humanizam”, str. 251. V. Masleša, Sarajevo, 1987.

42) Eugenio Garin; “Italijanski humanizam”, str. 254. V. Masleša, Sarajevo, 1987.

43) Eugenio Garin; “Italijanski humanizam”, str. 256. V. Masleša, Sarajevo, 1987.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s