Marjan Hajnal

SUADI, OLGI, NEDI, BOŠKU, ADMIRI, SCHORKU

.

Peti april dvije tisuće i desete. Osamnaest godina od ubistva Suade Dilberović i Olge Sučić. Punoljetstvo smrti. I novog života. Kobnog 5. aprila 1992. godine, Suada, studentica pete godine medicine, imala je dvadeset četiri godine. Olga je bila deset godina starija. Nemoguće je ne povezati sudbine Suade i Olge, prisjećajući se demonstracija u Teheranu, sa mučkim ubistvom 26-godišnje iranske studentice filosofie, Nede Soltan (londonski „The Times“ proglasio je osobom godine, postala sinonimom ubijene mladosti, Anđeo slobode). Olga je bila majka dvoje djece, Suada bi danas već odavno bila majka, Neda se namjeravala udati.   

Suada_Dilberović_1

Suada Dilberović (Dubrovnik, 24.5.1968. – Sarajevo, 5.4.1992.)

Ove osobe bi trebalo odlikovati najvišim posmrtnim priznanjima. Njihov iskorak u smrt označava trijumf života i uzaludnost sila tame da nadjačaju i slome sve ono što uopće u kulturološkom smislu simbolizira pojava mlade žene. Goloruka, pred snajperima i tenkovima, cvijet spram ognja ništavila. Atak na njih je atak na majčinstvo i atak na civilizaciju.

Ana Frank je umrla da bi takve žene svoju mladost podarile čovječanstvu na najbolji način.

Smrt je čudni nepredvidljivi pratilac, primiren, ili, nestrpljiv, uvijek uz nas, u nama. Ali, umjesto o njoj, važnije je razmišljati o životu. Da li smo i koliko naučili mi koji smo ostali da trajemo do svog nekog kraja? Pomenute mlade žene ispunile su smisao, makar prijevremeno, samo naizgled nedovršen. One su sada u boljem svijetu i promatraju nesavršenstvo čijem su obolu poklonile svoj časni život, najviše što su imale. Ostaje pitanje: Šta je sa nama?

Za ubice je jasno. Loši đaci, zlih učitelja, ne uvažavaju živu povijest i njene lekcije. Negiraju genocid. Ne može se ni očekivati da ih osude oni koji ih programiraju, podstiču, a vinovnike prikrivaju i nagrađuju. 

Karikaturalni bijedni umišljeni mužjaci, isfrustrirani genocidno-urbicidni biološki inferiorci, koji su usmrtili Nedu, Suadu, Olgu, i ne samo njih, morali su znati (nišaneći i transponirajući svoj nacistoidni ubilački nagon kroz tubus pseudo-patrijarhalne, anticivilizacijsko-dekartovske kvadrature kruga, sublimirane u zlotvornom čvorištu dijagonala krsta snajpera), da ubijaju svoje rođene  sestre, da poništavaju Život Budućeg Čovjeka, da ubijaju Pravdu i posljednje tragove razuma u opustošenom i poludjelom svijetu, i da, na kraju, nebitno je da li vlastitom zlom karmom vođeni, zavedeni (ali ne i amnestirani pred kolektivnom savješću Duha Čovječnosti), svedeni na bezosjećajne biorobote, ubijaju sebe same, bacajući svoje duše niz litice ponora iz kog nema povratka.

Neda Soltan (23.1. 1983. – 20.6 2009.)

I pored sveg terora, zlikovačke demonske sile koje su atakovale na Sarajevo, donacijama građana obnovljen, punim sjajem tek zablistao, otvoren, olimpijski grad, perla Orijenta u srcu Europe, grad pun mladosti, ljubavi, slobode i ljepote, i pored naredbi početničenog demonskog generala: „Raspameti!“, nisu uspjele slomiti dušu tog grada.

IZV._VIJ.

Raspamećenosti je oduvijek bilo i biće je, ali ona neprolazna, agresorska, neljudska, anticivilizacijska, zauvijek će pratiti njene nositelje. Drugoj strani, žrtvovanoj, na svu sreću, posljedice raspamećivanja ne mogu biti duga vijeka, – evolucija bogumilske samosvijesti o slobodi i važnosti zajedništva, humanosti i stvaralaštva, liječi sve rane i nadživjeće sve fanatizme i sve iracionalnosti.

Dok je kapi uma i humanosti, umjesto pred raznim svecima, papama, ajatolasima, patrijarsima, rabinima, svakodnevno se treba moliti i pokloniti jedino kultu slobodnog života, kog karakteriziraju poštenje, rad, pravednost, samilost, plemenitost… 

Bilo u Iranu, ili Bosni, uzaludno je silnicima što ubijaju takvu ljepotu, dobrotu i hrabrost kojom su zračile Neda, Suada, Olga, i hiljade mladih sličnih njima, što svakodnevno pate i stradavaju širom svijeta. Donositelji haosa to još ne znaju: Shirin Ebadi, uhapšena iranska dobitnica Nobelove nagrade za mir (2003.) i Nagrade za ljudsko dostojanstvo, nije usamljena i jedna. Njen majčinski pokroviteljski glas razuma ne može nadjačati ognjeviti vihor nijedne vjerske „revolucije“. To bi trebali znati zlodusi-krvnici.

Negdje u starim spisima zapisano je da će rijeka Eufrat presušiti. Možda.

Ali, u Sarajevu, na mostu nekada zvanom „Vrbanja“, sada „Most Suade i Olge“, na spomen-ploči piše:

„Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši.“

SPOMEN-PLOČA_NA_MOSTU_SUADE_I_OLGE_1

Na istom mostu godinu dana kasnije, 18. maja 1993. od snajperiste zloglasne grupe Ševe ginu sarajevski Romeo i Julija, Boško Brkić i Admira Ismić.

 BOŠKO_I_ADMIRA

Boško i Admira

Uz njihove grobove je i grob američkog novinara Schorka Kurta, novinara Reutersa koji je rekao da kada umre želi da ga sahrane pored njih, o čijoj pogibiji je bio prvi izvjestilac. Ubijen je 2000. godine u Sierra Leoneu.  Po njemu je nazvana jedna ulica  u Sarajevu, a na spomen ploči je posveta: “Tokom 1.335 dana opsade cijelom svijetu je pokazao istinu o ratu, heroizam i veličinu patnje građana Sarajeva.”

Kurt Schork

Kurt Schork (1947-2000)

Opstaće bratstvo i jedinstvo, udruženo makar i u smrti. Posvećene krvlju nedužnih, rijeke mladosti će teći, i nikakve odmetnute ništarije ih neće zagaditi. Dok je kapi uma i humanosti.

.

Marjan Hajnal

5. aprila 2010.

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s