Marjan Hajnal
– recenzija knjige “Homerov arhipelag” Borislava Jovanovića –

.

Borislav Jovanović

.

“Homerov arhipelag”

.

FENOMENOLOGIJA SVOJEVRSNOG IZBAVLJENJA

ILI

KRATKA POVIJEST VJEČITOG META/SVIJETA

 

Govor samoće je govor mistike. Sve je posthumno, govorila je moja Muza;
tamo je skrivena bezvremena ljepota.
Postajao sam vlasnik kovčega punih samoće, drevne duše i leksikona Sunca.

.

Riječ Borislava Jovanovića ne podnosi saturnalijsku, uprstenjenu, vječito istu putanju. Ona je slobodna kao radoznali ptić nesvikao na opasnosti, iskače iz svog već pretijesnog gnijezda, ali mu se s večeri vraća u muževnoj zrelosti, spoznavši svu nesigurnost rastućeg sumraka kom se ni Minerva više ne raduje.

Psiha sadašnjice je noć mrtvačke kapele sa zaključanim pokojnikom.
Duša je u akceleratorskoj orbiti svjetske berze.
Nebo se nakrivljuje.
Ništa nije u svom jezgru.

Tom sumorju se isprečava opozit koji se ne može okarakterizirati prosjevom vedrine, još manje se može pojasniti svođenjem na blasfemični optimizam, no njegov odjek jetko-borbeno oglašava nepokorljivu prisutnost:

Samo se još ponegdje raduje samohrani i kao suza čisti um.
Poetika je naša jedina intabulacija.
Ići do kraja sebe umjesto do kraja svijeta.

Sedam poglavlja, sedam su otoka spasa nađenicima, sedam su slika, sedam boja spektra, sedam Helijevih rijeka stopljenih u akvatoriju što okružuje „Arhipelag“. Homerov. A s Homerom, tu su Kalipso, Menelaj, Polifem, Paris, Muze, Odisej, Sizif, pridružuju im se Maje, s kojima se plovi do Hubbla, Higgsa i Baumgartnera…

Estetizirana vizija svijeta velikog rapsoda slobode, Homera, više se nikada nije ponovila. Zasigurno, nije neotragik Nietzsche tek tako silno i slučajno čeznuo za Dionisom, oplakujući razbijeni kalež iz kog se ispijalo sjećanje na neopjevljivo herojstvo atičkih filosofa-pjesnika-ratnika.

„Arhipelag“ je polje ishodišta jednog od bitnih toposa svjetske duhovne baštine, presudne posebno za Europu. Proputovanje među otočjem „Homerovog Arhipelaga“ je svojevrsna fenomenologija izbavljenja brodolomnika iz olujnog mora zaborava. Odigravši svoje ljudske uloge, zaslijepljeni lažnim suncima, vape za spasom, ostavljeni na milost beznađu i nemilosrdnosti uzavrele kaljuže „civilizacije“. Ona bi ih ostavila da potonu u zaborav, da nije argonauta Autora što se odvažuje da ih otima iz čvrstog zagrljaja samog Posejdona. Autor ih u moreplovačkom scenariju bezbolno preuzima iz pogibeljne stihije kao slijepe putnike na svoj brod „Mariju Magdalenu“, prozvanom po jednoj od najljepših među prisutnim lijepim ženama, čarobnicama i boginjama, a na njegovoj palubi se nađoše: Geja, Kleopatra, Atena, Sapfo, Venera, Danaja, Antigona, Muze, Helijada, Europa, Sofija, Artemida, Dijana, Harmonija, Ifigenija, Afrodita, Hesperida, Nereida, Jovanka Orleanka, Liza Đerardini, Elizabet Taylor, Greta Garbo, Melina Marija Merkuri, pedeset Nerejevih kćeri među kojima je i Ahilova majka Tetida, kao i pedeset časnih sestara i njihovih majki. Na jedrenjaku koji postade najskuplji brod, sa najdragocjenijim ljudskim i božanskim blagom ikad okupljenim, pjevaju skupa sa Autorom himnu Tvorbe, Postanja i Postojanja, odlaznici i povratnici, nađenici i traženici koje niko više neće tako tražiti, jer su jednom zasvagda okupljeni, iskupljeni, okupani i čisti od pogleda baštinika Zaborava.

Lavirint Zaborava, pokušavajući da se otme kontroli, postajući hegelijanski apsolut totalitarne svekontrole, sajber koji nenadano guta već napisane epigrafe, nekrologe, biblioteke, plemena, gradove, države, prašume, ledenjake, ipak nezaustavljivo raste, i teško onom kog lavirint uhvati, i blago piscu koji može a neće da ga napusti, taj je naučio da piše, zaboravljajući da diše, da postoji.

Ljudska rasa ne zna dovoljno, posebno ne danas, koliko bi bila pusta bez duha Antike. Zato joj je neslućeno važan Autor, obnovljeni Janus, osuđen ili privilegiran da kao dvodihalica gleda lice i naličje svijeta, ne strašnog koliko grotesknog, kog Autor sažaljeva, kritkuje i slavi u isto vrijeme. Malo ko i pomišlja da je obnovljeni Preobraćeni Janus i posljednji Janus ove mučne civilizacije. Zato Autor i žuri. Žurba je kvintesencija Palog Doba, apriorno suočenje žala sa Krajem, sa krajem samog Autora bez kojeg će svijet izgubiti još jednog osjećajnog motritelja i promišljatelja prošlog koje će bez njega postati definitivno izgubljeno defigurirano prošlo.

Otuda žurba Autora da spasi Najbolje od postajućeg – najgoreg svijeta, pred njegovim smakom. Homer vidi, za razliku od mnogih svojih putnika, besmrtni značaj vrline. Nisu svi putnici vrli i vidoviti putnici, još je puno zavisti u njima, ali već smirene, pred zajedničkom opasnošću. Svi koji su već tonuli, svjesni su da je budućnost vrline u rukama Autora. Ako nema Autora, neće biti knjige, bez knjige nema vrline, bez vrline nema ničeg osim povratka u haos i tamu ništavila.

Smak svijeta je Autor vidio kao konačni nestanak vrline.
Razlozi pisanja su istovjetni sa razlozima nastajanja svijeta u kojem smo se našli. Što su nepoznatiji to su prisutniji. Možda je to ontološki infinitiv. Ima nas ako imamo svoja sidrišta vječitog duha.
Možda je knjiga prethodila stvaranju svijeta; možda se svijet u nju i vrati.

Pisanje je strast življenja. Pišući, nadvladava Autor enigmu prelaska. Smrt piscu nije bitna, ona je i tako samo „buđenje iz vječitog sna“. Pisati znači izdići se iznad svakog revolta, pa i vlastitog. A u revoltu je ipak početak PRAVE knjige i dovršetak njene sudbine. Bez probuđenog Sizifa u Autoru, nema autorstva. Sizif je svjestan svog mukotrpnog položaja, ali njegov put je samo fenomenološka igra ponavljajućeg dokazivanja i pokazivanja slijepima zdravog vida, ali duševno obnevidjelima, da je njihova bešćutnost uzrok njihovog sljepila za vrijednost po sebi, za trag umjetnika-tragaoca za vječnim, za odsustvo samilosti, za svijest da je svijetu potrebna samo jedna vrsta mesije, onaj koji piše jedinu stvarnu Knjigu života, o Sačovjekovanju. Pisanje je život i život je pisanje. Sve drugo je smrt kulture. Čovjek je najveća knjiga, i zato, s pravom zaključuje Jovanović:

Ubiti knjigu isto je što i ubiti čovjeka.

Pred opasnošću te nasilne smrti, nad historijom, nad humanošću, pobunjuje se Novi Sizif, koji ulazi u sliku života, da bi iza platna, užasnut, vidio i vičući objavio što vidi, glasom od kojeg bi gluhi i slijepi srcem morali čuti i progledati:

Tamo ste svemir pretvorili u cirkus. Tamo ste polomili filozofska ogledala. Od ljepote tijela napravili ljepotu smrti. Erotsko pismo je izgubljeno zauvijek. Biblioteke su muzejske tamnice. Mliječni put je smetlište. Postali ste kolijevka Herostrata i Terzita. More pretvorili u splačinu, cvijet odvikli od cvijeta. I sad zovete upomoć Penelopu, Sizifa, Platona, Mariju Magdalenu, Artemidu, Sofokla; Milosku Veneru, Milenu Merkuri; zovete Sofiju i Heraklita, Diogena; pišete drame o Juliju Cezaru, Empedoklovoj i Sokratovoj smrti; izvodite pozorišne predstave u gimnastičkim dvoranama i javnim kućama; u pećinama; izgovarate elektronske riječi; otimate se oko Mumija; oko komada klesanog kamena; hoćete još jedno Sunce. Vaš logos je crna rupa i gnoj. To se dešava kad se otpiše metafizika za sva vremena; kad ludilo tijela postane sudbina; kad svi navuku rukavice od ježeve kože: kad se duša otme od njenog htjenja; kad se razdvoji na svijetlu i crnu polovinu; kad se teret vječnosti ne podijeli sa teretom prolaznosti; kad se sjajno, blagorodno, valovito i široko oko zakrvavi ostajući bez samorode suze kao jedinog svjedoka duše i njenog ruha. Vi ste svi ozareni objavili svijetu kako ste izmislili spravu koja oponaša ljudski zagrljaj i kako će svako dijete imati po jednog takvog Plišanog Medu. Više ne očekujete dolazak nikakvih mudraca. Ni sa Istoka ni sa Zapada.

Napisati knjigu o slavnima i bitnima znači oživjeti one koje treba spasiti od nezasluženog zaborava. Knjiga je moderni zidopis, riznica povijesno-antropološkog i lingvističko-hermeneutičkog bogatstva, analogon proto-grafitima. Današnji grafiti-simboli-poruke jednim dijelom zov su pobune protiv obesvećenog, posivjelog, podivljalog svijeta, kao slika nijemog „Krika“ (Edvard Munch) koji pokušava kroz metroe i urbane rezonantne klance, te prljave bučne pećine, dozvati još nezabludjele, ako će takvih uskoro još uopće biti, da ne prođu bezosjećajno pored goluždravog gladnog djeteta kao pored čuda, dok istovremeno moćnim senzorima i teleskopima svih vrsta sa basnoslovno skupih „Vojadžera“ tragaju po kosmosu za molekulom vode i zrncem života, a život iskonski, najplemenitiji, kopni pred njihovim bezosjećajnim očima, pred nogama skuplje obuvenim od nečijeg polugodišnjeg prihoda, gazeći kroz džunglu smrti nedužnih.

Zato, da bi normalan opstao i ostao normalnim, potreban je oživljeni mit, a njega nema bez spašenog Novog Sizifa, i Novog-Starog Homera, i Autora, spremnih da skupa uvijek iznova, uz trijumfalni smijeh nepokornih Atlasa valjaju uzbrdo okamenjeni grijeh obezljuđenog čovječanstva. Ima li čovjeka bez sizifovskog Sačovjekovanja?

Treba sačovjekovati* – to je moja, Plutarhova riječ. Srdačno učestvovati kako u sreći tako i nesreći svojih saljudi i biti čovjek među ljudima. To je put eutimije. Ona od svakog dana pravi praznik.

Ako se ubije mit, neće biti ničeg. Sam Bog prikazan Mikelanđelovom rukom na slici “Strašnog suda” prekriva oči, užasnut posljedicama neposluha i samovolje odrođenog onog od kog je očekivao da bude i ostane humanum. Humani sin.

Ali, odrođenom i izrođenom anti-humanumu stranim postade Sačovjekovanje, poče spaljivati knjige, čitave biblioteke, kao da nisu pripadne civilizaciji svih.

A „gdje spaljuju knjige, spaljivaće ljude“ (Goethe). I tako bi.

Mit, poeto-mit, neovisan, poslan kao uzdarje nađenicima da ih zabavlja, da ih podučava, i da im služi, da ih čuva, preživjeće i nadživjeće ovaj svijet.

Ulazeći u mit Autor se stapa s njim, jer čovjek jeste, kao mitsko biće, sam mit.

Mit je svjetiljka kao i čovjek u njemu. Ništa bez privida, dragi moji, ništa.
Mi smo živa intima odbjeglog svijeta. Mi smo produžena sopstvena utjeha.

U Mithosu je prvi misaoni trag humanosti, on sadrži ontološku supstancu jezika. Historija mitske svijesti paralelna je historiji kulture; Logos kao prostor-vrijeme rastvara se kao ponovo upostavljeno jedinstvo, – Haos-Kosmos-Logos-Mithos, – čovjek prestaje biti samom sebi iluzija i tajna, on spoznaje istinu da su Apsolut i humanost identični kao Veliki Početak i Život, a Antimaterija i Ne-Bitak da su identični kao Veliki Kraj i Smrt. Sama relativnost postaje Apolutno-Relativna u Nirvani još nespoznatog Mithosa. Taj prvi progovor Bitka nužno je u svom jezgru morao imati cjelovitu sliku svijeta. Jezik kao “senzorium commune” mogao je nastati samo na osnovu učešća u djelatnosti očuvanja umnosti koja teži zajedničkoj svrhovitosti. Mithos ne označava samo sjećanje, pamćenje, nego i raskrivenost u Bitku prikrivenog. Gea i Uranos kao roditelji Mnemosine, titanke koja je stvorila Muze (mousai, musae), zauvijek su ostali antički simboli Univerzuma koji istinu o sebi krije, ali i čuva u mitovima. Mitologija i filosofija bave se ontologičkim porijeklom velikog kosmičkog početka iz Haosa. Mithos, međutim, ne diferencira svoj odnos spram teogonijskog viđenja postanka svijeta, naprotiv, mit reflektira iz dubine vremena sliku o postanku svijeta, dok se filosofija bavi analizom svjetlosti koju je apsorbovao um. Supstancijalno jezgro mita je odgonetnuti izlaz iz lavirinta, ali kojim misao odbija poći.

Đe gođ smo, u lavirintu smo.

Mitovi omogućuju svijet ljubavne igre neviđenih, nespojivih. Prepoznaju se stari likovi u novim ulogama. Sklapaju se nove ljubavi i prijateljstva. Defiluju sa svojim ispovijestima Penelopa, sa njom Liza Taylor, Homer, Antigona, Sokrat, Platon, Sapfo, Eshil, Ovidije, Marko Aurelije, Merlin Monro, Afrodita, Borhes, Mona Liza, Kavafi, Heraklit, Kleopatra, Diogen, Janus, Sizif, Melina Merkuri…

Nečujni zov nevoljnih, traženih i izbavljenih nađenika, intuitivno LJUDSKI OSJEĆA Borislav Jovanović, Janusov poslanik, Autor, iskusni Posejdonov moreplovac-burevjesnik, isplovivši u susret neviđenom, sudnjem, kad se svi drugi povlače u kukavičku luku indolentnosti i bezosjećajne samodovoljnosti. Utoliko je riječ o podvigu vrijednom viteške plemićke titule najvišeg duhovnog reda. „Homerov Arhipelag“, bezmjerno po smislu djelo, ne zna se da li je moćnije po rečenom, ili tek naslućujućem.

Kao što to u mitovima biva, neki galiotski sužnji svjesno potopljeni, raskidanih srca, pa ljubavlju pra-roditeljke svih voda obnovljeni, ipak će preživjeti.
Zahvaljujući Novom Odiseju, zvanom kratko – Pisac.
BITI PISAC je impresivna lekcija Autora „Homerovog Arhipelaga“ svim piscima. Da ne bi bili piskarala. Jedino kroz opasnost pisac može dospjeti i u zabranjene gradove, kineske, ruske, svemirske. Pisanje podrazumijeva izazov nagrade, i kazne. Mnogi pisci su izgubili sve, državu, slobodu, život.

Knjiga vadi iz groba i vraća u njega.
Pisanju je potrebna bliska opasnost makar ona bila i nemoguća.

Šta predstavljaju oskari za filmska ostvarenja i nobelove nagrade, kad novopečeni junaci estrade, kinematografske, znanstvene ili mirotvoračke, ne znaju za Fidiju ni za Arhiloha, Plutarha i Ismenu, osim što su možda samo čuli o njima ili pročitali koji redak iz informativnih propedeutika na srednjoškolskom nivou, ili, ni toliko. S njihovom rastućom a prolaznom slavom, raste pustinja u kojoj će i sami posrtati odbačeni i zaboravljeni, posljednji i bezvidno sićušni. I biće krivi što se pustinja širi, uporno odbijajući da svoje moralno posrnuće dožive i prihvate kao svoj udio u eutanaziji nad kulturnim bićem epohe koja ih je iznjedrila.

„Homerov Arhipelag“ je oaza koja iz svog mira izrodi metaforu. Njom usamljena Moira, ljubavnica Narkosa, uspijeva nadmudriti Janusa i neopaženo mu prići da bi ga zavela do pjesničkog očajanja. I navela na sunovrat sa stijena Akropolja.

Metafora je najljepše čudo kojeg se možemo domoći.
Helada je izašla iz vedrine bogovskog mora, vi iz njenog drugog neba.

Zbog čarobne moći igre svjetlosti Atene Partenos, zaštitnice metafore, osamio se Heraklit, jedan od najvećih ljubitelja tišine i umnosti:

Prezirao sam ih kao što su oni mene ne jednačeći ih sa zavičajem. Ljudi iz mržnje i zavisti rade ono što ne treba makar zbog toga i umrli. Ne trpe nikoga ko je bolji ili je najbolji među njima. Ako takav čovjek postoji, onda neka ide bilo kuda, daleko od njih, i neka traži druge sa kojima će se družiti.

S humanističkog stanovišta dopustivo bi bilo, mada možda s upitnim autorovim suglasjem, „Arhipelagu“ odjenuti odeždu lamenta, jer, iskusni kapetani dugih i opasnih plovidbi ne lamentiraju, oni plove, da bi doplovili, da bi opet isplovili. No, malo je pravih. Mnogo je zvanih, malo izabranih. Sramotno i suludo i danas neki od njih potapaju svoje titanike, kao kukavni Schettino koji iz čistog maloumnog hira, kao da je slamka, prevrnu povjereno mu basnoslovno skupo kruzersko plovilo, i pobježe dok su ginuli putnici. Tako je i sa svim drugim lažnim samoprozvanim baštinicima svjetskog blaga. Zbog njih će se možda komercijalizirati, iznajmiti ili čak prodati i Partenon. Da li je u tom slučaju bilo koji lament suvišan?

Pisanje je vraćanje duga povijesnim likovima, uz priznanje zahvalnosti što su postojali. A knjiga se može napisati, ali se ne može okončati:

Pisac ne može da završi svoju knjigu. Strah ga je od toga čina. Ponekad je isuviše stidljiv i isuviše smrtan da bi to učinio. Hvata ga nesigurnost i svemirska ophrvanost. Plaši se sopstvene izdaje.
Od grijeha kojeg može učinjeti prema svom izabraniku.
Vratih se vječitom povratku. Prinesoh smrt na oltar knjige. Ona me prenese đe htjede. Izmjesti se iz mog u svoj san. Nema čitanja bez dočitavanja. Sve prolazi osim pitanja o smislu života i svijeta. A sve je lažno i sve vječno. Proširujemo se na svekolika bića koja su bila i koja nikada neće biti. Ne odstupamo od toga ni ja, ni oni koji me nagovarahu na to gledajući me sa smrtnim strahom u očima. Knjiga je, opet, Sfinga.

Da, knjiga je Sfinga. Kao što je Sfingom postao njen uništitelj, Edip, otac znanstvene, rodoskvrne civilizacije, samooslijepljene. Tragičar Sofoklo bijaše prvi sa kojim se otvori bezdan psiho-samo-analize. I trajao bi tragizam vječno, da nema spasonosnog carstva mita. Mit nije priča, legenda, bajka, mit je stvaran, nestvarna je omitotvorena stvarnost pragmatiziranog praxis svedenog na novac, silu, blud, zbog kojih duhovno propadoše Babel, Luxor, Persepolis, Konstantinopolis, Rim … Današnji megapolisi su kosturnice. Ima li nade? Nema. I ima. U nedoumici Autor žuri da kao Noah u svoju barku spasi što se spasiti može i što imperativno mora preživjeti.

Knjiga je i moćnim zidinama opasana i junački branjena Troja, koju se mora milošću pridobiti, bez rušenja i pokoravanja. U njoj žive likovi, najbolji poznavaoci pisca.

Niko nije poznavalac pisca kao njegovi likovi.

Kao što svako djelo ima svoj govor, o smislu, ima i svoju šutnju, i samoću, potaknutu prispjećem Riječi rubu besmisla, Riječi uplašeno zagledane onom dolje bezdana sive obeznađene svakodnevnice.

Pisac u osmodimenzionalnoj polisferi, tonalno-prostor-vremenskoj, okružen je zvjezdarnicom misli okupljenih gravitacionim poljem vlastitosti, misli s okusom praha donešenog orkanskim vjetrovima od okrznutih visokih hridi s gordim borovima zavičaja, i kristala nebeskog leda razbijenog munjama-vjesnicama natčovještva.

Tim plodotvornim prahom spojenim s onovremenim, transkosmičkim, meta-sjemenom, napaja pjesnik svoju dušu, prelivenu još i posljednjim valima natkriljenim nad antičkim ratnim brodovljem što tonu u modri nepovrat, skupa sa namjerno neodvezanim galiotima.
U tom okrutno-muškom okončanju njihove plovidbe, u mjehurićima vidljive duše, nezaustavljivo uspinjuće k površini, natrag, k Tvorcu, tvorački je nukleus Novog, u Mithosu sebe-prepoznavanja.

Dok se Alexandr Vladimirovič Koževnikov pitao „Kako čitati Hegela“, za čitanje romana Borislava Jovanovića „Homerov Arhipelag“ nije se potrebno pitati tko može čitati to djelo, što je jasno iz uvodne ničeanski intonirane ograde privatnosti estetskog čina pisanja za sebe (uslovno, i ponekog). Drugim slovom sročeno, bez urođenog mito-poetičkog erosa i ethosa, nećemo dosegnuti ni predvorje Jovanovićeve filosofske vizije s onu stranu nedodirljivog Boljeg. Jer, iako je, prema želji i naznaci pisca, riječ o romanu, „Homerov Arhipelag“ je oda, poema, poetizirani hommage svijetu kom nedostaju mitotvorci i epografi.

Ni sujeti ne smije biti mjesta, jer, mora se priznati, ne samo da u nezahvalnom i izlišnom pokušaju kompariranja, nema mjesta ni sumnji da, prevashodno pjesnik metafizike i meta-etičkog svijeta, Jovanović u nekim elementima književne ekspresije nadilazi, često neopravdano i prenaglašeno, slavljene sunarodne suvremenike. Iz pieteta prema njima, ne treba ih imenovati.

Sjajno je bilo biti i ostati sa Antigonom, Janusom, Ahasferom, Odisejem i Penelopom. Sa Boginjama i Bogovima, sa Marijom Magdalenom i Melinom Merkuri. Sa Sizifom.

U „Homerovom Arhipelagu“ divno je družiti se sa Autorom, tvorcem novog prelijepog mita spasenja kojim se budi nada da će nad zaboravom dobra trijumfirati Sačovještvo.

—————————————————–

*) Sačovjekovati – divan slavenofonski sinonim za humanost i koegzistenciju

—————————————————–

Više o autoru vidjeti na: http://sr.wikipedia.org/wiki/Borislav_Jovanovi%C4%87_(pesnik)

—————————————————–

Tel-Aviv, 24. 2. 2013.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s