Marjan Hajnal

ODSUDNI BOJ ZA HUMANOST

(Odlomak iz knjige “Pirat pirata” – 2005.)

Posljednji period u životu Aramejevom bio je jedan od najtežih. Noćima nije mogao spavati. Tješilo ga je jedino to što je znao da je njegov sin jedinac Simon na sigurnom. U početku je povremeno dobijao vijesti o njemu, ali su one zamrle otkako se Aramej našao u potpunoj izolaciji. Neki od njemu najodanijih pristalica jednostavno su nestali. Čak i poznanik Lao San. Doduše, saznao je za njega da je otputovao na duži period, ali se to isto moglo čuti i za druge uglednije građane. Vladala je potpuna neizvjesnost. Šta je pripadalo istini, a šta nagađanjima, teško je bilo razaznati, tek ljudi su počeli nestajati, a njihova dobra su grabili susjedi lojalni gradonačelniku. Jedna za drugom padale su okolne regije pod vlast uprave novoga centra, koji je poput vrtloga u okeanu odnosio sve što je mogao dohvatiti.

Edinul Ulmaidi, čiji preci su u Europu stigli iz Sirije, bijaše naslijedio ogromno bogatstvo od svoga djeda. Njegov otac i tri strica bili su u međusobnoj neslozi, tako da je već u šesnaestoj godini dobio testament kojim djed sve ostavlja njemu. Prije djedove smrti, bio je to jedan od uslova, trebalo je da se obaveže da će cijelog svog života slijediti uputstva nekog starog porodičnog magijskog ceremonijala što će mu se postupno razotkrivati u fazama od tri godine, za što mu je dodijeljen učitelj koji će ga uvoditi u tajne tog običaja. Edinul je ubrzo toliko uznapredovao da je samovoljno odlučio da mu učitelj više nije potreban. Isplatio mu je sumu koju je ovaj sam odredio, dao mu je mali posjed, ali je naredio čuvarima da ga nikuda ne puštaju, niti da mu neko može doći u posjetu. Poslije izvjesnog vremena učitelj se razbolio od neke čudne nepoznate bolesti. Njegovom smrću tajna mističkog kulta ostala je jedinom njegovom nasljedniku – Edinulu.

Majka ga je odgajala do pete godine, kao razmaženo i boležljivo dijete, u okruženju u kom su jezivi prizori javnog kažnjavanja i smaknuća robova, ili protivnika postojećeg režima, bili tako česti da bi dan koji bi proteko bez njih izgledao neobičan, neispunjen, dosadan. On sam se zabavljao igrajući uvijek ulogu tlačitelja i pobjednika. Da ima posebnu privilegiju osjetio je one večeri kada se vratio sa modricom na oku. Kuća dječaka koji je bio malo odvažniji i koji mu je na udarac uzvratio udarcem, srušena je do temelja, a čak su i kameni temelj raskopali i odnijeli, tako da je na tom mjestu ostala prijeteća praznina koja je govorila za sebe, umjesto bilo kakvog dodatnog upozorenja. On sam je, od kada su ga odvojili od majke, bio određen pri posebnoj ustanovi za “odgoj” takve djece, da brine za mali zoološki park u kom je na svoju ruku mogao odlučivati o sudbini životinja i novopridošlih mladunaca. Iznalazio je nevjerovatne metode da muči nesretna mala stvorenja, tako da su se čak i stari učitelji “divili” njegovoj “maštovitosti”. U takvoj slobodi je rastao mali genije zla.  

Kasnije je bez sankcija napadao i napastvovao članove porodica koje nisu imale načina da mu se odupru. Zahvaljujući surovosti u koju je ogrezao i novcu kojim je mislio da sve i svakoga može kupiti, bio je stasao za svaki vid nasilja, a mračna magija u koju je bio upućen obezbjeđivala mu je moć nad poslušnima koji nisu poznavali strah, emocije, niti bilo šta ljudsko.

Njegova najveća ambicija bila je da zavlada svijetom i to tako što bi prvo stavio pod svoju kontrolu “Put svile”. Ideja je bila jednostavna i toliko zastrašujuća u toj jednostavnosti. Njegov djed je najveći dio svoga bogatstva stekao preko dominacije nad raskrsnicama na kojima su se razmjenjivali robovi, oružje, slonovača, začini i tigrova krzna. Zato Edinul nije imao velike prepreke da nastavi utrtim putem, s tim što je dopunio “Put svile” opojnim sredstvima, otrovima, bijelim robljem, naftom, zlatom, i naravno, astrolozima. Astrolozi su bili, zapravo, njegovi najodaniji špijuni. Slao ih je tamo gdje su trebali da pripreme teren za “rasturače”. Koristeći prirodnu ljudsku radoznalost, naivnost i interesovanje za raritete, astrolozi su neosjetno uspijevali da preko egzotične muzike, aromatičnih ulja i čudnih mirisa razviju potrebu za tim, u osnovi bezazlenim i nenametljivim sitnicama. Niko nije slutio da se u pozadini svega kriju podle namjere čudovišnog mračnog maga. Sa tim sitnicama, koje su postajale dostupne svima, širila se groznica rušenja legalnih autoriteta. Stalno u dodiru s nečim čije je porijeklo vezano za čitanje sudbine iz položaja zvijezda, naivni i njihova djeca su, kao i obično, bili prve žrtve. Astrolozi su se, kao učeni ljudi, s lakoćom zapošljavali u školama, a kada bi jednom mistika ušla u školske sveske, teško bi je bilo zaustaviti. Lak ili nikakav moral onih kojima su s puno povjerenja ljudi povjeravali svoju djecu da bi ih ovi “pedagozi” odgajali, doprinosio je jasnom razgraničenju suprotstavljenih shvatanja.

Aramej je u nekoliko navrata vodio ogorčenu borbu, izlažući se otvorenom riziku, da bi ukazao sugrađanima na pogubnost prisutne pseudo-ideologije koja se na drzak i nezadrživ način infiltrirala u sve pore javnog života. Pojam kulture se toliko zloupotrebljavao da su hirovitost i nastranost svakog šarlatana mogli biti proglašeni manirima velikih umjetnika. Sukobi između “liberala” i “konzervativaca” bili su sve češći i žešći. Edinul je igrao svoju igru i imao je svoje razloge iz kojih se na Arameja i neke druge pojedince još uvijek nije spustila njegova šapa, ali to nije značilo da to svakog trenutka neće i uslijediti. Zato Aramej odluči da ne čeka da mu se na vratima pojave Edinulovi policajci. Znao je da su prethodnih zima knjige njegovih prijatelja (koji su ranije otišli ili nestali) korišćene za potpalu vatre umjesto drva, i sada je s neizmjernom tugom prelazio pogledom preko naslova na policama u svojoj biblioteci. Izdvoji “Pozni labuđi pjev”, zbirku pjesama anonimnog autora koje je pronašla i objedinila njegova supruga. Pjesnik predstavlja u jednoj pjesmi labuda kojeg je prevario naizgled pitomi izgled ambijenta u kom je proveo ljeto, ne pridružuje se svome jatu i ostaje okovan ledom u jezeru koje se preko noći zamrzlo. On, rijetke pojave, veliki crni labud, na kristalnoj bjelini snijega, oprašta se od breza, punog Mjeseca, žaleći, ne toliko za proljećem i njegovim jatom koje neće dočekati, koliko za južnim vjetrom što će uzalud očekivati da ponovo razigrano ponese njegova velika crna krila.

.SAN

.
Crni labudu gordi
U oči tužne tvoje
Zimski Mjesec tone
Ti ne odletje put Juga
I na krila promrzla
Tvoj dugi vrat lagano klone..
.
Stud rana prevari mnoge
Da opčinjeni jezerom
Ostanu još malo,
A ne vide koliko
Za svojim jatom kasne.
Dok tanki led
Taj čudesno privlačni
Kobni kristal bijeli
Okiva vode tirkizne,
Tvoje crno drago tijelo
Već nema nade da se otme
I pogled tvoj čeznući za nebom
U snu vječnom tiho gasne..
.
Ti ne znaš,
Ali u toj čari bijeloj
Punoj opojnog mira
Mnogi prije tebe
Ostali su tako
I poput tebe sniše.
Zanesen vizijom
Prekasno shvataš
Da u lagunu mladosti
Optočenu dijademom
Lakih vitonogih breza
Nikada nećeš uploviti više..
.
I sada, sluteći kraj,
U snu snježnom, srcu ne tajiš
Koliko žališ za vihorom gorskim
Od visova dalekih.
On uzalud čeka da crna
Slobodna krila tvoja
Još jednom ponese
Preko modrih voda
I da ih spusti na dugu
Iza oblaka mekih..
.
Da ih kao u kolijevci
Od purpurne svile
Kao najdraži dar
Dugo i blago, sjetno njiše.
Ti o tome još samo snivaš
Dok pod hladnim Mjesecom
Bijele breze tuguju
Prekrivene snijegom
I šapuću o tebi:
“Nikada dragi,
Prelijepi, Crni, nikada više”.

.

Ne znajući kojim pravcem će ponijeti sadašnji čudni vjetrovi njega samoga i kako će se sve to završiti, Aramej zamoli neke od poznanika da umjesto njega (jer on za to nije imao snage) zapale kuću koju je sada napuštao, u kojoj su se rodili njegov otac, on i Simon, ali niko ne pristade na to. Pod okriljem noći on napusti grad. Usput, na ugovorenom mjestu, susrete se sa grupom najodanijih prijatelja.

***

 Edinul nije mogao obuzdati svoj bijes što je zakasnio sa hapšenjem Arameja, kao što se nije mogao obuzdati ni kada je saznao da mu se izmakao Lao San, jedan od najtvrđih potencijalnih protivnika. Bio je učinio sve kako bi privolio Lao Sana da mu se pridruži u obnovi Puta svile, nudio mu je uticajan položaj, novi posjed za proširenje njegove škole, ali kako su se sve te ideje odbijale o granitni zid Kinezove šutnje, Lao Sanu su počela pristizati pisma pisana posebno ljubaznim tonom, a koja su zapravo odisala prijetnjom. Naposlijetku, pisma su prestala stizati, ali se pojavio Čan Hen, lažni Fo, umjesto pravog nesuđenog Foa koji nikada nije stigao.

***

Nakon povratka, Lao San se nije odmah uputio kući. Stigao je zajedno sa nekim dječakom kojeg je poveo sa sobom, u njemu je vidio iskrenu nadu i želju za uspjehom. Smjestili su se izvan grada kod jednog Laovog starog prijatelja i odatle je bilo moguće neprimjetno posmatrati šta se događa. Dječak Markus, čiji je otac bio Holanđanin a majka Irkinja, bio je spretan i oštrouman, kao vjeverica se uspijevao naći na mjestima na kojima se otvoreno razgovaralo o svemu, tako da je Lao Sanu za kratko vrijeme uspio prikupiti dragocjene podatke. Kada su ga pitali ko je i odakle je Markus je ispričao ono što je bila istina, osim što nije pominjao Lao Sana, da su ga u Indiji oteli nepoznati ljudi, da su otmičari ucijenili njegove roditelje, da se sam oslobodio i pobjegao na neki usidreni brod. Imao je sreću da se bio sakrio na brodu koji je pripadao Lao Sanu, a ne nekom drugom. Lao mu je predložio da ga poveze i da poslije sam krene za Holandiju. U međuvremenu, Markusu je povjerenje koje je stekao u gradu omogućilo da se, obavljajući sitne radove i zarađujući novac za povratak, nesmetano približi Edinulu, jer je neke od poslova obavljao i u njegovoj kući. Jednom prilikom, dok je Edinul sa sinom igrao šah u skoro izgubljenoj poziciji, preznojavajući se jer nije navikao da gubi, Markus se približi igračima i šapnu dva-tri poteza Starijem, poslije kojih se situacija promijenila od izgubljene u veliku prednost. Slično se dogodilo i narednog jutra, samo što je ovoga puta pomogao Ulmaidiju Mlađem.

Lao San se slatko smijao nastavku događaja koji mu je Markus prepričao. Edinul se bio jako razgnjevio, vikao je na sina da je varalica, a ovaj, sušta kopija svoga oca, bacao je i razbijao skupocjene vaze i slike. Ipak, na kraju su se složili da je dobro što imaju Markusa za tako nadarenog savjetnika, pa su ga uzeli da za stalnu platu bude šef posluge. Markusu poslije toga nije bilo teško da izdejstvuje dovoljno vremena za svakodnevno jahanje, što mu je koristilo da se povremeno nađe na, svaki put drugom, ugovorenom mjestu sa Laom. Tako je zahvaljujući hrabrom dječaku Lao San prikupio glavne podatke o Edinulovim aktivnostima i saradnicima.

Svake nedjelje uveče, održavane su ritualne svečanosti kojima je prisustvovao i, ko bi drugi ako ne – Čan Hen. U tim seansama Markus nije niti mogao, niti je želio učestvovati, ali o njihovom sadržaju, iako je to bila strogo čuvana tajna, kazivao mu je sam Čan.

*** 

Edinul se bavio crnom magijom kombinovanom od nekoliko elemenata, a prije svega bio je vješt opsjenar. U svemu je nadmašivao starog učitelja. Usavršivši njegove metode i razvivši sopstvene, na jednostavan način je osvajao ljude, prije svega mlade. U početku je zadobijao njihovo povjerenje prezentirajući im razne primamljive ideje. Upućivao ih je na besplatna savjetovanja “stručnjacima” za uspješan život, obezbjeđivao pripremne kurseve, i, naravno, iz nevidljive zavjetrine trudio se da njegovi izabranici prođu na svim ispitima. Pažljivo bi odabirao najobdarenije među njima za vodeće uloge u realizaciji nekih, navodno, perspektivnih naučnih projekata, garantirajući im siguran izvor financiranja, lagodan život, simpozijume, putavanja, ukratko – slavu. I ko se od tih nevinih i naivnih žrtava ne bi opredijelio za takav put? Posebno nakon što su se uvjerili da su njihovi najbolji prijatelji preko noći doista napravili revoluciju u svom životu. Zahvaljujući njihovom uspjehu naglo se mijenjao status njihovih porodica, očaranih djelima svojih sinova i kćeri, a posebno dobročinstvima dobrotvora koji se pojavljivao tu i tamo povremeno, u sasvim skromnom i tihom ozračju. Niko nije naslućivao smisao i silinu privida kojim se zaodjevala ta “skromnost” i šta je njen konačni cilj.

Zanimljivo je da je Edinul, tjelesno veoma moćan, imao neupadljivu spoljašnjost lica, bez posebnih naznaka realne duhovne unutrašnjosti. Na trenutke je znao biti nevjerovatno spontan, čak simpatičan, mogao je satima predano da glumi radost ili sućut. Privid  njegovog varljivog mira nije dopuštao da se i pomisli o sasvim suprotnoj unutrašnjosti svijeta kojim su vladali hladni surovi cinizam  i unaprijed dugotrajno smišljana pakost. Svoj gromki, sugestivni, duboki glas znao je držati pod kontrolom. Uspijevao bez povišenih tonova i dramatičnih promjena u intonaciji u javnim govorima dovesti do zanosa svoje slušaoce. Njegovi govori nisu bili nalik vatrenim govorima velikih diktatora. Ali, mogao je govoriti dugo, na zanimljiv i teatralan način mijenjajući pozu koja je varirala od komičarske do akademske, čas je glumio optuženika, čas konzula, a znao je slušaoce ubijediti i bez mnogo riječi, ostavljajući dojam da je sve što je rekao jedina moguća istina. Njegovo retoričko umijeće oduševljavalo je i uznosilo okupljene u neke uzvišene imaginarne sfere. Smatrali su ga genijalnim oratorom koji bi zasjenio čak i velike antičke majstore govorničkog umijeća. Ili se to tako samo činilo. Vjerovali su mu jer je oličavao sve ono što je u njima samima bilo pritajeno i neispoljeno. Vjerovali su mu jer je koristio čiste logičke obrasce neosjetno prenesene na plan nevješto prikrivenih ambicija slušalaca, uhvaćenih u stupicu zavjere širokih razmjera. Nedužne prijatelje i obične znatiželjnike s lakoćom je preobraćao u podanike. A znao je i koliko je važno da u određenom trenutku ućuti, ostvarujući tim ćutanjem upotpunjenje efekta postignutog riječima. U skladu s prihvatanjem stepena poslušnosti, poslije toga uslijedili bi ili pokloni, ili bolne posljedice. Gotovo je nevjerovatno koliko se puta tokom historije dešavala slična igra. Lako podložni, možda već svojim rođenjem predodređeni da budu naivan i lak plijen, lišeni odbrambenih čula, intuicije i benigne agresivnosti, ljudi su od pamtivijeka nesvjesno, protiv svoje volje, ili dobrovoljno, uklapali se u mehanizme svirepe negativne inteligencije koja je uvijek uspijevala funkcionirati savršeno. Nevjerovatno je da je skrivena moć potrebe za vladanjem mogla toliko puta pokrenuti mase na staze uništenja i samouništenja. Čak i beznačajne po historiju individue često primjenjuju iste demagoške principe. Promatranja malih prevaranata i danguba, koji se svakodnevno susreću u sitnim javnim angažmanima, okrivaju zastrašujuću sličnost, ili potpunu karakternu analogiju, sa onim što čini srž megalomanskih namjera i sklonosti velikih tirana. Uprkos tome što ne bi trebalo biti teško zapaziti već po prvim iskazanim gestima i tek nagoviještenim jedva primjetnim manirima da li se radi o dobrotvoru ili dekadentu, većina ljudi se oglušuju o jasno definisane znake upozorenja i što ih se više obavještava o opasnom približavanju ponoru, to brže i tvrdokornije nastoje oko sebe podići robusni zid nedodirljivosti u odnosu na glas razuma i savjesti. Ništa toliko kao riječ ne može ponijeti ljude do oltara vlastitog žrtvovanaja. Laž tako suptilno može zasjeniti i najbolje i najopreznije promatrače, i njihove najplemenitije porive upotrijebiti za niske i, u osnovi, najčešće, animalne ciljeve. Sam temelj humanosti se u animalnom okruženju tako jednostavno može ogoliti, potkopati i zanemariti.

A šta je čovjek bez savjesti, čije postojanje i kretanje u prostoru i vremenu nije prožeto civilizacijski oblikovanim moralom i samosviješću? Da li je bez njih on nešto? Ili je ništa? Ili je manji i beznačajniji i od ništa?

Odrastao bez ikakvih skrupula, Edinul se smijao svemu što je prisutno kao opomena. Prosjaci i nesrećni, od rođenja žigosani, odbačeni i prezreni, nisu mu ulijevali nimalo samilosti. Zaljubljen u svoj egocentrizam pleo je kao pauk mrežu između onih koji i sami vole tog svog genija paučine. Za sve usputne neželjene pojave imao je unaprijed pripremljena objašnjenja. Jedno od najčešćih je bilo da neko koči historiju i na taj način je pokretao pristalice na akciju. Sami su se davali u potjeru za onima što od prirode “nisu podobni” ili se opiru “napretku i normama zdravog razuma”.

Još je zanimljiviji jedan drugi detalj. Pod pokroviteljstvom “izvjesnog anonimnog sponzora” financirana su razna takmičenja. Bile su zastupljene najbitnije i najprivlačnije oblasti koje plijene pažnju publike. Birane su najljepše djevojke, najbolji sportisti, najuspješniji umjetnici, najbolji pisci, najbolji majstori baleta, najbolji graditelji, najbolji, najbolji… sa odgovarajućim nagradama. Postepeno su se gubili stari kriteriji o dobru.

Da bi preduprijedio prigovore da se favorizuju nehumane ideje jer se zanemaruju slabi i prosječni i da se počinje osjećati odsustvo slobode, Edinul je vispreno doskočio i tome: imao je nekoliko oprobanih načina da “pomogne” zaboravljenima, odbačenima, isluženima… Događalo se da iznenada dobiju neko nasljedstvo čije porijeklo obično nisu mnogo provjeravali. Ko da se odrekne novca nekog zaboravljenog strica bez direktnog nasljednika ili bliskog rođaka njihovog djeda? Dobijali su darove koji su ih brzo uništavali. Nenavikli na raskoš postajali su lak plijen gramzive i zavidne okoline. Nije bilo potrebe da se posebno naruči plaćenik koji će pripomoći “prirodnoj selekciji”. Iz te selekcije munjevito se diferencirao elitni sloj vladara koji su opet bili potčinjeni jednom zajedničkom vladaru, svom anonimnom nekrunisanom kralju. Pristupali su mu državnici, a da toga više nisu bili ni svjesni. Besprijekorno je funkcionirao princip mreže – dominacija utemeljena na principu proste geometrijske progresije. Unijaćenje i unificiranje postali su sinonimi prestiža. Pod debelom neprodornom zavjesom demokratije krila se zavjera neograničene tiranokratije. Njoj je cilj bio rat, a za ovaj planirani rat je bila potrebna vojska, i to ne obična, već vojska elitnih, najboljih…

I zaista, Edinulovi momci i djevojke bili su veoma inteligentni, sposobni, fizički neodoljivi, šarmantni. Samo jedno je izmicalo pažnji običnog promatrača: što su duže bili u službi svom “dobrotvoru” sjaj njihovog pogleda se sve više mutio, rado su prihvatali savjete i naređenja, a vlastita inicijativa i volja ustupali su mjesto slijepoj i bespogovornoj poslušnosti. Njihovi roditelji su sticali jasne znake upozorenja da se gasi prisnost među braćom, da poštovanje i moral svakodnevno sve više postaju anahroni, da su nepovratno pali u talog prevaziđene prošlosti. Sudeći po ponašanjima pojedinaca dalo se zaključiti da je multi-level koncept Unije počeo zračiti nekom čudnom, enormnom, neobjašnjivom negativnom energijom. Ona se sve više sabijala u pulsirajuće jezgro koje je svakog časa moglo eksplodirati.

 ***

 Jednom prilikom Čan pozva Markusa u Laovu školu, pa je na osnovu toga Lao sada bio u prilici da stupi u kontakt sa svojim odanim učenicima, koje je u njegovom odsustvu vodio Artemidos. Iznutra snažna i ekonomski nezavisna, škola je izdržala sve nevolje kojima je grad bio izložen. Kada Artemidos pročita Laovo pismo što mu ga je Markus kriomice predao, njegovo lice ozari osmijeh koji ga nije napuštao ni narednih dana, po čemu su učenici naslutili da im se glavni učitelj vratio.

12

Kao što je Noel i rekao, dođoše da zaprose Melin. I, u istom mjesecu, ona pređe u svoj novi dom u Dolini jelena. Svadba je bila skromna, jer su mladenci tako željeli, a željeli su i da se o tome zna u što užem krugu, takve su bile prilike. Što su se manje širile dobre vijesti, to je bilo sigurnije po one na koje su se odnosile. I doista, to nije doprlo do grada, do ušiju koje sve čuju i očiju što sve vide i prate. Lao je manje bio sa slavljenicima, a mnogo više u šumi sa ostalim učenicima, koje je Artemidos već bio izveo iz grada. Motrili su za svaki slučaj na sve prilaze koji su vodili do mjesta slavlja. Sada je već malo ko znao gdje se Lao nalazi, gdje spava, šta namjerava. Posljednji put kada je vidio Markusa, reče mu da je došlo vrijeme da se više ne vraća kod Edinula. Tajnim putevima provede dječaka do luke, dade mu dosta novca i preda ga na brigu prijateljima koji su krenuli za Holandiju.

13

 To što je Markus iznenada otišao nije nikoga previše iznenadilo, a nije bilo ni vremena da se razmišlja o njemu. Ulmaidi Mlađi se bio teško razbolio, te Edinul posla poruku da hitno dođe Čan Hen. Nađoše ga kako besciljno luta po gradu. Otkako su svi otišli, zatvorili školu i navodno je povjerili samo jednom starcu na održavanje, Čan je izgledao prilično izgubljen i dezorijentiran. Iako je sada škola bila nezaštićena, Edinul ne posegnu za njom. Imao je neke čudne predrasude kojih nije mogao da se oslobodi. Iako je cijelo vrijeme priželjkivao tenutak kada će sa svojom hordom krenuti na taj bastion što ga je možda više od bilo čega drugog iritirao, sada ga je ispunjavala tjeskoba. Možda i neka vrsta strahopoštovanja. Bio je dovoljno lukav da zna da se ne ratuje protiv praznih vježbališta i jednog starca i da se u slučaju nekog naglog preokreta to prividno tolerisanje najvažnije tačke kod protivnika može pokazati korisnim. Takođe, zabranjeno je bilo da se dira Aramejevo imanje. Štaviše, Edinul naredi da se ta dva mjesta izvana drže pod stražom, da ih neko lišen kontrole ne bi napao.

Ali Čana, dok je bio stigao, divlje ščepaše i baciše u podrum pun vode s gmizavcima. Naime, Edinulu se činilo da su svi Kinezi ipak Kinezi, da je vrlo vjerovatno da je Čan prešao na Laovu stranu i da ga je upravo on spasio umjesto da ga se riješi. Sami su davali bolesniku lijekove koje je donio Čan, ali, da bude sve još gore, pretražujući njegove stvari, izmiješali su uputstva za ljekovite napitke i umjesto da se popravi, stanje Ulmaidija Mlađeg se naglo pogoršavalo.

Dva dana kasnije, najstarija bolničarka, plačući više iz straha nego od žalosti, saopšti Edinulu da je njegov sin mrtav.

Edinul je vjerovao da je njegovog sina odveo Veliki Anarh, ali da će ga uskoro vratiti u ognjenom obličju. Mjesec dana niko nije vidio Edinula, nije se pojavljivao. Kada izađe, izgledao je kao avet. Sazva svoje ministre i u par riječi objavi rat nepokorenim oblastima. Sklopljenih očiju, poluglasno, šištao je kroz zube:

“Sve. Uništite sve što vam se nađe na putu, sve što nije htjelo, a imalo je dovoljno vremena da mi se preda.”

 ***

Sada, kada su se tačno znale namjere protivnika humanog svijeta, moglo se očekivati da predstoji jedno od najtežih iskušenja. Nije bilo jednostavno upoznati ljude o kakvoj opasanosti je riječ, pandemija takvog oblika još nikada nije zaprijetila čovječanstvu. Borba se vodila za svakog naučnika, za svaku školu i univerzitet, za biblioteke, štamparije, za fabrike hrane…

Loren i Artemidos su se angažirali na najrizičnijim područjima, koja nisu bila razgraničena i definisana. Preko noći se događalo da oni za koje su bili sigurni da neće potpasti pod uticaj groznice, pređu u zadnjem trenutku na pogrešnu stranu. A događalo se i obratno. Suština je bila u tome da se prevlada strah za lični život, da se objasni da sve lično može izgubiti smisao, ako ne sada, onda sigurno u bliskoj budućnosti. I dok je jednima to postajalo jasno, drugi nisu uspijevali da se odupru pošasti koja je sijala teror na sve strane. Cijepale su se porodice, padala su prijateljstva raspršena kao bijeli suvi padobrani maslačka na vjetru. Nijedna kuga se nije širila takvom brzinom. Požar koji je zahvatio “Put svile” munjevito se širio glavnim pravcem, a strujanje se preko ogranaka prenosilo duboko u kontinente. Sve je ličilo na obrnuti tok neke ogromne rijeke što je svu nečistoću civilizacije počela nositi uzvodno, kroz pritoke, prema izvorima. Beskonačna rijeka mraka, more, zlobe, i nepotrebnih suza, bola i nesreće.

14

 U Dolini jelena život se jednim dijelom nastavljao normalnim tokom, drugim dijelom, dva glavna stratega, Emil i Lao, sasvim mirno pripremali su odbranu. Lao je svuda imao provjerene ljude na koje se mogao osloniti. Noel se pitao kako Lau polazi za rukom da stupi u kontakt sa njima, pa mu je Lao objasnio:

“Sjećaš li se vremena kada sam vam govorio o značaju filosofije i tragičnoj sudbini Đordana Bruna? Neiskazne simpatije za njega postojale su još i u vrijeme kada su ga ubili na tako užasan način. O simpatijama u drugim sredinama za prodor jedne nove istine nije potrebno ni govoriti, on je za njih prećutno bio svetac kojem su, istina, pripisivali da se odrekao mnogih postulata u koje su oni vjerovali, ali je on za njih bio i ostao heroj. Interesantno je da se i hrišćanstvo širilo i širi prema Istoku “Putem svile” i u tome postoji vrlo nezgodna analogija. O krajnje pogubnoj ulozi Inkvizicije dalo bi se mnogo toga reći. Edinul me podsjeća na novog svemoćnog gospodara Inkvizicije.

O zlu europske “civilizacije” širene putem religioznosti, zlu započetom i počinjenom u samoj Europi, kasnije nastavljenom u Južnoj, Srednjoj i Sjevernoj Americi, u Indiji, u Africi, u Rusiji, provocirajući islamsku petstogodišnju invaziju što se nastavila globalnim terorizmom, krvavom reakcijom Japana protiv Kine, – historija je već izrekla svoj stav. O masovnim stradanjima nedužnih naroda, takođe. Ali ko može reći da je tome kraj? Samom hrišćanstvu uskraćen je, zbog nekolicine vlastogramzivih srebroljubaca spremnih na linč proroka unutar vlastitih redova, čitav jedan narod, i to narod iz kog je ono poteklo, zbog čega su satanizovani “nad-umovi” odlučili da imaju pravo cijeli taj narod pobiti, protjerati ili pokrstiti, i skoro da su uspjeli u tome, taj projekat još predano funkcionire i traje. Nešto prikriveniji protagonisti biocida nastavljaju djelo svojih predaka: uništiti korijen kulture koja je uspostavila monoteizam, monogamiju, reformu zdravstva i ishrane, poštovanje pravnih i moralnih normi… Šta bi se danas bez toga moglo nazvati “kulturom” onih koji su do juče bili kanibali i koji nesmanjenom žestinom svoj iracionalizam i svoje destruktivne teorije podmeću upravo onima koji su im ukazali na puteve protivne sodomiji. Babilon nastavlja da se klanja idolu uništenja.

Radilo se o pojavi Spasitelja kao mitu ili historijskom fakticitetu, bila je to isljučiva privilegija kulture koja je stvorila predstavu o tome. Ali ona je oteta, činjenica je da je na srušenim temeljima te stare kulture, najdubljim sarkazmom sudbine obnovljena imperija zla, neznatno modificirana, ali mnogo moćnija od pređašnje politeističke, kojoj je u osnovi eksploatacija nad jadnima i dobrima. Vršen je zločin nad civilizacijom, u ime nje same, da bi trijumfovali raskoš i blud. Ukinut je bogo-čovjek i (ponovo) uspostavljen čovjek-bog.

Uspostavljena je svjetska imperija protiv čije se ideologije tako oštro pobunio Đordano. On je vidio da sve to nema nikakve veze sa Bogom, religioznost je ostala po strani, ugušena doktrinom apsolutnog apsurda, destrukcije i svevlasti iskompleksiranih vođa i njihovih hordi.

Poražava činjenica koliko se nevinih uspjelo uništiti i na njihova mjesta uz pomoć sverazornog virusa zla inplantirati destruktivce zaodjenute oreolom lažnog altruizma. Posvuda se mogu uočiti lažni proroci i gurui, iza njih zavedene mase, a istinski vrijedni ljudi se odbacuju ne samo na margine historije nego čak i iz historije same, kao da oni i njihova djela nisu ni postojali. Nije isključena mogućnost da će Bruna jednog dana rehabilitirati upravo oni koji su ga ubili*, ali to bar za još određeno vrijeme neće promijeniti suštinu globalističkog izrabljivanja putem religije. Vinovnici teo-političkih indoktrinacija ne misle da će im sam Tvorac svjetova uputiti pitanje-bumerang što ne promašuje: Zar Mojim Imenom se zvaste?

Čak i prema Kini, tom kulturnom džinu kojem svjetska civilizacija duguje za skoro sve najznačajnije pronalaske, već se nekoliko vjekova slijeva sva podzemna sila uticaja da se na koljena sruši “žuti zmaj”, koji u suštini nikome ne prijeti, on samo želi da ostane ono što jeste.

Moj dalekovidi učitelj koji je mene vaspitavao, predložio je mom ujaku da me povede u Europu, ali mu je savjetovao da mi se obezbijedi potpuni uvid u tokove europske naučne misli.

Kasnije, moja je ideja bila da pronađem onu filosofiju koja bi mogla povezati određene kulturne strukture Istoka sa strukturama svih ostalih društvenih mehanizama. U pravosuđu, u policiji, u vojsci svake zemlje ima ljudi koji su shvatili i prihvatili Brunovu misao.

Slijedeći Brunov panhumanizam koji je svuda u svijetu stekao skrivene i javne pristalice, osjetio sam neophodnost, kada je sve ovo počelo, da se svojim kinesko-europskim vezama obratim svim prijateljima i upozorim ih da će oni biti okosnica odbrane časti ne samo Brunova panhumanizma, nego i časti čovječanstva uopće.

Kroz sintezu Istoka i Zapada, sintezu koju je ostvarila svila, iskoristio sam zamah zle zamisli protiv nje same. To je ujedno i suština drevnih kineskih borilačkih vještina, pobijediti neprijatelja njegovim oružjem, da se uruši pod teretom vlastite zle namjere.

Brunov slučaj pokazuje još nešto veoma važno: moguće je (nasuprot uvriježenom mišljenju da se pojedinac izdvojen iz kolektivne svijesti nužno mora prilagoditi ukusu i volji većine) da pojedinac bude u pravu, a ne masa, i stoga treba dobro razmisliti prije nego se neko izopći iz zajednice i prezre. I obrnuto, loš pojedinac može uvijek postati epicentrom užasa kakav mi imamo sada. I u jednom i u drugom primjeru moraju se primijeniti i poštovati kriteriji koje nam neskriveno prezentira savjest. Kada bi se svi individuumi ponašali u skladu sa svojom ličnom savješću, destruktivne grupe se nikada ne bi ni uspostavile. Čovjek može da bira da li će živjeti sam ili u grupi, ali ukoliko se opredijeli za prvo i ne narušava u negativnom smislu zakon cjeline, ni cjelina, odnosno zajednica, nema pravo da mu nameće relacije koje su konsensusom obavezujuće za tu zajednicu.

Ko ne želi poći sa nama u rat, ne znači da je protiv nas, njegovu individualnost ne treba promatrati kroz trenutni interes grupe, pa ga ucjenjivati i ignorirati, uz poznato pitanje: gdje si bio, kada smo mi… To je nedopustivo nisko i nekorektno. Ako nekome već nije stalo do lične slave, proslavljena grupa ne smije limitirati prava pojedinca i njegovo pravo na neutralnost. Zato ponavljam, osnovni kriterij mora biti lična savjest. Mi nikoga ne prisiljavamo da nam se pridruži, u tome je naša snaga, jer cilj nam je da svima postane jasno da ova borba nije obična i nije viđena, da danas spašavajući drugog čovjeka, spašavamo čovjeka u nama, spašavamo cijelo čovječanstvo. Mi ne odbacujemo neistomišljenike, niti podcjenjujemo bezvoljne i slabe, ne mjerimo važnost njihovog postojanja prema našem vlastitom interesu, a nećemo spaljivati ni genijalne glasnike novih vremena niti njihova proročanstva.”

Početku ovog Laovog govora prisustvovao je samo Noel, a do kraja su se spontano pridružili još neki od branilaca Doline jelena i oni s odobravanjem i aplauzom pozdraviše riječi svog velikog prijatelja.

Kada su se njih dvojica opet sreli, Noel reče:

“Znaš, Lao, kada me je djed doveo prvi put u tvoju školu i kada si izrazio želju da dođem za mjesec dana, shvatio sam da si mi htio dati vremena da razmislim. Već taj gest mi je govorio koliko važnosti pridaješ volji slobodnog odlučivanja; s koliko uvažavanja, i pored kritike koju si mi izrekao, pristupaš čovjeku. Tada sam još bio dijete, ali mogao sam, vođen intuicijom, naslutiti prirodu budućeg puta. Posljednje dvije noći prije susreta sa tobom nisam mogao da usnim. Napokon, bio sam riješio da uopće ne dođem. Mač, uopće oružje, nije za mene. Međutim, u posljednjem trenutku sam se predomislio i došao. Sada znam da je ta odluka bila ispravna. Sve te pripreme i to što si od nas načinio najbolje ratnike, vidim koliko je bilo promišljeno unaprijed i da ti se nisam pridružio nikada ne bih postao svjestan svoje greške. Naučio sam da je naša svrhovitost izvan domašaja naše samosvijesti.”

“I ja tebi moram reći također istinu: Mislio sam da te ne primim, ne zato što u tebi nisam naslutio dobrog učenika, nego zato što ni ja nisam tebe zamišljao s mačem. Tebi je suđeno da budeš pjesnik, a ne neki nesuđeni pirat. Jer, ovaj život je, nažalost, piratski život, kada najmanje očekuješ moraš se latiti mača, a kada se već drugog izbora nema, dobro je znati upotrijebiti ga. Ni ja nisam želio sve ovo, niko normalan ne želi vidjeti krv. Ali, danas ti braniš tvoju suprugu, tvoje susjede, braniš nešto što opravdava sav napor koji smo zajedno uložili. I zato ne razmišljaj o pravdi dok je izvršavaš, tvojim oružjem će danas upravljati Gospodnja ruka. Ti samo budi i ostani plemenit, ali sada nemaš izbora, moraš biti ono što moraš, onaj koji vodi druge, da bi poslije i ti i oni mogli opet da budete ono što želite. Osim toga, mač prepusti meni, ti ćeš predvoditi strijelce i tvoja podrška i prodor biće od presudnog značaja za ishod bitke. I ne zaboravi: da sam imao sina mogao sam željeti jedino da bude kao ti. A ja, šta mogu, to mi je sudbina: jednom ratnik – zauvijek ratnik. Doviđenja, ili zbogom, dobri moj učeniče i suborče. Misliću na tebe.”

 15

 Pošto je Edinul, polazeći od vlastitog viđenja smisla postojanja, bio potpuno ubijeđen da je čovjekova bit opaka, da je zlo u osnovi svega, a da su dobro i slabost sinonimi, očekivao je da će paljenjem fitilja duž “Puta svile” za kratko vrijeme uzdrmati i osvojiti cijeli svijet. Prema onome koliko je već teritorija bilo pod njegovim uticajem, bio je moćniji od bilo kojeg prethodnog imperatora. To mu je davalo osjećaj sigurnosti. Ali, zanemarivao je činjenicu da je postojala elementarna razlika između svile i onoga čime je trgovao on. Priroda tako finog materijala kao što je svila, bila je potpuno nedostupna njegovom anti-umu. On sam je zazirao od dodira nježnih tkanina, kao i od svega što je naizgled bilo tako slabo. Vjerovao je u čelik, oganj, pijanke i krv. Da je bar malo poznavao skrivenu snagu jedne malene “bube”, koja od tankih niti prede svoju kućicu, nikada se ne bi odvažio da krene protiv tako složenog i od samog Univerzuma zaštićenog mehanizma, oko kog se formirala jedna moćna, istrajna i originalna kultura.

Šta je svila za Kineze? I nagrada i kazna. Oni koji su otkrili njena svojstva preuzeli su na sebe obavezu da će poštovati zavjet ćutanja o tajni koja se ni u kom slučju nije smjela zloupotrijebiti. Ipak, za dosljedne poštovaoce harmonije u prirodi, postojao je otvoren i mučan problem, uistinu filosofski problem, koji se odnosio na sferu graničnih dimenzija humanosti spram neumitnih tokova civilizacije. Smatralo se, u prvom redu, da uvećavanje proizvodnje svile neće narušiti poredak u prirodi time što će se saditi veći broj stabala duda i da će to garantirati proporcionalno očuvanje ravnoteže između čovjeka i sviloprelje. Ali, nije bilo tako.

Mali noćni leptir (Bombyx mori), jedan je od simbola Kine. Pod prijetnjom smrtne kazne skoro 4000 godina čuvana je tajna proizvodnje svile, sve dok dvojica stranih svećenika nisu uspjela da u drškama svojih štapova prenesu nekoliko jajašaca svilene bube na Tibet. Odatle su je prenijeli u Carigrad i utvrđenim linijama kretanja proširili po Europi.

Logično je da je u svim formama prilagođavanja prirode sebi, čovjek nužno nešto i kvario, sebično podređujući planski uzgoj biljaka i životinja vlastitim potrebama. Iako, po težini, nije isti slučaj zloupotrebe domaćih životinja i svilene bube, postoji jaka analogija. Bol kojeg je u stanju pričiniti, čovjek ne osjeća. Počinje ga osjećati tek kada se događa njemu lično.

Larva svilenog leptira presvlači se četiri puta. Već od polovine perioda razvoja do odrasle jedinke počinje da prede sebi kućicu i zatvara se u nju. Nakon ukupnog ciklusa, koji traje oko mjesec i po, kućicu iznutra progriza novi leptir i izlazi iz nje. Tragično je, ali svojstveno ljudskom geniju, da je okriven put kako da se sačuva svilena nit dugačka 300-350 metara: jedini način da se ne ošteti ta nit je da se onemogući larvi da progrize čahuru. Još prije no što se preobrazi u novog leptira, larvu ubiju pomoću pare, ili direktnim izlaganjem jakim sunčevim zracima. Zato je, između ostalog, u samoj Kini bilo puno protivnika širenju te tajne. Divljenje kupaca lijepim skupocjenim tkaninama nije podrazumijevalo neprihvatanje nasilne pozadine. Njoj su se protivili jedino pripadnici najizvornijih religijskih skupina koji za odjeću koriste samo sukna biljnog porijekla. I pored ogorčene borbe da se zaštite svilopreljine larve, ta divna nedužna stvorenja, srebroljubivost je nadjačala moralne i patriotske kanone, te se svila uskoro, nakon što tajna o njoj više nije bila tajna, počela prodavati naveliko. 

Ako se na trenutak “zaboravi” ta tamna strana, mora se priznati da se čovjek, ipak, mijenjao i u pozitivnom smislu, nije samo kvario život na zemlji, on ga je izgrađivao. Svila je oduvijek bila potvrda toga, kao milenijumski kult i izazov za svaki profinjeniji ukus, bilo da je riječ o njenoj primjeni u umjetnosti, pravljenju odjeće za djecu i odrasle, ili u proizvodnji predmeta za kućnu i industrijsku upotrebu.

 Edinulu je pojam svile uistinu bio nepoznat, tako da je ideja njegovog iracionalnog i ekstremno destruktivnog militarizma na najbesramniji i najciničniji način bila dovedena u vezu sa historijom tog proizvoda. Za njega je postojao samo jedan zakon: srušiti sve što liči na moral, prognati, neutralizirati ili uništiti “razumaše”, ukinuti sve civilizacijske norme, prognati pozitivno pravo, a naposljetku, spaliti i sva stabla svilene bube, kako bi jedini preostali kukac – on sam – mogao isplesti mrežu ispod koje se više ne bi podigao ni jedan glas slobode, pravednosti i humanosti. Leonardovska vizija univerzalnog čovjeka-stroja što dominira podjednako pod vodom, u vazduhu, pod zemljom, trebala je postati osnovom novog poretka kojim bi upravljao on, Veliki Mag, Edinul.

Bio je miljenik demonskih sila, no kao što nije znao ništa o svili nije poznavao ni mitove i kulturu antičkih Grka, te nije znao za osvetnice i sile pravde, da se i kod drugih naroda susreću predstave o osveti bogova, ili teomahiji; da su se globalni progoni i pogromi uvijek okretali protiv onih koji su ih pokretali, da nijedna od imperijalnih zamisli nije trajala vječno i da se narod koji ih je zastupao i provodio izlagao nekoj vrsti kolektivnog prokletstva. Požar divljačkog nasilja širio se kao globalna kataklizma. Monstruozna zamisao bila je tako efikasna da je bilo teško pojmiti brzinu i razmjere kojom se širila katastrofa. Kao u talionicu rastopljenog gvožđa padali su narodi i sa njima njihova historija.

Početni uspjesi Edinulovih hordi bili su takvi da se činilo da ih ništa neće zaustaviti. Međutim, u vrijeme zimskog solsticija, sedmog od početka tog pira planetarnih razmjera, – kao što je nepredvidljivim moćima prirode oduvijek bilo svojstveno da donesu iznenađenja, bilo je i ovom prilikom, – počelo se nešto čudno događati. Nije se radilo toliko o fizičkoj promjeni odnosa između suprotstavljenih strana, niti je došlo do zamora kod vojske zla, naprotiv, njihova glad za osvajanjem i rušenjem je sve više rasla i uskoro ne bi bilo pedlja zemlje nenatopljene suzama nedužnih i nemoćnih. Nije se radilo ni o dejstvu zakona entropije po kojem prostiranje mase nije beskonačno u plazmi prostor-vremena.

Tog solsticija su ogranci polarne svjetlosti dopirali sve do ekvatorijalnog neba, što je prouzrokovalo posebnu vrstu jonizacije vazduha. Kod svih Edinulovih boraca koji su u toku spiritističkog rituala uzimali ogromne količine posebnog napitka o kom im je Edinul govorio da će dodatno uticati na njihovu snagu i izdržljivost, elektromehanizmi prirodnih organskih tokova su se toliko promijenili pod dejstvom polarnog zračenja, da u njihovim mozgovima nije bilo adekvatne supstancije koja bi resorbovala višak energije jonizovnog vazduha. Svima se činilo da su se boje promijenile, da ih ta čudna svjetlost iznad glava guši. Bili su bezvoljni i nesposobni za borbu, a kod nekih se javio neobuzdani strah praćen nastupima bijesa, te su počeli kidisati jedni na druge. Tako pomračenih i pomućenih osjeta i svijesti postajali su lak plijen onih što su donedavno uzmicali i krili se. Osvetnici su prelazili u protivnapad. Kraci stoglave hidre svuda su bili u povlačenju, kao što su u početku nezadrživo napredovali, tako su se sada kidali i sušili. Slučaj je htio, ili nešto više od toga, da se konačni boj trebao dogoditi pod Ergom. Povlačeći se, Edinul je na sve strane slao izvidnice da provjere koji pravci su ostali slobodni za povratak prema centru. Od stotinjak izvidnika vratilo ih se samo pet, a njihovi izvještaji su se podudarali: planinski masiv Erga bio im je jedina odstupnica. To isto znali su Loren, Lao i Aramej, vojskovođe bez čina, ali nešto kao narodni generali koje je predvodio Emil, a on je profesionalno bio upućen u tajne ratovanja.

 16

 Kao prema nekom ogromnom lijevku sužavali su borci otpora linije borbe prema Ergu. Računali su da će Edinulovi ljudi, već ionako desetkovani, čak i ako pređu planinu, biti još više oslabljeni. A Erg je tih dana bio tih, reklo bi se čak gostoljubiv. Bila je to samo igra privida. Kada su posljednji ogranci hordi zašli malo dalje u brda, kao da se neka neprobojana olujna zavjesa spustila iza njih, koja ih je tjerala naprijed u planinu. Nepripremljeni i nenavikli na studen, ostajali su u grupama po skloništima, ali bez hrane, izloženi halucinacijama i snježnom sljepilu što se zbog polarne svjetlosti još više intenziviralo, obuzeti napadima ludila, atakovali su jedni na druge grizući se kao bijesni psi. A Erg kao da se pridružio osveti. Slao je vukove i orlove, zavijao je horde u bezizlazne klance, okivao ih obručem ledenih kiša i mećava, rušio na njih lavine. Dobro pripremljene snage branilaca po selima nisu imale previše posla sa onima koji su se uspjeli probiti preko Erga. Pa ipak, najokorjelije i najokrutnije jezgro oko Edinula se koliko-toliko očuvalo. Zauzeli su nekoliko perifernih zaselaka i čekali da im se pridruže preostali članovi. Iako je Edinul vidio da se njegova imperija ruši, nije znao da je to nepovratno, tvrdio je da je riječ o prolaznom stanju u kom su se zadesili i da će nova, oporavljena imperija izrasti još veća i da u njoj neće opstati niko od onih što su mu se oduprli. Ne samo da je tako govorio, on je duboko i vjerovao u to.

Realnost je bila drugačija. Dok je ranije u toku rušiteljskih pohoda njegova vojska na lak način mogla da dođe do hrane, sada su morali da se približe velikim selima i da kradu. Nailazeći na jaku odbranu, nisu se svi vraćali. To potraja do marta mjeseca.

Edinul je sada već tačno znao imena vođa otpora i posla glasnika da im uruči njegovu poruku. U njegovom stilu, bila je to prijetnja. Tražio je da im se oslobodi prolaz prema centru oblasti, da im se organizatori pobune predaju “dok je još vrijeme”, i da im se pridruže novi podanici. Emil i Lao San odlučiše da umjesto odgovora krenu u susret drskom protivniku. Kada ču da su stigli pregovarači, Edinul se obradova, ali ga vedar izgled brzo napusti. U besprijekornom poretku iza Emila je napredovalo nekoliko konjičkih pukova, a bočno su se kretale divizije pješaka i u pozadini strijelci… Da bi izbjegao frontalni sukob koji mu nikako nije odgovarao, Edinul je grozničavo razmišljao koja je najbolja taktika kojoj bi pribjegao. Odluči da pokuša sa taktikom odgađanja borbe. Lično izađe pred Emila.

Minule godine, osim sjede kose i brade, nisu se bitnije odrazile na stasitu figuru u ratnoj uniformi, starog iskusnog pukovnika, sada komandanta svih armija odbrane. Ne gledajući čudovištu u ljudskom obličju u oči, već u neku zamišljenu tačku prema horizontu, Emil ne odgovori na drski pozdrav:

“Dobro došli, glavnokomandujući zaštitniče pravde!…

Čini mi se da ste konačno shvatili da je došlo vrijeme da mi se pridružite. Vidim, došli ste sa vojskom, ali zar ste zaboravili da od svaka vaša tri čovjeka dva su potencijalno na mojoj strani, samo što to još nije doprlo do vaše svijesti. Prvo, nas još uvijek ima bar dvostruko više, drugo, moji borci, istina, malo umorni i izgladnjeli, ne izgledaju baš najprimjerenije ovako visokoj časti koju nam ukazuje posjeta vaše visosti, ali vi ste zatvorili pristup mjestima gdje bi mogli da se malo dotjeraju. Oni ne zaslužuju takav odnos, jer su mnogo iskusniji i vičniji ratovanju. Predlažem da sklopimo primirje da bismo sačuvali ugled i živote i mojih i vaših mladića…”

“Ti govoriš o čuvanju života”, prekide ga Emil, “nakon toliko nepotrebnog razaranja širom svijeta, nakon toliko nedužnih bačenih u nezasiti oganj tvoje pomame i pohlepe, ti govoriš o životu!?”

Ovlaš skrenuvši pogled, u trenutku kada vjetar razgrnu šal sa Edinulovog vrata, Emil zapazi da ima dubok ožiljak ispod lijevog uha. U istom momentu uhvati Edinulov pogled na dršci velikog noža o svom pojasu i shvatiše da su obojica istovremeno shvatili isto. Taj ožiljak i iznenađeni pogled, bili su dovoljni svjedoci. Bio je to nož koji je Ema uspjela da mu otme i da ga zasiječe po vratu, nakon čega joj je drugi napadač pucao u leđa. Pošto Loren nije htio da se služi tim nožem, uzeo ga je Emil, čvrsto vjerujući da će ga duh sakriven u komadu metala odvesti k onome koji ga je u tom metalu zarobio putem krvi nedužne osobe.

Kao i mnogi drugi ratnici koji su ratovali tokom povijesti, Emil je neovisno od Lao Sana i njegove filosofije imao vlastiti pogled na prastari kult oružja. Ali, princip tog vjerovanja nije se bitnije razlikovao od principa svih onih koji su se priklanjali zovu duha pravde, sa kojim su komunicirali kovači dok su iz ognja vadili užareni metal, unoseći sa svakim zvonkim udarom čekića u taj metal svoju viziju života i života poslije života. Osjećajući da su na poseban način odgovorni za tokove civilizacije, svi ti majstori su bili uključeni u muzički oblikovan scenarij, sačinjen od zvukova pijuka iz rudarskih okana iz kojih se iznosila metalna ruda, do zvukova mijehova i reskog pucketanja vatre što željno iščekuje dodir sa gvozdenom masom, u koju će on, glavni sudionik, kovač, sa svojim znojem, uzvicima i pjesmom, ukovati misao što je poštuju svi istinski sljedbenici vještine kovanja, kod drevnih Grka posvećene Hefestovim likom. Ta misao je:

“Ime mi je smrt, ali iskovan sam za život i pravdu”.

Onog trenutka kada je krenuo prema nezaštićenoj ženi s nožem u ruci, Edinul nije ni naslutio da će iz oštrice tog noža vrisnuti i bijesno iskočiti srditi duh zemaljskog ognja, koji će mu zauvijek na vratu utisnuti žig, da ga podsjeća da se oružje ne iskiva da bi se njime napao neko nedužan, nevičan borbi, neko čije je biće nespojivo sa kosmičkom silinom sabijenom u brid ošrice metala, stvorenog da siječe i iskorjenjuje zlo.

Emil je poznavao svu protivrječnost vezanu za hladnoću metala oblikovanog za smrt. Znao je da je o tom blistavom i u isto vrijeme mračnom glasniku bola zapisano mnoštvo oda, ali znao je i da iza ljudske čežnje za slavom i bliskošću božanskom tronu, postoji ponor strašne dileme: čemu dodir metala i krvi? Da li mi trebamo da vaspitavamo instinkte, ili instinkti nas? Da li je zaista prvo bratoubistvo opisano na pravilan način? Šta ako su teze zamijenjene od strane onih, poput ovog Ulmaidija, koji su pisali historiju nasilja da bi opravdali sebe? Nije li zlo pripisano Kainu mitska predstava za publiku što aplaudira vlastitoj krvožednosti? A istina je bila posve suprotna? Zar iko razuman može povjerovati u to da je Bog stvorio čovjeka zato da bi ovaj samo klao? Bez razlike: životinje, divlje i pripitomljene, ptice, ribe, foke, kitove, ali i pripadnike vlastite vrste.

Nije li Noel u svom vegetarijanstvu u pravu? Emil se prisjećao unukove užasnutosti u doba njegovog ranog djetinjstva, jednom prilikom kada su prolazili kroz grad u kom se tradicionalno svetkovalo ritualno klanje životinja, u spomen izbavljenju sina kojeg je trebao, navodno, žrtvovati njegov otac, da bi Bog provjerio odanost tog čovjeka, njemu, Bogu. Uz ta mjesta gdje su prinošene žrtve, rijeka je do sredine njena toka bila obojena u crveno.

Danima poslije toga Noel nije jeo skoro ništa. Bili su ozbiljno zabrinuti i uplašeni, ali su i sami shvatili osnovnu poruku.  

Beskrajno žrtvovanje kao univerzalno opravdanje za mit. I to nevjerovatno ružan i loš mit:

Nećemo sami žrtvovati svoje sinove i kćeri, to će učiniti neko drugi, kao što ćemo i mi njima uzvratiti istom mjerom. U međuvremenu, da ne bi otupjela naša bezosjećajnost, svi ćemo je uvježbavati na nedužnim životinjama.

Zaključak bi mogao biti nedvosmislen – sljepilo za boje. Daltonizam podsvijesti. Čovjek je reprogramirao svoj um, prilagodivši ga zavodljivim potrebama razmaženih osjetila. Prometejska iluzija o vatri. Zavladala je crvena bezosjećajnost, potiskujući i razarajući neprocjenjivu ulogu zelenog hlorofila; caruju neobuzdane animalne strasti, umjesto da se predano oponaša i slijedi pastoralna smirenost livada i šuma; plamti grimizna šizofrenost, umjesto da dominira sfera tirkizne tolerantnosti. Zar je čovjek dobio mandat da pobije sve životinje? Da od zelenog raja u kosmosu učini pustinju bez šuma? Otrovao je vazduh i zemlju, rijeke i jezera. Ko ga je ovlastio da vrši fisione eksplozije u okeanu pretvarajući ga u radioaktivnu kiselu baruštinu u kojoj uskoro neće ostati ništa?

U svakom slučaju, civilizacija je za nevjerovatno moćnu i raznovrsnu industriju smrti stvorila besmrtni samohvalospjev i simbol, hladno sječivo, što mami sa zastava i grbova, iz svih javnih i privatnih kolekcija oružja, a ono koje nije spremljeno u vitrine, doziva iz grobnica da bude “pronađeno”. 

 Emilu se sve više činilo da će se, kada sve ovo prođe, makar i pod stare dane pridružiti svome unuku, kao Wilhelm Tell će okačiti oružje o klin i zauvijek se odreći lova… Neku je razliku morao uspostaviti da bi prevladao bilo kakvu sličnost s ovim ništarijama preko puta…    

Gledajući ispod oka u Edinulovom pravcu, obuhvatao je tim pogledom cjelokupno polje propasti civilizacije, koja se, proizvevši tip takvog destruktivca, okrenula vlastitom kraju. Nije bilo lako stajati nasuprot tom prototipu negativne harizme, sposobnom za svako zlo i odgovornom za potencijalnu globalnu apokalipsu.

Teško je pronalazio način da se otme viziji skorog tragičnog okršaja i da se pomiri sa slikama uništenja tih zavedenih bića. Znao je da će cijena toga biti stradanje i ogromnog broja momaka iz redova njegove vojske. 

 Iza Edinula su stajali njegovi vojnici, nekada napredni mladi ljudi, čija je sva krivica bila u tome što su se predali izazovu lakog i lažnog uspjeha, uz brisanje moralnog koda. Bilo je žalosno uočiti da su na njihovim umornim i bezizražajnim licima još bile primjetne crte nekadašnje privlačnosti i prijatnosti. Mnogi su bili vrhunski sportisti i majstori borilačkih vještina. A njihov vođa je vrhunski znao kako ih nepovratno degradirati i od njih načiniti bezosjećajne robote.

Da bi izbjegao zbunjenost i vidljiv znak da mu se po prvi put u kostima oglasio i cijelim njegovim bićem prostrujao nepoznat osjećaj, za koji nije ni naslućivao da bi mu ime moglo biti strah, Edinul se odmače par koraka i reče:

“Prekosutra, u podne, pustite nas da mirno prođemo.”

Emil okrete konja, ali se opet vrati, izvadi nož i baci ga pred Edinula.

“Ovo je, konačno, nakon dvadeset pet godina, pronašlo svoga vlasnika.”

 Za to vrijeme Lao San je stajao po strani, budno prateći svaki skriveni pogled i gest. Emil naredi vojnicima da se povuku, ostavljajući u nedoumici Edinula šta će uslijediti. Znajući da ga stari vuk neće niti pustiti da prođe, niti će povući svoju vojsku predaleko, Edinul te noći odluči da zaobilaznim putevima pošalje dio svojih snaga na Dolinu jelena. Smatrajući da je ona sada slabo branjena, mračni mag je vjerovao da, ako bi na prepad ovladao njome, imao bi Emila u svojoj “milosti”. Doista, Emil se samo neznatno udaljio i naredio da se podignu logori. Bio je siguran da će Edinul, odluči li se da prvi krene u napad, morati proći preko visoravni što se s istočne strane završavala Pješčanim platoom iznad dubokog klanca, a s druge strane bila je visoka i neprohodna šuma kao odličan zaklon.

 17

 Lao San, vođen vlastitom logikom, nije ostao u logoru. S nekoliko odreda pješaka i strijelaca krenu natrag u selo, sluteći da se ne smiju osloniti na trenutnu prednost. I to je bilo sudbonosno za spas sela. U zoru su čete divljih hordi iz nekoliko pravaca krenule u napad. Namjeravali su uhvatiti taoce i s njima se probiti kroz bedeme odbrane. Ali tu ih je već čekao Lao.

***

 Pošto je Melin bila u poodmakloj trudnoći, Noel je nju zajedno sa ostalim ženama, djecom i starima sakrio u okolnim gajevima, gdje je bilo dovoljno prethodno pripremljenih zemunica i malih skrovitih pećina. Sada je mirno sa svojim učiteljem i ostalim prijateljima iz škole mačevanja čekao napad. Aramej je štitio odstupnicu prema gajevima.

Prvi talas napadača došao je s izlaskom Sunca. Svirepi i ludi, ne obazirući se ni na šta, padali su kao snoplje. Nisu koristili vatreno oružje, bili su naoružani kao ratnici ranog Srednjeg vijeka. Nakon što je slomljen i treći talas njihovog napada, preostali su u rasulu počeli povlačenje. Obezglavljeni, u panici, sudarali su se i tukli sa svojima, kojima još nije bilo jasno da je stiglo vrijeme da se po prvi put suoče sa gorčinom poraza.

Prešavši u protivnapad, Lao ih je razbijao na manje grupe. Neki su bacali oružje, ali se nisu predavali, niti su molili za milost. Nastavljali su da atakuju goloruki ili su bježali u planinu prema svome vođi. On sam, ne očekujući takav brz rasplet, ne znajući da je Lao pomogao u odbrani sela i da sada nezadrživo napreduje natrag da se spoji sa glavninom snaga, pogrešno je procijenio trenutak za pokušaj prodora prema Dolini jelena. Kada je Lao San pristigao, goneći ispred sebe divlje horde, bitka se vodila već nekoliko sati. On se ne zaustavi nego prođe mimo Emilovih snaga u zaleđe Edinulovih položaja. Videći što se događa, Edinulu ništa drugo nije preostalo nego da se počne kretati prema istočnom Pješčanom platou. Satjerani iz svih pravaca na taj plato, između visokog ponora iza i Emilove vojske naprijed, pružali su otpor do sumraka. Tada Edinul odbaci mač, kleknu na koljena, a oko njega jedan za drugim poredani u koncentrične krugove, padoše na koljena i njegovi preživjeli podanici.     

Bilo ih je ostalo oko četiri hiljade. Edinul poče mrmljati neke bajalice koje je njegova horda uglas ponavljala. Bio je to žalostan i jeziv prizor zavedenih kreatura koje su nekada bile ljudi. Zatrovanih mozgova, lišeni emocija, tupih pogleda, opčinjeni i opsjednuti, činili su bez pogovora ono što je činio onaj kome su bez razmišljanja vjerovali. Kao i on, sklopljenih očiju, sada su žvakali osušene bobice. Poslije toga opet su ponavljali zagrobnu mantru. Nakon ritualne ceremonije, Edinul ustade i riknu kao poludjeli bivo:

“Ko sada pođe sa mnom u vatru, vratiće se kao Feniks iz vatre!”

I zatrča se prema kraju platoa i baci se u ambis, a za njim se vrišteći počeše bacati njegovi sljedbenici. Za par minuta, na platou posutom ostavljenim oružjem, pred iznenađenom Emilovom vojskom osta samo jedan ratnik od silne Edinulove armade.

Bio je to Čan Hen – Fo. Izgledao je kao da se pokajao.

Priđe mu Lao San i reče na kineskom:

“Zaboravio si da je svila naša prošlost i naša budućnost”, i spusti pred njega dugačak svileni šal.

Kada se okrenu da ode, čak ni iskusni Lao nije mogao pretpostaviti da se Čan nije pridružio svojima tek tako. Ispod ogrtača, pored koljena na kojima je još uvijek naizgled pokorno klečao, ležala su dva minijaturna, ali snažna samostrela. Emil viknu:

“Lao!” i baci se s konja prema njemu, ali bi prekasno. U padu  ga strelica pogodi u grudi, druga se zabode Lau u vrat. Za par sekundi, na Čana koji se nije ni pomjerio, sručilo se toliko strijela da je ličio na bodljikavo prase. Baciše ga za njegovim društvom. 

“Ništa strašno”, reče Emil, “samo igračka”, vadeći strelicu.

“Kojoj je vrh zatrovan jednim od najsmrtonosnijih otrova”, doda Lao nakon što omirisa strelicu. “Za pet minuta lutaćemo zvjezdanim stazama. Hvala ti i žao mi je prijatelju, ali ti nisi bio planiran, obje su bile namijenjene meni. Dvije, za slučaj da me prva promaši.

Šteta, i on je iz moje škole, a moji đaci, ni kada su lažni, nažalost, ne promašuju. Promašio sam ja, jer sam prekasno otkrio izdaju. Već je bio naučio sve i uz Noela bio je jedan od najboljih. Ali nikada nije naučio šta je čast. Uvijek sam znao da onome u kome nema baš nimalo časti nikada se ne smiju okrenuti leđa, ni kada je posve sigurno da je mrtav. Za njega sam se potajno nadao da se promijenio, tako sam shvatio i njegov ostanak i ponudio sam mu da sam sebi presudi. Međutim, zlo se suviše duboko ugnijezdilo u njegovom srcu. Bio je pozvan da okonča moj put i uspio je, moram odati priznanje njegovom glumačkom umijeću.

Doduše, nisam očekivao da ću umrijeti drugom smrću nego od mača. Poznati su mi primjeri starih i umornih ratnika koji u sudaru sa slabijim neprijateljem namjerno ne upotrijebe oružje, svjesno odaberu taj boj kao posljednji i za sebe i za onog nevoljnika kojem preostaje da razmišlja o tome kako je pogubio boljega od sebe. Ja nisam dočekao takvu priliku, ali ni ovakav kraj nije za žaljenje. Trenutni trijumf izdaje nije i njena konačna pobjeda. Da sam ja ostao, mnogi to nikada ne bi naučili. Ovako, dragi učenici i prijatelji, ovo je bio moj posljednji čas u kojem sam mogao da vas nečemu podučim: da i najbolji učitelji mogu pogriješiti u definisanju i razlikovanju pojmova teorije i onog što donosi usud.”

 Odnekud se tek sada pojavi Noel kojem sve bi odmah jasno, ali je s čuđenjem ponavljao:

“Kako!? Kako je to bilo moguće?”, gledajući čas u Emila, čas u Lao Sana, čas u pravcu okupljenih drugova kojima se na licima moglo pročitati da svaki od njih kao da je krivio sam sebe za to što se dogodilo.

 Lao se obradova što ga vidi:

“Obećao sam ti da ću misliti na tebe, i mislio sam i gledao sam te. Ove pobjede, koju smo danas postigli, ne bi bilo da se ti nisi tako lavovski borio. Pripada ti ime Leon, što je i tvoje ime, Noel, čita li se  s desna.         

Život nas, nažalost, prisiljava da budemo u pravu, i ti, i ja. Naša humanost je iluzija koja nas stavlja između nasilja i nade, ostavlja nas u predvorju mogućeg, kao samoobmana na koju dobrovoljno pristajemo. Život nije priča koja ima sretan kraj. Ja i tvoj djed smo najbolji primjer.”

Sjaj njegovog pogleda lagano se gasio.

 Emil se opraštao od Lorena i Arameja, glas mu je već slabio dok je govorio:

“Bio je ovo veliki dan. Ponosim se vama i svim ostalim borcima. Žao mi je jedino što i praunuka neću naučiti da pliva, peca, jaše i pravi lukove. Ali, otkriće on te igre i sam. A nas dvojicu, ako se ti Lao slažeš, ostavite ovdje, na Ergu. Na mjestu gdje smo vodili ovaj boj i pobijedili zlog tiranina.”

Posljednje za što je Lao još imao snage bilo je da pomjeri ruku do Emilove.

“Za vječni spokoj i pravdu”, izgovori Emil i sam otplovi rijekom bez povratka.

Erg je tonuo u večernji počinak ispunjen turobnom i teškom tišinom. Čuo se samo slab šum vjetra u vrhovima borova ozarenih snopovima zraka zalazećeg Sunca.

***

Loren i Noel su ćutali u povratku. Kada ih Melin vidje bez Emila poče plakati, ali joj Noel ne dopusti.

“Moj djed je bio sila od čovjeka. Dok me je otac odgajao filosofsko-teorijski, od Emila sam naučio kako živjeti. Uvijek je govorio – biće kako će biti – i na ovakav njegov kraj trebamo gledati u skladu s njegovim vjerovanjem. To što mora biti ne pita nas, mi ne odlučujemo o tome i ne možemo na to uticati. Možemo samo biti ponosni što smo živjeli uz takve ljude kao što su bili Emil i Lao. Naša pobjeda nad zlom ne bi bila moguća da nije bilo njih, Arameja i drugih sličnih njima, svuda gdje su se vodile borbe. Trebamo gledati na cjelinu opšte pravde do koje su nas doveli najbolji i najplemenitiji. Zahvaljujući njima sada se možemo posvetiti budućnosti, čovječnijoj i slobodnijoj.”

Na riječ budućnost Melin se smiri, obrisa suze i blago osmijehnu, budućnost je bila tu, sa njima.

Mjesec dana poslije Melin rodi sina. Ona mu nadjenu ime Emil, po slavnom i hrabrom pradjedu. Niko se nije toliko radovao kao Loren, trčao je po susjedstvu da lično razglasi kako je postao djed. Pozivao je sve na slavlje. Iako se tuga za poginulim borcima još nije rasplinula, novi trijumf života kao da je bio poziv svima da što prije ostave iza sebe jednu od najmračnijih stranica povijesti.

.————————————-

[*1889. godine podignut je spomenik Đordanu Brunu na mjestu njegovog pogubljenja. 12.03.2000. pokrenuo je Vatikan inicijativu za preispitivanje najvećih grijehova katoličke crkve. Ipak, čini se da je i poslije više od četiri stoljeća još prerano govoriti o Brunovoj potpunoj rehabilitaciji. Crkva ne želi tim činom potresti stubove vlastitog postojanja.]

 .

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s