ATIF_-_PORTRET

Atif Kujundžić

* * *
VRŠANIN U SLIKAMA
SLIKE
U VRŠANINU
* * *
/POKUŠAJ O SLIKARU FIKRETU JAHIĆU VRŠANINU/

* * *
Vizija umjetnosti, vizija je o jedinstvu svijeta, nekom prilikom reče, pa tim riječima i naslovi svoju izvrsnu knjigu Oto Bihalji Merin.
Jeste,
između čovjeka i svijeta ne postoji cjelovitija mogućnost odnosa recepcije, komuniciranja i konkretizacije spoznaje od umjetničkog viđenja i rada do vizualiziranja i transformiranja u umjetničko djelo. Činjenica pa je to i najsuvislija mogućnost komuniciranja sa drugim čovjekom/ljudima i prirodom donosi i zaključak prema kojem je umjetnost najmoćniji intedrativni medij među ljudima.

16

* * *
Fikret Jahić Vršanin
sikarski je fenomen neuobičajene naravi. Vršanin likovno emanira iz organski osobnog uvjerenja da slika jeste i mora biti čudo koje i njega uključuje jer ju je takvu zatekao, osjetio, vidio. Zato se iz njegovih slika patina i memla, mrak i svjetlost zore, probijaju iz boje kojom su naslikane. To je uistinu drugačije nego što smo navikli vidjeti: da se patina formira na obojenoj površini.

Zato se Vršanin prvo bavi patinom. Zakopava svoja platna u zemlju i granje, obrađuje ih ljekovitim travama, lišćem i cvjetovima, ostavlja ih na energetskim čvorištima prostora koji poznaje i s razlogom ih smatra ljekovitim. /Umjetnost to, do nivoa čistih i inteligentno osmišljenih terapeutskih mogućnosti i jeste./

16

Nije nikakva varka da su Vršaninove slike ljekovite jer ih kao takve i slika. One u svome srcu i središtu imaju prirodu koja se probija kroz boju izlazeći na njihovu površinu. Nerijetko, to što ne vidimo na slikama ima veći utjecaj nego li očigledni aspekt, što je i dijelom Vršaninove vjere u njegovu likovnu umjetnost.

Kada na Vršaninove slike dođe nešto naknadno, kao crno-crveni otisci vojničkih čizama, npr. onda je sasvim i bez daljnjeg razvidno, kako to nema veze s unutrašnjošću slike i kako je to površinska i nasilna stvar, prizor i dojam kojem nazočimo kao nasilju, a koji je u stalnom preobražaju kao nužnost koju savlađujemo.

7

* * *
Kod Vršanina nailazimo na nepatvoreno i nepodešeno suočavanje s realnošću odabranog motiva do mjere, pa to u konačnoj slici izaziva realističnu nevjericu kod gledatelja. Jer, izvan svake je sumnje, to što je vidio i naslikao Fikret Jahić Vršanin – kao stvarno i pouzdano, ali više ne može izgledati tako jer je prošlo filtere njegovoga senzibiliteta. Sve u nama i oko nas, u stalnom je preobražaju i kontinuiranoj promjeni. Vršanin nastoji zabilježiti upravo to što jeste mijena, što jesu sjene u pokretu, svjetlo i sjena koje klize mirnom površinom vode, krošnja kroz koju svjetlost uvijek prolazi pod drugim uglom i tako se pomjera u sjeni na tlu, boja – koja se od sunca, vjetra, kiše i mraza sasipa sa prozorskog okvira u jedva uočljivim ljuspicama, pa i okvir i boja izgledaju neprekidno drugačije i bespogovorno trošno i privremeno. Tako i definitivno, umjetnost postaje dijelom vječnosti u kojoj opstaju i slika i umjetnik.

DSC00029

* * *
U većoj mjeri Vršanin je naklonjen motivima iz prirode, ali više prirodi u karakterističnim trenutačnim stanjima, nego li iz statičnih estetskih razloga. Vršanin, nerijetko, isti motiv varira u različitim godišnjim dobima i dnevnim trenucima, pa tako dobija vrlo interesantne i stupnjevane prizore stanja svjetla i kolorita, kao različita estetska postignuća na identičnoj referenci.

Kod Vršanina nije riječ samo o slikarskom talentu, već svakako i o svojevrsnom komuniciranju slikarskog subjekta sa slikarskim poticajem/objektom/motivom vizualiziranja svijeta iz okruženja. Vršanin tako dobija u multipliciranom komuniciranju umnožen slikarski ishod koji kao umjetnički govor otkriva zanimljive pojedinosti i slikara i motiva kojim se u slikarskom postupku bavi.

DSC00002

* * *
Slikar Fikret Jahić Vršanin
Brižljivo njeguje i čuva svoju vjeru u stvarnost i vrijednost prirodnih pojava koje se u čovjeku kao ogledalu nužno odražavaju podupirući i naglašavajući njegov senzibilitet i emotivnost. Lahko ćemo se prisjetiti ljepote zalazećeg ili izlazećeg Sunca, lica Mjeseca i iznad njega zvjezdanog neba, cvijetnog i žitnog polja, ili čudesne krunice samo jednog cvijeta, ali i krošnje drveta, oblaka, vjetra, uskovitlanog neba, pljuska, vijavice, zaleđene površine, etc.
Zašto cijeloga života mislimo kako smo tek nazočili nekom od tih stanja i kako je prizor u tome iscrpljen, viđen i dovršen zauvijek?
Zašto ne pomisliti i kako nas to čemu nazočimo bitno tvori takvima kakvi jesmo.
Svakako,
zbog toga što nismo ni pomislili da smo dijelom toga ili da ćemo dijelom toga tek biti kad pređemo u neko drugo i čak nikad spoznato agregatno stanje. Fikret Jahić Vršanin brižljivo instalira pojedinosti u dubinu slike. Tako odlaže energiju na koju reagiramo već na prvi vizualni poticaj okom, umom i srca, senzorima koje i nemamo u vidu.

DSC00109

* * *
Odavno je kako se čovjek oneprirodio. Sam sebe iščupao iz korijena. Iz svoga srca i duha. Iz ljudske nade da je ovo njegov i zadat svijet izvan kojega gubi svaki značaj.

DSC00067

* * *
Kod Vršanina nailazimo na nepatvoreno i nepodešeno suočavanje s realnošću odabranog motiva do mjere pa to u konačnoj slici izaziva realističnu nevjericu kod gledatelja. Ustvari, sve te energije akumulirane slikarovom vjerom i slikom kao djelom dotiču nas i mi ne moramo toga biti svjesni, to je komuniciranje koje nadilazi svijest o trenutku, to je ono što se događa kad više ne znamo zašto i odakle dolazi, mada je u nama raslo i stasalo.
Vršanin nas ne nastoji uvjeriti u čuda, naša je stvar i mogućnost da ih uočimo, prepoznamo kao svoju bit, zdravlje i bolest, moć ili nemoć – kad ih je već izložio pred nama.
U jednakoj mjeri Vršanin i sam u našim očima biva čudesan slikar koji je sliku otkrio kao krajnje osobnu tajnu i opciju za komuniciranje sa drugim ljudima na čudesnim osnovama njezinoga nastajanja i ljudske osjećajnosti. Samu površinu slike, Vršanin vidi nedovoljnom za komuniciranje. Slika kao i čovjek mora imati svoju nutrinu, srce i dušu, svoj sadržaj kojim će djelovati kao produžetak bića koje na njoj inzistira.

Ne možemo znati kako Vršanin misli i osjeća svoju sliku, ali to što dopire do nas/mene, moga srca i duha, jeste složen i multipliciran doživljaj svijeta sa kojim slikar živi u svojoj nutrini. Vršanin je tek ovlaš jednostavna priroda upravo zbog nesagledivosti svoje složenosti.

DSC00065

* * *
U većoj mjeri Vršanin je naklonjen motivima iz prirode, ali više prirodi u karakterističnim stanjima nego li iz estetskih razloga. Vršanin, nerijetko, isti motiv varira u različitim godišnjim dobima i dnevnim trenucima, pa dobija vrlo interesantna stanja svjetla i kolorita, kao i estetska postignuća. Fikret Jahić Vršanin je dobar i siguran crtač, njegov crtež moćno nosi kompoziciju slike i njegovu slikarsku namjeru, njegov odmjeren i izbalansiran kolorit.

Kod Vršanina nije riječ samo o slikarskom talentu, već svakako i o svojevrsnom komuniciranju slikarskog subjekta sa slikarskim poticajem/objektom vizualiziranja fragmenata svijeta iz okruženja. Vršanin tako dobija u multipliciranoj komunikaciji umnožen slikarski ishod koji kao umjetnički govor otkriva zanimljive pojedinosti i slikarevog prisustva i odabranih motiva kojima se u svome slikarskom opredjeljenju i postupku bavi.

DSC00005

* * *
Kod Vršanina nailazimo na nepatvoreno i nepodešeno suočavanje s realnošću odabranog motiva do mjere, pa to u konačnoj slici izaziva relativnu nevjericu kod promatrača/gledatelja. Vršanin vjeruje u od Boga mu date moći, u iskustvo i nasljeđe koje su do njega genetski donijeli članovi njegove obitelji. Ustvari, rođen je samo da bi to naslijedio i kao svjetlost pronio svijetom. To, kao ni bilo što drugo što je stvarno, ne može se izgubiti ma koliko mijenjalo oblike i agregatna stanja. A njemu je dato da bude slikar i to ne bilo kakav, već prema zadatostima koja u ljudima pokoljenjima traju. Ne bismo se usudili ni pomisliti ni ustvditi kako to nije tačno.
Naime, sasvim jednako je i sa nama, čak i kad ne znamo o čemu je riječ, uvijek sami nosimo svoju radost, sreću ili prokletstvo, pa i kad to nastojimo drugačije nazvati, označiti, u nečemu drugom prepoznati.

DSC00009

* * *
Vjera Fikreta Jahića Vršanina taman toliko vrijedi kao i iznijeta opcija. To, pouzdano, kao onaj mir na površini vode koji slikarski i perfekcionistički Vršanin slika. Sve se okolo bokori i mijenja, ali taj savršeni i glatki mir koji je upravo najlakše uznemiriti, u našim srcima, dušama i očima traje kao vječni bljesak koji smo tražili i priželjkivali za sebe i slikar nam ga daruje.

Fikret Jahić Vršanin je čovjek raspetog/napetog i preosjetljivog senzibiliteta koji zvonko i jasno odzvanja na svaki poticaj i utjecaj iz okruženja i vremena, čovjekovog prolaženja, erozija, truljenja i mirisa.
Čudesno su organizirane i ostvarene forme na njegovim crtežima koji okupljaju relikvije nestaloga svijeta. To su granične linije dragih predmeta i figura, na precizno i jasno fugovanom zidu od cigala – razvaljen prozor čije krilo ukoso visi sa prašnjavim staklom i bijelom farbom koja se ljušti.
Tu je figuralna kompozicija od turbeta sa Alifakovca, stećka, đuguma, ibrika… Vršanin ima i nosi svekoliku čudesnu poputbinu i dušu jednoga svijeta koji označavamo prošlošću u izmaglici, svijetom u nestajanju i sačuvanom tek u tragovima i sjećanju, u reliktima.

DSC00107

Fikret Jahić Vršanin asocijativno i spontano koncipira svoje slike donoseći prizore koji u našoj svijesti traju kao podsvijest: Gradačac, kula Husein bega kapetana Gradaščevića, Srbrenik – Stoni grad Stjepana Kotromanića Drugog, Tešanj – Stari grad i sokaci, ali i slike Nuhove barke, uspjenušano more uz neznanu obalu, halke, zvekiri, stubovi, ornamentika u patiniranom bakru, kupole i alemi, minareta čija se bjelina gubi u svjetlu visine, bukovi i vodopadi, muzički instrumrnti, violine i tambure… cijeli jedan beskraj u kojem nam je stasao i opstajao duh – učinio nas takvima kakvi jesmo.

6

8

12

 13

15

16

17

DSC00001

DSC00003

DSC00004

DSC00007

DSC00008

DSC00010

DSC00011

DSC00012

DSC00015

DSC00027

DSC00032

DSC00034

DSC00036

DSC00037

DSC00038

DSC00044

DSC00047

DSC00049

DSC00050

DSC00053

DSC00056

DSC00059

DSC00061

DSC00070

DSC00071

DSC00101

DSC00104

DSC00105

DSC00110

DSC00111

DSC00113

DSC00114

DSC00115

* * *
________________________________________________________________* Publicista i književnik mr Fatmir Alispahić, napisao je knjigu Zatočenik slike, u kojoj je glavni akter upravo slikar Fikret Jahić Vršanin. Knjiga je, ustvari, jedinstven miksmedijalni roman, žanrovski promatrano, zapažen kao jedinstven poduhvat u našoj književnosti.

* * *

Svibnja, anno Domini, 2013. ak

* * *

Logo

75 300 Lukavac. Ulmica Patriotske lige, broj: 4/1.

Telefon: +387 61 734 977. E-mail: kujundzic@gmail.com

_________  BOSNA i HERCEGOVINA   _________

______________________________________________________________

One response »

  1. Ukratko – odličan prikaz lika i djela odličnog slikara.
    Citiram:

    “Kod Vršanina nailazimo na nepatvoreno i nepodešeno suočavanje s realnošću odabranog motiva do mjere, pa to u konačnoj slici izaziva realističnu nevjericu kod gledatelja. Jer, izvan svake je sumnje, to što je vidio i naslikao Fikret Jahić Vršanin – kao stvarno i pouzdano, ali više ne može izgledati tako jer je prošlo filtere njegovoga senzibiliteta. Sve u nama i oko nas, u stalnom je preobražaju i kontinuiranoj promjeni”.

    Završen citat.

    Da, to je smisao – formula – umjetnosti.

    Gornji citat me podsjetio na gimnazijske dane kada nas je u Varcaru profesor Duško Arežina podučavao lijepoj književnosti i svakoj drugoj lijepoj umjetnosti. “Umjetnost je odraz stvarnosti u duši stvaraoca” – bila je definicija o umjetnosti koju nam je prof. Arežina zadao da naučimo napamet.

    Bio je ponedjeljak kada je prof. Arežina tražio da mu ponovim tu defeniciju.
    Nisam znao.
    Pitao me, gdje sam bio prehodnog dana,- u nedjelju – , šta sam to drugo radio, pa nisam naučio.

    Ogovorio sam:

    “Na utakmici!”

    Igrala je domaća nogometna momčad “Sloboda” sa nekim krajiškim timom.
    U “Slobodi” je igrao i prof Arežina i bio dobar strijelac. Valjda me je ta činjenica da sam gledao utakmicu na kojoj je profesor zabijao golove spasila od jedinice, ali sam tu definiciju umjetnosti istoga časa i nosim je u sebi čitav svoj život.

    Profesor Arežina i ja samo postali prijatelji; prof. Arežina je radio na TV Zagreb, a ja na TV Sarajevo. Kada god bi dolazio u Varcar, uvijek se raspitivao za me – nalazili smo se – te zbilja prijateljovali diskutirajući razne teme. Gostovao je u jednoj mojoj TV emisiji. Bili smo ponosni jedan na drugoga.

    Eto, ovaj Kujundžićev prikaz Jahićevog slikarskog stvaralaštva podsjetio me i na tu epizodu iz moga života.

    Jahićeva stvarnost i mašta je Bosna i sve što je u taj pojam moglo stati i ta se stvarnost slikovito odražava u njegovoj duši, a tu slikovitost i maštovitost svojim umijećem nam nesebično daruje na svojim platnima.

    Uživao sam gledajući,te slike bojeći se kako ta Bosna postoji samo u dušama umjetnika poput Jahića i poklonika umjetnosti. To je najveći dokaz da Bosnu niko ne može uništiti. Jer, tada bi bio uništen život sam.

    Na putu sam u Bosnu, iz daleka svijeta, trenutno zastao na hiljadu kilometara daleko.

    Ma gdje bio, nosim taj dragocjeni prtljag slika Bosne u svojoj duši.

    Umjetnici Kujundžić i Jahić, uz pomoć moga profesora Arežine, Dobrog Bošnjanina Marjana koji ovaj prikaz objavljuje, podsjećaju me kako je ta Bosna najdragocjeniji prtljag naših duša.

    Ko sretniji od umjetnika koji “taj slikoviti odraz Bosne” mogu pokloniti onima koji i sami nose Bosnu u svojoj duši, na svoj način i makar i ne umjeli taj odraz Bosne i sami iskazati slikom ili riječima poput Jahića, Kujundžića,… Umjetnici imaju srećom taj dar da na potaknu na razmišljanja i pobude emocije!

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s