Jovan Nikolić

Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja.

***

SAZ1

Početkom osamdesetih imao sam ugodu da prisustvujem festivalu klapa u Omišu. Kada bi krenuli piano vodeći altovi ili falsetni kontratenori, otvorile bi se duše slušatelja kao otvaračem kutija sardina; podržala bi ih zatim terca tenora, najposlije sazvučju harmonije, pridodali basovi od kojih bi vibrirala i zazveckala staklad boca, karafa i čaša na policama iza šanka. Vibriralo je i u grudima na pisme sa kontrade.

I danas sam sklon da pomislim da je klapsko pjevanje bilo i ostalo najviši domet grupnog vokalnog pjevanja u našoj nekadanjoj državi te da su se tamo primili utjecaji iz Italije, koja se u udžbenicima smatra kolijevkom muzike. Pjeva se višeglasno, a kapela, bez pratnje instrumenata, izvorno „na uvo“, što znači bez dirigenta. Skupina pjevača koji čine jednu klapu je obično od 5 (kvinet) do 8 (oktet). Nezaboravne bjehu klape „Omiš“, „Šibenik“, „Split“, „Korčula, „Sinj“ i pjesme „Splitska noć“, „Ćale moj“, „Vela Luka“, „Kad su tekle stare ure“… Vođen isključivo subjektivnom percepcijom muzike ostavljam na miru kajkavske i čakavske pjesme iz Krapine čije su mi disharmonične melodije škripale kao staklom komad stiropora i izazivale nelagodu u sluhu i stomaku. U Hrvatskoj se takodjer u to vrijeme nije primio pelcer novokomponovane narodne muzike.

Ali u Bosni jeste i o tome ću, možda, docnije. Doduše grad Mostar u Hercegovini, usvojio je tradiciju klapa i 70-tih godina, iz grada na Neretvi, Klapa Mostar je jedared odnijela pobjedu na festivalu u Omišu. Međutim legendarni sarajevski festival narodne muzike bio je festival „Ilidža“. Tamo je neprikosnoveni gospodar bio Safet Isović sa njegovim nazalnim, mekim glasom i pjevanjem prepunom ukrasa i trilera, koje je docnije preuzeo mlađahni Šaban Šaulić u Srbiji a za njim i mnogi ostali epigoni. Na tom festivalu je prvu afirmaciju, ovacije i nevjerovatnu naklonost publike doživio romski interpretator Muharem Serbezovski, porijeklom iz Skoplja, rođen u najvećoj romskoj enklavi na Balkanu, opštini Šuto Orizari, popularnoj „Šutki“.

U srcu Bosne pjevala se prvenstveno gradska ljubavna pjesma Sevdahlinka (naziv potiče od arapske riječi „sawda“ što znači „crna žuč“). U turskom jeziku, ovaj pojam se veže za melanholično raspoloženje – Karasevdah. Sevdalinka se jednostavno u Bosni zove i „sevdah“, zračenje čežnje, ljubavnog žara, ljubavnih jada. Autori sevdalinki su nepoznati, tj. sevdalinka je nastajala u narodu, te se generacijama prenosila i uobličavala. U doba Turske vladavine u našim krajevima u XIV i XV vijeku, bez saza i sevdahlinke se nije moglo zamisliti sijelo, akšamluk ili teferič.

Mi smo doživjeli, doduše kao djeca, turneju Bosnom i ja se sjećam da sam u Bosanskom Brodu sa šetališta gledao kako se neki čovjek utapa u golemoj reci, sa čije je druge strane bio još jedan brod – Slavonski. Majka nikada nije povjerovala toj mojoj priči. – Opet izmišljaš? Kako se sjećaš glavonja glavati, kada si tada imao tek četiri godine?! A ja evo do danas pamtim kako je Savom dugo plovio njegov šešir. Pamtim i vrelo sunce na terasi hotela „Bristol“ u Mostaru, golemi strah da pređem preko mosta iznad Neretve, ukus sočnih baklava, prvu posjetu pravoj fudbalskoj utakmici u Tuzli, te gustu maglu sa prozora hotela „Evropa“ u Sarajevu. Mogu prizvati onu tihu jezu ali i očaranost unjkavim zavijanjem mujezina koji je pozivao na akšam namaz sa vrha minareta u Doboju. I danas kad me pridavi jugonostalgija, te jureći po muzičkim portalima, stanem da gustiram pjesme-oldtajmerke, sve mi se čini da mnogi od negda popularnih pjevača narodne muzike u svom načinu pjevanja sadrže koječega od melizmatskih ukrašavanja i orijentalnog tonaliteta glasa onoga mujezina.

Saz, stari istočnjački (persijski i turski) žičani muzički instrument, je vrsta oveće tambure sa dugačkom drškom. U bosanskim krajevima najviše se upotrebljavao saz sa šest žica. Prvi par žica se upotrebljavao za solo muziciranje, dok se u istom momentu druge upotrebljavahu kao pratnja. Takav isti svirao je, imali smo priliku vidjeti i čuti u filmovima Emira Kusturice. U filmu „Sjećaš li se Doli Bel“, Pavle Vujisić pjeva sevdahli pjesmu „Teško meni u Saraj‘vu sama“, a u filmu „Otac na službenom putu“ u završnoj sceni mogla se čuti (ovoga puta uz pratnju gitare i harmonike) veoma stara sevdah pjesma „Ferman stiže iz Stambola“.

Sazevi su ukrašavani srebrom, tako što su se vezli ornamenti srebrnom žicom i kitili biserima, u narodnim pjesmama nazivani „sedefli ili „biserli tambura“. Muziciranje je sićano kuckanje uz žice saza koje se melodijski prepliću sa glasom sevdalije-sazlije, ali tako da glas uvijek prednjači ispred zvuka instrumenta. Prisutnost saza je vjerojatno i uticala na formiranje duha sevdalinke, odnosno „ravne pjesme“, muzičke forme u okviru sevdalinke i način njenog izvođenja. Termin „ravna pjesma“ ne označava silabičnu, jednostavnu melodiju, već je sinonim za široku pjesmu, sa jednim melodijski obrascem, a za više tekstova. Tako da bi se pažljivim preslušavanjem mogla ustanoviti gotovo istovjetna muzička matrica na tekstove danas najizvođenijih sevdalinki: „Došla voda od brijega do brijega“, „Mujo kuje konja po mjesecu“, „Čudna jada od Mostara grada“ ili „Moj dilbere kud se šećeš“!

Sevdalinku su, uz saz, izvodili isključivo muškarci, dok su žene sevdalinku pjevale bez instrumentalne pratnje, najčešće u kućama, njihovim tradicionalno određenim staništima. Često se saz poistovjećuje sa šargijom, a ustvari radi se o dva različita instrumenta. Šargija ima kratku, a saz dužu dršku. Glavna razlika je u perdetima (pragovima), koji su drugačije postavljeni kod saza nego kod šargije. Zbog toga su i tonovi koji se dobijaju drugačiji.

U muzičkom pogledu sevdalinku odlikuje lagani, spori ili umjereni tempo (rubato), i razvijena melodija sa mnogo melizama (ukrasa) što ostavlja melanholičan osjećaj kod slušalaca. Svojom strukturom sevdalinke su veoma kompleksne pjesme, nabijene emocijama, a tradicionalno se izvode sa strašću i duševnosti dostojne Bluza nastalog od Gospel pjesama afroamerikanaca ili portugalskih Fado pesama.

Po dobroj tradiciji očeva orkestra, gostovali su za vrijeme njegovog službovanja po Bosni čuvene sazlije Nazim Isanović iz Banja Luke, Zuhdija Hasanagić iz Zvornika i Avdo Vrabac iz Tuzle. Ismet Alajbegović- Šerbo i Jovica Petković, poznati harmonikaši takođe su bili redovni gosti , ali su čini mi se češće obilazili moga dedu, dok je još imao mandat violiniste, da saliju po koju meku šljivu u osjećajne i napaćene duše. I taj bi se merak, uz meze i tiho muziciranje produžavao do u sabah zoru do prvih džezvi kahve, i savitom hercegovačkom škijom natašte srca, kako je on sam pripovijedao svome unuku. Iz očevih pripovijesti upamtio sam da su mu omiljeli u muzičkim gostovanjima po Bosni ostali Himzo Polovina, „Moj dilbere kud se šeć“, Zaim Imamović, istinski bard i pionir poslijeratne renesanse sevdalinke „Snijeg pade na behar na voće“, Zehra Deović te da je mnogo volio slušati Zekerijaha Đezića, „Razbolje se šimšir list“ i Himzinu interpretaciju pjesme „Evo ovu rumen ružu“ kao i Beba Selimović „Djevojka sokolu zulum učinila“. Njegovim, te posljedično mojim sjećanjima potaknut, citiram jedno od najboljih tumačenja sevdalinke, Himza Polovine, koje sam igdje pročitao:

„Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom ‘geologijom’ ili takvom ‘anatomijom’, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba ‘donijeti’.”

*

Tekstovi sevdalinki, koji su uglavnom posvećeni zaljubljivanju i nikad ostvarenoj i vazda nesretnoj ljubavi, silinom muških nagona spram nedosanjanih, nevidljivih žena i njinim, zatomljenim čarima. Njen ljubavno-melanholični sadržaj stalno je u dosluhu sa metafizičkim i mističnim. Ona se vrti između ljubavi i smrti, poput grčkog tragičkog epa. Slavoluk ljepoti u izmicanju, nedohvatu, jednom riječju ženočežnjivosti. Jer, u gradskim mahalama, kuće su se dijelile na ženski dio kuće – haremluk i muški dio – selamluk, veoma se poštovala privatnost. Stoga su žene bile zaštićene od radoznalih muških pogleda i kuće su bile ograđene visokim zidovima. U jednom dopisu splitskog kneza venecijanskim vlastima iz XVI vijeka o slučaju zabranjene ljubavi između hrišćanske djevojke Mare Vornić i muslimanskog mladića Fadila, navodi se i prvi zabilježeni tekst jedne sevdalinke koji u današnjoj transkripciji glasi:

Zaljubi se Turčin u našu golubicu./ Ja sam Turčin./ Lice joj je bijelje od mojega voska, a ljepše od ruža što sam ocijedio”.

Jadranka Stojaković

Sevdalinka je ostavila traga i u popularnoj zabavnoj muzici. Pjesmu „Mujo koje konja po mjesecu“ su izvodili Josipa Lisac i Zdravko Čolić. Čuvenu pjesmu Emina nastalu na tekst mostarskog poete Alekse Šantića koju je napisao pod utiskom ljepote Mostarke Emine Sefić, udate Koluder, pjevao je dubrovački kantautor Ibrica Jusić. On je otpjevao i pjesmu „Lijepi li su mostarski dućani“, koju danas u kućnoj radinosti interpretira i legendarni Džoni Štulić. Kemal Monteno i Hari Varešanović pjevaju nadaleko poznatu sevdalinku „Kad ja pođoh na Bentbašu“. Pop-rok grupa „Indeksi“ preradila je staru pjesmu „Voljelo se dvoje mladih“ u „Žute dunje“, a Jadranka Stojaković još jednu Šantićevu pjesmu „Što te nema“.

Navodim za kraj stihove jedne, mom ocu otprva omiljele sevdalinke:

Imal’ jada ko kad akšam pada kad’ mahale fenjere zapale, kad saz bije u prve jacije kad tanani dršću šedrvani, a sa đula jeca glas bulbula?

Aman jada kad akšam ovlada, u minute kad bulbuli šute, kad bol sanja sred đulova granja, a dert guši i suze osuši!

Usne same kad šapću iz tame: Gonđe moje, dal’ još mislš na me?” usne male kad šapću bez daha: ‘Aman luče, mrijem od sevdaha!

Van Bosne bi se u ona stara vremena i među pjevačima znalo reći: Ako kročiš u Bosnu naj ti je bolje da ne pevaš.

Autor: Jovan Nikolić

Odgovorna urednica: Marina Martinović

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s