Vojislav Vujanović

Usmena predaja i pjesništvo Roma

http://tacno.net/knjizevnost/vojislav-vujanovic-usmena-predaja-i-pjesnistvo-roma/?fb_action_ids=10202146902342495&fb_action_types=og.likes&fb_source=other_multiline&action_object_map=%7B%2210202146902342495%22%3A152895458225488%7D&action_type_map=%7B%2210202146902342495%22%3A%22og.likes%22%7D&action_ref_map=%5B%5D

 

Put u daljinu, lišen izvjesnosti, bio je vjekovni životni orjentir i povijesna sudbina. U tkivo jedne već kondenzovane civilizacije usijecali su se Romi sa svim osobenostima koje su karakterisale njihovo društveno biće. Bio je to sukob dviju kultura, dva jezika od kojih je jedan bio začuđujuće nepoznat. Odgovori na pitanja koja bi trebalo da razjasne sudbinu njihovog bića odvodili su u mistifikaciju. Romantičarski zanesenjaci za slobodnim životom u njihovim stranstvovanjima vidjeli su prototip takvog življenja, drugi, robovi društvenih konvencija, smatrali su ih razbijačima tih konvencija. Integralni sudovi o njima donošeni su na osnovu pojavnog, onog direktno vidljivog, koje se prihvatalo kao suštinska oznaka. A, u stvari, istina je bila na sasvim drugoj strani, sublimirana u onome što je njihov duh produkovao, u koordinatama opštih ljudskih odnosa u koje gotovo niko nije pokušavao da pronikne.

            Počela se, postepeno, razdirati koprena mistifikacija i ukazivati istina o Romima, čime se jedino može obezbijediti dostojno mjesto pod suncem…

            Ovako sam počeo svoj tekst, objavljen, upravo, prije četrdeset godina u reviji Odjek. Bio je zasnovan na razgovoru sa Slobodanom Berberskim, pjesnikom, Romom, prvim predsjednikom svjetske organizacije Roma, osnovane na prvom svjetskom kongresu Roma u Londonu 1971. godine. Živio je u Beogradu i kad god sam odlazio u taj grad, sastajao sam se s njim. Pričao mi je o Romima. Rekao mi je da Romi potječu od Rajputa a ne od Panija kako je tvrdila dotadašnja europska istoriografija. Drugi podatak je bio uistinu iznenađujući za moje dotadašnje znanje: Romi su pripadali visokoj vojnoj bramanskoj kasti ili kastama.Tome u prilog je išla činjenica da su određeni vladari čak i kompletnu diviziju Roma uzimali kao svoje tjelohranitelje

            Za Rome se vjerovalo da se ne mogu vezati za jedno mjesto, da im je u krvi da mijenjaju krajolike, da su nemiran narod, uzavrele krvi, koja im ne dozvoljava da se naviknu na urbane uslove civilizacije i da njihova nomada nije uslovljena društvenim okolnostima. Pjesnik Slobodan Berberski se nije slagao s tim. On je tvrdio da su se Romi otiskivali na svoju nomadu pod pritiskom progona i, u svijetu u kojem su stalno donošeni zakoni o progonima Roma, ništa im drugo nije ni preostajalo nego da se predaju vjekovnoj nomadi. I dodao je na to:

Stoga je veoma značajan glas koji se čuo na simpozijumu o nacionalnim manjinama, održanom u Sarajevu, da svi neromski narodi moraju menjati svoj odnos prema Romima, dakle ne samo dominirajuće nacije, ne samo veliki nacionalni kolektivi, nego svi, i najmanji, moraju prestrukturisati svoje relacije, budući da svuda postoji izrazito negativan diskriminirajući odnos prema Romima.

            Posebno je zanimljiv odgovor Slobodana Berberskog bio na pitanje da li su Romi dali određeni obol tekovinama svjetske civilizacije. Pošto odgovor dolazi iz gotovo polustoljetne dubine vremena, navešćemo njegov odgovor:

Pre svega, treba znati, bar po Listu, po njegovim esejima, da je mađarska muzika zapravo nastala na osnovama romske muzike, treba znati da je značajan deo španske muzike nastao na tim osnovama. Evropa je odmah prihvatila gotove muzičke oblike i dalje ih razvijala, negde i upropastila. Otuda je sasvim evidentno postojanje veoma ozbiljnih vrednosti u oblasti folklora, sasvim ozbiljnih vrednosti u legendama koje treba naučno razjasniti budući da su one, zbog nepovoljnih uslova, još uvek ostale nerazjašnjene. Romi su sa sobom iz Indije doneli predstave  iz oblasti medicine, veterine, lečenja biljem, iz oblasti parapsihologije. Oni su uistinu doneli parapsihologiju u Evropu, oni su takozvani Pavlovljev uslovni refleks doneli u Evropu, koristeći se njime u preodgajanju konja. Daleko kasnije Pavlov naučno definiše ono što su Romi imali kao svoju svakodnevnu praksu. Isto tako, potrebno je znati da je Lorka svoju dubinsku pesmu upravo našao kod Roma i, de facto, ono što je najznačajnije u njegovom opusu i građeno je na tome. Dalje, poznato je da postoji, pored narodne poezije, pored narodne priče i umetnička poezija i umetnička proza. Ali, to sve ne uspeva dovoljno da bude manifestovano i dovoljno da bude prisutno. Pokretanjem jednog glasila ili ako bi došlo do toga (a trebalo bi da dođe) da se osnuje posebno izdavačko preduzeće ili bar da se pokrene jedna edicija u okviru neke izdavačke kuće, onda bismo bili u stanju da javnosti prezentiramo veoma značajna ostvarenja. Kada bi došlo do stvarnijeg konsolidovanja tih prilika, obezbjeđenja finansijskih sredstava, do punog razumevanja ( a mi verujemo da će doći), onda bismo mogli celovitije da se predstavimo.

            Ovo podsjećanje na jedno razmišljanje o Romima ima svoju trostruku funkciju: ono nam nudi obrazac na koji način se o problematici Roma razmišljalo kod nas prije gotovo pola stoljeća, ono nam omogućuje da načinimo komparaciju između stanja Roma u tome periodu, i stanja danas, i, treće, a za mene, možda, i najznačajnije, podsjetio sam nas  na jednog velikog Roma, pjesnika Slobodan Berberskog, rodonačelnika savremene poezije Roma na bivšem jugoslavenskom prostoru, revnosnog pokretača akcije u rješavanju pitanja Roma! Njegovo ime se ne smije previđati ili ga vezati samo za pjesništvo. Bio je znatno više od toga. S njim je počela da se oblikuje svijest o Romima kao narodu koji je imao svoju kulturu i tradiciju. Bio je perjanik onih ideja na čijem se postamentu pokušavaju uspostaviti novi poduhvati osvješćivanja.

            Postoji još jedna ličnost koja je dala dostojan obol razvoju misli o Romima kao narodu koji zaslužuje puno intelektualno uvažavanje. To je Rade Uhlik, kome je, u njegovo vrijeme, odato dužno poštovanje prijemom u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ali je danas gotovo potpuno zaboravljen. Njegova zasluga je i u tome što je, boraveći među Romima gotovo četiri godine, zapisivao pjesme Roma, nastajale iz samog prostodušja, možda i sa nedovoljno svijesti da su stvarali pjesnička djela. Te njegove zapise je, kasnije, stilizirao pjesnik Branko V. Radičević. Knjiga sa poetskim zapisima te usmene predaje Roma pojavila se 1957. godine i pobudila evidentno interesiranje u književnoj stvarnosti tog doba.

            Teško je reći do koje je mjere pjesnik Radičević dozvoljavao sebi slobodu u stiliziranju tih zapisa, ali je, ipak, ostalo dovoljno materijala da o tim umotvorinama možemo danas razmišljati, možemo razmišljati o izvornosti pjesničke riječi onoga koji je, ko zna od kada, došao do toga da jednu životnu situaciju svede u rečenični slog želeći da svoje stečeno iskustvo i preživljena iskušenja kaže drugome u večernjim sjedeljkama pred čadorom, kada mjesec isplovi i krene na svoje putovanje kroz razbuktalo plavetnilo nebosklona. Bili su to trenuci unutarnjeg duhovnog uznesenja, kada bi nabujale neke unutarnje sile i prisilile da se kaže jedna kondenzirana istina o životu u trenutku kada je teško povjerovati da je «pjesnik» imao dovoljno razvijenu svijest o stvaralačkom pjesničkom procesu, o težnji da život spregne u ritmički organiziranu rečenicu. A možda mu to i nije bilo teško jer mu je rodni jezik posjedovao takve potencije da je bilo dovoljno da te potencije jače akcentira pa da se životna situacija, ma kakva bila, prelije u riječ, preseli u pjesmu. Sve ga je to činilo otvorenim, duhovno usredsređenim da iz iskustva odagna sve ono što nije u sebi nosilo snagu predaje i da svome govoru  obezbijedi unutarnju arhitektoniku, da govor prestane biti samo prenosnik iskustva nego da se u njemu pronađu oni akcenti koji će se izdići iznad profanosti svakodnevlja i dovede do onog govornog usijanja kojim će se i drugi potaknuti na preuzimanje onoga što je svedeno u pjesmu, da i sami počnu ispisivati svoje verse, i da, na takav način, pjesma počne da se pamti i prenosi na druge i postane tekovina cijele zajednice, kao ogledalo u kojem je zajednica prepoznavala svoj lik.

            Život se, rekli smo, prelijevao u pjesmu bez retoričkih posrednika, poetičkih sustava. Život se u pjesmi osjećao ne samo kao iskušenje, već kao dosegnuta istina. Pjesma – dosegnuta istina. Zbog te dosegnute istine, zbog svoje spoznajne moći, pjesma je preuzimana kao zajednička tekovina i svaka istina, izrečena u pjesmi, doticala se drugih, doživljavala se kao sopstvena istina. I istina kolektiva. A broj istina je bilo onoliko koliko je bilo životnih iskušenja kroz koja se prolazilo i kondenziralo u stvarnost pojmljenog. A iskušenja su bila bezbrojna. Pa ipak, između istine i istine postojale su određene gradacije. Neke su ostajale na površini iskustvenog, gotovo kao pošalica, neke su zadirale duboko u srž životnog labirinta.

            U životu Roma stradalništvo je bilo dominanta, opća formulacija života i, kada bi se prevodilo u pjesmu, stizalo bi se do zenita egzistencijalne potresenesti. Tada je pjesma imala svoju izražajnu formulaciju u –vapaju. Vapaj je bio jedan od glavnih poetičkih postulata tog pjesništva. Vapaj je bio jedino moguće izražajno sredstvo kada nema čime da se nahrane djeca, vapaj kada žena otstavi muža sa djecom, a on se osjeća nesposobnim da organizira život, vapaj kad ga žandarmi progone. Vapaj za vapajem. Vapaj da se nađe komad mesa u kuhanom kupusu:

Jedem kiseli kupus,
Jer nemam šta drugo da jedem.
Daj mi, Bože, tako ti zdravlja, kuvana mesa u kupusu!
Pogledaj, Bože, na mene
Da mogu da ti se izjadam:
Nemam para, nemam sreće,
Kuća mi mala kao dva moja pedlja,
Žene nemam, žena me napustila,
Para nemam da bih se oženio.
Majka umrla a otac me ne žali.
Sestra mala, ne može da mi pomogne.
Šta da radim? U vodu da skačem?
Aoj, sunce, što u mene gledaš,
Ni tebi ne mogu svoje jade poveriti.

 Stoga se nekima činilo da se usmeno stvaralaštvo Roma ne odlikuje širom imaginacijom. Naprotiv, imaginacija Roma posjeduje ritualnu moć kojom se, kao kopulom, povezuje život i pjesma. Imaginacija je njegovo opće duhovno stanje. Ono se ne iskazuje u bogorađenju. Bogorađenje je aktivni princip kojim se nastoji savladati neizdrživa životna situacija. Vapaj je trenutak kada se pjesnik sučeli sam sa sobom, kada u egzistencijalnom stanju svoga životnog prostranstva sagleda tragiku svoje opstojnosti. Najčešći motiv vapaja je glad, pogotovo glad djece:

Moja deca su mala
Nemaju ni prnjice.
Po ceo dan plaču
A noću ne spavaju.
Zna Bog da od gladi
Ne mogu da spavaju.
I ne znam šta da radim.
Da skočim u vodu?
I da se lepo udavimo.
Nemaju ni oca ni majke.
Na njima ni gaća ni košulje.
Zar smo mi krivi
Što smo tolika sirotinja
Nikoga nemam. Ni da me pogleda.
Moje su noge bose.
A za trbuh ne pitaj
Eh, da je bog hteo
Da čuje moje reči.
Moja bi deca bila
Najsrećnija na svetu
U loncu bi se divno
Pušio kačamak.
E, da je Bog hteo
Da čuje moje reči.

U ponekim pjesmama čuće se vapaj u strahu od smrti i, posebno, od robije. Pjesma Sedmorica u ćeliji je antologijska, lorkinske melodike:

Sedmorica leže u ćeliji.
Sedam plačeva. Sedam tuga.
Sedamdeset i sedam noći
U ćeliji leže sedmorica.

Kako, Bože, možeš da gledaš mirno
Ovih sedam najcrnjih nesreća.
Odreši milost svoju
I dođi sa svojih sedamdeset hiljada
Ključeva.

Otvori vrata robije
Sedam mrakova trčaće drumovima
I hvaliće tvoje ime.

            Veoma čest je motiv: odnos muškarca i čene. Oni se prepliću u različitim varijantama, od opijevanja ljepote mlade Romkinje, do bježanja od žene ili žene od muža. Ipak, najjači pjesnički iskaz je pjesnik nalazio u ljubomori. Jedna od najljepši ih je pjesma Bludna Vungja:

S kime si noćas spavala na tavanu, Vungjo?
Tvoje dojke kao dva lončića.
Tvoje kose mirišu na travu.
Izgubila si crvenu kecelju
I hodaš pijana od ljubavi.
S kime si noćas spavala na tavanu?
Tvoje krilo može vojsku da uspava.
Tvoje usne na svakoj žednoj usni.
S kime si noćas spavala na tavanu?

            Ali zna Rom i da razigra svoju imaginaciju, pogotovo kada govori o lijepim djevojkama, a kada se, kao subjekat pjesme, pojavi ženski princip, onda smo u prilici iščitavati stihove pune ljupkosti.

I o konjima je pjesnik Rom ispjevavao svoje zanosne poeme. Konji postaju metaforom životnog ushita, uz nagizdanu ormu, opremljena kola i kandžiju. Sve je to, poetski skladno, u divnim gradacijama, nekoj vrsti parafraze čuvene figure primijenjene u našem usmenom stvaralaštvu, tzv. Slavenskoj metatezi. Pjesnik – Rom izrazio u pjesmi Daj mi, Bože:

Daj mi, Bože, jedan am
Al taj am da je crn
Al taj am da je kovan
Al taj am da se sjaji
Al taj am da niklom niklovan

Daj mi, Bože, dobra kola.
Al ta kola da su žuta.
Al ta kola da su jaka.
Al ta kola molovana
Sva u gvožđu iskovana

Daj mi, Bože, kandžiju.
Al kandžiju da fijuče.
Al kandžiju da zapeva.
Al kandžiju da se vije
Kad sa neba kiša lije

Daj mi, Bože, još dva konja.
Al konjići da su beli.
Al konjići da su sjajni.
Al konjići da su grivni,
Da su divni, da su divni.

            Podizanjem obrazovnog nivoa koji je uslijedio kod nas nakon drugog svjetskog rata došlo je i do razvoja umjetničkog pjesništva. Inspiraciju su pjesnici nalazili u sopstvenom iskustvu i u iskustvu svoga romskog roda. A ono je bilo isto onakvo kakvo je ulazilo u narodnu predaju, tegobno. Potresno.

Pa ipak, razlika postoji: u narodnoj predaji tragična situacija romskog naroda sagledana je kroz prizmu pojedinačnih slučajeva koji su iskazivani u vidu vapaja. Sada je u poetski iskaz ugrađivan i fenomenosviješćenosti, a poetski iskaz vapaja zamijenjen je fenomenom j’ accuse (optužujem). Dakako, ova se činjenica ne smije generalizirati jer su se pjesnici Roma uključivali u sve prostore koji su posjedovali u sebi dovoljno jake vrutke iz kojih se mogao izlučivati živi ekstrakt za pjesnički govor.

Za cjelovitije iskazivanje suda o romskoj poeziji omogućio nam je Dragoljub Acković svojom antologijom o ovoj poeziji, objavljenoj u posljednjem broju «Sarajevskih sveski». Prvi podatak, koji smo dobili ovom antologijom, jeste spoznaja da se romski pjesnici javljaju u svim državama koje su nekada bile u zajedničkoj jugoslavenskoj zajednici. Iz Slovenije je u antologiju uključeno pet pjesnika (Rajko Brajdić Šajnović, Jože Livijen, Jožek Horvat Muc, Romeo Horvat Popo i Mladenka Šarkenzi), iz Hrvatske su se našla tri pjesnika (Kasum Cana, Bajro Bajrić i Fari Ibraimovski), iz Bosne i Hercegovine četiri (Rasim Sejdić, Šemso Avdić, Marko Aladin Sejdić i Hedina Tahirović – Sijerčić), iz Makedonije tri ( Ljatif Mufaeleskoro Demir, Damirov Sabri i Neđo Osman), iz Crne Gore jedan (Ruždija Ruso Sejdović), sa Kosova četiri (Kujtim Pačaku, Mehmed Saćip, Alija Krasnići i Bajram Haliti) i iz Srbije deset (Gina Ranjičić, Slobodan Berberski, Rajko Đurić, Jovan Nikolić, Predrag Jovičić, Gordana Đurić, Desanka Ranđelković, Dragi Kalderaš, Ištvan Farkaš, Miroslav Mihajlović, Trifun Dimić, Kadrija Šainović, Zoran Rašković i Baja Saitović – Lukin).

Od bosanskohercegovačkih pjesnika Rasim Sejdić je predstavljen sa tri pjesme na romskom, dok je Šemso Avdić predstavljen sa pet pjesama na romskom. Njegova je inspiracija svoju hranu nalazila u usudu nemira koji je pratio njegov rod. Potresnost akcentira kroz sudbinu onih koji tek dolaze na svijet. Rom mora bježati pred onima koji ne nude ništa dobro, pogotovo kad je rat. Ali i on pjeva o svojoj boemi, o ispijanju vina i životu po kafani. Neke su mu pjesme nadahnute narodnom predajom odakle je uzeo motiv majke koja napušta svoje dijete. Hedina Tahirović – Sijerčić je jedna od tri pjesnikinje koje je Dragoljub Acković unio u svoju antologiju. Zastupljena je sa tri pjesme. U jednoj govori o majčinstvu iskušavanom kroz bolest djeteta. U drugoj pjesmi, sa naslovom Vjetar, načinila je arabesku o doživljavanju vjetra i kao prirodne pojave, ali i kao simbola nemira. Treća pjesma, koju je ostavila bez naziva, izrazila je svoju rezignaciju uređenim svijetom, sa snažnim ironijskim udarima u njegovom uređenju.

Među pjesnicima u ovoj antologiji sa posebnom pažnjom, moramo istaći tri imena: Ginu Ranjičić, Slobodana Berberskog i Rajka Đurića.

Gina Ranjičić je gotovo mitska ličnost. Život joj je prepun čudesnih dramatičnih obrta, kao u nekom pikarskom romanu. Pjesme su joj natopljene ljubavnim nemirima kojima je ona znala pronaći onaj jezički slog u kome su njena osjećanja plamsala bujnim plamenom. Svoje poetske komparacije je gradila od prirodnih pojava koje je doživljavala na svojim stranstvovanjima da bi pronašla objekat svoje ljubavi.

Ptica selica dolete
I šuma opet zazeleni;
Ali hoću li sreću u ljubavi
Pronaći sad?
Penušava voda potoka
Žubori duž zelenih obala.
I leto zaboravlja
Na ljutu zimu.
Al ko zna
Da srce čovekovo
Od teskobe
I ljubavi ranjene
Umreti neće ovakvog jednog proleća.

            Drugo ime je Slobodan Berberski. Ime kojim smo započeli ovaj svoj zapis. Njegovo se ime ugrađuje u same temelje povijesti, u temelje općih pregnuća da se spere sa lica zemlje jedna crna mrlja koja traje čitav jedan Milenij. I njegov «brat Jakala» i nije niko drugi do on – sam:

U belom si, kao u peni oblaka.
Vidiš li sebe, Jakale

U crnom si, kao na svečanosti.
Vidiš li sebe, Jakale.
U toplome si, kao u dunjama.
Osećaš li sebe, Jakale.

Nikada nisi imao tako žutu gitaru,
Tako zvonke žice, tako nežne prste.

Dalek je put…

            Treće ime je Rajko Đurić. Kroz njegovo djelo ostvaruje se vjekovni san jednog naroda da mu se priznaju sve one datosti koje sebi prisvajaju i svi drugi narodi. On je pjesnik, društveni radnik, ali, iznad svega, on je utemeljitelj istinske znanosti o Romima, one znanosti koju je započeo Rade Uhlik. Pomalo je začudno što je sve uradio ovaj čovjek. Napisao je Istoriju Roma, Istoriju romske književnosti, Istoriju Holokausta Roma, Gramatiku romskog jezika, Pravopis romskog jezika, Homonimni glagoli u romskom… Uz to je objavio i nekoliko knjiga poezije!

            Pjesnikinja Hedina Tahirović Sijerčić, koja nastavlja ova pregnuća, svoju pjesmu gradi od žive životne materije.

I to čini sa začudnom hrabrošću, ne tražeći priklonište ni u jeziku, u traganju za efektnim metaforama i lijepim riječima da bi svojoj pjesmi obezbijedila visoki urbanitet i naglašenu prijemčivost, figurativnu uglađenost i lirsku dopadljivost. Jezik je tek posrednik u preseljenju životne sirovosti u pjesmu. Njena pjesma ne traga za onim estetičkim ekstraktom na kojem svaki pjesnik zasniva svoj stvaralački postupak, ona svojoj pjesmi otvara nove mogućnosti njene unutarnje organizacije – da govori onako kako govori život kojim žive njeni sunarodnici, gore, na Gorici. Ili, pak: ona posvjedočuje da je život kojim žive stanovnici Gorice u svome patništvu dostigao onaj stupanj ljudskog osvjedočenja kada patnja stječe takvu unutarnju strukturu koja, u svojoj začudnosti, poprima karakter ritualnog, a, potom, da se oglasi kao – pjesma. Patnja, dakle, nije prevedena u pjesmu, patnja postaje sama pjesma. To je kvintesencija Hedininog poetičkog principa.

U samom postuliranju pjesme, što je sasvim prirodno, preovladava narativni slog koji nije više samo prozodijski faktor za organizaciju pjesme već i posvjedočenje da je materijalnost života ušla u pjesmu bez bilo kakvog vida patvorenosti i prestukturiranja! Iznevjeravanja. I još nešto: taj život, koji Hedina uvodi u pjesmu, nije život svakodnevlja iako ima svoje cikličke krugove toga svakodnevlja, život Roma se uzdiže iznad poimanja svakodnevnog, on ima, čak, i svoje periode ushita, egzistencijalne egzaltacije, pored trenutaka potonjenja koji su potresniji od bilo kakvih pogroma.

Bez ikakvog susprezanja, Hedina bilježi trenutke od kojih nam se krv ledi u žilama. Ovakav stvralački princip je posebno provela u pjesmama San I i San II i u ciklusu od šest pjesama pod nazivom CV:

Ime mi je bilo Mehmed. Rodio sam se i živio sam u Bosni. Kucao sam kazane i kotlove od bakra. Bio sam ostario. Bilo mi je pedeset i pet godina
Umro sam
Htjeli su da me sahrane a oni su branili. Nema mjesta na njihovom groblju. U njihovoj crnoj zemlji. Tijelo mi se počelo raspadati. Nakon 15 dana su odobrili komad
Crne zemlje. Iz higijenskih razloga. Daleko od čerge. Na mjestu gdje me niko neće naći. Na mjestu gdje mi nikad niko neće doći.
Tijelo mi se rasulo i spojilo sa crnom zemljom.
Sada se zovem Duša. Letim spektrom plavih nijansi nebeskog prostranstva.
Tražim mir.

…..

(iz pjesme CV-6)

Možda određene akcente iz Hedinine istine možemo prepoznati u pjesmi rano preminulog češkog pjesnika Jirži Volkera ili američkog pjesnika švedskog porijekla Karla Sandberga. Svoju pjesničku riječ Hedina Tahirević – Sijerčić ne ostvaruje samo u ovakvom pjesničkom slogu. Ima u njenom opusu i pjesama u kojima je ona provodila i određeni estetički rafinman, gdje svoje očište usmjeruje ka prostorima intimnog, posebno kada svoju inspiraciju nalazi u toplim vrucima majčinstva. I tu ćemo stati i pozvati Hedinu da nam se oglasi svojom pjesmom!

*  Esej “Usmena predaja i pjesništvo Roma” kazivao Vojislav Vujanović na Romskom poetskom popodnevuodržanom 4. maja 2013. u Klubu Collegium artisticum u Sarajevu u okviru izložbe “Parno gras: Zanemareni Evropljani” umjetničkog fotografa Nihada Nine Pušije. Sopstvenu poeziju na romskom i bosanskom govorila Hedina Tahirović- Sijerčić.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s