Igor Galo

Pula – Dan antifašizma – 22.6.2013. – komentar

– Javno pismo istarskom dnevnom listu “Glasu Istre” –

Komentar na vaš članak posvećen svećanom otvaranju „Titovog parka“ i Danu ustanka u Hrvatskoj 22.06.2013.

Danas je bila antifašistička „vele“-proslava diljem lijepe naše. Neopisivo je koliko mi Hrvati volimo antifašizam! Prvi smo u porobljenoj Europi ustali protiv fašizma i nacizma! Najprije u režimu NDH. U takvoj, ustaškoj Hrvatskoj, osnovali smo prvi partizanski ustanički odred 22.06.1941. u šumi Brezovica pored Siska, pa se razišli kućama ženi i djeci, bez ispaljenog metka, važno je da je zabilježeno! Dvije godine kasnije 17.rujna 1943. u Francuskoj – i to mi Hrvati, doduše bilo je pretežno Muslimana-Bošnjaka s nama, ustali smo protiv nacista. Taj se datum baš ne obilježava niti slavi, niti u Francuskoj ali ni kod nas?!  Međutim, na 22.06. se okuplja, unazad par godina naročito,  sveukupno demokratsko i antifašističko biće u Hrvata. Više nam nisu dovoljni vijenci i minute šutnje, sad se i svijeće pale i polažu uz ostatke antifašističkih  spomenika … ali nigdje niti jednog svećenika, ni popa, niti hodže. Čini se, nisu to datumi kad oni izlaze iz svojih katakombi. U šumi Brezovici pored Siska gradonačelnik Zagreba Milan Bandić položio je vijenac, a netko iz njegove pratnje donio je svijeće – nisu bile sa šahovnicom, pazili su PR-ovci da ne „talasaju“ iliti na hrvatskom „valovinjaju“.

Polako, ne žurimo… slijedeće godine biti će šahovnica na svijećama ali vjerojatno bez zastava s kojima su antifašisti – partizani, Hrvati, Srbi i drugi narodi Jugoslavije ginuli. Nekad velebni spomenik od masivnog betona u šumi Brezovica, stameno stoji izrešetan mecima i granatama iste te vojske koja sad drži počasnu stražu u njegovu podnožju?!  Siv i pljesniv gorostas kojeg se nisu sjetili niti okrečiti u ovoj prigodi. Mrtvi heroji okreću se u grobu.

A u Puli! Velikodušnošću našeg gradonačelnika obnovljen je Titov park na Rivi, postavljene biste istarskih antifašista, zaslužnih za slobodu i priključenje Istre matici Hrvatskoj (!?), ali bez biste narodnog heroja Joakima Rakovca.  Na čelu kolone bistȃ – je ona Josipa Broza Tita. Sve je biste restaurirao Alija Rašić, kipar iz Hrboki – posebno za ovu priliku. Izgleda da je Šimi Vidulinu, lokalnom, istarskom kiparu, bilo previše zahtjevno ili je bio prezauzet gospodarskom komorom Hrvatske i ekonomskom krizom koja nas tuče ispod pojasa. Mislim, ipak, da je bronca bila razlogom, jer da je bio kamen u pitanju on bi heroje rekonstruirao kao što je  rekonstruirao i dijelove rimske  Arene. Očekujem da rekonstruira i svoju Hrvatsku pticu na obronku Limskog kanala. Biti će teško, baš je bila usitnjena ali valja mu započeti i još nam jednom to naplatiti…

Već drugog dana nakon otvaranja Titovog parka netko maštovit vezao je kravate oko bronzanih vratova Tita, Vladimira Gortana i Nevena Kirca, šaljući poruku (kako sam je ja shvatio) da se iz te hrvatske (kravate) omče neće ni ovi bronzani izvući kao što se nisu ni oni od krvi i mesa. Bez HR kravate ostali su Jurica Kalac, Giulio Revelante, Ivan Jadreško i Slavko Grubiša, Tonka Lorencin, Olga Ban i Ruža Petrović. Gdje su završile biste tih istih heroja i mnogih drugih, Đure Đakovića, Moše Pijade …  koje su krasile parkove grada Pule do … 1991. godine – ne zna se, valjda su pretopljene ili čekaju restauraciju?! Vrijedna je to kovina, ali trenutno bezvrijedni ljudi odliveni u bronci! Gdje su sjećanja na Dalmatince, Bosance, Srbe, Crnogorce, Slovence i druge  koji su u aprilu 1945. oslobodili Istru  sve do  Trsta … njih nema, a bili su do prije dvadeset i neku godinu u jednom drugom parku, nedaleko ovom, samo ih ulica dijeli, sad se naziva „Park Petra Krešimira IV“.  Tamo zasad samuje bista Matka Laginje, a kakvo je društvo imao do prije dvadeset i koju godinu – nećete znati, nećete imati nikog da vam to kaže, a za kopanje po arhivama i prašnjavim knjigama ni volje ni želje nećete imati?!

Utješite se. Nema ni Doma Mladosti Savo Vukelić, nema ni  biste prvog komandanta „43. istarske divizije“ istog imena u Titovom parku, a zaslužnog za organiziranje NOP Istre i narodnog heroja. Šetajući spomen parkom čini se da smo Istru oslobodili mi istarski Hrvati i Talijani – sami, ali na čelu s Titom, koji doduše, za cijelo vrijeme NOB-a nije ni bio u sadašnjoj Hrvatskoj, a kamo li u Istri. Sitna logika istarskih politikanata nije mogla izbaciti Tita s čela kolone, ali su drugi ne-Istrani i ne-Hrvati nestali u bespuću Hrvatske i Istarske zbiljnosti – toliko o našem, istarskom, uvažavanju „drugih“, oni su ipak bili samo gosti.

A što reći o nesretnom spomeniku „Pobuna Hrvata“ Vanje Radauša, naručenom od strane republičke Narodne Vlade Hrvatske 1952. godine. Trebao je biti postavljen u mjestu Villefranche de Rourgue u Francuskoj u spomen na Hrvate i Bošnjake „nasilno mobilizirane od nacističke Njemačke“  i ima još – „koji su se prvi u okupiranoj Europi pobunili protiv nacističkog režima Hitlera 17.09.1043. godine“(sic!). Međutim, savezna vlada FNRJ u Beogradu se usprotivila i spomenik je umjesto u Francuskoj završio u Puli, na sreću i veselje tadašnjih lokalnih političara – ni orali ni kopali, a dobili „vrijedan“ spomenik – samo je dobio  drugi kontekst – antifašistički! Tadašnja Vlada Hrvatske i sam autor nisu to tako antifašistički zamišljali. Majstorima manipulacija to nije bio problem!

Što raja zna … i tada prije 70-tak godina, a i sada 2013.

Nije mi poznato kako je autor Radauš zamislio spomenik u svom originalnom izgledu, namijenjenog postavljanju u Francuskoj. Ovaj koji krasi Titov park sastoji se od dvije grupe nagih ljudi zamrznutih u padu, iznad njih je vojnik s puškom u pobjedničkom stavu, sa kacigom na glavi, nepoznate pripadnosti?! Mogao je biti i Njemački vojnik ali nikako partizan. Sa druge strane spomenika usamljena je skulptura žene – majke koja pruža jabuku. U sadašnjoj postavi parka sa novopostavljenim bistama antifašista, majka jabuku, kao hranu i nadu pruža Titu i antifašistima, okrenuta leđima prema vojniku i nagim tijelima u padu.

Kako razumjeti sadašnju postavu. Autor je skinuvši odjeću ili možda uniforme s tijela strijeljanih učinio ih je nevinim i čistim – kao od majke rođenim?!

Tužna je slika da se bronzana kolona bistȃ s Titom na čelu, postrojila iza spomenika koji ih zapravo niti  ne predstavlja u svojoj suštini i simbolici. Ne predstavlja te obične ljude – heroje, ne predstavlja njihove nade, ideale, stremljenja i žrtve  nego predstavlja hrvatske i bošnjačke dragovoljce u Hitlerovim postrojbama, jer to su oni bili u Francuskoj. Dok su ti dragovoljci, Hrvati i Bošnjaci služili nacistima u 13. SS diviziji u „pitomo“ okupiranoj Francuskoj od tih istih nacista, uživali u podatnim ženama, siru i vinu, ne ugroženi ni od koga, jer je francuski pokret otpora, sa svojim šefom de Gaullom bio u Londonu, bio je „užitak“ služiti Velikoj i moćnoj Njemačkoj.

S kapitulacijom Italije i istodobnim uspjesima Sovjetske Crvene armije, došlo im je iz „dupeta u glavu“ da bi mogli završiti kao topovsko meso na istočnom frontu kao potrošna roba iz lagera nearijevske rase, pa su podigli ustanak „protiv nacista“ kako veli Željka Čorak 2006. godine u časopisu „Vijenac“ u osvrtu na obljetnicu „Pobune Hrvata“ u Villefranche.  Međutim, Nijemci su ih bez milosti eliminirali, satrli, pobili.  Zapravo pobijeni su bili od strane svojih suboraca Hrvata i Muslimana iz drugih bataljuna iste divizije, koji su ostali vjerni Trećem Rajhu.  

Nije mi ostalo u sjećanju da svećenici „crkve u Hrvata“ održavaju mise zadušnice u spomen na nevine žrtve nacističkog pogroma Hrvata 17.rujna u Villefranche de Rourgue, niti da se Njemačka ispričala za „zločin“, a  pitanje je kome bi se trebala ispričati – sadašnjoj Republici Hrvatskoj ili BiH – i kome više?!

Tužno je sve, jer nije Bleiburg jedino mjesto nevino stradalih Hrvata. Zamjeram dosadašnjim Vladama RH i kleru katoličke crkve što su zanemarili stratišta Hrvata diljem istočne Europe, sve tamo do ondašnjeg Staljingrada. Slijedite putove ustaških bojni u službi nacističke Njemačke, nećete zalutati i održavajte mise zadušnice usput. Kako će vas dočekati – unaprijed se raspitajte kod domaćina prije puta, posebno mislim – kod ruskog naroda!

Živjela Smrt fašizmu! (kako je nedavno Feral Tribune klicao, pa utihnuo, došla mu glave naša verzija demokracije).

Igor Galo

***

Primjer organiziranog skrnavljenja spomenika heroja antifašističkog pokreta u HR. Bista narodnog heroja Stojana Matića u mjestu Nebljusi na putu Donji Lapac-Bihać perverzno je unakažen. Stojan Matić dva put je ubijen, jednom kao čovjek, antifašist, partizan u II svijetskom ratu, a  drugi put u tz. Demokratskoj Hrvatskoj. Bolesnik, koji je vjerojatno sada u statusu HR branitelja s dobrom penzijom, ne samo što je krenuo „oslobađati“ napuštenu i praznu Liku nego je još nosio i kanticu crvene boje, pa si uzeo malo vremena, nakon što je u bistu mrtvog heroja ispalio par metaka, da svoje djelo ukrasi s malo krvi – malo mu je bilo ispucati nekoliko metaka, fali mu krv! „Velike“ ideje bolesnika padaju na „malim“ stvarima.

Spomenik-Stojan Matic-Nebljusi-mail

Skrnavljenja spomenika heroja antifašističkog pokreta 

Bista narodnog heroja Stojana Matića

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s