Marjan Hajnal

2012-11-02_2225

KULT DRVETA

 

Kao dio Intifade, arapskog otpora naseljavanju Jevreja, često su podsticani sinhronizovani požari u raznim dijelovima zemlje. Jedan od onih teških, s katastrofalnim posljedicama, nastao je neželjeno. 1995. godine mladi Arapin iz Abu Goša bacio je tinjajući lug, jakim vjetrom razjarena vatra se prenijela na šumu. Izgorio je najstariji kibuc, Qirjat Anavim, a ugrožena je bila Bet-Nekofa, obližnje naselje pionira-useljenika iz prve Jugoslavije (nastale 1918.), s njihovim sinovima, unucima, praunucima. Jedan od njih pričao je kako su ih uz svu nevolju i strah od poludjele vatrene stihije spašavali helikopteri-kanaderi koji su uzimali smrdljivu vodu iz najbližeg jezerca, otvorene akumulacione deponije fekalnih voda. Spašeni su od vatre, ali su im kuće i vrtovi mjesecima smrdjeli – po čovjeku.

IKK_1

Početak decembra 2010. Dugotrajna suša i nedostatak ekološke kulture, ili dio rata, doprinose požaru u okolini Haife. Izgorjela su 44 vatrogasca koje je oganj širen raspomamljenim vjetrom zarobio u šumi, 250 kuća, 40.000 dunuma šume ili 4.000.000 stabala. Najveća katastrofa koja se pamti. Arapski mladić je priznao da je u suvu travu bacio nedogoreni ostatak svoje nargile…

Prema nepisanoj tradiciji zemlja pripada onome ko na njoj posadi drvo. Osim iz nepažnje i nebrige, šume često gore i zbog ove tradicije. Arapi nisu mogli prihvatiti da doseljenici gdje god se pojave sade drveće, te su sjekli nova stabla, ili ih spaljivali, posebno u početku osnivanja obnovljene jevrejske države. Pet momaka je platilo životom svoj entuzijazam tokom akcije pošumljavanja. Po njima se zove kibuc u kom sam sa porodicom proveo godinu dana, Ma’ale ha’Hamiša (Uspon petorice). Ubili su ih, iako se radilo o neplodnoj kamenitoj goleti, kakvih najviše ima u središnjem pojasu Izraela.

IKK_2

Čitav Levant nekad je bio poznat po kedrovini, međutim, kako su koji zavojevači stizali, tako je nestajalo to prelijepo drvo, sačuvano u manjem broju još samo u visokom libanskom gorju. Kedar (cedrus libani) simbol je Libana i pojavljuje se na nacionalnoj zastavi i grbu te zemlje. U Izraelu je, simbolično, posađeno 6.000.000 borova. Nažalost, zbog klime i sastava tla, kanadski bor nije dugovječno drvo. Za bukvu, jasen, grab, brezu, kesten, lipu, osim možda u botaničkim baštama s posebnim uslovima, Izraelci skoro da i ne znaju. Imaju neku vrstu topole i eukaliptus za koje je utvrđeno da suviše narušavaju okolinu, izazivaju alergijske smetnje (naročito topole) i najavljene su sječe gajeva tog drveća. Zato lijepo uspijevaju vinova loza i egzotične tropske voćke, avokado, karambola, liči (litchi chinensis), mango, papaja, kivi, padžoja, a na sjeveru ima plantaža breskvi, kajsija, i u nešto manjoj mjeri uzgajaju se trešnje, dunje, šljive. Po agrumima Izrael je poznat. Jabuka, badem i orah su česte kulture u centralnim dijelovima zemlje. U Izraelu se slavi Praznik drveta, Tubišvat, kada mnogi poštovaoci prirode organiziraju sadnju novih stabala i pošumljavanje u požarima stradalih šumskih kompleksa. Drvo za industrijsku preradu mahom se uvozi iz Finske i zemalja bivše Jugoslavije. Tek u posljednje vrijeme vrši se reciklaža starog papira, ali u nedovoljnoj mjeri, te se i dalje za proizvodnju papira i kartona neracionalno koriste ogromne količine drvne mase. Nerazumljiv je odnos i novinskih kuća prema ovom važnom pitanju. U Izraelu se besplatno (?) na ulici i u prodavnicama mogu dobiti određeni listovi. Npr. „Izrael danas“ izlazi šest puta tjedno. Posebno je opasno izdanje petkom u tiražu 550.000 i koje je teško 500 gr. Prosječna težina jednih novina je 12O gr., pomnoženo sa godišnjim izdanjem 288 brojeva, to je 34,5 kg papira, pomnoženo sa godišnjem tiražem 105,120.000 (dnevni je 365.000), pomnoženo sa godišnjom težinom jednog broja, dobije se masa od 3,6 miliona tona papira, za samo jedne novine, a takvih ima minimum pet vrsta.  Izdanje lista „Ma'ariv“ koji izlaze petkom teži 300 gr i „Yediot Ahronot“ teži 800 gr. (nije prvoaprilska šala: na 1. april 2016. Jedan primjerak je težio 1100 gr). To su „mega“ izdanja koja posebno pustoše šumske komplekse. Listovi raznih formata izlaze i na drugim jezicima, što znači da raznih novina ima još puno, zatim, poštanski sandučići zatrpavaju se reklamama, brošurama, religijskim pamfletima, reklamama. Sve to puno košta, materijal, boje, rad, energija, skladištenje, transport, distribucija… Da se novac pretvori u druge svrhe, mogli bi se npr. kupiti stanovi za mlade parove, ili, sagraditi bolnice i škole… Zašto novine dijeliti besplatno? Nije li to samo pokriće za neke druge mahinacije vezane za uvoz drveta? Što je najgore, veći broj novina niko i ne pogleda, uzimaju ih čak i nepismeni i poslije ih bacaju u najbližu običnu korpu za otpatke. Općenito gledano, ekološka kultura sporo se razvija, u nekim segmentima čak i nazaduje. Staklo se mahom baca, kao i kuhinjski prerađeno ulje i druge potencijalne eko-biološke sirovine. Za planetu Zemlju nije bitno na kojem njenom dijelu je nastala praznina stvorena paljevinom ili sječom stabala. Šteta je uvijek neprocjenjiva za eko-sistem. Prihvatali, ili ne, postojanje, ulogu i voditeljstvo Tvorca Univerzuma, sasvim je za očekivati da će nam pri prelasku praga u onovremenost, pored ostalih, biti postavljeno i pitanje koliko smo drveća posadili, a otkriće nam se i koliko smo ih uništili. Ako je već neizbježna ovisnost o upotrebi drveta, moglo bi se bar odati duboko, iskreno i stameno poštovanje svetosti svakog, a posebno onog koje nas hrani i bez kojeg bi život bio nezamisliv. Nije slučajno što se mitska predaja o saznanju i tajni života vezuje za pojam drveta (Drvo Spoznaje i Drvo Života). Svoje rodoslove ljudi po navici vješaju o “grane porodičnog stabla”. Nar ima posebnu simboliku. U plodu se nalazi tačno 613 zrna, koliko ima i Božjih zapovijedi u Tori, svetoj knjizi Jevreja, od čega se 365 zapovijedi odnosi na ono što se ne smije činiti, a 248 na one stvari koje se trebaju činiti. Hristovo ime je utemeljeno u melankolično-optimističkoj sagi o novogodišnjoj jelki, ili božićnom drvetu, čija zimzelenost simbolizira povratak, vaskrsnuće, mir, blaženstvo, blagoslov, vjeru, nadu, praštanje, ljubav, neuništivu vječitost carstva plemenitih duša. Ljudi koji poštuju floru podjednako se oduševljavaju gorostasnim sekvojama i minijaturnim bonsai drvećem. Sekvoje podsjećaju na arhajske periode bujne orijaške vegetacije, čiji su tragovi pohranjeni u podzemnim riznicama uglja.

Za vrijeme dinastije Han, u Kini se počinju njegovati mala stabla u saksijama. Zen-redovnici ih smatraju zelenim stepenicama kojim se duša uspinje ka Apsolutu. Kultura bonsaija brzo će osvojiti Koreju i Vijetnam, ali će u Japanu steći najveći broj poklonika.

Čarobni dah životnih ciklusa drveća prožeo je suptilnu melodiku Dalekog istoka, upio se u haiku, akvarel, umjetničku obradu stakla, transponirao u keramičke motive, dekoraciju tokonoma, vrhuneći u vizualno-kontemplativnoj romansi obnove smisla pri zanosnom cvjetanju trešnje.  Čajno drvo za istočnjake ima statusni simbol. U spiritualnom činu čajne ceremonije samuraji su se pripremali za smrt, mirili s prolaznošću i prepuštali natčulnom tajanstvu obitavališta sjena predaka. U prirodi su početak i kraj savršeno sinhronizirani. Svjetlosno-koloritnu odu svom postojanju veličanstvene orhideje odaju na propadajućim tijelima palog drveća. U Indiji se drvo tulasi slavi kao božanstvo. Od tulasija se prave kuglice za ogrlice vaišnava i njihove brojanice za mantranje (u jednoj brojanici, džapi, ima tačno 108 kuglica).

Stari Slaveni su imali razvijenu mitologiju i kulturu posvećenu drvetu. Znalo se šta predstavljaju hrast, orah, grab, jasen, bor, breza… Indijanci vjeruju da su drveća prebivališta duša njihovih suplemenika i praotaca. U šamanizmu, šinto i voodoo religiji drvo je nezamjenljiv materijal za izradu totema. Općenito, religije i magije, ceremonije i kultovi, bili bi isprazni kada bi im se iz sastavne ornamentike i instrumentalistike izuzelo drvo. Nemoguće ih je i zamisliti, kao i modernu muzičku umjetnost, bez drvenih bubnjeva, cjevastih udaraljki, duvačkih, gudačkih i žičanih instrumenata, do klavir-čembala i orgulja. Koliko čovjek duguje drvetu, često nije ni svjestan. Kulturno-antropološke analize upućuju na mistički spoj različitih oblika duševnosti izmirenih u drveću, trskama, palmama… Dokazano je da su na čamcima načinjenim od trske papirusa drevni moreplovci bili kadri oploviti svijet. Posebno je zanimljivo da su Vikinzi pravili svoje brodove bez ijednog eksera. To je potvrda vrhunskog umijeća u obradi drveta.

Nastambe napravljene od drveta i danas se smatraju najsigurnijim i najzdravijim (osim ako se nepažnjom ne zapale). Vatra je najveći saveznik i najveći neprijatelj čovjeku. Vatra je progutala mnoge gradove i biblioteke, čija je glavna sirovinska osnova drvo. Drugu po redu opasnost po sebe samog čovjek uzrokuje nemilosrdnom deforestacijom ogromnih površina na Planeti. U Švedskoj već odavno funkcioniraju zakon i obaveza svakog lica da ukoliko posječe jedno drvo mora posaditi drugo. Održanje takvog balansa svi bi morali poštovati, ali koliko je zemalja čije vlade brinu o budućnosti? A budućnosti nema bez mentol-hlorofilne zelene krvi što struji kroz kapilare i vene biljaka i drveća. Nažalost, čovjek pribjegava zloupotrebama. Paralelno proizvodeći drvena oruđa za obradu zemlje i preradu njenih plodova, usavršavao je i oružja: od batine, do luka, koplja, jurišnog “ovna”, osvajačkog katapulta i bojnog broda. U plemenitijim formama sačuvani su neki modaliteti primjene vještina upotrebe drveta u sportu, kao što je japanski kendo. Ipak, ostaje trajna tjeskoba potstaknuta sveprizornim devastiranjem prirode. Požari, slučajni ili namjerno izazvani, svake godine unište toliko šumskih površina, da je realno već zapitati se do kada će potrajati kiseonik? Avioni, raketoplani, brodovi, urbani saobraćaj, fabrike, životinjske farme, “grickaju” ozonski omotač, čije je oštećenje prouzrokovalo izumiranje velikog broja biljnih vrsta, a s njima, u izravnoj simbiozi, nestaju i životinjske. Posebnu temu čini prerada industrijskih biljaka u bio-gorivo, a ne manji grijeh predstavlja eksperimentiranje s anticivilizacijskom kataklizmom zvanom genetski modificirana hrana. Hrane već sada ima dovoljno za samo 4/5 svjetske populacije, a negativni trend pustošenja površina pod šumskim pokrivačem uskoro bi mogao rapidno pogoršati ukupnu situaciju. Nemilosrdne suše u nekim dijelovima svijeta, i katastrofalne poplave u drugim, izravne su posljedice čovjekovog bezumno-suicidalnog egoizma. Zato je dragocjeno da se bar u nekim zemljama poštuje kult drveta. U Izraelu od osnivanja moderne države djeluje “Keren Kajemet le’Israel” (KKL), državna ustanova zadužena za pošumljavanje, održavanje i čuvanje šuma. Nažalost, zbog nepredvidljivog mentaliteta neodgovornih pojedinaca moguće je malim komadićem (ironije li) drveta s fosfornom glavom, ili, posredstvom kremenog ili elektronskog upaljača, uništiti mukotrpni rad nekoliko generacija i nanijeti nenadoknadivu štetu ne samo jednoj državi i regiji, već i čitavom čovječanstvu. A sve bi moglo biti drugačije da se razvija svijest o jedinstvenom eko-sistemu, koji ne poznaje granice među narodima, vjerama, paktovima, političkim uređenjima država, kojem su nepojmljive hladnoratovske podjele, ekonomske krize, narkodilerske transakcije i trgovina oružjem, resursima i instrumentaliziranim robljem u “vlasništvu” bolesnih magnata. Svijet je mogao izgledati prirodan da se poštovala priroda. Besplatno je i daleko bezbolnije ostati, ili, postati, animist-totemist i vjerovati da drveće ima dušu, kao, uostalom, i svaka biljka, nego se s anticivilizacijskim nipodaštavanjem odnositi prema majci Zemlji. Ko olako i bez trunke grižnje savjesti bespotrebno uništi drvo, nije svjestan da je uništio svog jedinog brata. Šta sa onima koji uništavaju stotine i milione stabala? Ako misle da oni imaju dušu, a stabla ih nemaju, morali bi se naći u istom paklenom ognju u kom sagaraju ono što nisu oni stvorili. Eficijentni odgovor na njihove postupke negdje u nekoj eshatološkoj i teleološkoj ravni mora postojati. Kao i svuda duž mediteranskog priobalja, od kultivisanog drveća u Izraelu je najrasprostranjenija maslina. Maslinarstvo je bilo i ostalo težak, zahtjevan, ali omiljen zanat. U potrošnji maslinovog ulja Jevreji zaostaju za Arapima, kojima je maslinarstvo često jedini izvor prihoda. Nažalost, zbog nerazumnog odnosa jednih i drugih, u cijenu rata nerijetko ulaze i porušeni ili spaljeni maslinici. Maslina može poživjeti nekoliko tisuća godina. Čak i nakon požara iz moćnog korijena izbijaju mladice. Postala simbolom mira, maslinova grančica je prepoznatljiv zaštitni znak Izraela.

(Detaljnije pogledati: http://www.orbus.be/mario/PALESTINSKA_GUERNICA.pdf)

KKI_5

IKK_4

MASLINA

(Kraljica)

Hlad

Plod

Ulje

Mir

Sve nesebično daješ

Ne tražiš ništa

O , drvo drevno !

Kada bi znalo da govoriš i svjedočiš !

Sa strahopoštovanjem

Dodirujem koru tvoga stabla

Čini nam se

Da si samo nijemi putnik

Kroz tiho i usporeno vrijeme

Ali svi koji kušasmo tvoje sokove

Ili ako na šahovskoj ploči igrasmo se

Figurama stvorenim od tvoga tijela

Da li smo osjetili čudesnu moć

Nesagorljivog nadanja

Na putu od vatre

Do pobjede

Slavne

Dok

O porazima

Vjerno , ćutke

Tisućljetne čuvaš naše tajne

KKI_6.png

KKI_8.png

IKK_3

***

Najdeblje drvo na svijetu čempres Montezuma raste u Meksiku 

(promjer 11,3 m; opseg 58 m)

KKI_11

KKI_11.png

_________________________

POGLEDATI:

https://marjanhajnal.wordpress.com/2013/10/31/drvo-svjedok-besmrtnosti-marjan-hajnal/

– Vandalizam u ime “znanosti”: http://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnji-dan/63911-posjeceno-najstarije-drvo-na-svijetu-1964.html

.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s