Mario Kopić

Hannah i Ludwig

http://pescanik.net/2013/09/hannah-i-ludwig/

Svaka totalitarna misao, uči nas Hannah Arendt, odbija percipirati realnost onakvu kakva se daje i događaj onakav kakav se zbiva. Oslonjena na nepokolebljivu sigurnost u borbu na život i smrt između čovjeka i neprijatelja ljudskog roda, ona se oslobađa realnosti koju percipiramo s naših pet čula i ustrajava na ”istinitijoj” realnosti koja je skrivena iza svega uočljivog, vlada s tog skrovitog mjesta i zahtijeva posebno, šesto čulo, koje nam omogućuje da je postanemo svjesni.

To šesto čulo i tu misao, sasvim oslobođenu iskustva zahvaljujući samoj njenoj moći da sve obrazloži, Hannah Arendt naziva ideologijom. S ideologijom, bila ona rasistička (nacionalistička) ili komunistička (marksistička), koncept neprijateljstva zamijenjen je konceptom zavjere, a on proizvodi mentalitet u kojemu se realnost – pravo neprijateljstvo ili pravo prijateljstvo – više ne doživljava i ne razumijeva kao ono što jeste nego se automatski pretpostavlja da označava nešto drugo. Ideologija, prema Arendtovoj, nije laž uočljivog, nego je prije sumnja u uočljivo i sistematsko prikazivanje realnosti koja nam je pred očima poput površnog i opsjenarskog ekrana. Nije to perceptivna vjera, nego nevjerica. To nije naivno prihvaćanje vidljivog, nego njegovo inteligentno odbacivanje. Jednom riječju, to nije varavo brisanje povijesnog u prilog bezvremene esencije, nego upravo upijanje onog neukrotivog ”biti”, neodređenosti svijeta i zbunjujuće raznovrsnosti događaja, u povijesnu dramu s dva lika koja je jednakovremeno skrivena od pogleda i ponuđena znanju.

Ideologija se odnosi spram slijeda događaja kao da on poštuje isti zakon kao i obrazlaganje njegove ”ideje”. To što ideologije pretendiraju na poznavanje misterija svekolikog povijesnog procesa, tajnâ prošlosti, labirinta sadašnjosti i neizvjesnosti budućnosti, posljedica je logike svojstvene njihovim idejama. Ukratko, ideologije se ne zanimaju za – čudo bivstvovanja. I zato su iskrivljeni, izopačeni oblik metafizike, odnosno sjenke metafizike u doba gospodarenja volje.

Ne zanimaju se ideologije, dodao bi ovome Ludwig Wittgenstein, za čudo egzistencije svijeta. Jer jedno je začuditi se ovome ili onome, a nešto posve drugo začuditi se čudu bivstvovanja, odnosno egzistenciji svijeta. Naime, sve što jeste možemo predstaviti da je drugačije nego što jeste (veće ili manje, ljepše ili ružnije itd.) ili pak da ga nema (da je, recimo, kuća još jučer stajala tu, a da se noću srušila i da je više nema), ali to da svijeta nema, to ne možemo zamisliti. U mašti, doduše, možemo predstaviti što bi bilo ako svijeta ne bi bilo, ali ta bi predstava svejednako ostala prazna, bez smisla.

Ako kažemo da se čudimo bivstvovanju, da se čudimo tome da sve što jeste uopće jeste, tada to ne mislimo na uobičajen način. Ni o čuđenju, na primjer, koje zapravo nije primjer, jer se ne odnosi ni na što pojedinačno, ne možemo govoriti na uobičajen način, s uobičajenim smislom. Za uobičajenu, zdravu ili logičnu pamet riječ ”čuđenje” u tom slučaju zloupotrebljavamo. Je li tada riječ o riječi u prenesenom značenju?

Jer prikazana karakteristična ”zloupotreba jezika”, prema Wittgensteinu, tvori suštinu etičkih, odnosno religioznih izraza, čini se da doista imamo posla s usporedbama, s poetskom upotrebom jezika. Jer, kaže Wittgenstein, jedno je reći: ovaj je mladić dobar student, a nešto sasvim drugo: on je dobar mladić. Jedno je reći: to je prekrasna slika, a nešto posve drugo: taj je čovjek imao prekrasan život. Zato Wittgenstein zaključuje: ”Svi religiozni izrazi izgledaju kao usporedbe ili analogije. Jer, kada govorimo o Bogu, da on sve vidi, kada klečimo i molimo se, svi naši izrazi i postupci čine se kao dijelovi jedne velike i elaborirane alegorije koja prikazuje Boga kao ljudsko biće velike snage čiju milost mi pokušavamo osvojiti, itd. itd. No ova alegorija također opisuje ona iskustva o kojima smo ranije govorili. Prvo iskustvo čuđenja nad egzistencijom svijeta, jeste, po mom mišljenju, upravo ono na što ljudi misle kada kažu da je Bog stvorio svijet.”

Rješenje s alegorijom kao usporedbom čini se elegantnim. Uz to, taj nam je postupak prilično znan. Kako iz retorike tako i iz estetike.

No ako se s gledišta usporedbe osvrnemo na čudo bivstvovanja, odnosno čudo egzistencije svijeta, nailazimo na problem. Jer, nastavlja Wittgenstein, usporedba uvijek mora biti usporedba s nečim, nešto mora nastupiti kao usporedba s nečim drugim: ”Kada pokušamo da usporedbu ostavimo po strani i da utvrdimo činjenice koje stoje iza nje, mi nalazimo da takvih činjenica nema. Na taj način, ono što je najprije izgledalo kao usporedba, sada se pokazuje kao puka besmislica.”

Jer što bi bilo doslovno značenje stava da je Bog svijet stvorio iz ništine? Ili smisao izvornog stava da se čudimo egzistenciji svijeta, da se čudimo bivstvovanju? Odgovor u uobičajenom značenju smislenih ili logičkih rečenica tu nećemo naći.

No možemo ustanoviti neposrednu vezu između čuđenja bivstvovanju i predstave o stvaranju iz ništine. Čovjek koji se čudi bivstvovanju, začuđen ostaje pred tim da sve što jeste uopće jeste. Zašto uopće nešto jeste, a ne radije niština, pita se Leibniz. Predstava o stvaranju iz ništine jeste jedan od odgovora, jedno od objašnjenja onoga što isprva ne znamo objasniti i čemu se izvorno možemo samo – čuditi. Za zapadnjačku je civilizaciju to objašnjenje bilo od ključna značenja. Odgovor da je svijet stvoren, da je Bog stvorio svijet iz ništine, da dakle egzistencija svijeta, koja nas vodi pred čuđenje i dovodi nas u začuđenost, proizlazi iz Boga, odlučna je za naš zapadnjački odnos prema bivstvovanju. Ne samo za moderan, nego i za predmoderan i možda čak postmoderan odnos prema svemu što jeste.

O čemu je riječ u tom odnosu? Najprije o tome da se pod nebom stvaranja iz ništine izvorno ne čudimo više egzistenciji svijeta, nego onome ko je navodno svijet stvorio, stvorio iz ništine. Čuđenje bivstvovanju tako smo zamijenili divljenjem Bogu kao Stvoritelju. A jer je taj Stvoritelj Bog, divljenje se izražava kao obožavanje.

Govorimo li onda o bilo kakvom prenošenju, o metafori ili alegoriji, tada izvorni prijenos postoji već na ravni prijenosa čuđenja bivstvovanju (egzistenciji svijeta) na divljenje Bogu kao Stvoritelju. Taj prijenos ne znači drugo do radikalan zaborav izvornog čuđenja. Zaborav koji do korijena prožima zapadnjačku civilizaciju.

Temelj naše, iz kršćanstva potekle, civilizacije jeste creatio ex nihilo, predstava stvaranja iz ništine. Čovjek i njegov bog tvore cjelinu. Bio čovjek slika Boga ili Bog slika čovjeka, u oba je slučaja posrijedi međusobna sličnost. Čovjek je takav kakav je njegov Bog. Premda čovjek ne doseže Boga, svejedno se ugleda na nj. Tako je Bog, otkad je postao Stvoritelj iz ništine, čovjekov nedokučivi, stvaralački uzor. Premda zna da ga ne može dosegnuti u njegovoj apsolutnoj kreativnosti, čovjek odsad teži njegovoj svemoći. Ako već ne može postati moćan kao Bog, njegovoj bi se moći volio što više približiti. Kriterij nove kršćanske božanske moći je upravo – kreativnost. Stvarateljska moć da se nešto iz ništine stvori, originalnost.

Tako dolazimo slike čovjeka kao stvaratelja, do slike iznimnih ljudi kao genija. Najprije su to bili umjetnici, a od 19. vijeka njihovo mjesto sve više zauzimaju naučnici.

Ta se strast za stvaranjem iz ništine, za izradom posve novih stvari, nastupom ateizma ne smanjuje, nego povećava. Upravo to da je Bog mrtav imalo bi postaviti čovjeka na njegovo mjesto, na mjesto Stvoritelja, kreatora iz ništine. Kreacija i rekreacija tako se šire na sva područja. Ideja o stvaranju iz ništine počinje svoj samostalni, ni o čemu ovisan život. Povampiruje se.

A ideja o stvaranju iz ništine, naglasit će možda najumniji nasljednik Hannah Arendt, Reiner Schürmann, izvire iz misli o ”uzroku bivstvovanja”. Kao da bivstvovanje uopće mora imati kakav uzrok. Bivstvovanje kao bivstvovanje nema uzrok. Za biti nije potreban nikakav razlog. Bivstvovanje je samo sebi dovoljan razlog, dovoljno je sveto da ne treba nikakva dodatna posvećenja. Ruža je bez onog zašto, ona cvjeta zato što cvjeta; ona ne brine o sebi, ne pita da li je neko gleda.

Otuda misao velikih mislilaca, od Majstora Eckharta preko Heideggera, Hannah Arendt, Wittgensteina i Reinera Schürmanna, da bivstvovanje koje nema razloga nije moguće – obrazložiti.

Biti znači biti bez razloga. Od sama početka. Nema logičkih razloga za biti, odnosno, kako kaže Wittgenstein, s gledišta logike smisao se bivstvovanja pokazuje kao besmislica. No nije besmislica s gledišta samog bivstvovanja. S gledišta samog bivstvovanja smisao bivstvovanja je u istini, čistini ili krčevini bivstvovanja. U čistini iz koje se raskrčuje svijet kao prostor bivstvovanja. I po kojoj se zbiva povijest kako ljudi tako i bogova. No prije svega povijest svega što jeste i povijest svakoga od nas. I zato – ko je ubio čovjeka, ubio je svijet!

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s