Dr. Esad BAJTAL 

Boško Kovačević

STVARNOST I IZGLEDI

Izdavač: VPA, Novi Sad, 2013

.

Esad BAJTAL

VODIČ IZ POSTSOCIJALISTIČKOG KOŠMARA

Kad Hana Arendt opominje da totalitarizam ne teži despotskoj vladavini nad ljudima, nego ka sistemu u kome su ljudi (resp. građani) suvišni, onda ona futuristički ocrtava okvir Kovačevićevog rukopisa koji upravo te “suvišne ljude” pokušava ponovo vratiti u etno-totalitarizmom obezljuđeni sistem.

 Zagledan u arendtovski deprimirajuću stvarnost naše etno-obojene sadašnjice koja zaklanja horizont jedne ljudskije, građanske budućnosti, Boško Kovačević, u svom rukopisu STVARNOST I IZGLEDI, pedagoški korektno opominje i istovremeno normativno uzorno pokušava usmjeravati na put izlaska i reorganizacije naših društava zapetljanih u mrežu postsocijalistički nehumane prakse, vođene logikom prvobitne akumulacija kapitala i agresivnog, društveno pogubnog rizik-kapitala u njegovoj neoliberalističkoj zahukatalosti.

 Naravno, svoje ključne uvide Kovačević oslanja na iskustvo i praksu društva zapalog u procjep kolektivističke etno-narcisoidnosti, kojoj najvišu cijenu plaćaju njegovi građani, a nije pošteđen ni region u mjeri u kojoj je, logikom spojenih posuda, prisiljen da dijeli poraznu sudbinu epidemiološki posredovane entropije sistema zatvorenog u bezizlaz klero- i etno-političkog autizma.

 Poput individualnog, i politički autizam ogleda se u povlačenju iz realnosti (svijeta životne svakodnevnice) u pseudostvarnost ideološke etno-fantazije i težnji ka samodovoljnosti u ekstremnoj zaokupljenosti samim sobom. Odnosno, u opsesivnosti istrajavanja na obrascima nerazumijavanja i odsustva svijesti o potrebama i pravima drugih i drugačijih. Na sceni je idejno projektovana rigidnost ponašanja i otpor spram mogućih promjena u rutiniziranoj praksi besmislom etno-ideološki uzurpirane svakodnevnice.

 Ta “zamrznuta ravnodušnost” u svojoj fantazamtski okoštaloj osiljenosti sistematski se opire inovativno-demokratskim izazovima života. I to je ona uporišna tačka oko koje autor plete gusto i još nedovršeno tkanje (“ovaj rukopis se može smatrati nekompletnim i nezavršenim”) svoje progresivno-humanistički zacrtane analitike.

 Gustinu tog tkanja valja nam prepoznati u razuđenoj taksativnosti sadržaja ovog rukopisa: 42 problema opservirana u 11 aktualno-tematskih poglavlja – od besmisla ratova, totalitarizma i izazova različitosti do tema evropeizacije, privatizacije, aksiologije, civiliteta, kulture, regionalizacije, održivog razvoja i ekologije kao neizbježnog problema svijesti o podizanju kvaliteta života, za koji se autor kontinuirano (sa stranice na stranicu) i istrajno zalaže.

 Naravno, na tragu kritičke intonacije teksta koji je pred nama, to zalaganje nije samo deklarativno, nego – najblaže govoreći – praktično-upućujuće. Tako nam se rukopis STVARNOST I IZGLEDI, nudi kao vrsta politološki-kritičkog vodiča na putu izlaznih strategija iz košmara postsocijalističkog i postratnog, sofisticirano-idejnog (pseudotranzicijskog) haosa, u službi tzv. političkih (resp. politikantskih) etno-elita još uvijek vulnerabilnog i geopolitički nestabilnog regiona ex-jugoslovenskih prostora. U najkraćem, ovaj rukopis, snagom svojih implikacija, prerasta iz analitke iracionalne stvarnosti inercije “zaslijepljenih normi”, u vrijednosnu kritiku organizovanog bezumlja prizemnog strančarenja koje funkcionira po principu “ratnih štabova” uporno istrajavajući na logici sirove i sfisticirano beskrupulozne moći vladanja.

 Pisan uzorno pacifističkim jezikom i bez navijačko ideoloških natruha bilo koje vrste, rukopis Boška Kovačevića daje nadu i otvara neke vrijednosno-političke i etički ohrabrujuće horizonte novih životnih mogućnosti, a na tragu aktuelne evropeizacije (resp. atlantskih integracija) prostora našeg regiona. Naravno, sve to pod uslovom da politički subjekti shodno novootvorenim mogućnostima konačno krenu putem osluškivanja ljudskih potreba. Odnosno, potreba “građanina kao primarnog subjekta društvenih i političkih odnosa”, kakav se pojavljuje u društvima svijeta razvijene i iskustveno iskušavane demokratije našeg vremena. Međutim, nema idealnih, ali ima čitavo mnoštvo boljih društava od ovih kojima se dijagnostičko-terapeutski bavi, još uvijek finalistički nedovršen i idejno-kritički otvoreni, rukopis humanistički orijentisanog, te etički i bio-etički, sasvim osviještenog autora.

 Idejne okvire tako zacrtanih mogućnosti, Kovačević oslanja na zasade vlastitog razumijevanja, pacificiranja i civiliziranja društva, a sve to, idući tragom savremene socijalno-političke aksiologije u najširem registru vrijednosti koje savremena nauka zagovara, a praksa postepeno (i ne bez otpora) ugrađuje u shemu najprogresivnijh političkih gibanja našeg vremena. Slijedeći doslovnost riječi samog autora (shodno racionalnom kondicionalu kojim ih izriče), ta nam mogućnost (po)kazuje sljedeće:

 “Ako Evropu sutra vidimo u koordinatama ekologije, rodne ravnopravnosti, ljudskih sloboda i prava, individualnog i socijalnog dostojanstva građana, multi i interkulturalizma, regionalnog pluralizma, socijalno odgovornog kapitala i solidarnosti, onda su to sadržaji i programi koji idu korak dalje. Oni su iskorak u civilizovanju ovih prostora. Dakle, svaki državni entitet, koji je u Evropskoj uniji, ili pak predvorju, kao što je to u državama, upućen je da konkretizuje, da delatno potvrđuje ove zadatosti, koje nesporno rade na fonu uspostavljanja građanina i njegovog individualnog i socijalnog dostojanstva”.

 Ono što ovom rukopisu daje posebnu težinu, jeste nezajedljiva, racionalno-trezvena dosljedno kritička nota, kroz koju autor sagledava i prošlost i budućnost, ali ne samo vlastitog domicila, nego i najbližeg okruženja koje je dijelilo zajednički sistem idejnih i moralnih vrijednosti socijalizma, u kome je (uz sve zamislive kritičke rezerve), život imao smisao i težinu znatno uljuđenijeg sociopsihološkog bivanja nego danas. Na tom ljudskom putu, ispriječio mu se romantičarsko pomahnitali “resantimanski nacionalizam”, koji će logikom etno-isključivosti, pogaziti sve civlizacijske norme, dovodeći obespravljene mase ovih prostora u odnos etno-kolektivističkih omraza i najdubljeg nepovjerenja. A na mržnji i nepovjerenju, građenje iole smislenije životne stvarnosti postaje logički nezamislivo i praktično neizvedivo. Na taj način, Građanin Obični (G. Allport), je zguran u Prokrustovu postelju spolja mu nametnutih standarda koji su potpuno izvan njegovog iskustvenog i voljnog domena.

Otuda Kovačevićevo rezolutno stajanje iza građanina kao ključne društvene kategorije sposobne da se nosi sa težinom najvećih životnih izazova. Naravno, u okviru svijeta bez zidova, kako autor rukopisa vidi post-moderno društvo, građanin je participant, subjekt društvenih odnosa a ne puki retorički ukras, odnosno, ne idejno nominalna kategorija i – pojam bez sadržaja. Nošen snagom tog uvjerenja, autor zagovara “povratak osnovnim ličnim vrednostima, povratak pravu i pravdi, poštenju, solidarnosti, razumevanju drugog/različitog”, ističući ih kao kao temeljni modus za “novu i drugačiju specifikaciju društvenosti”, koja inherentnošću vlastite implikacije “postaje pretpostavka za afirmaciju mudrosti i odgovornosti u javnim i društvenim poslovima”. A bez te mudrosti i odgovornosti nema poštenog društva uređenog na pretpostavkama uzajamnog prihvatanja i poštovanja nedodirljivih individualnih prava subjekata povezanih neumitnošću logike zajedničkog lebensrauma (životnog prostora). Etno ili bilo koja druga kolektivistička i idejna jednostranost nije (i ne može biti), rješenje nego problem, jer “mudrost ne stanuje samo u jednoj kući”. A ona nam kaže da u “dobro uređenom društvu dobri treba da služe kao uzor, a zli kao primjer” (L.G. Bonald). Nažalost, i autor nas osvješćuje za tu činjenicu, mi još uvijek živimo aksiološki obrnutu varijantu koja prosto vapi za promjenom nabolje.

 Ako je istina da je “izlaz tačno tamo gdje je bio ulaz”, onda ovaj rukopis, polazeći od situacije postratnog naslijeđa našeg regiona, pokušava (taksativno-inventurnim sabiranjem emancipatorskih energija u tačkama njihovog zatiranja), slobodu vratiti upravo tamo odakle je protjerana – u okrilje građanski pojmljenog bivanja i življenja. Time ovaj rukopis zagovara ideju individualizma kao “kritičke antidogmatske svijesti koja afirmira antropološki karakter čovjekove prirode, a smisao postojanja izjednačava sa svjesnom djelatnošću i angažovanjem u konkretnim životnim situacijama” (N. Kovać).

 Sa stanovišta afirmacije tog aksiološkog oslonca (čije se temelje već dvije decenije tvrdoglavo negira i sistematski potkopava), ovaj čitljivi filantropski rukopis na najbolji način preporučuje sam sebe regionalnoj javnosti.

Kako stručnoj tako i  najširoj čitalačkoj.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s