UMIRANJEM DO SEBE

Anite Murđani

 

Esad BAJTAL


Knjiga Anite Murđani jedno je od onih čudesnih štiva koja nas opominju da tajna Univerzuma slovi istovremeno i kao otvoreno pitanje naše egzistencije i kao snovito istkani topos[1] prožimanja Čovjeka i Svijeta.

 

Pitanje Svijeta u Čovjeku i Čovjeka u Svijetu ostaje i nakon ove knjige aktuelno i njome, svojom urgetnošću, dodatno preporučeno našoj pažnji. Ne samo široko čitalačkoj nego i onoj znanstvenoj. Murđani dotiče posljednji krug našeg bivanja, ali put do njega, i nakon ovog spisa, ostaje nepoznat skrivajući se duboko “ispod sadašnjeg površnog razumijevanja stvari” i zagonetki spoznajno-hermeneutički[2] slojevite Prirode. Uprkos tome valja se odvažiti na iracionalno klizavi put nerazumljivog, jer oni koji odbijaju da pođu s onu stranu tvrde, važeće istine, nemaju nikakve šanse da se suoče sami sa sobom. A tajna je upravo tu: u suočavanju sa samim sobom, ali s one strane ogledala i prizemno perceptivnog modusa viđenja koje nam ono jedino nudi. Činimo to sa sviješću da s one strane percepcije čeka  apercepcija – momenat shvatanja dotad neviđenog u njegovoj senzualnoj prikrivenosti. Radi se, školsko-psihološki govoreći, o rekogniciji odnosa između prezentiranog objekta i već usvojenih korpusa znanja. Odnosno, herbartovski,[3] i bliže sadržaju knjige o kojoj je riječ, radi se o procesu kojim se neko novo iskustvo (“predožba”) prilagođava sveukupnosti životno stečenih iskustava i “aperceptivne mase” znanja i misaonih navika kojima se sliva u novu cjelinu. U pitanju je um i njegovo refleksivno poimanje sopstvenih unutrašnjih stanja, kroz koje je, kliničkom smrću i neobjašnjivim vraćanjem u život, prošla Anita Murđani.

 

Proživjeti i preživjeti vlastitu smrt, vratiti se s one strane Sebe mentalno potpuno “resetovan”[4] s prečišćenom sviješću i (na sasvim nov način), nastaviti put fizički neizbježnog Kraja, jeste iskustvo metafizičkog obrata kroz prizmu kojeg autorica Murđani ispisuje stranice svoje knjige.

Šta je to i gdje se dešava to što joj se dešava?

Čime i kako se aktivira taj životodajni pokret dizanja sa dna???

 

Izuzev napora principijelne deskripcije neobičnog dogoda, knjiga ne nudi nikakve konkretne, logičko-metodološki operativne odgovore, praktična pravila ili uputstva. Radi se o neopisivom iskustvu slobode. “Nisam osećala kao da sam fizički negde otišla – više je to bilo kao da sam se probudila. Možda sam se konačno probudila iz ružnog sna. Duša mi je konačno uvidela svoju stvarnu veličanstvenost! Čineći to, širila se izvan mog tela i ovog fizičkog sveta. Širila se sve dalje i dalje, dok nije zaokupila ne samo ovo postojanje, već se proširila u drugo carstvo koje prevazilazi granice ovog vremena i prostora istovremeno ih obuhvatajući”.

 

U neograničenoj vančulnoj percepciji tog iskustva, vrijeme i prostor gube svoje uobičajene zemne obrise i skončaju u dijalektički beskrajnoj punktualnosti[5] živog, sviješću ispunjenog Univerzuma (sve u Jednom, i Jedno u svemu). Pri tome granice vidljivog ostaju daleko ispod granica “viđenog” koje dolazi iz racionalno nedefinljivog beskraja. I dok Anita Murđani vančulnom percepcijom sagledava sebe iz vantjelesne perspektive povratka u život, nešto drugačiji primjer (suprotnog  predznaka i logike perceptivne vančulnosti), kazuje neobjašnjivost predikcije vlastitog smrtnog ishoda. Kajli Lori, 14-to godišnja djevojčica iz Britanije, koja je, čitamo ovih dana, pred)vidjela vlastitu smrt i objavila je na Facebooku. “Mislim da ću umrijeti”, napisala je na svom profilu, a samo 14 minuta kasnije izgubila je život u saobračajnoj nesreći koju je skrivio pijani prijatelj njenog oca. Prije same vožnje djevojčica je molila oca da ne ulazi u automobil, kazavši mu šta je napisala na na Facebooku. “Ne budi glupa”, odbrusio je ljutiti otac, prisilivši je da sjedne s njima u auto. U borbi s ispalom mu cigaretom, 14 minuta poslije toga, vozač je izgubio kontrolu nad vozilom i sletio u provaliju duboku 18 metara. Kajli Lori ostala je na mjestu mrtva.[6]

 

Očito, dolazimo iz Cjeline o kojoj ništa ne znamo i kojoj se, nakon jednokratnog boravka zvanog Život definitivno vraćamo. Brojni primjeri ponovnog vraćanja “iz” nje za sada još uvijek ostaju neobjašnjeni. Pretpostavke se množe, ali sigurnog odgovora nema. Formulacija “um iznad materije”, jedna je od njih, ali nije nikakava fraza nego (slijedom logike iskustva Anite Murđani, i mnogih drugih svjedočanstava te vrste) – stvarnost. Šta pokreće um u pravcu ozdravljujućeg momenta o kojem svjedoči ova knjiga i koji je to okidač potreban za ispoljavanje latentnih moći uma, pred naukom je da pita i istražuje. Životnih primjera je na sve strane. Poznata je praksa Aboridžina (australijskih domorodaca), koji su razvili moćan sistem magijskih rituala kojim rješavaju svoje praktične životne probleme.

 

Jedan od njih je ritual Velikog Sna. Nekoliko puta godišnje oni padaju u Veliki San tokom kojega komuniciraju sa višim silama. San ponekad traje i po nekoliko dana. Nakon toga se vraćaju normalnom životu. Iskustva i značenja sna se ne daju analizirati na racionalnoj naučnoj ravni, ali on svojom efikasnošću osigurava vlastitu neupitnost i praktično-životnu vrijednost.

 

Ples derviša imao je u Otomanskom carstvu svoju neupitnu društveno-političku težinu. U transu tokom plesa derviši bi stupali u kontakt sa višom, vanvremenskom silom, i donosili odgovore na neko urgentno sultanovo pitanje, nakon čega bi on donosio svoju odluku o pravcu i načinu djelovanja. Biblija također ima svoje vizionare i proroke.

 

U istu vrstu Velike Tajne koja je Anitu Murđani vratila u život, spada i neobičan  primjer koji S. Dan (Steven Dunn) navodi u svojoj knjizi Tajanstveni paralelni svijet (Mysterious Paralel World). Radi se o saobračajnoj nesreći u centru Detroita, decembra 1987. godine:

 

Taksista koji je udario pješaka, sav u čudu, izjavio je policiji da se odjednom i niotkuda ispred auta stvorio čovjek u šarenoj ljetnoj košulji (kratkih rukava). U bolnici je ustanovljen potres mozga, prelom desne podlaktice, tri slomljena rebra te brojne modrice i podlivi usljed udara. Nakon što je došao svijesti čovjek je inspektoru rekao da se zove Henk Blekvel, da živi na uglu Avenije hrastova i trideset druge ulice na broju 132. A zatim je upitao: Otkud snijeg? Kad sam pošao po novine bilo je ljeto, zato sam u košulji kratkih rukava.

Koji je dan danas? – pitao ga je policajac.

Pa danas je 17. avgust 1967, odgovorio je.

 

Zbunjena je bila i policija.

 

Na adresi koju je naveo Henk stajala je ogromna robna kuća. Detektivska istraga nerazjašnjenih slučajeva iz 1967. pronašla je podatak da je 18. avgusta 1967. policiji prijavljen nestanak 42-godišnjeg Henka Blekvela. Nestanak je prijavila njegova supruga. Tog jutra Henk je otišao po novine i više se nikada nije vratio. U dosijeu je stajala upravo ona adresa koju je naveo Henk.

 

Vrativši se u bolnicu detektiv je od Henka zatražio imena njegove supruge i kćeri, i datume njihova rođenja. Sve se slagalo s podacima iz dosijea. Istovremeno Henk je od detektiva saznao da nije u pitanju 1967. kako je mislio, nego 1987. i da je od dana kretanja po novine prošlo čitavih 20 godina. Nije mogao da vjeruje.

 

I sada dolazimo do suštine priče ovog krajnje zagonetnog fenomena.

 

Vijesti o saobračajnoj nesreći su se dočepale i novine. Sedam dana kasnije u kancelariju detektiva Logana ušle su dvije žene. Starija 57-godišnjakinja predstavila se kao Helen Blekvel, Henkova supruga. Mlađa, 35-godišnja Ketrin bila je njihova kćerka. Detektiv Logan odvodi ih u bolnicu. Ugledavši Henka, Helen je pala u nesvijest, a Ketrin je sva u čudu zgranutosti ponavljala je jedno i isto:

To je tata!

To je tata!

 

Za dvadest proteklih godina, za razliku od supruge i kćerke, Henk nije ostario ni za jedan dan. Izgledao je onako kako su ga Helen i Ketrin zapamtile. Nije znao da objasni šta mu se dogodilo. Sve čega se sjećao je čudna mučnina i vrtoglavica u trenutku kad je prelazio ulicu idući ka kiosku za novine. Dvadest godina poslije doživo je saobračajni udes upravo na tom mjestu.

 

Dakle, iako na bitno drugačiji način, Henk se, za divno čudo, vratio iz iste Nigdine iz koje i Anita Murđani. Još nema načina da sve to i tome slično smisleno objasnimo. Ali ima jedna misao sv. Avgustina koja nam pomaže da stvar barem principijelno razumijemo. Ništa se, kaže Avgustin, ne događa suprotno Prirodi. Događa se samo suprotno našim znanjima o Prirodi.

 

Dakle, Razmijevanje onoga o čemu govori knjiga Anite Murđani i čitavo mnoštvo zagonetnih i nama još nerazumljivih slučajave zbunjuju nas samo usljed našeg neznanja. Odnosno, usljed  našeg nepotpunog i pogrešnog poznavanja Prirode. Kad nauka prodre dalje u tajnu Prirode, naše će stvarne mogućnosti biti znatno veće, a  čuđenje sve manje i manje. Jer, kako reče onaj bosanski pjesnik:

 

Bog je život uistinu jednostavno skovo,

Kad shvatiš jedan tren,

Ništa ti više nije novo.[7]

 

Sa stanovišta te pjesničko-avgustinovske logike, i šokantnosti vlastitog životnog iskustva, knjiga Anite Murđani preporučuje samu sebe. I Izdavaču, i kritici, i najširoj čitalačkoj javnosti.

 

Sutješčica, 13.03.2013.


[1] Topos, (gr) mjesto, svijet, prlika

[2] Hermeneutika (gr. hermeneutike tehne), vještina tumačenja, interpretiranja, dokazivanja i iznošenja misli u vezi sa nekim problemom

[3] Herbart Johan Fridrih (1776–1841), njemački filozof i pedagog.

[4] Resetovati, vratiti na početak sistema. Termin dolazi iz tehnike i informatike

[5] Punkt, tačka ovdje, kako se vidi iz nastavka rečenice, u smislu sažimanje svega u Jedno

[7] A.M. Imamović, Od jada zarada, Sarajevo, 1970. str. 9

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s