Šta je Banjaluci Safikada?

.

http://www.6yka.com/mobile/novost/17005

.

Šta je Banjaluci Safikada?

.

U stanju smo decenijama, da ne kažem vijekovima, prolaziti, pa i spoticati se o neke značajne, recimo, kulturološke detalje, a ne biti ih svjesni, sve dok ne naiđe neki ’stranac’ (svjetski putnik, publicista, sveštenik) koji to ’iz prve’ uočava! Takvi smo po prirodi.

Priča o nesrećnoj djevojci Safikadi, koja se prema predanju ubila zbog neostvarene ljubavi, spada među legende koje su specifične za Banjaluku. Safikadina priča, kao svaka legenda,  ima mnogo različitih verzija. Jedna od njih govori da je Safikada unuka Ferhat Paše Sokolovića, dok se u drugoj ističe da je ona kćerka Hadži-Kejzo Kahrimanovića, no suština nesretne ljubavne priče je u svim tumačenjima ista. Safikada je bila prelijepa Banjalučanka koja je zbog neostvarene ljubavi prema vojniku koji je služio u banjalučkoj tvrđavi Kastel oduzela sebi život.

Kao prelijepoj kćerki iz begovske porodice, Safikadi je od malena bilo zabranjeno hodanje po čaršiji bez nadzora i samo je povremeno smjela izviriti iz dvorišta oko kojeg je bio podignut visok zid. No, bez obzira na te zabrane, Safikada je uspjela upoznati vojnika u kojeg se na prvi pogled zaljubila, što se nije smjelo desiti, jer je u to vrijeme djevojkama porodica birala muža.

Prema nekim izvorima, Safikada je bila djevojka zaljubljena u vojnika vezirske vojske, što ovu legendu stavlja u kasni 16., 17. ili 18. vijek, dok je prema drugim ona bila kći časne banjalučke familije, a njen ljubavnik je bio okupatorski, austro-ugarski vojnik, koji je po mišljenju njene porodice bio nedostojan njene ljubavi. Prema ovoj drugoj priči, legenda o Safikadi je relativno novijeg datuma i smiješta se negdje na kraj 19. vijeka.

Ljubav između prelijepe Banjalučanke i vojnika bila je uzajamna, bajkovita i tajna, ali jednog dana došla je obavijest da vojnik kojeg je Safikada voljela da odlazi na daleki front.  Safikada je teško podnijela odlazak svog voljenog, a ubrzo nakon njegovog odlaska dobila je vijest da je izabranik njenog srca izgubio život na Dalekom istoku. Ne mogavši podnijeti preveliku bol, mlada djevojka je odlučila da obuče vjenčanicu i da se ubije tako što je stala ispred topa koji je svaki dan pucnjem označavao podne, izgovarajući posljednje riječi: „Biću ti vjerna“.

U ovoj verziji priče o Safikadi sporan je jedino top, jer sa banjalučke tvrđave Kastel, koliko je poznato, nikada nije pucnjem iz topa oglašavano podne. Topovi su se oglašavali za vrijeme turske okupacije u svečanim prilikama, ali ni tada tane nije ispaljivano, jer je postojalo samo punjenje barutom!

Prema drugim izvorima, Safikada je stradala jer se oglušila na zapovjed austro-ugarskog vojnika o zabrani ulaska u tvrđavu Kastel, te je zbog tog svog prkosa ubijena, dok treća varijanta ove priče govori o djevojci koja se ubila utapanjem u rijeci Vrbas. Iako postoje nedoumice oko Safikadine smrti, njeno ime je ušlo u legendu  postajući simbol bezgranične ljubavi i vjernosti.

 Safikadin grob

Kao ni legende o Safikadi, tako ni mjesto njenog vječnog prebivališta nije usaglašeno.

Safikadino turbe, koje je bilo dijelom kompleksa Ferhadije, navodno je bilo mjesto gdje je ona sahranjena. Po drugoj priči, koja je više prihvaćena među Banjalučanima, Safikadin grob, jednostavni sarkofag, nalazi se nedaleko od Ferhadije u ulici koja vodi prema Kastelu.

Pri rekonstrukciji Safikadinog groba 1987. godine, utvrđeno je da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen groba, postoji ljudski kostur položen u smijeru zapad-istok. “Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj 16. vijeka”, pisalo je u izvještaju arheologa Borisa Graljuka.

Mjesto Safikadinog groba postalo je kultno mjesto gdje generacije Banjalučana pale svijeće, sa željom da budu srećni u ljubavi. Zaljubljene duše, najčešće na Valentinovo, 14. februara, dolaze na grob da zapale svijeću, ostave ružu i ceduljicu sa napisanom željom.

Opera Safikada

Premijera opere “Safikada” biće održana 22. decembra u Narodnom pozorištu Republike Srpske.  Izvršni producent opere, koja će biti izvedena u Narodnom pozorištu RS u Banjaluci, jeste muzičko-scenska agencija “Arion”.

Kompozitor opere je Muharem Insanić, libreto je napisao banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec. Orkestraciju opere Safikada potpisuje Svetozar – Saša Kovačević, profesor muzike iz Novog Sada, a dirigent je Ognjen Bomoštar.

O značaju legende Safikada za Banjaluku, ali i pripremama za predstojeću operu razgovarali smo sa banjalučkim publicistom Slavkom Podgorelecom koji potpisuje libreto ove opere.

Šta za Banjaluku znači legenda o Safikadi?

Ne mogu govoriti u ime grada, ali po mišljenju Banjalučana koje poznajem, s kojima se družim i sarađujem (i mom ličnom), Safikada je (sad govorim o legendi-baladi) banjalučki urbani, kulturni, civilizacijski i multinacionalni ’mrtvi kapital’ odnosno ’brend’. Nismo mi ’otkrili’ Safikadu: pominje ovu legendu i veliki Banjalučanin (osnivač našega Muzeja) Špiro Bocarić, a mi smo (mislim na grupu okupljenu oko realizacije Opere i novinare) samo tu žišku raspalili 2004. godine, i kasnije. Kada smo februara 2009. doživjeli da uvertirom Safikade Sarajevska filharmonija praktično otvori 25. jubilarni festival ’Sarajevsku zimu’, već u martu je na Safikadinom grobu svijeću zapalio i Martin Luter King III. Turistička organizacija Banjaluke na čelu sa gospodinom Ostojom Barašinom reagovala je na način da se prvi puta (otkad postoji Safikadin grob) ovo mjesto institucionalno i trajno obilježi. Dakle – ova Banjalučka legenda suštinski afirmiše LJUBAV kao univerzalnu vrijednost, i predstavlja idealan temelj za prošlo, sadašnje i svako buduće prepoznavanje emocionalnog stanja koje (i doslovno!) ruši sve zapreke i zidove. Jer, kako (u operi) kaže Safikada: ljubav je darovana ljudima od Boga.

Da li je ovu legendu potrebno više njegovati i dati joj veći značaj u gradu?

Naravno! Zašto je, na primjer, ne bismo analizirali (već u osnovnoj školi) na časovima maternjeg jezika?!  Mislim da bi to bilo trajno korisno – ako baš hoćete i „europski“…

Safikadina priča kao da je među građanima Banjaluke zaboravljena. Na neki način, tek se sa istoimenom operom koja je u pripremama vraća sjećanje na nju. Kako to komentarišete?

Jednostavno, a to sam otkrio baveći se profesionalno istraživanjem prošlosti Banjaluke: naime, u stanju smo decenijama (da ne kažem vjekovima) prolaziti, pa i spoticati se o neke značajne (recimo-kulturološke) detalje – a ne biti ih svjesni sve dok ne naiđe neki ’stranac’ (svjetski putnik, publicista, sveštenik) koji to ’iz prve’ uočava! Takvi smo po prirodi. Možda je naša (ne)sreća u tome što na Safikadu nije ’nabasao’ neki Šekspir, ili makar Gete, ili neki Andrić ili Selimović…

Kako god – sada smo napravili nešto vrijedno, i iskreno vjerujem – trajno. Opera Safikada je, moram to priznati – takvo (prije svega – muzičko) djelo čije će se arije i dueti, horske i orkestralne dionice i pjevušiti, i zviždukati, i (kao zasebne cjeline) izvoditi na koncertima. Kao ’Napitnica’ iz Traviate ili hor Jevreja iz opere Nabuko…

Koliko je bio težak i zahtjevan rad na operi? Koliko ste Vi zadovoljni svime, sad kad su probe već pri kraju, a datum premijere se približava?

Teško je objektivno prosuđivati vlastiti ’uradak’. Drugi su rekli da je moj libreto (scenarij opere, sa monolozima-arijama i dijalozima-duetima) dobar, i zahvalan za komponovanje jer sam sve pisao u stihovima koji se rimuju. S obzirom da je riječ o prioritetno ’muzičkom’ pa onda ’scenskom’ djelu, nastojao sam pokazati kako su jednostavne ’stvari’ zapravo i – najljepše (da ne kažem – najbolje).

To su prepoznali i kompozitor Muharem Insanić i dirigent Ognjen Bomoštar koji je pojedine dijelove opere  filigranski sizelirao: to se vidi na probama hora, solista, i orkestra – kada se na licima izvođača iščitavaju radost i polet. Orkestrator Svetozar-Saša Kovačević je perfektno razradio neke muzičke teme kompozitora. Reditelj Nenad Bojić je libreto (koji je pisan u tipično romantičarskom maniru) ’upakovao’ u vanvremensko metaforički-univerzalno scensko ’prikazanije’. Da zaključim: „Safikadu“ koju će vidjeti i slušati banjalučka publika, apsolutno je moguće postaviti i izvoditi na bilo kojoj evropskoj operskoj sceni – i to bez (nekada neophodnog) jezičkog prevoda.

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s