Dalibor Bilić

Moj život u inostranstvu:

Nervira me…

http://www.6yka.com/novost/13607/Moj-zivot-u-inostranstvu-Nervira-me

Punta Arenas -Terra Fuego

Trebalo bi ubijati prošlost svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.

Uspomene i sjećanje me najviše bole. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih ravnodušan, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.

Dobio sam novi broj telefona. Požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Nervira me i ta odluka, i stara raja, a nervira me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.

Sve mi smeta. Nervira me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj majci. Nervira me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, nervira me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Nerviraju me i Havaji, jer je i mene baš briga za Havaje.

Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i nervira me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad nervira i dug. Nervira me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo ostati samo „skoro Amerikanac“.

Nervira me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije šutim. Baš njih briga odakle sam ja.

Vrućina na Floridi i uragani me pravo nerviraju. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Nervira me što ne mogu pušiti gdje ja hoću, a nerviraju me i cigare od kojih sve teže dišem.

Nervira me američka unutrašnja i vanjska politika. Nervira me američki predsednik i svi oko njega i do njega. Nerviraju me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.

Nerviraju me Crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Nervira me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.

Nervira me američka televizija, američki filmovi, a nerviraju me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni. Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare – kupovat. Tako se ovde prazni. Nervira me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem. Nervira me što više ne pišem i što nemam motiva. Nervira me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše nervira.

Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.

Nervira me rat u Bosni. Nerviraju me priče iz tog rata. Nerviraju me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i prošli. Nerviraju me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Nervira me rat, a sad me nervira i mir. Nervira me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i nervira me to nije.

Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako nerviraju. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Nervira me što ne znam gdje bi. Nervira me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Nerviraju me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Nerviraju me ovi što sve znaju, pa i telefone. Nervira me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki novi u sebi ima kameru.

Nervira me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli… Doduše nerviraju me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.

Nervira me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode. Nervira me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati.

Nervira me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više ni sam. Nervira me nesvjesna laž i svjesna istina. Nerviraju me bivši građani i sadašnji papci. Nerviraju me njihove životne priče i istorije. Nervira me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Nerviraju me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.

Nervira me i ujedinjena Evropa. Nervira me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Nerviraju me i Rumunija i Bugarska koje su tu u Evropi. Nervira me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Nervira me što Mađarska i dalje nema mora. Fudbal više ne znam gledati. Nervira me dosadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.

Nerviraju me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Američko školstvo me pravo nervira sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji.

To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo nervira, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Nerviraju me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Nervira me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Nervira me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa ih baš briga što i ne govorim engleski. Nervira me što nema Boema. Nerviraju me i rep i džez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo nerviraju.

Nerviraju me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat’ gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Nervira me američki lažni moral i što k'o čovjek ne mogu vidjet’ ženske gole grudi na televiziji.

Nervira me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Nervira me ta pila i te grudi. Svejedno je.

Nervira me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Nerviraju me izbjeglice svih boja i vrsta. Nervira me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti.

Rasizam me pravo nervira. Mrzim sve boje ljudi – od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me nervira.

Nervira me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i mokre u boce od Gatorada. Nervira me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.

Nerviraju me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Fordove Mustange. Nerviraju me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.

Nerviraju me bosanska djeca što između sebe pričaju engleski, bez akcenta.To što sam ja volio Selimovića me pravo nervira kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao.

“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano” .

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s