Mirjana Tešanović

ČIKA MONI

Kada je tata dobio radnju u Titovoj ulici u Sarajevu, u pasažu koji su zvali OZ-ov jer se tamo nalazio Zavod za osiguranje, upoznao je čika Monija. Sa svojom suprugom, bakom Florom stanovao je u toj zgradi. Pričalo se da je Moni Altarac bio prvi taxista u Sarajevu, ne znam da li je to istina, ali mi se dopada da tako bude. Čika Moni je imao ženu i troje djece, ali oni nisu preživjeli Aušvic, on jeste. Baka Flora u istom logoru ostala je bez supruga pa su se kada se rat završio zbližili i nastavili živjeti dalje zajedno. U mom ocu čika Moni je prepoznao svoga davno izgubljenog sina, a moj otac tatu koga nije stigao upoznati onako kako je željeo. Tako je nastala ta neka posebna veza između ova dva muškarca.
Čika Moni bi jutrom dolazio kod tate u radnju i tu sjedio, pili bi kafu, razgovarali i često se smijali. Neke tatine mušterije mislile su da je čika Moni majstor, a tata šegrt, pa bi tako tati ostavili bakšiš, a Moniju platili. Iz nekog razloga njih dvojica uživali su u toj iluziji i nisu se trudili da objašnjavaju stvarnu prirodu svoga odnosa.
Dok mi je mater još vezala palmu na vrh glave čika Moni bi me uzeo za ruku i vodao po sarajevskim ulicama. Pričao mi je gdje je bila čija kuća, pa radnja i kako je Sarajevo izgledalo prije rata. Tada još nisam znala ko su Jevreji, zapravo nisam razumjela šta znači pripadati nekom narodu, religiji… ali sam pitala čika Monija gdje su sada ti Jevreji. Rekao je da su otišli na put bez povratka i da će mi jednog dana objasniti kakav je to put.
Kada mi mater više nije vezala palmu na sred glave čika Moni me odveo na Vraca, na spomen obilježje. Zajedno smo čitali imena i prezimena, bilo je tamo i njegovo, Altarac. Onda smo sjeli na klupu i ja sam prvi put čula priču o Aušvicu. Znao je čika Moni da ja sve to još ne mogu da razumijem, ali i da će doći vrijeme kada ću razumjeti.

spomen-park-vraca-sarajevo
U jednom trenutku rekla sam da mi je žao što je on ostao bez svoje porodice, pomilovao me po kosici pa rekao, ali ja sada imam vas, vi ste moja porodica. Pitala sam kako se to porodica može izabrati, a on je rekao da može, da nije važno da nešto piše na papiru, već da se dijeli ljubav. Rekao je još i da je porodično nasljeđe ono najvažnije što jedni drugima možemo prenijeti, jer nas ono formira kao ljude, a on svoje prenosi nama.
Tako je nakako i bilo, a ja se od svega najbolje sjećam pastele koju je pravila baka Flora. Kada su čika Moni i baka Flora umrli dobili smo posuđe u kome su se spremala sva ta posebna jela i recept za pastelu koju sam na poslije često pravila.
Neki novi rat ostavio nas je bez svega pa i tog posuđa, ali sam tik prije nego što će početi odvela svoju kćer na Vraca, na spomen obilježje da pročitamo sva ona imena i da joj ispričam priču, istu onu koju sam i ja nekada davno čula. Jer, kako reče čika Moni, porodično nasljeđe je najvažnije, jer ono formira čovjeka, a porodica nije samo ono što stoji na papiru, to su ljudi koji dijele ljubav.
Danas u našoj kući stoji jedan jevrejski sviječnjak u znak sjećanja na dva muškarca koji su jedan u drugome pronašli ono što vezuje oca i sina, u znak sjećanja na našu jevrejsku porodicu Altarac.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s