Igor Galo

FALI MI „FOŠKA“

Ma što mi fali? Pita se jedan upitnik patnik danas, sredinom siječnja 2014. godine u gradu Puli, županija istarska, Hrvatska je demokratska. E, ovaj patnik upitnik i potpisnik misli i siguran je da mu fali „Foška“. Prošlo je nešto više od dva tjedna kako nam se kafić „Foška“ ugasio silom općeg napretkai razvoja poduzetništva najnaprednije regije u HR.  Regijebrojnih investicija u prosperitet, turizam, kulturu i u naše bolje (malo) sutra.

Pored stotina rupa u derutnom starom gradu Puli, gradu urušenih fasada i urušenih sudbina mnogih svojih građana, dobili smo još dvije rupe – jedna pored druge, u Fontičkoj ulici. Još jedan doprinos ovom tisućljetnom trajanju. Samo da nam objasne iz Grada da je to problem para i globalne krize…

Naime, kupiti CD, DVD u jednoj od dvije, sada „rupe“ u gradu, ili popiti pivo, kavu, „kafućino“ i ostale grlu i duši ugodne napitke možeš na mnogo mjesta u ovom gradu, a možeš popiti i što drugo ako si baš zle sreće …

Međutim, teško da ćeš na manjem i neuglednijem, a toplijem mjestu dobiti zagrljaj i utjehu konobarice, suvlasnice i domaćice tog istog kafića, a da to konobar, vlasnik kafića i suprug te iste konobarice ne zamjeri dok ti donosi piće i novine … Te jedine novine u kafiću za koje nigdje u gradu nitko ne čeka red da ih dobije – osim u „Foški“. Te novine idealna su zaštita privatnosti, iako u „Foški“ to uopće nije bila nužda, naprotiv, privatnost je bila zagarantirana više nego bilo gdje drugdje na javnom mjestu. Novine su zgodan paravan iza kojeg se može sakriti i izbjeći nekog neželjenog u danom trenutku … Inače, ne vrijede čitanja… naravno, da nije u njima table mjesečevih mijena, kretanja plime, oseke i osmrtnica, što se ne propušta! Doduše ima gostiju u „Foški“ koji sami, bez novina, sjede zagledani u jednu točku, čak i ne piju, većinom puše. I to mi fali.

Nigdje u kafićima više knjiga nego u „Foški“, doduše vise na štriku pod plafonom i nisu baš na dohvat ruke … a kako sam već rekao, nije to mjesto za čitanje iako se mnogi prave da čitaju, neki čak i studiraju u „Foški“.

„Foška“ je bila galerija sa stalnom postavom – gostiju, a takvih galerija nema više i to mi fali …

Fali mi Ramiz, jedan od nas „sretnika tranzicije“ iz jednoumlja u demokraciju na naš balkanski način. Svrati, popije dva deci piva i prevede mi kratki tekst sa albanskog – a sve uz onaj šank! A onda uleti gizdava i prpošna Graciana sa šeširićem, popije kavicu, prošara nas pogledom, da ne kažem prostrijeli bez zle primisli i odgizda niz ulicu i tako nekoliko puta na dan… i to mi fali!

 A tek kad Vlado iz SDK dođe na pauzu za marendu? Znam, i pivo je hrana ali ipak trebao bi nešto jače prigristi. Kad je bura teško mu je doći do „Foške“, nazad u SDK je lakše … U izlogu mi fale Ceco i Robi koji raspravljaju o vjetrovima prema jugu – samo što ne isplove … A onda im ulete Tinko ili Rino, pa i ja, kud ćeš veće sreće za odjedriti u još jednu turu.

A tek kad se Bane iznenadi što mu je ćošak uz šank zauzet, a uz to zlo još i novine zauzete, a vrijeme mu ističe, pivo se grije!

Fale mi ozbiljna uokvirena lica na fotografijama po zidovima. Promatraju nas iz prošlosti, čak i vrlo davne ali i nedavne – nama i meni poznate, Stole prije svih…, pa i Zhel je dosta daleko. Tu ispod klime su Fric i Ptica uokvireni, jebe se njih – uživaju hladovinu. Žuti listovi knjiga i fotografija ispod stakla skromnih stolova – baš mi fale.

Gledam osoblje. Jedino po čemu možeš razlikovati Lidiju i Branka od gostiju u kafiću je to da on najčešće ima pladanj u  ruci a ona mokre ruke kad dođe da te zagrli i pozdravi. To  mi fali … Branko s pivom na pladnju. Nek’ se Lidija ljuti!

Fali mi i odlazak u WC u kafiću „Foška“. Probijanje pored šanka, paljenje svijetla na strani koja bi trebala paliti svijetlo u ženskom WC-u, a pali u muškom. Zimi se probiti još je teže. Zimski kaputi, džemperi… baš sužavaju ionako uski prolaz, a ljeti svi masni i znojavi… nikad mi nije dobro. I pisoar je  Branko ukinuo, prevukao neki najlon preko njega, baš ga briga za našu muku … WC ima prozor ali nema pogled kroz prozor, a  pogled na ono što držiš u ruci nije nešto atraktivan, doduše sve je i mračno pa ti je lakše. Gdje je samo našao onaj umivaonik, da mi je znati … Sad kad ga nema i to mi fali, sve mi fali …

Krećem se  u svoje uobičajeno vrijeme oko tržnice. Nema ljudi koje sam inače sretao u „Foški“, niti onih mladih niti onih starijih, to su bili duhovi. Ni učenika, ni studenata, ni Roma, ni Srba, ni Bosanaca, koje znam, a Slovenci… koji su nekad svraćali… gdje su samo nestali? Da nisu našli neko drugo mjesto, a nisu javili? Nažalost, nisu našli drugo mjesto, a nisam ni ja, pa stoga i ovaj tekst!

Sad kad nema „Foške“ shvatiš zašto Pula nije grad, iako bi trebao biti po nekim vanjskim znakovima. Sve znaju što će uraditi s Muzilom, a pojma nemaju što rade od grada. Imamo muzeje, galerije, kino, semafore, kanalizaciju u trajnoj izgradnji… a nemamo rivu i društveni život. Ima i kazalište, koje u svakom gradu vrijednom tog naziva diktira društveni život ili bi to trebalo raditi, ali u mom gradu kazalište ne predstavlja ništa prosječnom građaninu.

„Jebo kazalište koje nema kazališnu kavanu u kojoj ćeš prodivanit s ljudima“, reko bi Alija, kipar iz Hrboki. Gdje ćeš srest glumca, pisca drame, njegovog kritičara i redatelja i  biti svjedokom svađe glumica za ulogu ili za naklonost pisca – nego u „Foški“…

Je, ima kavane u INKazalištu, pa  i menze ima, da ne kažem javne kuhinje – i to poslije  svake premijere … Nažalost to je sve od društvenog života u gradu. Više kreativaca je trošilo u „Foški“ za vrijeme njezinog trajanja nego u kafiću INK u istom vremenu…

Fali mi kad Grga s gitarom preko leđa uleti u „Fošku“, zastane i pita me što ću popiti! Nije bilo često ali me radovalo …

U kutu sjede Jašer i Jadranka uz „kafućino“ i raspravljaju o dnevnom prometu njihovog štanda na tržnici dok do njih akademik Goran s prijateljem Kinom raspravlja o romansko-slavenskim jezičnim dodirima i prožimanjima – a to mi baš fali. Martin često otvori dan u „Foški“ ali ga i isprati s čašom crnog… pa, i to mi fali. Povremeno navrati arh. Franc s pričom o Metropolitenu i novoj opernoj sezoni u svijetu, priča mi o arhitekturi u našem gradu, a mene sram. Mora da sam i ja kriv!

Ne svađam se često ali se i to dogodi s ljudima s kojima si malo duže uz šank. Fale mi i rasprave i mudrovanja  uz šank u “Foški“, a fali mi i Lazo za novu svađu. Svega mi fali, valjda tako mora biti …

„Brane, daj to pivo …“

Foska-Bizjak-Zoran-Igor

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s