Sanjin Kodrić

 Književno djelo E. Čolakovića i njegovi kulturalno-poetički konteksti

http://behar.hr/izgubljeno-u-povijesti-knjizevno-djelo-e-colakovica-i-njegovi-kulturalno-poeticki-konteksti/

1.

Književno djelo Envera Čolakovića (Budimpešta, 1913. – Zagreb, 1976) vrlo je rijetke i vrlo neobične književne sudbine, iako ne nužno do kraja nerazrješive. Čolaković je bio pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist, publicist i prevodilac, pa čak i komediograf i libretist. Pisao je na tri (ili čak četiri) jezika – na bosanskom (i/ili hrvatskom), mađarskom i njemačkom, i bio vezan za najmanje četiri književnosti – za bošnjačku i bosanskohercegovačku te hrvatsku i mađarsku, a ipak književ­nohistorijski jedva da je iole ozbiljnije tretiran, dok je – izuzev prvih godina njegova aktivnog književnog rada – bio uglavnom zaboravljen i čitalački desetljećima gotovo nepoznat, mada njegova bibliografija – kako se tvrdi – sadrži preko 400 bibliografskih jedinica, mahom još uvijek neobjavljenih i nepoznatih književnih tekstova (usp. Čolaković, Z. 1990a; 1991a:318). Zato o njegovu književnom djelu i nije, zapravo, moguće do kraja cjelovito govoriti, i svaki pokušaj ove vrste unaprijed je osuđen na nepotpunost, problematičan već u startu, i ograničen tek na djeliće onog što je Čolakovićeva književna ostavština, koja i iz objektivnih i iz subjektivnih razloga još uvijek čeka na ono što je u književnosti najelementarnije – da bude barem objavljena i čitalački dostupna.

Na prezentaciji i promoviranju knji­ževnog djela Envera Čolakovića go­dinama je predano radio posebno piš­čev sin dr. Zlatan Čolaković, i sam svojom užom strukom vezan za knji­žev­nost, no njegova nedavna smrt (2008) prekinula je ovu zadaću koja je bila više od sinovske pažnje spram roditelja. Tako su još izrazitije postale – uvjetno govoreći – objektivne okolnosti uslijed kojih Čolakovićeva književ­na ostavština i dalje ostaje neobjavljena i nepoznata. A među njima na prvom mjestu jeste činjenica da je Čo­la­ković imao sreću da mu je 1944. u Za­grebu objavljen prvi roman – Legenda o Ali-paši i da je još prije ovog na­g­ra­đen nagradom Matice hrvatske za naj­bolji roman 1943. godine, što je, me­đutim, istovremeno bila i piščeva nesreća, početak njegove zlosretne književne sudbine, jer će upravo zbog Legende o Ali-paši i nagrade koju je ovaj roman dobio, a potom i zbog svojih književno-publicističkih priloga u periodici objavljivanoj u NDH, kao i zbog mjesta povjerenika Vlade NDH za kulturnu razmjenu u Mađarskoj, Čolaković odmah po završetku Drugog svjetskog rata biti proglašen “saradnikom okupatora“, pa čak i “fašistom“. Ova kvalifikacija donijela mu je i zabranu objavljivanja u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji tokom naredna dva desetljeća (1945–1965), naročito autor­skih književnih tekstova, pa čak i prijevoda (uz vrlo rijetke prevodilačke izuzetke), a isti ideološki prijestup za Čolakovićevo ime i književno djelo vezivan je i znatno kasnije, pa tako i danas, kao npr. onda kad se gotovo po automatizmu zaključuje kako “Čolaković nije umakao ideologizaciji teksta“, pa tako ni “stereotipima i predrasudama recentne ideologije nacizma“, kao ni onome što je “uticaj tadašnjih rasističkih teorija“ (Kazaz 2004:66), bez stvarne argumentacije i elaboracije.

U isto vrijeme, na drugoj strani, stoje sasvim suprotne tvrdnje da je Čolaković bio, zapravo, “humanist i nepokolebljivo antifašističkog opredjeljenja“ (Čolaković, Z. 1991a:317), da “on ne prihvata status quo, on ne može prihvatiti zločine četnika nad muslimanima, niti ustaške pogrome nad Srbima, niti Hitlerove zločine nad cijelim svijetom“, čime se “jasno stavio na stranu antifašizma“ (Vujanović 2012: 352, 358), pri čemu, međutim, ovo vi­đenje ni danas nije općeprihvaćeno, a što, uostalom, i nije moguće do kraja, između ostalog, upravo i zato što je piš­­čevo književno djelo, uglavnom ne­objavljeno i nepoznato, i dalje tek jednim, manjim dijelom čitalački dostupno. A tako se, pored svega ostalog, Čo­la­kovićeva književna ostavština našla i u procjepu između nepoželjnog i po­želj­nog, nedovoljno bitna bilo kojoj strani u jugoslavenskim i postjugoslavenskim procesima afirmiranja ovih ili onih ideoloških vrijednosti i njihovih povijesnih tekovina. (Mađarski slu­čaj, o kojem se uglavnom nema bitnijih znanja, vjerovatno je još nepovoljniji za Čolakovića i njegov književni rad jer je kontekst primjereniji za njegov cjelovitiji književnohistorijski tretman ipak onaj vezan za okvir u kojem je pisac proveo najveći dio svojeg ljudskog vijeka, u kojem je prvenstveno i o kojem je prije svega pisao.)

Ovakvo što svjedoče i činjenice naizgled tek formalne prirode. Jer, uz tekstove razasute u periodici objavljivanoj između dvaju svjetskih ratova i u vremenu NDH (usp. Čolaković, Z. 1990a), objavljeni i čitalački dostupni dio književnog djela Envera Čolakovića uglavnom je dosta skroman i ograničen, a danas ga čini, uza spomenuti roman Legenda o Ali-paši, tek nekoliko drugih knjiga, objavljenih nakon dugog niza godina: pjesnička zbirka Izabrane pjesme (1990), pripovjedačka zbirka Lokljani – Iz Bosne o Bosni (1991), roman Mali svijet (1991), pjesnička zbirka Bosni (1998), roman Jedinac (2005) i, zasad najnovija, Knjiga majci (2012), žanrovski hibrid­na knjiga piščevih autobiografsko-ispovjednih tekstova iz njegove knji­žev­ne ostavštine. Usto, među ovim Čolakovićevim književnim radovima, jedino je roman Legenda o Ali-paši objavljen pravovremeno – završen do kraja 1942, objavljen je tek dvije godine kasnije, dakle relativno brzo za onovremene i usto ratne prilike (usp. Čolaković, Z. 1990b:400), dok su svi drugi spomenuti piščevi književni radovi objavljeni sa značajnim zakašnjenjem – Izabrane pjesme, kao i pjesnička zbirka Bosni, javljaju se više od 60 godina nakon Čolakovićevih pjesničkih početaka s pjesmama pisanim tad najprije na mađarskom jeziku (usp. Čolaković, Z. 1990b:399–400), pripovjedačka zbirka Lokljani – Iz Bosne o Bosni s prve tri pripovijetke započeta je između 1936. i 1939, kao cjelina napisana je 1943/44, dopunjena 1953. godine, a objavljena čak 47 ili, u najboljem slučaju, 38 godina kasnije (usp. Čolaković, Z. 1990b:401, 402; 1991b:297), roman Mali svijet Čolaković je počeo pisati tokom šezdesetih godina 20. st., a objavljen je s gotovo tri desetljeća kašnjenja (usp. Čolaković, Z. 1990b:403), a drastičan je i slučaj romana Jedinac, koji je pisan od 1947. do 1962. godine, da bi bio objavljen tek nakon cijele 43 godine (usp. Hadžiefendić-Parić 2005:5), kao i slučaj Knjige majci, koja je završena do kraja 1942, nadopunjena 1955. godine, a objavljena sa zakašnjenjem od gotovo nevjerovatnih 70, odnosno 57 godina (usp. Čolaković, Z. 2012:5)!

U ovakvoj situaciji, istinski vrlo rijetkoj i neobičnoj u književnoj historiji, Čolakovićevo književno djelo ne samo da je tek parcijalno prisutno u javnosti književnog života nego je ono, isto tako, i književnohistorijski gotovo u potpunosti dekontekstualizirano – praktično vještački izmješteno iz kulturalno-poetičkih konteksta u kojima je nastajalo, u kojima se oblikovalo, koje je i samo moglo oblikovati, u kojima je moglo biti pravovremeno i valjano vrednovano, i u kojima se, pri svemu ovom, moglo razvijati i mijenjati na način kod drugih, u ovom smislu sretnijih pisaca uobičajene dinamike književnopovijesnih procesa i pojava, te tako do nas doći možda i drugačije. Istina, ovakva pretpostavka primjerenija bi bila nekoj književnoj futuristici negoli historiji književnosti, no činjenica jeste da i zbog svega ovog i pitanje bilo užeg – poetičkog, bilo šireg – kulturalnog određenja Čolakovićeva književnog djela predstavlja poseban književnohistorijski izazov. Jer, riječ je – konačno – o djelu izgubljenom u povijesti.

Upravo zato, iako se najčešće ističe i iako je nesumnjivo posebno važna, Čolakovićeva nasilna i vještačka isključenost iz javnosti književnog života nije, ipak, i jedini razlog objektivnog karaktera koji je uvjetovao piščevu nesretnu književnu sudbinu. Ovome treba, naime, dodati upravo i unutarknjiževne značajke Čolakovićeva književnog djela, posebno njegovu apostrofiranu poetiku, onakvu kakvu je pisac uspio ostvariti s obzirom na njegov položaj u književnom životu, a koja je zasigurno i sama imala veze s njegovom javnom izolacijom u godinama nakon Drugog svjetskog rata, ali koja je, isto tako, i sama na važan način odredila poziciju Čolakovićeva književnog rada u historiji književnosti, naročito sagleda li se u široj, kulturalnoj perspektivi, koja također zaslužuje posebnu pažnju. A sve ovo zajedno – konačno – upućuje i na važnost kulturalno-poetičkih konteksta najprije produkcije, a potom i recepcije Čolakovićeva književnog djela, ili barem onog njegova objavljenog i poznatog dijela.

2.

Čolaković je, nesumnjivo, interliteraran i interkulturalan pisac, izvorno vezan za različite književne i kulturalne tradicije, čime je imao neposrednu mogućnost njihova međusobnog povezivanja, komuniciranja i dijalogiziranja, a otud i mogućnost stvaranja barem potencijalne osnove za nove, sinkretičke i liminalno-hibridne vrijednosti u svakom od književnohistorijskih ili kulturalno-poetičkih konteksta za koje je bio vezan.

Jedan od ovih njegovih temeljnih konteksta ove vrste svakako je i onaj bošnjački te bosanskohercegovački. Uz početni mađarski te kasnije i hrvatski (koji će Čolakoviću postati važan naročito u toku te nakon Drugog svjetskog rata), za ovaj književnohistorijski ili kulturalno-poetički kontekst Čolaković je vezan ne samo kolektivnim aspektima ličnog i književnog identiteta (usp. Hodel 2012) – svojim paternalnim porijeklom i svim onim na što upućuje još daleko djetinje piščevo sjećanje sebe kao bosanskog “muslimančića“ među njegovim mađarskim rođacima po majčinoj liniji (usp. Čolaković, E. 1990a:365), već – znatno više od ovog aspekta, koji ne mora nužno imati odlučujuću važnost – upravo samim svojim književnim djelom, koje je posebno vezano za bosanski i bosanskomuslimanski, bošnjački svijet, naročito onda kad je u pitanju Čolakovićev prozni, pripovjedački i romaneskni književni rad, s kojim je i ušao u bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost, a koji je, u skladu s prirodom literarne naracije, više nego poezija češće otvoren neposrednosti života i njegovih sadržaja.
Reprezentacijski, posebno u piščevoj prozi, ovaj svijet, dakle, dominira njegovim književnim djelom, što Čolakovića za bošnjački i bosanskohercegovački književnohistorijski i kulturalno-poetički kontekst vezuje i u važnom pragmatičkom smislu (usp. Hodel 2012), a što je, pak, posebno izraženo i na još jednoj naročito važnoj – kulturalno-poetičkoj razini, odnosno razini književnog sistema, gdje piščev književni rad – ni u kojem slučaju ne sporeći mogući značaj i drugih potencijalnih okvira – vrlo vidno korespondira s kulturalno-poetičkim osobenostima upravo sistema bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti vremena u kojem se Čolaković javlja kao pisac i književno djeluje (usp. Kodrić 2012:59 –200).

U bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost, sa svim specifičnostima njihove pozicije i statusa u jugoslavenskokraljevskom vremenu, Čolaković se uključuje tridesetih godina 20. st., kad i konačno dospijeva u Sarajevo i kad, nakon prvih književnih, tad tek pjesničkih radova na mađarskom i njemačkom jeziku, počinje pisati na bosanskom (ili hrvatskom, što je bila nominacija jezika dostupna piscu u ovom trenutku), i to upravo prije svega prozu, s kojom se javlja prvenstveno u periodici, već od svoje prve pripovijetke Bajram Muje Halvadžije (1939) vezujući se prije svega za bosanski milje i bošnjački svijet, koji će mu i kasnije ostati ključni književni izazov i inspiracija. Nestanak “starog vakta“ i iskušenja “novog vremena“, sadržina života čitavog jednog post- ili sad već pseudoorijentalnog svijeta koji se u njemu tad još uvijek nedovoljno bliskom i stranom zapadnoevropskom poretku našao u naročitoj, za ukupnu bošnjačku i bosanskohercegovačku kul­turu karakterističnoj poziciji ras­kr­šća između svoje izgubljene prošlosti (koja se uglavnom s čežnjom idealistički doživljava) i teške savremenosti (koja se najčešće nastoji nekako preživjeti), baš kao i u strahu od budućnosti (koja se u pravilu sa zebnjom naslućuje), jednako kao i vrlo intenzivno prisutan dramatično-traumatični doživljaj povijesti i tradicijski šok – neki su od ključnih momenata koji će dominantno odrediti bošnjačku i bosanskohercegovačku književnu praksu između dvaju svjetskih ratova i u trenutku kad se u njoj javlja Čolaković. Zato će ona i u međuratnom dobu nastaviti brojne književne pojave iz svojeg ranijeg, preporodnog perioda s kraja 19. i početka 20. st., uz postepeno usvajanje i novijih, tad aktuelnih književnih tendencija, prije svega onih iz okvira međuratne književne avangarde, a kasnije, nešto prije Drugog svjetskog rata, i iz okvira “lijevo“ orijentiranog pokreta socijalne literature, dakle, s jedne strane, i dalje pokazujući elemente tzv. “zakašnjelog“ književnog razvoja, odnosno, s druge strane, sve više sustižući povijesnorazvojne procese i pojave u drugim južnoslavenskim i evropskim literaturama, na način književnopovijesne pravovremenosti i aktuelnosti.

Ovakvu situaciju “kašnjenja“ u književnopovijesnoj dinamici u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj povijesti u trenutku kad se u njoj javlja Enver Čolaković moguće je odrediti imenom postpreporodnog tradicionalizma kao specifičnog književnog pravca bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse u međuraću, kao i kasnije, a koji se, dakle, u ovom kontekstu javlja uporedo s pojavama različitih avangardizama, prije svega s pojavom ekspresionizma, kao i s kasnijom pojavom tzv. socijalne literature, ali i s pojavama poetičkih alijansi novijih i starijih književnih moda te s ovim povezanih neoizama (usp. Kodrić 2012:147–161), pri čemu se upravo postpreporodni tradicionalizam, uz tek elemente novijih književnih tendencija, nadaje kao vjerovatno najprimjereniji kulturalno-poetički okvir i Čolakovićeva književnog djela, naročito proznog, i to ne samo u vremenu njegovih spisateljskih početaka.

U ovakvim kulturalno-poetičkim datostima, dakle, književno, a posebno prozno Čolakovićevo djelo u osnovi nastavlja tek unekoliko modificiranu literarnu matricu prvih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pripovjedača novijeg doba poput, npr., Edhema Mulabdića ili Osmana Nurija Hadžića (Osmana – Aziza) i drugih, s jakom kako kulturalnomemorijskom tako i socijalnom, pa čak katkad i aktivno-propedeutičkom ulogom književnosti (usp. Kodrić 2012:110–118), slično slučaju niza drugih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih međuratnih pisaca, među kojima su, istina, najbrojniji tzv. književni saputnici, mada su ovdje u nekim primjerima prisutni i neki od istaknutih autora glavnog toka bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti između dvaju svjetskih ratova, naročito onda kad je riječ o njihovim prvim književnim radovima, kako je to, između ostalih, slučaj čak i kod kasnije “lijevo“ angažiranog Hasana Kikića. Ovakvo što na svoj način prati se u najvećem broju Čolakovićevih pripovijetki te u njegovim romanima, pa tako – tek primjera radi – u osnovi međuratna pripovjedačka zbirka Lokljani – Iz Bosne o Bosni saobražava se s jednim specifičnim tradicionalim svijetom koji je već u trenutku nastajanja ove zbirke bio povijesno dotrajao, u nestajanju i pred svojim konačnim krajem, i to vrlo, do nerazlikovanja blisko onome kako su o ovom svijetu pisali njegovi prvi, preporodni pripovjedači s kraja 19. i početka 20. st., roman Legenda o Ali-paši, sa svojom jednakom folklornoromantičarskom osnovom i uopće jednakim tradicionalno insceniranim svijetom, iako nastao krajem međuratnog doba i početkom Drugog svjetskog rata isto tako vjerno slijedi istu ovu preporodnu književnu matricu, neodoljivo podsjećajući na ono što je, npr., Mulabdićeva “priča kao sanjarija“ (usp. Lešić 1998), s istina unekoliko prisutnim, ali vrlo ograničenim brojem dodirnih tačaka s književnim aktuelnostima i novim poetičkim trendovima međuraća, odnosno svojeg vremena, a – uz svemu ovom sličan roman Mali svijet, “roman iz naše nedavne prošlosti“ – još je egzemplarniji gotovo drastični slučaj poratnog romana Jedinac, ostvarenog u stihovima (sveukupno 13.542 stiha), još bližeg tradicionalnom svijetu usmene književnosti i njezinu folklornom naslijeđu te uopće osobenoj folklornoromantičarskoj doživljajnosti, doslovno baš kao u preporodnoj književnoj praksi s prijelaza dvaju stoljeća, čak najsličnije njoj u ukupnosti poznatog Čolakovićeva književnog djela, odnosno s višedesetljetnim poetičkim povratkom u prošlost, bez ikakvih bitnijih, istaknutijih veza sa svojom neposrednom književnom savremenošću i za vrijeme svojeg nastanka praktično – anahrono.

Izuzev pjesama domovinsko-domoljubne patetike (najčešće u pjesničkoj zbirci Bosni) ili pojedinih pjesama strogo privatnog intimno-ispovjednog karaktera, a koje najčešće i nisu bile pisane prvenstveno za objavljivanje (kakve su uglavnom pjesme u Knjizi majci), i drugih sličnih pjesničkih primjera, od ovog obrasca odstupa – i to značajnim svojim dijelom – jedino Čolakovićevo pjesništvo (barem ono objavljeno u pjesničkoj zbirci Izabrane pjesme), koje u svojim najuspješnijim trenucima pokazuje čak i znake nesumnjive modernosti, nerijetko vrlo cjelovito korespondirajući s književnim aktuelitetima i vladajućim poetičkim tendencijama svojeg vremena. Ovakvo što nije slučaj isključivo uslijed naročitog piščeva razumijevanja fenomena pjesničke umjetnosti kao takve i sebe kao pjesnika (usp. Čolaković, E. 1990a), već, čak možda i prije svega drugog, i stoga što je – zahvaljujući specifičnoj poziciji pisca – Čolakovićevo pjesništvo imalo barem tu sreću da se – u piščevoj javnoj izolaciji – razvijalo sve vrijeme neprekidno, na način književnopovijesnog kontinuiteta, i da je kao takvo nesumnjivo nastavljalo i međuratna književna iskustva bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ali isto tako i barem u naznakama sačuvana iskustva mađarskog međuratnog književnog konteksta kao onog okvira za koji su vezani piščevi pjesnički počeci, baš kao i uopće iskustva savremenog evropskog pjesništva, s kojim je pisac ostao u trajnoj i neposrednoj vezi s obzirom na svoj prevodilački rad – sve to, dakle, bez naglih i radikalnih poetičkih zaokreta kao kod drugih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, a koji su, naime, u ovom povijesnom trenutku imali nesreću izvršavanja obaveze služenja socijalističkoj Revoluciji i poratnoj obnovi domovine, uz poštivanje strogih poetičkih okvira književnosti NOB-a i socrealizma. A na taj način, upravo isti oni razlozi koji su ga izopćili iz javnosti književnog života, i koji su njegovo prozno djelo učinili književnohistorijski dekontekstualiziranim i izgubljenim u povijesti u negativnom smislu, ovdje – u slučaju značajnog dijela Čolakovićeva pjesništva – ostvarili su se pozitivnim učincima, istina i dalje potvrđujući drugačijost piščeve književnohistorijske pozicije, ali isto tako istovremeno stvarajući osnovu i za to da upravo pjesnički rad Envera Čolakovića postane neka vrsta čuvara moderne književne svijesti i sasvim konkretni, stvarni most između književne prakse međuratnog avangardizma te njegovih poetičkih alijansi i neoizama, na jednoj strani, i poratnog predmodernizma i modernizma u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, na drugoj strani, bez njezina povijesnorazvojnog diskontinuiteta u vremenu i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, odnosno vremenu književnosti NOB-a i socrealizma.

3.

Književnohistorijski, a posebno kulturalno-poetički konteksti odigrali su, dakle, nedvojbeno izrazito važne uloge i u produkciji, baš kao i u recepciji književnog djela Envera Čolakovića. Uz izuzetak piščeva početničkog mađarskog pjesništva (koje se nije sačuvalo u pisanom tragu i o kojem praktično nema saznanja), sigurno je da je Čolakovićev književni rad uvijek bio i ostao na neki način književnohistorijski dekontekstualiziran i izgubljen u povijesti, s negativnim ili pozitivnim učincima ovakvog čega, osim, možda, u jednom trenutku – u vremenu objavljivanja romana Legenda o Ali-paši, mada je, uprkos svojem nesumnjivom onovremenom uspjehu, i ovaj tekst na svojevrstan način ipak jednim dijelom stranstvovao u književnoj praksi NDH, u kojoj je veću pažnju mogao izazvati, prije svega, tek svojom muslimanskom osnovom i post- ili pseudoorijentalnom egzotikom, koja ga dominantno obilježava.

Na ovu svoju specifičnu povijesnu poziciju pažnju će – iako na drugačiji način – skrenuti i sam pisac u brojnim zapisima u svojoj književnoj zaostavštini i dnevnicima, pa tako i onda kad, uz brojne pasaže o svojoj ljudskoj i književnoj samoći, između ostalog s gorčinom, pa čak i s ironijom i sarkazmom piše (1954):
“Dakle – Bosna me se odrekla. Ona me ne treba. Nju danas reprezentiraju Mak Dizdar, Hromadžić, Ilija Kecmanović i t.d. Mogao bih o tome pisati još mnogo, ali mi se pomalo gadi. Dosta.“
(Usp. Čolaković, Z. 1991b:299)

Kako to pokazuje kasnija povijest bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, od triju pisca čija imena spominje, Čolaković se ozbiljno prevario u vezi s čak dva, dok je samo s jednim u vezi bio gotovo u potpunosti upravu: Ilije Kecmanovića, poratnog istaknutog bosanskohercegovačkog književnog i kulturnog radnika, sjeća se još manje-više samo historija književnosti i kulture, dok je Mak Dizdar vrlo brzo izrastao u jednog od najznačajnijih pjesnika bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće, a Ahmet Hromadžić u isto tako jednu od najvažnijih figura u cjelini bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti za djecu i omladinu. A ovakvo što – konačno – na osoben način uokviruje i slijedeći Čolakovićev dnevnički zapis (1954), posebno važan u smislu piščeva vlastitog razumijevanja pozicije svojeg književnog rada, kao i u smislu njegova današnjeg književnohistorijskog razumijevanja:
“Ne bih nikome nikada oprostio, ako bi u kritičkoj analizi moje poezije pokušao govoriti o nekakvoj zaostalosti, reakcionarnosti, desničarstvu, i tome slično. Nisam i ne želim biti borac protiv novoga, niti branilac onoga, što spada u povijest, u muzeje, u vitrine kao relikvije, ili kao primjerci nečega što nije valjalo, jer je nadrašćeno, prerašćeno, korigirano prirodnim odabiranjem. Nisam i ne želim biti zloguka ptica kukavica, koja uzalud plače nad razorenim hramom svečovječanskog razbora! Duboki jaz koji dijeli moju generaciju od nove, koja istom diže svoja slabašna krila u želji da uzleti na nebo poezije i nagleda se odozgor, iz perspektive nadoblačne bistrine, svijeta, i života na njemu, da, taj duboki jaz ja ne želim produbljivati, nego suziti. Ne želim čak ni baciti most preko njega i tako prijeći u ‘novi’ svijet, ili omogućiti novome da dođe k meni, ako to – razumije se – hoće i može, nego ja upravo bolesno žudim za tim, da taj jaz između generacija zatrpam lešinama zabluda, kako bih opet uravnao razvojni put literature.“
(Čolaković, E. 1990b:67, 68)

Riječ je, dakle, o onome što su Čolakovićeva strahovanja i nadanja – o piščevoj indirektno iskazanoj bojazni o anahronosti i izvjesnosti zaborava njegova književnog djela, s jedne strane, kao i – jednako tako – o piščevoj do kraja neiskazanoj, skrivenoj nadi o željenoj važnosti njegova pisanja i u savremenosti, nadi da ipak možda može opet biti “pisac Legende o Ali-paši“, dakle autor priznat i važan za tekuću i buduću književnu praksu, s druge strane. A upravo ova i ovakva nekadašnja Čolakovićeva strahovanja i nadanja, bez obzira na to bila ona realna ili nerealna, ispostavit će se danas – paradoksalno na prvi pogled – na poseban način važna te naročito književnohistorijski indikativna u onom što je perspektiva vrlo specifičnih povijesnorazvojnih procesa i pojava novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, odnosno onog posebnog dijela ukupne bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse koji započinje preporodnim dobom s kraja 19. i početka 20. st. i traje praktično sve do danas, baš kao i naročito značajna za razumijevanje Čolakovićeva književnog rada u ovom okviru.
Naime, sagledano u cjelini, književno djelo Envera Čolakovića (sa svim rizicima koji proizlaze iz čitalačke nedostupnosti ukupnosti njegove književne ostavštine) pojava je ne neobična, strana, a pogotovo ne književnohistorijski neobjašnjiva, već – naprotiv – sasvim karakteristična za ono što je jedan značajan dio novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse vremena između dvaju svjetskih ratova, ali i kasnije jer, naravno, Čolaković nije jedini autor novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti koji je u međuratnom dobu te vremenu što za njim neposredno slijedi na svoj način nastavljao ranije, preporodne književne tendencije, s tek manjim i ne posebno značajnim izmjenama ovog nekadašnjeg poetičkog okvira. Preciznije govoreći, u pitanju je specifičan kulturalno-poetički okvir novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse – njezin politradicijski kulturalno-poetički makromodel, a koji – smješten između kanonskog i postkanonskog kulturalno-poetičkog makromodela novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti kao njezina druga dva temeljna kulturalno-poetička okvira ove vrste (usp. Kodrić 2012:104–130, 174–200) – ne samo da ih spaja i međusobno povezuje u smislu književnopovijesne dinamike već, isto tako, počev od međuratnog doba pa sve do vremena nakon Drugog svjetskog rata u sebi okuplja upravo elemente i jednog i drugog, počivajući upravo na miješanju kulturalno-poetičkih značajki različitih vrsta i karaktera, pa čak i onih sasvim suprotnih i međusobno isključujućih, nerijetko u književnom djelu jednog autora, pa čak katkad i u jednom te istom književnom žanru ili pojedinačnom književnom tekstu (usp. Kodrić 2012: 131–174), baš, dakle, kao kod Čolakovića.

Ovaj, politradicijski kulturalno-poetički makromodel, koji, između ostalog, obuhvata i apostrofirani postpreporodni tradicionalizam, kao i mo­der­nije književne pojave međuraća te pojedine pojave poslijeratnog književnog stvaranja, učinak je vrlo specifičnih i složenih povijesnorazvojnih procesa i pojava novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, pa tako i njezine od kraja 19. i početka 20. st. trajuće traume “evropeizacije“, “mo­de­r­nizacije“ i “emancipacije“, njezina u po­četku “zakašnjelog“ razvoja, a zap­ravo vrlo osobene povijesne dinamike, njezinih razvojnih skokova, lotmanovskih “eksplozija“, ali i književnohistorijskih “retardacija“ i “retrospekcija“, njezina (post)kolonijalnog kretanja od preporodne adoptivne, preko mahom međuratne adaptivne te kasnije adeptivne faze itd., konačno – učinak vrlo specifične i složene lokalne povijesti, kao i, posebno, jednako specifične i složene kulture sjećanja bošnjačke i bosanskohercegovačke knji­ževne prakse vremena o kojem je riječ (usp. Kodrić 2012:131–174), a što je – sve zajedno – ono u čemu na vrlo važan i indikativan način učestvuje i Čolaković sa svojim postpreporodnim tradicionalizmom, s jedne strane, i elementima književne modernosti, s druge strane.

Istina, Čolakovićevo prisustvo u javnosti književnog života u jednom je trenutku nasilno i vještački prekinuto, pa njegovo književno djelo i nije tokom niza godina neposredno učestvovalo u zbilji književnog života svojeg vremena, ali je i to jedna od karakterističnih pojava onda kad je riječ politradicijskom kulturalno-poetičkom makromodelu u novijoj bošnjačkoj književnosti jer – slično Čolakoviću – iz neposrednosti književnog života nakon Drugog svjetskog rata bili su isključeni i pojedini drugi pisci koji su svoj književni rad započeli u međuraću, poput, npr., Ahmeda Muradbegovića ili Alije Na­metka, također opterećenih njihovom NDH-ovskom prošlošću, ali i drugih autora bez ovakvih biografskih okolnosti. A sve ovo, najzad, na poseban način smještajući književno djelo Envera Čolakovića u ono što su povijesnorazvojni procesi i pojave novije bošnjačke i bosanskohercegovačke knji­ževnosti, govori – napokon – i o nu­ž­nosti promjene odnosa i prema Čolakoviću, ali i prema drugim sličim pojavama u onom što je bošnjačka i bosanskohercegovačka književna historija danas.

Danas, dakle, barem onda kad je riječ o historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, nema potrebe lamentirati nad Čolakovićevom nepravednom književnom sudbinom i u osnovi jalovo insistirati na nepravednosti njegova dosadašnjeg književnohistorijskog tretmana. Umjesto ovog, potrebno je okrenuti se zbilji književnog života bošnjačke i bosanskohercegovačke kulturalne prošlosti i u njoj prepoznati stvarni, nepatvoreni književnopovijesni značaj književnog djela Envera Čolakovića jer on je književnopovijesna realnost, naročito s obzirom na ono što su specifični i složeni povijesnorazvojni procesi i pojave novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i njihovi kulturalno-poetički konteksti. A u ovim povijesnorazvojnim procesima i pojavama i njihovim kulturalno-poetičkim kontekstima književno djelo Envera Čolakovića ne predstavlja tek neki usputni eksces ili izuzetak, već – naprotiv – čak i ono što je književnopovijesna pravilnost. To, pak, što su kasniji povijesnorazvojni procesi i pojave bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse krenuli drugačijim putem, baš kao i to što je u ovoj kasnijoj književnopovijesnoj dinamici Čolakovićevo književno djelo postalo sadržajem bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književno-kulturalnog arhiva, također je književnopovijesna realnost koju treba uzeti u obzir. A tad – uvaži li se ovakva književnohistorijska zbilja u svoj svojoj cjelini, a posebno s obzirom na složenosti kulturalno-poetičkih konteksta bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti vremena o kojem je riječ – književno djelo Envera Čolakovića napokon će se ukazati i kao ono koje je u jednom trenutku, barem u jednom dijelu bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse, onom koje je vezano za NDH, “bljesnulo“ svojom književnom mogućnošću, pa čak i istinski ostvarenom književnom snagom, da bi potom postalo tek saputničko, dakle izvan onog što je glavni tok kasnije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ali i dalje važan dio novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnopovijesne zbilje, taman i izolirane i tek naknadno čitalački dostupne, tim prije što – suprotno tzv. koncepciji “književnih generala“ – istinsku stvarnost književnog života nikad ne čine samo autori glavnog književnog toka, već, isto tako, i njihovi književni saputnici, pa čak i kad su na neki način “utišani“, poput upravo Envera Čolakovića.

Hrvatska književna historija, za koju je Čolakovićevo književno djelo također na svoj način predmet interesa (kao i historija mađarske književnosti, ukoliko je realno očekivati da će ona iskazati stvarno zanimanje za Čolakovićevo književno stvaranje), svakako će naći svoj put za pristup piščevu književnom radu. Pa ipak, kakav god on bio i ma na čemu se temeljio, posebno hrvatski pristup književnom djelu Envera Čolakovića nesumnjivo bi dobio ukoliko bi uzeo u obzir položaj i karakter piščeva književnog rada u njegovu izvornom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom kulturalno-poetičkom kontekstu, odakle je, između ostalog, moguće krenuti i u pravcu rasvjetljavanja načina Čolakovićeva osobenog vezivanja i za hrvatsku književnu povijest (naročito u vremenu NDH i nakon Drugog svjetskog rata, kad pisac konačno počinje stalno živjeti u Zagrebu), a poseban bi dobitak predstavljala interliterarna i interkulturalna razmatranja njegova književnog stvaranja, izrazito važna i za bošnjačku i bosanskohercegovačku i za hrvatsku recepciju Čolakovićeva književnog rada (kao i, barem potencijalno, za onu mađarsku).

Tek tad, ovakvim, integralnim pristupom, pristupom, koji bi se, dakle, na nov i drugačiji način vratio povijesnoj zbilji cjeline književnog života čiji je Čolaković bio dio, i to u svim knji­žev­nohistorijskim i kulturalno-poetič­kim kontekstima za koje je njegov književni rad vezan na ovaj ili onaj način, književno djelo Envera Čolakovića pokazalo bi se kao djelo koje nudi znatno više od često isticane slike “nepoznate Bosne“, predstave njezina post- ili pseudoorijentalnog svijeta, a koja se najčešće – uz apostrofiranje njezine nepravedne zanemarenosti i zaboravljenosti – u osnovi bespotrebno naglašavala, pa i prenaglašavala, u pravilu stoga ne bi li se njome ovom piscu i njegovu u povijesti izgubljenom književnom radu u savremenosti dala kakva-takva važnost, a da se pritom gotovo bez izuzetka ipak zaboravljalo upravo ono po čemu ovo književno djelo jeste realno književnohistorijski i kulturalno-poetički značajno i relevantno. I tad bi se, barem donekle, u perspektivi historije književnosti, razriješila i Čolakovićeva zlosretna književna sudbina.


Izvori i literatura

  • Čolaković, Enver (1944), Legenda o Ali-paši, Matica hrvatska, Zagreb
  • Čolaković, Enver (1990), Izabrane pjesme, izabrao iz rukopisne pjesničke ostavštine i dnevničkih zapisa, pripremio i bio-bibliografskim bilješkama popratio dr. Zlatan Čolaković, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
  • Čolaković, Enver (1990a), “O mom pjesničkom razvoju“, u: Enver Čolaković, Izabrane pjesme, izabrao iz rukopisne pjesničke ostavštine i dnevničkih zapisa, pripremio i bio-bibliografskim bilješkama popratio dr. Zlatan
  • Čolaković, 361–397, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
  • Čolaković, Enver (1990b), “Boje“, u: Enver Čolaković, Izabrane pjesme, izabrao iz rukopisne pjesničke ostavštine i dnevničkih zapisa, pripremio i bio-bibliografskim bilješkama popratio dr. Zlatan Čolaković, 67–68, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
  • Čolaković, Enver (1991), Lokljani – Iz Bosne o Bosni, prir. Zlatan Čolaković, Islamska zajednica, Zagreb
  • Čolaković, Enver (1991), Mali svijet, prir. Zlatan Čolaković, Nakladni zavod Matice hrvatske – Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
  • Čolaković, Enver (1998), Bosni, prir. Esad Čolaković, Esad Čolaković, Zagreb
  • Čolaković, Enver (2005), Jedinac, prir. Zlatan Čolaković, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb
  • Čolaković, Enver (2012), Knjiga majci, prir. Zlatan Čolaković, Općina Hadžići, Hadžići
  • Čolaković, Zlatan (1990a), “Bibliografija Envera Čolakovića“, u: Enver Čolaković, Izabrane pjesme, izabrao iz ruko­pis­ne pjesničke ostavštine i dnevničkih zapisa, pripremio i bio-bibliografskim bilješkama popratio dr. Zlatan Čolaković, 407–426, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
  • Čolaković, Zlatan (1990b), “Biografija Envera Čolakovića“, u: Enver Čolaković, Izabrane pjesme, izabrao iz ruko­pisne pjesničke ostavštine i dnevničkih zapisa, pripremio i bio-bibliografskim bilješkama popratio dr. Zlatan Čolaković, 399–406, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
  • Čolaković, Zlatan (1991a), “Bilješka o piscu“, u: Enver Čolaković, Lokljani – Iz Bosne o Bosni, prir. Zlatan Čolaković, 317–318, Islamska zajednica, Zagreb
  • Čolaković, Zlatan (1991b), “Dnevnički zapisi Envera Čolakovića o Lokljanima i pripovijetkama“, u: Enver Čolaković, Lokljani – Iz Bosne o Bosni, prir. Zlatan Čolaković, 297–300, Islamska zajednica, Zagreb
  • Čolaković, Zlatan (2012), “Predgovor“, u: Enver Čolaković, Knjiga majci, prir. Zlatan Čolaković, 5–12, Općina Hadžići, Hadžići
  • Hadžiefendić-Parić, Remzija (2005), “Jedinac est arrivé!“, u: Enver Čolaković, Jedinac, prir. Zlatan Čolaković, 5–15, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb
  • Hodel, Robert (2012), “O kriterijima kodifikacije nacionalnih književnih kanona“, u: Południowosłowiańskie sąsiedztwo: Slawistyka i komparatystyka dzisiaj, pod redakcją Bogusława Zielińskiego i Ewy Szperlik, 91–97, Instytut Filologii Słowiańskiej UAM, Komisja Badań Porównawczych nad Literaturami Słowiańskimi Międzynarodowego Komitetu Slawistów, Poznań
  • Kazaz, Enver (2004), Bošnjački roman XX vijeka, Naklada Zoro, Zagreb – Sarajevo
  • Kodrić, Sanjin (2012), Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo
  • Lešić, Zdenko (1998), “Priča kao sanjarija: O Pripovijetkama Edhema Mulabdića“, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knj. IV, Novija književnost – proza, prir. Enes Duraković, 105–126, Alef, Sarajevo
  • Vujanović, Vojislav (2012), “Knjiga etičkih vertikala“, u: Enver Čolaković, Knjiga majci, prir. Zlatan Čolaković, 351–358, Općina Hadžići, Hadžići
Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s