Krešimir Mišak

LIKOVI ZVUKA U VODI

http://blog.vecernji.hr/misak/2010/01/02/likovi-zvuka-u-vodi/

Pomoću kapi vode i zvuka njemački istraživač rezonancija i fotograf Aleksander Lautwasser stvara oscilirajuće fotografije reakcije vode na vibracije zvuka. Također, od 1984. godine on istražuje morfogenezu (podrijetlo i razvoj morfoloških karakteristika) i morfologiju organskih oblika, a istraživanja mu se temelje na proučavanju varijacija uzoraka na oklopima kornjača; radi se o fenomenu koji se prema Lautwasseru može interpretirati kao specijalizirani vizualni jezik.

Na samom početku upoznavanja s likom i djelom ovog čovjeka u oči mi je upalo njegovo prezime. Doista nisam uspio ući u trag odgovoru na pitanje radi li se o pseudonimu ili pravom prezimenu, no ako je riječ o prezimenu s kojim se rodio, onda bi to bila doista nevjerojatna igra kozmičkih konaca . „Laut“ mi je njemačko-engleski online riječnik preveo kao „loudly“, a „wasser“ je naravno – „voda“. „Glasno“ i „voda“. Kao što ćete vidjeti, upravo je o tome riječ.

Publikacijom o zvučnim uzorcima vode Aleksander Lauterwasser predstavio je impresivan svijet brojnih nepoznatih oblika. Te slike prikazuju dijalog između zvuka odnosno glazbe i vode. Njegov rad se povremeno pogrešno shvaća kao da vizualizira tonove, no, Lautwasser zapravo prikazuje reakciju vode na ton. Ti zvučno-vodeni uzorci su »fenomen dijaloga« između vibracije i vode koja odgovara u obliku valova na površini. Možete ih i sami pogledati na ovih nekoliko slika. Sve one prikazuju reakcije vodenih kapi na zvučne frekvencije između 37,9 i 60 Hz.

200907_water_sound1-manja

Aleksander Lauterwasser je od rane mladosti osjećao strast za proučavanje kornjača. Njegovo istraživanje uglavnom je bilo usmjereno na strukture i uzorke na oklopima. Zašto kornjačin oklop ima određeni uzorak? Posljedično, mnogo godina je bio zaokupljen morfogenezom: pitanjem gdje i kako se razvije određeni uzorak ili oblik. Sve dok jednoga dana u jednom švicarskom časopisu za kulturu nije pronašao sliku Chladnijevih tonskih likova.

Istraživač Ernst Florens Friedrich Chladni, za kojega je Napoleon navodno rekao da »taj čovjek zvuk čini vidljivim« , prvi je koji je eksperimentirao sa zvukom i tonovima. Svoja istraživanja je 1787. godine sabrao u djelu koje je u biti temelj akustike – Otkriće teorije zvuka. Po tankoj metalnoj ili staklenoj ploči posuo bi pijesak, a zatim bi po ploči vukao violinsko gudalo i na taj način postizao da ploča vibrira. Upotreba tona na ploči izazivala je odmicanje pijeska od vibrirajućih čvorova i njegovo nakupljanje na stajaćim linijama. Na taj način Chladni je proizveo bezbroj struktura i uzoraka. To je toliko oduševljavalo njegove suvremenike – između ostalih i Goethea – da je Chladni mogao živjeti od svojih predavanja i demonstracija djelovanja zvuka.

Tu je činjenicu potrebno razumjeti u znanstvenom i kulturnom kontekstu – prije Keplera ljudi su vjerovali da je vibracija, ili čak glazba, univerzalna sila u svijetu. Čitava Keplerova Harmonia Mundi temelji se upravo na zamisli da su cjelokupan svemir, sve planetarne orbite i nebeska tijela prožeti zakonom harmonije. Pitagora, Platon ili stari Egipćani – i u u njihovim vizijama svijeta posvuda je prisutan fenomen zvuka. Nakon Keplerovog vremena taj je koncept znanosti o prirodi omalovažavan i na taj način zaboravljen. Zatim se pojavio Chladni koji je prvi dokazao nemoguće – da zvuk može utjecati na materiju, pomicati je i preoblikovati. Bilo je to istinski važno otkriće u povijesti znanosti i kulture. (Zanimljivo je da se Chladni, osim proučavanja akustike i gradnje muzičkih instrumenata, bavio i istraživanjem meteorita, čak do te mjere ga se smatra jednim od utemeljitelja suvremenog istraživanja meteorita).

200907_water_sound2

No, dok je Chladni eksperimentirao s pijeskom i drugim materijalima, Aleksander Lauterwasser radi s vodom. U jednom trenutku je prestao raditi s pijeskom i usredotočio se na tekućine, a to je bilo onda kad mu je palo na pamet da bi, budući da svi embrionalni procesi u prirodi započinju u posve fluidnom mediju, te razvojne procese lakše bilo prepoznati u takvom mediju nego kod čvrstih materijala. Voda ima izraziti afinitet prema svijetu zvuka te je mnogo bolji medij za provođenje zvučnih valova od zraka.

Nadahnuće za te eksperimente s tekućinama, pomoću koji želi razviti fenomenologiju procesa oblikovanja, Lautwasser je našao u radu švicarskog liječnika Hansa Jennyja. Jenny je u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća Chladnijev rad proširio s aspektom vibrirajućih tekućih medija. Eksperimentirao je s vodom, uljima, različitim tekućinama, mlijekom, jogurtom i mnogim drugim tvarima. Sve je to opisao u svojim knjigama. Izraz »kimatika« (od grčke riječi »kyma« – val), koja obuhvaća sve valne fenomene, Jennyjeva je kovanica. Zanimljivo je da se je Jenny, prije nego što se prihvatio istraživanja valova, bavio oblikom i procesima oblikovanja u prirodi te je napisao raspravu o tipovima životinja. Prema Jennyjevim opažanjima, svaka biljka, svaka vlat trave raste u skladu s načelom koje je nazvao »periodičnost«, pri čemu se uvijek ponavljaju dvije organizacijske značajke: čvorovi i rast u dužinu, odnosno koncentracija i ekspanzija. U medicinskom rječniku to je poznato kao sistola i dijastola, što su nazivi za faze gibanja živoga, pulsirajućeg srca, stezanje i širenje.

200907_water_sound3

Aleksander Lauterwasser je na temelju pokusa općenito uvidio reći da različite frekvencije stvaraju različite oblike. Niske frekvencije stvaraju velike valove, a visoke omogućavaju pojavu finih, visokodefiniranih valova. To je temeljni zakon. Međutim, dva temeljna smjera svih trodimenzionalnih fizičkih oblika, koji su osnova za sve konstrukcijske procese u prirodi, su konveksno i konkavno: zakrivljeno prema van ili prema unutra. To je osnovni množitelj svih trodimenzionalnih oblika, bilo da se radi o Empire State Buildingu, fizičkom tijelu životinje ili umjetničkoj skulpturi. Njegova polazišna točka je pitanje »Što čini oblik?«. Iz pokusa s metalnim pločama koje su vibrirale na frekvencijama od nula do otprilike 20.000 herca nastale su stotine oblika u takozvanim modalitetima ili vibracijskim strukturama koje su prepoznatljive po sličnim značajkama.

200907_water_sound4-manja

Isprva se činilo da se radi o kaosu različitih oblika. Međutim, daljnjim opažanjima otkrivala se povezanost s prirodnim zakonima. Određeni uzorci ponavljali su se s malim modifikacijama, a osnovni uzorak ostajao je isti. To znači, ako se to dovede do krajnosti, da uzorak koji je na 200 herca kružan, na 3000 herca neće odjednom postati kvadratan, nego će možda razviti novi prsten ili novu značajku. Zanimljivo je da se kod sedmog ponavljanja oblik lagano promijeni, međutim još uvijek pripada istoj seriji.

200907_water_sound5-manja

Stojni val u temelju je oblika koje je Aleksander Lauterwasser snimio u vodi. Ako čovjeku pođe za rukom uspostaviti odnos između stimulirajuće frekvencije i vibracije vode, tada nastaje stojni val. Sve što se odnosi na tvar je u pokretu. Međutim, kretanje iznenada može poprimiti oblik koji se stabilizira tako da se razvije dominantni stojni uzorak: valovi različitih frekvencija ne interferiraju, nego se spajaju u jedinstvenu vibrirajuću cjelinu. Ono što fizičari nazivaju »stojnim valovima«, kaže Lauterwasser, sve više postaje generalno načelo strukture. Suvremeni kvantni fizičari danas načela uređenosti objašnjavaju konceptom koherentnih vibracijskih uzoraka.

200907_water_sound6-manja

Kada se kap vode izloži vibraciji, stvaraju se određeni uzorci. No, može li se na temelju tih pokusa odgovoriti na morfološka pitanja o razvoju oblika? U odgovoru na to pitanje, Aleksander Lauterwasser objašnjava da u osnovi postoje dvije vrste sila povezanih s oblikovanjem tih slika kod kapi: površinska napetost, koja od kapi uvijek pokušava stvoriti sferu, i vibracija koja to suzbija. Ukoliko te dvije, međusobno suprotstavljene sile jedna s drugom uđu u dijalog, u rotacijskom procesu, tada se točno na točki na kojoj jedna sila može samo održavati kap i na kojoj započinje druga događa nešto novo. Nastaje oblik. On misli da je to temeljni zakon. Presudno je, a to se Lautwassera snažno dojmilo, da se sile ne bore za prevlast, nego ulaze u dijalog. Priroda se uravnotežuje. Prirodne znanosti, recimo biologija ili ekologija, to sve više prepoznaju, kaže Lauterwaser dodajući da Darwinov model koji se zasniva na natjecanju sve više gubi na relevantnosti u korist modela suradnje jer danas znanstvenici počinju uviđati da prirodni modeli utemeljeni na suradnji imaju daleko veću sposobnost preživljavanja, nasuprot teorije »najjači pobjeđuje«.

Evo kako Lauterwasser snima svoje vodeno-zvučne fotografije. Presudna inovacija se skriva pod vodom, preciznije, pod metalnom pločom. Radi se o zvučnom pretvaraču. Za razliku od običnog zvučnika, on ne prenosi vibracije u zrak (izgubilo bi se previše energije), nego neposredno na ploču. Za dobivanje apsolutno čiste frekvencije u obliku impulsnog signala Lauterwasser upotrebljava frekvencijski generator. Tonski signal ide u pojačalo, a odande u zvučni pretvarač, koji ga pretvara u mehaničko titranje gore-dolje. Za fotografije koristi čistu vodu, bez dodataka – i klasični Leica fotoaparat s dijapozitiv-filmom. Na kameri ima posve običnu bljeskalicu. Kao što kaže – sve vrlo arhaično pa su ljudi obično iznenađeni jednostavnošću čitavog postupka.

Osim s određenim o frekvencijama i vibracijama, Lauterwasser je eksperimentirao i za glazbom. Za utjehu svim ljubiteljima heavy metala, koji su zabrinuto gledali slike koje su se tijekom naglog zaleđivanja vode formirale u eksperimentima koje je radio Masaru Emoto izlažući vodu heavy-metalu, Aleksander Lautwasser tvrdi da se općenito ne može reći da harmonična glazba proizvodi lijepe uzorke, a heavy-metal grozne. To bi bilo preveliko pojednostavljivanje s obzirom da i heavy-metal stvara fascinantne uzorke. Stoga je oprezan pri tvrdnjama da disonancija proizvodi nešto loše. Osim toga, već dugo je poznato da bi slušatelj isključivo harmonične glazbe zaspao. Disonancija je onaj pokretački moment koji stvara napetost koju kasnije treba ponovno razriješiti.

Lauterwasser smatra da njegov rad na oblicima, frekvenciji i rezonanciji ima značaj za biologiju i da bi trebalo li preispitati shvaćanje evolucijskih procesa u prirodi. Pitanje što je pokretačka sila evolucije u stvari je jedno od najvećih pitanja biologije. On smatra da se čitav evolucijski proces svodi na razvoj i optimizaciju sposobnosti rezonancije – sposobnosti odgovaranja, reakcije. Pri tome je važno da ne postoji nijedan oblik života, uključujući amebe, koji nema granice. Život počinje s granicom i može postojati samo putem neprekidnog uspostavljanja odnosa s onime što je izvan te granice. Život nije izoliran – čak i najmanji virus, iako nema svog metabolizma, mora uspostaviti odnos prema onomu od čega je odvojen. Lauterwasser smatra da je unaprjeđivanje tog dijaloga između unutarnjeg i vanjskog, drugim riječima povećavanje sposobnosti rezoniranja, temeljni poriv evolucije prisutan u svakom živom biću; evolucija osjeta je stalna, a kod psihologije osjeta, rezonancija je ključni pojam.

Za Aleksandera Lautwassera, pitanje bi li svoj rad klasificirao kao umjetnost ili znanost ostaje neodgovoreno, jer odgovor nije pitanje »ili-ili«. Podsjetivši da za za antičke Grke znanost i umjetnost nisu bile suprotnosti, tvrdi da veliki dio problema današnjeg svijeta proizlazi iz činjenice da se ta dva područja promatraju odvojeno. Znanost je razvila toliko otrova i oružja koji su destruktivni prema životu, a u isto je vrijeme umjetnički aspekt čovjeka eliminiran jer je umjetnost označena kao nešto subjektivno i stoga kao nešto što ne treba uzimati ozbiljno. Tako danas nitko ne odobrava da znanstvenici pristupaju svom radu na umjetnički način, dakle s unutarnjim stavom umjetnika. Međutim, fenomenološko-znanstveni pristup ne isključuje umjetničku, estetsku osjetljivost pa bi i čovjek trebao pokuša uspostaviti dijalog između tih dviju aktivnosti.

Rekao bih da je to još jedan vid slobode, jer tako možemo prestati biti ono što je većina nas sad – zarobljenici lijeve polutke mozga, koja sve vidi odvojeno i u dijelovima.

Za kraj teksta, a za početak nove godine unaprijedio sam se u glazbenog urednika. A on je za vas izabrao slatku pjesmicu grupe Small Faces koja stiže iz onog slatkog vremena dok produkcija još nije pojela glazbu. Dok su zvukovi govorili svojom nesavršenošću i tišinom između njih.

Da ne zaboravim – pjesmica se zove „Universal“.

Po mojem mišljenju, jedna od najkvalitetnijih riječi.

Ne bih se žalio kad bi je netko jednog dana stavio na neku zastavu – ne kao simbol ujednačavanja svih ljudi već kao simbol povezujuće univerzalnosti iz koje cvjetaju i najnezamislivije različitosti.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s