Mirjana Kapetanović

SVAKI DAN JE VALENTINOVO

Jutro osvanulo u Konjicu onakvo kako ga samo pjesnici mogu zamisliti, svijetlo, čisto, snijeg svjež napadao u toku noći po okolnim brdima, Prenj blista od bjeline i prvih zraka sunca. Neretva tamno zelena, bjelasa šljunkom i galebovima načičkanim na ostrvcu, još lijenim i neprobuđenim za dnevne vratolomije. Desetak patkica neumorno ponavljaju igru spuštanja niz bukove Neretve na Santraču, pa u brzom, niskom letu vraćaju se uz vodu gore do mosta na Tuščici i opet niz vodu u besposlenoj igri čistoj radosti što jesu i što su tu gdje su.
Nas dvije, Luna i ja, posmatramo njihovu igru. Luna cvili i maše repićem od sreće dok ih gleda, pa onda podigne one svoje vlažne srneće okice da provjeri da li se i ja radujem tim njenim malim prijateljima isto kao ona. Osmjeh na mom licu znači da jesam. Zadovoljna je. Lizne mi ruku. Još malo gledamo patkice, a onda je vrijeme da idemo do Tuščice, naša dva drugara bijeli lovački psić i ogromni barak čekaju nas nestrpljivo njuškica provučenih kroz ograde svojih dvorišta. Luna je njihova omiljena djevojka. Zna ona to. Kako samo superiorno, sa dozom arogancije koju imaju sve popularne cure, visoko uzdignutog repića špancira ispred njih, izgleda blago nezainteresiranog. Oni su već promukli od lajanja, a ona ni jedan kev ne ispušta. Žensko, eh to žensko, pseće ili ljudsko, svejedno. Samo kad je svjesna pažnje koju svojom ljepotom izaziva, odmah postane ohola. Ne mogu da lažem ni sebe ni vas, priznajem, ponosim se sa njom takvom. Šetamo dalje, zastajemo samo da moja Lunči obilježi svoj teren, svaki dan proširuje teritoriju, kako samo osvajački apetiti rastu. Kod kuće Buce Alikadića moramo zastati da vidimo cvergline. To su one minijaturne kokoškice i pjetlići koji prodorno kukuriču, vraćaju me u djetinjstvo. Imala sam nekada par cverglina, Peru i Mikicu. Luna ih začuđeno gleda. Mislim da nije sigurna da li su živi stvorovi ili tek igračke iz kineske radnje koje sviraju smješne melodije kada ih pritisne šapama. Čvrsto držim povodac da joj ne bi palo na pamet da ih isproba da li sviraju kada ih stisne. Uz put navraćamo u prodavnicu, obećala sam joj ribu za doručak. Obožava sardinu iz konzerve.
Danas je Valentinovo, dan ljubavi, vrijeme za slavlje i malu gozbu. Svjesna sam koliko ljubavi dobijam od ovog malog krznatog, četvoronožnog stvorenja, oplemenjena sam njenim prisustvom, nježnošću, iskrenim, nepotkupljivim osjećanjima svakog trenutka od kada je pored mene. Zahvalna sam Bogu na njenom postojanju. Pas me učinio boljim čovjekom. A nije to tako davno bilo, baš zbog Boga, vjere, nametnutih pravila koja su me učila da je pas „nečist stvor“, osuđivala sam ljude koji su šetali sa svojim ljubimcima. Kao i svaki drugi početnik u prakticiranju duhovnosti, mislila sam da sam „pokusala“ svu pamet svijeta, da ja najbolje znam. A moj duhovni učitelj rekao da treba služiti Boga, a ne pse i mačke. Zgražala sam se gledajući sa prozora moju komšinicu Cicu kako rano u jutro šeta svoju stafordicu Teu. Dok sam ja mantrala, zamišljajući svetački oreol oko vlastite glave, ni malo svetim mislima sam ismijavala staru gospođu koja „hahaha vidi služi svog psa, dok ja, bogme, ovako sveta, služim Boga“. Eh, da sam bar tada još pročitala ono što je sam gospodin Buda rekao svojim učenicima: „Ne vjerujte svemu što je napisano, ni svačijim riječima ne vjerujte, pa ni mojim, dok njihovu isinitost ne potvrdi vaše srce.“ A, da sam bila malo učenija i upućenija u svete spise vlastite vjere pročitala bih ono što sam kasnije saznala: „Pravi mudrac istim očima vidi sveca, psa i psojedca.“ Da, početnici u duhovnosti su najveći fanatici i načinili su više štete svijetu nego svi nevjernici zajedno. Duhovno sazrijevanje je proces i ima svoje faze, zaista prođe puno vremena dok spoznamo da je ono što nam naše čisto srce govori, jedino ispravno. Ljubav je naša suština, naše pravo postojanje, sve drugo je samo prljavština koja nam zaklanja pogled na čistu istinu. Da sam imala manje zaprljano srce kada sam osuđivala moju dragu komšinicu koja izvodi svoju kujicu u jutarnju šetnju, znala bih i tada, kao što sam kasnije spoznala, da je ta žena imala više ljubavi za svog psa, a njen pas za nju, nego mnogi visokodostojni vjeroučitelji za svoje vjernike i Boga kome su se klanjali. Zato što je voljela srcem, a ne čitanjem svetih spisa, nametnutim pravilim, nego čistom dušom, vječnom, blaženom, suštinom znanja. Ko ima takvo srce, ima svu ljubav svijeta, ko ima takvu ljubav nikada nije sam, ko ima takvu spoznaju, svaki dan mu je Valentinovo, a sva živa bića njihovi voljeni.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s