Esad - portret 

Dr. Esad BAJTAL

 

VJERA BOSANSKA – la fede bosignana

 

Priča o Crkvi bosanskoj i Bogumilima je najkompleksniji istorijski fenomen Bosne, još uvijek otvoren i nedorečen, pa svako upuštanje u to podrazumijeva brojna pojednostavljivanja koja će upućeniji čitaoci ovog priloga bez poteškoća prepoznati i, razumjeti kao neizbježni ustupak kratkoči i prigodnosti novinskog teksta.

 

Dakle, patarenska crkva, crkva Bogumila, svojim pojavljivanjem u Bosni krajem XII stoljeća “bješe isprva ljuto progonjena i zatirana”, ali već početkom XV stoljeća Hranići, Pavlovići, Hrvoje i druga ugledna vlastela bosanska stadoše u redove njenih sljedbenika. A narodu se crkva toliko omili da je nazva svojom narodnom, “bosanskom crkvom” (V. Klaić). Ishodište vjere dobrih krstjana, kako su Bogumili zvali sami sebe, bijaše Bugarska i pop Jeremija, zvani Bogomil koji je živio u X stoljeću i bio pod snažnim uticajem gnostičko-manihejskog učenja (dualistička soteriologijska religija iranskog porijekla). Ta će činjenica trasirati cjelokupni vjerski put Bogumila. Uzimajući za osnovu pavlićansku adaptaciju manihejstva (nastalu u Armeniji tokom X st.), za Bogumile zemlja i sav vidljivi svijet (materija) bijahu djelo Satanela (zlog boga). Dobri bog bijaše tvorac nevidljivog svijeta – duha. Isto je i sa čovjekom: on je također sastavljen od dva dijela – Duše stvorene bogom, ali od njega otpale, i Tijela kao đavoljeg proizvoda. Pošto su nebeske, duše se na kraju, nakon pokore u tijelu, ponovo vraćaju na nebo. A pokora se sastoji u vjerovanju na način patarenske vjere. Bratovština ili zajednica bosanskih krstjana već od XIV st. ima svoju Crkvu bosansku sa djedom i strojnicima (gostima i starcima) na čelu. Svoju vjeru nazivali su “naša vjera”; “naš zakon”; “prava vjera apostolska”, odnosno, prema nekim dubrovačkim zapisima, la fede bosignana (vjera bosanska). Koliko je stvar bila ozbiljno shvaćana i izvan same Bosne, najbolje potvrđuje činjenica da je iskaz “vjera u koju ja vjerujem”, prihvatala i dubrovačka kancelarija prilikom potpisivanja kakvih ugovora i pravnih akata s Bogumilima.

 

Nisu marili ni za kakav kolektivizam, tako da je i i sama Crkva bila pošteđena uobičajene organizacione strukture. Čak je teško, kaže John V. A. Fine, nazivati je i crkvom, jer se sastojala od niza neuvezanih manastirskih kuća, i ništa više. Svaka je crkva (manastirska kuća), bila sama za sebe i neovisna o drugoj. Nije uspostavila biskupe, pa čak ni seoske sveštenike. Nije bilo ni zajedničkog starješine (glave), ali je na čelu svake crkve bio Djed (senior, ancianus). Njemu su bili podređeni strojnici ili učitelji (magistri), kojih je u Bosni bilo 12. Najvažniji među njima bijahu gost i starac. Gost se smatrao zamjenikom i nasljednikom Djedovim. Stoga je Crkvu bosansku teško je definirati i svrstati u bilo koji red poznatih crkava, jer se ne može uklopiti ni u istočno monaštvo, ni u zapadni katolički red. Bogumili bijahu sami svoji, nepotkupljivi, tihi, marljivi i pošteni..

 

Otuda, valjda, i ono – “vjera u koju ja vjerujem”. Njihovi hramovi (crkve) bile su obične kuće bez zvonika i zvona. Odbijali su crkveno bogatstvo i ukrase, sjajnu odeždu svećenstva i crkveno posuđe. Rugali su se kršćanima zbog kipova, a “svetu vodu su mrzili kao otrov” (V. Klaić). Umjesto oltara služili su običnim stolom pokrivenim bijelim platnom, i na taj način na djelu demonstrirali svoju skromnost.

 

Bogumilsko moralno učenje najbolje ilustruje činjenica da nisu priznavali “lake grijehe”. Svaki grijeh smatrali su teškim. Stoga su uzmicali od svakog blaga i bogatstva jer je to, kako su govorili, “hrđa duše”. Po bogumilskom učenju, pravi krstjanin prihvata samo ono što je za život nužno, sve preko toga daje u zadrugu, za bolesnike i za put onim članovima koji šire vjeru bosansku.

 

Od “savršenih” zahtijevali su da se odreknu “mesa i svakog jela životinjske tvari”. Bili su protiv svakog zla, i osuđuju ubistvo čovjeka, jer se umorstvom prikraćuje pokora duše. Ubistvom (ili samoubistvom) duša je prijevremno “izgonjena iz svog zatvora (tijela), ne pripravivši se valjano za novi život”. Zato je svako ubistvo bilo za kaznu, pa i ono počinjeno u ratu. Mrzili su svaki rat i smatrali ga nedopustivim. Čak i u svrhu odbrane. Laž i skrivanje istine smatrahu također teškim grijehom. Otuda kod Bogumila bijaše strogo zabranjena “ne samo laž nego i prisega, bila pravedna ili nepravedna”. Stoga bi radije umirali, nego li prisegli, a “više od ubojice prezirali su onoga koji bi drugoga na prisegu silio”.

 

Nisu cijenili ni krčme ni igranke; “bili su čisti i nevini”, umjereni u jelu i piću, a uzdržavali su se ne samo od sile, nego čak i od ljutnje. Malo su molili, a više radili, učili i podučavali. “Čuvali su se suvišna govora i ogovaranja, lakoumnosti i laži …” Možda upravo zbog svega toga bijahu stalna meta objeda, progona i uništavanja, koje će dovesti do njihovog konačnog nestanka. Grčkoj i rimskoj crkvi i njihovim učiteljima prigovarahu oholost i častohleplje; ljubav prema prvim redovima, sklonost prema ratu i, naročito, neukost. “Riedak je u njih učitelj koji umije tri neprekinute glave novog zavjeta (izgovoriti), dočim se kod nas riedko nađe muž ili žena, koji ne bi znao sveto pismo naizust (i to) u narodnom jeziku“. Socijalno govoreći, bogumilstvo predstavlja pogled one klase koja se suprotstavlja fedudalnom društvenom uređenju i katoličkoj ideologiji koja je njegov nosilac. U tadašnjim specifičnim uslovima Bosne, koja se bori protiv ugarskog pritiska sa sjevera i papinskog sa zapada, u borbi za prevlast na Balkanu protiv Bizanta, bogumilstvo, smatra O. Mandić, postaje državna religija da bi se svojom ideologijom suprostavila katolicizmu kojim je pravdano nasilno osvajanje Bosne. Time što odbacuju princip hijerarhije Bogumili su odgovarali mentalitetu slovenskog patrijarhalnog demokratizma. Po istom mišljenju to su bili socijalni demokrati srednjeg vijeka, “pa su zato nauke njihove našle silna odziva kod puka, pače su umjeli privlačiti i boljare (velikaše, dostojanstvenike, plemiće, E.B.), napose u Bosni, gdje je većina vojvoda i knezova prianjala uz njihova načela i vjeru“.

 

Bolji poznavaoci bogumilstva smatraju ga za svojevrsni kulturni fenomen. Jer, Bogumili su više učili, čitali jevanđelja i apostole nego što su molili molitve. I konačno, što je najvažnije, u skladu sa njihovim demokratskim duhom, kod njih je vrijedilo isto ono što kasnije nalazimo kod protestanata: “načelo obćenita čitanja i slobodna tumačenja svetog pisma”. Osim toga njihovom pojavom pokrenuto je književno stvaralaštvo koje je u okviru istočne i zapadne crkve uglavnom smatrano prostonarodnim obilježjem. Po svemu sudeći, bili su prvi protestanti Evrope.

 

DRVOREZBARI KONJICA

 

U poznatoj “Pjesmi o Neretvi”, “vodi plemenitoj”, postoji strofa koja njenoj izvornoj, prirodnoj ljepoti, pridodaje i one vanjske, prateće ukrase, koji je, poetski i stvarno, čine još ljepšom i zanosnijom:

 

Sa Čemerna pa do plavog mora

Miješ lice obalama svojim

Konjic, Mostar i Počitelj drevni

Biser džerdan na grudima tvojim

 

Jedan od tih bisernih ukrasa je i Konjic, jedan od najstarijih gradova u BiH i pominje se još u Srednjem vijeku, ponekad pod imenima Biograd ili Neretva. Zahvaljujući graditeljski agilnim Rimljanima, početkom nove ere, Konjic će se naći na putu koji povezuje Dalmaciju sa centralnom Bosnom, pa dalje sa Sreberenicom. Jedan zapis dubrovačkih trgovaca iz 1382. i danas važi kao najstariji pisani trag o Konjicu, kome će trgovina omogućiti brz razvitak, ali nerijetko, s osvajačkim vojnim naletima, donositi ratove i povijesne nevolje.

 

Upravo te nevolje dovedoše ovdje, krajem XV stoljeća, više hiljada Bogumila. Oni na svojih 125 nekropola iza sebe ostaviše 3.018 stečaka. Jedan od tih stečćaka završio je na svjetskoj izložbi u Montrealu 1967. Posljednji Bogumil, veliki bh slikar Lazar Drljača (1882–1970), stigao je nakon Beča, Rima, Pariza, u Konjic 1931. i ostao tu do kraja života. “Ja sam pravi bosanski seljak. Ja sam vam ustvari Bogumil”, govorio je. Posljednja želja bila mu je da bude i sahranjen upravo tako, kao – Bogumil. Pored Drljaće, Konjic je iznjedrio i druga poznata i velika stvaralačka bh imena, kao što su Zuko Džumhur (karikaturista i pisac), Kasim Prohić (filozof, estetičar), Vitomir Lukić (književnik). Turski period donese u kulturno-povjesno naslijeđe Konjica stari kameni most (1682.), sličan višegradskoj ćupriji i bijaše ukras grada sve do rušenja 3. marta 1945. Pedesetak godina poslije, nakon četvorogodišnje rekonstrukcije, svečanim otvorenjem 16. juna 2009. Stari most, ponovo je, zasijao u svojoj ljepoti. Širok 5,35 metara, sa svojih šest prelijepih kamenih lukova i 86,20 metara dužine, Stari most ponovo spaja ljude i obale Neretve

 

Ali, most je zapravo samo jedan od nekoliko kulturnih spomenika Konjica koje Državna komisija za čuvanje nacionalnih spomenika stavila pod zaštitu države. Tu je još nekropola stečaka Grčka glavica Biskup; ostaci Šantića vile na Borcima, neki vjerski objekti i zbirke drvorezbarskih proizvoda Muzeja Mulića Rekord i rezbarije Besima Nikšića. O konjičkom rezbarstvu Evropu će obavijestiti putopisac Heinrich Renner još davne 1899. U zantaskom i umjetničkom smislu upravo će drvo-rezbarstvo, svojom dugom i sjajnom tradicijom, izrasti u istinski zaštitni znak Konjica. Poznavaoci kažu da je sve počelo od pastirske pasije ukrašavanja čobanskih štapova, frula, drvenih kašika, muštikli, kosišta, tabakera, i sitnih kutija i sehara, da bi vremenom preraslo u čuveni proizvodni obrt ukrasnog namještaja i opreme koja danas uljepšava kuće, stanove, muzeje i ugledne urede širom svijeta. Uostalom, konjički drvorezbari od Milenijumske izložbe (Budimpešta 1896), pa preko Brisla (1897) i Beča (1898); divljenjem koje izazivaju gdje god se pojave, širom svijeta pronose slavu konjičke čaršije i umjetnosti.

 

Kao ishodište te umjetnosti povijest označava konjička sela Gušća, Ribari, Čićevo i Bijela i porodice kao što su Brkan, Fršić, Bubalo, Tabak, Bajić i Šmrkić koje svoje rezbarije nose i prodaju po seoskim vašarima. Tako su ih zapazili državni činovnici Austrougarske uprave na čiju inicijativu se formiraju i prve državne rezbarske radionice, poput Zemaljske radionice za umjetne zanate u Sarajevu 1885., a s ciljem spašavanja ovog umijeća od nestajanja pred naletom industrijskih “evropskih roba” u naše krajeve. Nakon jednog izvještaja Aloisa Studeničke, (profesora sarajevske radionice), Zemaljskoj upravi 1894. počinje organizovano školovanje umjetničkih zanatlija u Sarajevu. Prvi koji je donio diplomu kursa Zemaljske radionice u Konjic bio je Ilija Arapović.

 

Za početak zlatnog doba rezbarskog umijeća uzima se period 1906. do 1918., vrijeme u kome Ivan Ramljak osniva školu drvorezbarstva u Konjicu. Prvu radionicu registrovao je Mate Azinović u selu Bijela 1901., a u Konjicu imao Iso Anadolac, da bi do 1941. bile registrovane čak 34 radionice Ilije Logarića, Srećka Domića, Mirka Dodera, Sokolović Vejsila, Hadžihusejnović Safeta, Hadžizukić Sulejmana, Kadić Hamdije, Mulić Ismaila, Nikšić Adema … i mnogih drugih. Od 1955. do 1993. bilo je registrovanih pet radionica. Danas postoje samo tri. Još uvijek je aktivan i starina Anđelko Stanić (81), koji sanja da “drvorezbari dobiju svoju ulicu i dućane pored obnovljenog Starog mosta, da u gradu dobiju svoj Sajam i da se proširi Muzej drvorezbarstva“. Šta će biti od Stanićevih želja moguće je samo nagađati. Ali ono što već jest, govori da Konjic danas ima prvi i jedini muzej drvorezbarstva u svijetu, koji je, ujedno, i pod zaštitom države. Da li je to dovoljno, teško je reći.

 

Tek, u tom kontekstu, valja pomenuti nedavno otvoreni (25.06.2010) poslovni, turističko-zdravstveni i hotelski eko-kompleks Garden City, Envera Bećirovića. Kompleks (cca 40.000 m²) se nalazi na lijevoj obali Neretve, 700-800 metara uzvodno od Starog mosta. Zahvaljujući nedirnutom prirodnom okolišu, arhitektonskoj impozantnosti i vrhunskim estetskim standardima Garden City bi poželio svaki grad od Barselone do Stokholma; od Atine do Osla. I upravo zato, ovdje valja naglasiti sljedeće: Poput Anđelka Stanića i Enver Bećirević, svoju estetsku pažnju koncentriše na momenat konjičkog drvorezbarstva. Naime, u Hotelu Konjic (4 zvjezdice) jednu konferencijsku dvoranu, nazvanu Bosanski salon, od poda do plafona, namjenski-funkcionalno, Bećirević je, s ciljem očuvanja te konjičke tradicije, opremio i ukrasio reprezentativnim drvorezbarskim proizvodima. Ako je drvorezbarstvo poezija (sevdalinka) u drvetu, onda je upravo konjička ukrasna rezbarija (rađena u drvetu trešnje, graba, javora, jasena, kruške, oraha i brijesta), na najljepši način pjeva već više od 150 godina. U ljepoti te rezbarske poezije, i njenom punom sazvučju sa savremenim arhitektonskim izrazom, zahvaljujući Bećireviću, sada će moći da uživaju brojni domaći i strani posjetioci Garden City-a i Hotela Konjic. Na ovaj način, u ovom ekonomsko-kriznom času, Bosni neophodna protektivna logika “kupujmo (i prodajimo) domaće”, dobiva svoj puni poslovni, patriotski i estetski smisao.

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s