Borislav Jovanović

 

PRIRODA I ULOGA POEZIJE

ILI

IZAZOVNOST VJEČITO NEPROČITANOG JEZIKA

                                                      

Pitanje prirode poezije i njene uloge je staro koliko i poezija, odnosno, umjetnost. Beskrajne mogućnosti njenog struktuiranja su za književnu teoriju fenomenološki izazov. Otuda i pomisao da definicija poezije može biti sama poezija ili, makar, kompletirana naučnim sredstvima pjevanja i mišljenja. Književnost, odnosno, poezija je živjela i živi od novih i novih pjesničkih škola i teorija. Među njima je bilo i retrogradnih poput one o piscima kao inženjerima duša, do one najprijemčivije o piscima kao demiurzima jezika. Jer, poezija je prisustvo smrti – ili utješni revanš naše konačnosti – preobraženo u stanje jezika: odziv vremenskog u bezvremenom, ili predosjećanje nekog drugog diskurziviteta. Poezija, odnosno, lirika kao žanr, je onoliko lirika, koliko u njoj ima lirizma kao njenog implicitnog, unutrašnjeg, semantičkog i estetskog svojstva. Dakle, lirizma koji nije samo emocija već refleksivnost.

Misleći jezik mislimo nas, a misleći nas mislimo jezik. Ili: misleći jezik mislimo smrt a misleći jezik, mislimo poeziju. To je fundamentalna i simbiotička cirkulacija, ne samo književnog, duha. Poetsko je, u stvari, zbirno-receptivna funkcija jezičkog kao stilističkog, jezičkog kao semantičkog i jezičkog kao estetskog. Ovog posljednjeg ponajviše. Ono je samo novostvorena interaktivnost prethodna dva elementa kao izuzetna potražnja ljepote u uvijek nam opskurnoj egzistenciji.

                       Transmisija poetskog

Jedini filter za razdvajanje književnog kukolja od književnog žita jeste količina estetskog. A količinu i suštinu estetskog vidim kao transmisiju poetskog u poetsko, lirskog u iznijansirani, univerzalni, lirizam. Poezija je, i inače, najestetičniji segment književnosti. U njoj, možda više nego u ostalim žanrovima, ima ne samo post-poetskog već i predpoetskog duha. Ona je imala nadrealistički diskurs i prije i poslije formalne obznane nadrealizma dvadesetih godina prošlog vijeka. Taj nadrealizam bretonovskog teorijskog ovaploćenja samo je artikulacija nadrealnog kao prirodnog stanja poetske, i ne samo poetske misli. Izdvojimo li nadrealizam u njegovim raznorodnim oblicima iz književnog teksta uopšte, dobićemo književni, odnosno, umjetnički pauperizam.

U poeziji je uvijek više onoga što ostane nego onoga što nađemo. Što je više latentnih, nagovještajnih, značenja, to je više ljepote njene arheologije. Ponekad smo od neke naše jezičke nasluhe udaljeni i po milion svjetlosnih godina. Ne odustajući od tih jezičkih daljina ne odustajemo od poezije. Viđeti sve, ne kazati ništa, biti pjesnik. Tamo đe se, poput otkrića – poput lirsko-meditativnog bljeska – pronađu novi poetsko-sintaksički i poetsko-lavirintski slojevi, tamo se nailazi na potajnu komunikaciju poezije sa samom sobom. To je, zapravo, proces kako pisanja tako i čitanja poezije koji je neiscrpan. Taj proces podrazumijeva iznovno otkrivanje nenapisanog i pročitanog. Uvijek nas neđe čeka neki jezički i hermeneutički kosmos. Njemački astronom Johan Kepler je ostavio svoju veliku sklonost ka muzici i posvetio se gledanju u nebo da bi otkrivao Harmoniju svijeta i pisao horoskope za znamenite ljude svoga doba.

                     Hermeneutički kosmos

Poezija je permanentna, avangardna, eterična, kreacija čovjekovog kosmičkog egzila. Ona sumnja, bodri, nastaje u nestajanju. Opstaje u svojim tajnim ogledalima. Potrebni su joj oni koji je osjećaju kao traganje za jezičkom formom duše i duše jezičke forme. Ili, kako to Radomir Konstantinović uviđa da je riječ odgonetanje same riječi te da je u središtu pjesme uvijek neko prećutkivanje naznačenog što stvara nijemost kao nekakvu neizrečenost stvari koje tek treba da se izreknu – da se, zapravo, transformiše u čitalački koncept. „Svaki pogled na poeziju je istinit i dobar ukoliko je to i sama poezija. Ali, kao što njegova poezija, upravo, zato što je njegova, mora da bude ograničena, tako i njegov pogled na poeziju ne može biti drugačiji nego ograničen. Nesumnjivo, to duh ne može da izdrži stoga što on, sam to ne znajući, ipak zna da ni jedan čovjek nije, zapravo, samo jedan čovjek, već, zaista, i stvarno to treba da bude čitavo to čovječanstvo. Zato čovjek, uvjeren da će uvijek naći sebe, uvijek ponovo izlazi iz sebe samog da bi potražio i pronašao dopunu svog skrivenog bića u dubini nekog drugog. Čin iskazivanja i zbližavanja jeste djelo i snaga života, a apsolutni završetak je moguć samo u smrti… Pjesnik treba da stremi vječnom širenju svoje poezije i svoga pogleda na nju, da je približi najvišoj poeziji koja je uopšte moguća na zemlji…” kaže u svojoj knjizi Razgovori o poeziji Fridrih Šlegel.

Porinuće u poeziju je kao porinuće u okean. Ona je najrafiniraniji izraz ljudske usamljenosti i čovjekovog susreta sa prolaznošću. Veliki međučin između života i smrti koji bi htio da ostane na pozornici. Pjesničko djelovanje je forsiranje onog čega nema a želimo ga se dotaći, predočiti. Zona stvaranja i uticaja poezije je istovremeno zona nadgradnje, izvjesne do-poetizacije. Govoriti o smislu poezije uopšte – danas pogotovo – je bespredmetno jer je poezija po svojoj postojbini kategorija smisla. Čak i onda kada je ukletih, alenpoovskih vibracija. Stvarati poeziju znači ulaziti u sublimaciju svijeta. Poetsko i jezičko se uzajamno konstituišu, refleksivno-lingvistički “pronalaze” nastojeći da se sopstvenim, sinkretičkim, preobraženjem, dođe do ličnog pojmovnika egzistencije koji će biti u funkciji intuitivnog, estetskog samoozarenja. I sve tako do vječite nepročitanosti jezika.

                     Angažovano i estetizirano

Nepotrošivost pjesničkog izraza je centralno uporište poezije čija svrha nije niti pjevanje samo za danas, već neodoljivi eros našeg nezaustavljivog posezanja za vječnim. Za ekstrahovanje poetske intelektualnosti do čijeg totaliteta se samo sizifovski može doprijeti.

Jezik poeziju čini fluidnom, aperceptivnom, iskonskom i postmodernom, a poezija mu uzvraća istim semantičkim i estetičkim domašajima. Jedan od najvećih avangardista dvadesetog vijeka, pjesnik Velimir Hljebnikov, kaže: “Stvaranje riječi je eksplozija jezičkog ćutanja, gluvonijemih jezičkih slojeva…”. I što se više pitamo pisati ili ne pisati, biti ili ne biti, poetska riječ je sve više na dobitku a i naš gubitak se, makar, privremeno odlaže. Ona je, prije svega, oživljenost univerzalne intime, naš tajnoviti traktat preoblikovan u pjesničko stanje koje postaje najliterarnije od svih oblika književnosti.

Poezija, svakako, nije spasenje ali jeste, upravo, zbog toga vječita potreba. Prostor u kom smo najzahvalnije oslobođeni presije tjelesnog. Iz toga proizilazi i njena uloga: ona odgovara na metafizička a sporadično na socijalna i druga pitanja. Njeno biće je biće homo-peotikusa, nikako homo-politikusa. Nezaobilazno je u ovom kontekstu citirati Džima Morisona koji kaže: „Ako moja poezija teži da dostigne bilo šta, to je da oslobodi ljude od ograničenog toka života u koji gleda i osjeća”.

Identifikovanja poezije kretala su se od poetoloških do utilitarnih, od njene estetizirane do angažovane funkcije. Poezija ne može, međutim, mijenjati svijet a kad bi to mogla onda ne bi bila poezija. Bila bi to, primjera radi, Internacionala Ežena Poatjea koju više niko ili veoma rijetko sluša. Poezija ako je to zaista, ne može nikad da zakržlja. Ne može biti institucija, kanon, jednosmjerje, antipoetika. Njena vokacija je imaginarni i jedino mogući smisao pisanja bez primjesa kolektivističkog diktata i dnevnih ushićenja. Ljepota poezije je u ljepoti neispjevanosti svijeta ili u njegovoj iznenadnoj proširenosti, kako je govorio Anri Mišo.

                     Izazovna neobjašnjivost          

Upravo tako: ona se desi u iznenadnoj proširenosti svijeta, u imenovanju nepoznatog koje nam stigne, ponekad i sa intuitivnom kombinacijom nekoliko riječi. Ona nas deokodira i poput Boga poučava drugom vidu. Poezija se može zamijeniti samo poezijom, lična sudbina ličnom ispoviješću. Njen personalitet je personalitet svijeta u malom. “Izraziti ono što ne može da se izraz” promišlja Tadeuš Ruževič. Slijedi i možda najbolji pokušaj definicije poezije i njene funkcije. To je formulacija ruskog formaliste, Romana Osipova Jakobsona, koji kaže: “Poezija je jezik u njegovoj estetskoj funkciji”.

Vidim je kao solilokvijalno slovo postojećeg. Kao nešto što se traži oko sebe, teško se nalazi, a obično je tu negđe, sasvim blizu. Ko nije znalački čitao poeziju nije upoznao književnost uopšte, a ko je nije pisao ostao je bez univerzalne a tako izazovne neobjašnjivosti.    

Poezija je najuzvišeniji književni horizont. Znak sam po sebi. Njen izvor i uvor je transcendentalnost i estetičnost, odnosno, tematizovanje eshatoloških imperativa i kosmičkog stranstvovanja naše misli. Posredno ili neposredno, vrhunska poezija je prostor ogromne imaginacije i misterije. Polaženje od efemernog ka neefemernom, od nerečenog u rečeno. Nema smrti poezije dok ima smrti čovjeka. Alogičnost, paradokosalnost, lapidarnost, alhemična svjetonazornost, intenzivna estetičnost, je prvo i posljednje lice ovog književnog morfema, njena strukturološka i heraklitovska energija. U krajnjem slučaju poezija je jezičko oblikovanje svijeta u neshvatljivo ogroman broj paradigmi: najljepša svemirska ideologija, najekskulzivniji mikrokosmos. S njom smo bliski s konačnošću i beskonačnošću.

Poezija posjeduje zaumni lirizam i kao takva mora biti udaljena od svake ortodoksnosti, površnosti i dnevne suzljivosti. Čarls Bukovski, iako samo djelimično pjesnik, se zapitao: „O Gospode, zašto si stvorio toliko mnogo poezije, a tako malo pjesnika!”

Promišljati, zapravo, prirodu i ulogu poezije znači biti u zoni transcendentalnog i njegovog izdašnog poetoumlja. To podrazumijeva oslobađanje od pozitivističkog pristupa poeziji ili njegovog svođenja na minimum. Čovjek je prije svega zaumno biće koje u svojim komunikativima sa sobom i sudbinom konvergira sa sferama tajanstvenog, neuhvatljivog.

Takva priroda poezije ogleda se i u jednom od prvih ako ne i prvom umjetničkom djelu, starom oko tri hiljade godina, “Epu o Gilgamešu” u kojem se, kraljevski, moćno, ali uzaludno traži lijek za smrt.

Poetičnost i filozofičnost pjesničkog čina su nerazdvojni. Poezija i jeste jedna vrsta filozofije. Čitanje prave poezije je čitanje lavirinta a pisanje, slikovito govoreći, uvijek jedna od varijacija Besjede na Gori. Poetska tekstualnost se regeneriše na limesu vječnosti i prolaznosti. Na nju se može gledati samo iz ove dvije perspektive. Ako je priroda nečeg njegova suština, način postajanja i funkcionisanja, onda je priroda poezije fluidnost, fenomenologičnost, multisemantičnost i formitet te estetičnost kao začetak i cilj njenog postojanja. I otvorenost do kraja nikad ne rasvijetljenog predmeta njenog nastajanja i recepciranja. Poezija mora imati lirsku ljepotu, kosmičku dubinu i starozavjetnu etičnost. Ona ne služi nikome osim sebi i svom generisanju te neprestanom traganju za novim proširenjima i dopunjavanjima.

                       Poezija o poeziji      

U osnovi poetskog iskaza je raznovrsna znakovitost, simbolika, asocijativna i neodoljiva apartnost, strukturalnost, disperzivnost, metajezičnost i značenjska rasutost koja poprima obilježje likovne apstrakcije ili vrhunske muzike. Zbog toga je ovaj književni rod teže definisati od svih drugih. Za svakog teoretičara književnosti to je kao pisati poeziju. Ništa manji za autora – pjesnika. Mada se može govoriti o činjenici da su, upravo, pjesnici najviše preokupirani samim predmetom, smislom, poezije. Oni ga tematizuju pokušavajući da kroz poetski diskurs dekodiraju pitanje smisla i besmisla; da pišu poeziju razmišljajući o poeziji. O tome govore, na direktan ili posredan način, naslovi nekih knjiga, poput Ovidijevih Metamorfoza, Averosovog Uništenja uništenja, Njegoševe Luče mikrokozme, Borhesove Knjiga od pijeska, Ungaretijevo Osjećanje vremena, Ja nijesam ja Himenesa, Davičov Pročitani jezik, Stanje poezije Staneskua, Sporedno nebo Vaska Pope i drugih. U predjelima pjesničkog jezika tekstualno-semantički aktivitet neprestano traje, nalik vječitoj tajni koju živimo, paskalovski beskrajno – ostavljajući, iznova, utisak (ne)dovršenog čitanja i, i još ljepši čin, čin nikad okončanog tumačenja i završenog pisanja. Vrijeme poetske autobiografije je svako vrijeme koje poznaje život i smrt kao dvije antagonističke kategorije koje nekom iskrom tainstvenom treba pomiriti. Huan Himenes u pjesmi Kako, smrti, da te se bojim pjeva: „Neću li baš ja smrti / biti tvoja smrt / onaj od koga moraš da strepiš / da ga maziš, voliš”.

I poezija je luča tamom zarobljna. Poezija mora biti pandan metafizičkog što ne znači da ne može i ne mora imati i refleks etičkog ali to u konvncionalnom kontekstu može imati neku svoju manje kreativnu dimenziju.

                    (Ne)oskudna vremena          

Na pitanje da li se poezija može iznova čitati, da li se poezija može iznova pisati, da li je poezija neuništiva; da li se poezija može iznova definisati – odgovr je potvrdan. Pogotovo, u vremenima kada se sve više postavlja pitanje ne samo čemu poezija u oskudnim vremenim već čemu poezija u svim vremenima. Jer, sva su ovozemaljska vremena oskudna a poezija je tu da ih učini prijemčivijim, da svojom jezikoumnošću pokaže svoju superiornost, dodirne nedodirljivo. Svojom stihovanom filozofemikom ona se sve više beskrajno potuca od bića do nebića inicirajući svoj individualitet, svoju šifrovanost, suptilnost i ljepotu dekodiranja.

Ona stoji na početku umjetnosti riječi i ima veliku moć da bude posljednja odstupnica i braniteljica čovjeka i njegove sudbina. U prirodi poezije je naša intuitivnost koja se može iskazati glasom: da je univerzum veći od čovjeka ali i da je čovjek veći od univerzuma. Njeno porijeklo pripada višim duhovnim sferama, duhovnost kojoj se odazivamo. Ponekad pomislim da je kosmos stvoren zbog poezije kako bi imao dvostrukost svoje egzistencije. U govoru poezije ogleda se priroda književnosti uopšte.

Svako odvajanje poezije od njenog lirsko-misaonog bića značilo bi njen kraj. Drugačije rečeno, svođenje poezije na utilitarnost je njena negacija. U epski ograničenim pogledima na poeziju, kao što su karakteristični, za ove prostore, poezija je bila paradigma neke dnevne deskripcije, često borbeni poklič. Ona, međutim, živi od očitavanja diskursa sveukupne egzistencije. Poeziju istinskih dometa treba odvojiti od poezije socijalnih i revolucionarnih činova i tribina. No, ni od te drugorazredne funkcije poezija se ne može osloboditi, ali će biti onoliko savršena koliko u njoj ima estetskog apstrakta. Neka za one koji to hoće pjesnici budu i dalje probuđeni dijelovi naroda i neka budu patriote, slobodari, tribuni, barjaktari rodoljublja, pravednici, humanisti – i to je neizbježno – ali poezija će sve više postajati čin samorazgovora, čin intimnog traganja za riječi koja bi rekla sve, vizija poraznosti i utjehe, replika sa svijetom koji nije po našoj volji a čijom filozofsko-lirskom interpetacijom želimo da bude njegova suspstitucija.

Poezija polazi od praznog papira formirajući svoje virtuelno jezičko-metafizičko ogledalo. Postajući probuđeni dio kosmogonijskog dualizma, ona kreće od neizrecivog ka izrecivom i obrnuto. Da se priroda poezije ne može odvojiti od njene primarne uloge potvrđuju svi veliki pjesnici svijeta ili sve njihove najbolje pjesme.

Izvanredan je doživljaj da baš u ovoj godini kad slavimo jubilej Petra Drugog Petrovića Njegoša ne moramo ići dalje od njega i imati uzor ostvarenog pjesništva i njegove anatomske strukture u Luči mikrokozmi. Nadam se da će, upravo, zbog toga i zbog novog senzibiliteta koji nas blagorodno sve više opismenjuje doći do velikog preokreta, velikog, simboličnog, književnog i estetskog preporoda: više od stopedeset godina je, naime, čitan i buban „Gorski vijenac“. Nadam se da će narednih dvjesta godina biti čitan i aktiviran u nacionalnoj, a i ne samo nacionalnoj literaturi, univerzalni, simbiotični, duh Luče mikrokozme. Paradoksalno je ali je izvjesno da je najbolja knjiga crnogorske književnosati, kakva jeste Luča mikrokozma, bila u zapećku. No, to je druga i duga priča koja govori o nepodnošljivoj, epskoj zamršenosti našeg duha.

Poetska i filozofska misao su sestre rođenice. Samo što je jedna fleksibilnija, otvorenija, apokrifnija, intimnija, alternativnija a druga teži zatvaranju u sisteme u ortodoksiju, kanonizaciju. Smrtni je grijeh ne pronicati u tajne bića. Najbolji filozofi su ponekad i najbolji pjesnici.

                     Po-etična filozofija

Poezija zbog svoje ontološke ogledanosti postaje filozofičnija a filozofija sve poetičnija. To uzajmno interferiranje između nauke i umjetnosti postoji kao što je poznato još od antičkih vremena. Govor poezije prožiman je univerzalnom refleksijom, a govor filozofije iskustvom poezije. I obje su rođene iz mita. Ta hibridizacija imala je i ima svoj uspon u dvadestom vijeku. Prije svega u onom što bi mogli nazvati helderlinizmom, kjerkegorizmom, ničeanizmom, eliotizmom, egzistencijalizmom i, posebno, hajdegerizmom. Njihov zajednički imenitelj je duh jezičke forme i sve veća esejizacija ukupne percepcije svijeta. I jedna i druga su tumačenje svijeta, a i jedna i druga traže sebe odnosno, kompleksni misaoni tretman. Nukleus tog procesa trebalo bi tražiti u apsurdu koji je postao jezgro moderne misili i novostvorene umjetnosti.

Samo čitanjem poezija je izvjesna, postojana. A poezija je najboljim dijelom sve ono što još nije napisano! Drugačije rečeno, i svemir već polako ali sigurno, danas, poprima obrise lokalnog a od te pošasti može ga sačuvati samo poezija. Svaka je pjesnička riječ, neočekivana riječ. Dodali bi smo: to je kutija odakle izlijeću sve mogućnosti jezika. Poezija je kao suva drenovina. Dobr poetski tekst, zapravo, zahtijeva kompletno prisustvo čitaoca jer mu nudi intelektualni, označiteljski i estetski izazov.

Poezija je, u stvari, naša nadgrobna i zagrobna ispovijest.

 

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s