Vahida Šeremet

Nikola Tesla i moja majka

http://lacunamag.org/2011/05/seremet-vahida-nikola-tesla-i-moja-majka/

Kada sam svojim poznanicima rekla da ću da napišem članak o Nikoli Tesli i mojoj mami, svi su me u čudu pitali: “Kakve veze oni imaju?”.
U pravu su, jer njihovi životi su bili potpuno odvojeni, ali postojala je ipak neka neobična spona koju želim da pojasnim.

Moja majka, Šuhreta Šeremet rodila se 1916. godine, nakon 60 godina po rođenju Teslinog, u Tuzli. Bila je peto dijete od devetoro od oca hafiza Mustafa-efendije Čokića, po zanimanju kadije i majke Esmehanume, rođene Ponjavić. To je poznata ulemska porodica u Bosni i Hercegovini u kojoj je sačuvan carski berat o postavljanju našeg pretka za muderisa Medrese u Gornjoj Tuzli. Odrasla je u građanskoj muslimanskoj sredini sa strogim patrijarhalnim pogledima na svijet. Pohađala je stručnu školu. Udala se za mog oca, Fadila Šeremeta, i imala četvoro djece, sina i tri kćeri.

Bila je topla, razborita žena, koja je željela da školuje svoju djecu i da im da čvrste temelje poštenja i pravičnosti. Relativno mlada je ostala hudovica i sav teret je pao na njena pleća, ali izašla je kao pobjednik, jer svi smo stekli akademska zvanja. U ovom ratu izgubila je sina jedinca. Umrla je u 86-oj godini života 2002. godine u Tuzli.

O svojim majkama svi nosimo sve najljepše i mogli bi svi jako mnogo reći. Ja ću navesti samo dva momenta iz njenog života, da bi se dobila približna slika o njoj kao osobi. U Tuzli se zbio jedan vrlo težak montirani politički proces protiv Pašage Mandžića, koji je predstavljao obračun Cvjetina Mijatovića i Franje Herljevića, te su bili pozatvarani ljudi koji su se družili sa Pašagom, ali i oni koji apsolutno nisu imali dodira s njim. Kako je Tito zaštitio Mandžića, on je umjesto zatvorenika dobio ulogu tužioca svjedoka, što ga je nagnalo da sebi oduzme život. U grupi od devetoro uhapšenih bilo je četvoro iz mamine familije, od toga obojica braće.

Atmosfera je bila užasna. Ljudi nisu znali šta se dešava, jer za ljude za koje se vjerovalo u njihovo poštenje (ovo tvrdim za ovo četvoro iz familije) ako su ovo bili narodni neprijatelji, šta tek čeka običan svijet. Živjeli smo u velikom strahu i izolaciji, jer su nas se svi klonuli, pošto bi i oni mogli biti sumnjivi ako bi sa nama kontaktirali. I u familiji svi su se na svoj način čuvali. Jedino smo krišom sakupljali među sobom novac za advokata.

Ali moja majka izdigla se iznad sviju. Samo je rekla ovo: «Kakva je velika tegoba meni, a mogu tek samo zamisliti kolika je njihova, da nevini leže u zatvoru!«. I pravo je otišla u zatvor da ih posjeti ne kalkulišući da je samohrana majka sa četvoro djece. I danas se divim njenoj odluci i hrabrosti.

A druga priča se desila poslije rata. Dok nas je podizala pričala nam je priče od «Biberčeta«, preko religijskih priča iz života Božjih poslanika, ali bi nam i rado pričala roman «Pod drugim suncem« čiji su glavni junaci bili Muris, Fadila i Sabina. Mnoge majke iz njene generacije po ovom romanu dale su imena svojoj djeci.

Tek nakon rata je ću slučajno doći do ovog romana, pročitati ga i ponuditi mami kao jedno posebno iznenađenje.

Ali, ona je knjigu samo pogledala, vratila mi je i rekla: «Ne treba, znam ga napamet». Onda sam se ja našla u čudu i spontano rekla: «E, zaista su tvoje amidže napravile grešku kod tebe (otac joj je mlad umro, a amidže su bili profesori na Gimnaziji i Medresi u Tuzli)! Kako oni nisu u tebi prepoznali kadiju ili profesora, a ne da ideš u školu da šiješ košulje i gaće!».

Ona se samo osmjehnula, nije ništa prozborila, ali na licu sam joj pročitala da joj je moje iskreno priznanje godilo. Bilo joj je tada oko 80 godina.

A sada glavna priča. Moja majka bila je iskrena vjernica, i nije propuštala ni jedan namaz. Kada bi predala selam, znala bi da odluta sa svojim mislima i onda bi se iznenada nama djeci obratila: »Djeco, je l` vi proučite nekada elham (fatihu) Nikoli Tesli?«

Nije čekala naš odgovor, već bi podigla glavu iznad sebe i dalje komentarisala: »Vidite li vi ovu sijalicu, koliko je samo dobra, koliko je pomoći cijelom čovječanstvu napravila samo ova sijalica, pa tek radio, televizija, šporet, pegla, mašina za veš? Veliki je to nimet, dobro svima nama. Da mu dragi Bog podari dženetske ljepote«. Sa tim riječima podigla bi se sa poda savijajući svoju serdžadu.

Ove riječi su mi se duboko urezale, tako da “redovno poklonim fatihu svim dobrim ljudima” pored svojih dragih.

A onda se u štampi pojavilo posljednje pismo Nikole Tesle njegovoj majci koje prenosim:

Srijeda 18. novembar

Majko, pri pomisli na tebe osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode.
Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam čuo nešto što već duže vremena kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poji ili moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san sa očiju i potvrdio da glas dolazi odasvud i da ne mogu odrediti da li je svana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome ne smijem pričati Dr. Layonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.

Četvrtak, 19. novembar

Opet mislim na tebe, majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kući u domovinu, krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu sam ponovo čuo sasvim budan i svjestan. Još sam razuman.

Petak, 20. novembar

Nisam pisao u ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu lično svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomjerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i čekaju na moj poziv sutra spremni. Ja sam odlučio da čovječanstvu dadnem ono što mu pripada i vraćam se u Europu, tebi majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuće. Shvatio sam sada na kraju da je čovječanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne može sam promijeniti svijet. Ali onaj čudni glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze sa tobom, sa mojim eksperimentom, sa nečim trancendentalnim.

Subota, 21. novembar

Majko, sutra polazim za Jugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbjedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana ili dvije sedmice najviše.

Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje sa labaratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam najavio.

Nisu me interesovale njihove reakcije uopće. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kada sam pogledao svjetiljke i čekao da «moja» bežična struja dođe sa turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovoga svega. Osjetio sam da struju neko ili nešto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao »mojim« otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je samo meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim. Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponuđeno spoznao. Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam htio da je nađem. To ima veze sa onom maurskom tužbalicom, siguran sam sada.

Nedjelja, 22. novembar

Ovo pismo nećeš nikada dobiti, majko. Ne znam zašto ga pišem tebi koja ga više nikada pročitati ne može. Neka ti je laka zemlja, majko moja, i oprosti mi što su me moji putevi odveli od tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram sa viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još prije dvije godine da shvate da struja može da se prenosi i bez žica. Možda bi tada proveli nešto više zajedničkih trenutaka. Sada su evo vidjeli da može, ali opet je neće stoljećima znati koristiti, jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gosp. Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bi se možda i jedio, ali sada više ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je «moje» otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I ustvari ono uopšte nije «moje«. Znam da to neko nadzori sve i da ima plan, pa sam možda i zato ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 10 sati. Kola me napolju čekaju.
Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, majko, kad stignem u Milovac, naše seosko groblje.

Sad vjerujem u ono što nikada nisam, da si tamo negdje još uvijek «ti» i da tvoj život nije zauvijek prestao. Sad mi je žao što nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer oni su iste onakve tužbalice pjevali kao ona iz mojih praskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijaše jalova.
Moli tamo za mene, majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.

Nikola Tesla

E, moja mama je bila spona da se njegova molba usliša. Iskreno mu se divila i zahvaljivala na blagodeti koju je poklonio čovječanstvu i molila dragog Boga dželešanuhu da mu podare dženetske – rajske ljepote koje je zaslužio, ne znajući za njegove tegobe.

On je sav svoj život posvetio nauci, ali od onih koji su imali najviše koristi od njegovog znanja dobio je samo tugu i tegobu. Moja majka iskreno mu se divila i bez ikakvih interesa zahvaljivala i molila od Svevišnjeg da ga nagradi za dobro koje je podario čovječanstvu, ne vodeći računa da moli za čovjeka koji nije njene vjere. Bila je to molba jedne fine, čestite bosanske hanume i nadam se da joj je molba uslišana.

P.S.
Da se radi o čudnom vremenu u kojem živimo navesti ću neobičan primjer. Na Gospićkoj gimnaziji bila su uklesana tri imena: Nikola Tesla, Prof. Akif Šeremet (moj amidža) i Vjenceslav Novak.
Danas ni jedno ovo ime ljudi koji su umrli tužni, ali koji su svoj život zaviještali za bolje čovječanstvu, u ovom momentu nije poželjno.

Kuda to idemo!?

 

Nikola Tesla

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s