Jela Hajnal

SUOSJEĆAM

 

I u mom gradu čuju se sirene i rakete padaju

I kao svi i ja se sklanjam na malo sigurnije mjesto

Posmatram druge susjede, previše uplašeno mi ne izgledaju

Tek djevojčica jedna plače uplašena, a susjeda je jedna smiruje

Svi se nekako na proturaketnu zaštitu oslanjaju

I na malu vjerovatnoću da će baš na njih pasti sada…

A ja na te mislim, majko iz Gaze, vrlo često

Na te, koja si u neizmjernom bolu za poginulim

Djetetom svojim…

Suosjećam s tobom kao i sa svim drugim majkama svijeta

Suosjećam s tobom koja si nezaštićena i manje važna

Za one svoje sugrađane, lude od njihove osvete

I njihovog za njih svetog cilja da unište „neprijatelja“

A i za ove s moje strane koji kažu da se brane

I da moraju uništiti terorističke položaje

Nikome nisi posebno važna ni ti ni dijete tvoje…

Raketiranja neće uništiti mržnju i neprijateljstvo

I ako oslabe snage i raketiranja prestanu…

A oni koji misle da se tako zauvijek oni drugi ućutkati mogu

Grdno se varaju

Sutra će se ponovo dići još jača i još veća i još luđa

I mržnja i neprijateljstvo i sebičnost ljudska

Naoružana još savršenijim oružjem…

I to se vrti u krug, vrti u krug…

A ja mislim na te i znam da ti neće pomoći

Ni moje „oprosti“ ni „žao mi je“

A ja znam da nisam sama ona koja misli na te

S ove naše a vaše „neprijateljske strane“

Znaj da ti mi nismo neprijatelji…

Znam da će mnogi reći da sam luda

Jer ko još normalan na neprijatelja misli sada

Pa neprijatelja treba uništiti!

A ja znam da ti nisi moj neprijatelj

Oni što jedni na druge granate bacaju

Neprijatelji su sebi sami

Jer kad bi mislili  i brinuli se jedni za druge

I jedni drugima dobro činili

Samo tako bi se najbolje brinuli o sebi

Jer bi sebi prijatelje stvarali…

 

 * * *

 

Eh, pomislim, kakav paradoks! Svi, tako, vjeruju u Boga, mole se Bogu,

uče o Ljubavi Božjoj, pa zar nije Bog jedan, zar On nije sve jednako stvorio?

Onaj ko vjeruje u Boga, Jednog i Jedinog, trebao bi da zna i šta je Ljubav. Ispada

sasvim suprotno. Toliko ratova, toliko sebičnosti, mržnje, neprijateljstva,

osvete, nerazumijevanja i svake vrste ljudskog zla… Strašno, prosto

nevjerovatno… Pa gdje im je Bog!? Ispada da svi tumače Božiju Ljubav onako

kako im se sviđa. E, ja mislim da će svi oni koji su neprijateljstvo gajili,

mržnju, ili neko drugo zlo prema drugom čovjeku, jednog lijepog dana, doći pred

Boga… (Ovdje sam morala da prekinem jer se oglasila sirena. Baš sam se

naježila, stvarno me iznenadila)… A Bog će te zaklete neprijatelje i omražene

staviti u takav položaj da shvate da od njih zavisi, samo od njih, da li će

sebi stvoriti Pakao ili Raj. Odnosno, da li će živjeti u Paklu ili Raju. Kako?

Evo ovako. Ovo ja nisam smislila, već je to sam Bog, izgleda, davno već šapnuo

nekom svom izabranom čovjeku. Bog je morao da prenese svoju pouku ljudima, samo

od njih zavisi hoće li da je prihvate ili ne. E, zamislite sada ovu sliku. Bog

će ih sve smjestiti za jedan dugački, dugački stol. S jedne strane će staviti

jedne, a s druge njihove omražene neprijatelje. Sve jedan naspram drugog, one

koji su mrzili jedni druge, ubili jedni druge, i došli su pred Boga. Oni će

biti vezani za svoje stolice a za desnu ruku će svakom vezati dugačku kašiku

kojom može doseći onog drugog sa suprotne strane stola. Sto je dovoljno širok a

po sredini stola poredana je bogata svakojaka hrana, sve najbolje poslastice.

Niko od njih ne može rukom dohvatiti ništa, samo kašikom kojom može da zagrabi što

god želi, a ni kašikom ne može dohvatiti onog do sebe. Sada im Bog kaže: „Pred

svakim od vas je izbor i zavisi samo od vas, ponavljam, samo od vas svakog ponaosob,

hoće li nastaviti živjeti u Paklu ili Raju. Sve što vam treba tu je, pa

izvolite.“ Zamislite sada… Mnogi škrguću zubima, rado bi premlatili onog s

druge strane, ili ga još jednom ponovo ubili. Gledaju se ispod oka, ili

izbjegavaju da gledaju, skreću pogled na sve strane samo da ne vide tu nakazu

ispred sebe, tog omrznutog stvora kojeg su nekad sreli u životu. Neki ne mogu

da izdrže već zamahuju kašikom da udare onog s druge strane, ali ih anđeli

sprečavaju u tome, u vazduhu zaustavljaju njihovu kašiku. Vrijeme prolazi, svi

su već bili gladni, a sada su još gladniji. Mnogi pokušavaju da nekako donesu

hranu do svojih usta, ali im nikako ne polazi za rukom. Svi zaprepašćeno

shvataju da njihov život sada zavisi od onog s druge strane, od njihovog

omrznutog neprijatelja. Samo ih on, taj mrski čovjek s druge strane, može

nahraniti. Ali, shvataju još jednu stvar, da i život onih drugih, s druge

strane, zavisi od njihove milosti.  Glad je sve veća i veća, stomak počinje da ih boli,

a Bog je rekao da ne mogu ponovo umrijeti, samo će patiti. O, kakva borba tu počinje

da se vodi, borba u duši svakog posebno. Svako se počinje preispitivati, kolika je njegova

mržnja prema onom drugom, zašto ga mrzi, da li bi mogao pokušati da mu pruži kašiku hrane,

možda će se i on smilovati pa mu uzvratiti milošću. Ma hajde, učiniće on to

radi sebe, ne radi njega, da spasi sebe ovih muka gladi.  A onaj drugi moraće mu

uzvratiti milošću, jer neće imati ko drugi da ga hrani. I tako, odjednom,  vide se prve

ispružene kašike hrane prema onom drugom s druge strane stola. Ima onih koji odmah

prihvate i odmah uzvrate, a vidite i one, tvrdokorne, koji okreću glavu, neće da uzmu hranu.

Misle, patim ja, ali patiš i ti, ma važno mi je da ti što duže i što više patiš. Svaka bi im

kazna bila podnošljivija od ove da hrane svog najgoreg neprijatelja. Ali, odjednom

počinjete da čujete i molbe za oprost  i izvinjenja, ispočetka tiho i usiljeno, a onda sve

ubjedljivije iz pune duše i potpunim pokajanjem. Ima onih koji misle, ma sada moram

da te hranim da bih sebe spasio muka, a čim izađem odavde, pokazaću ti tvoga boga.

Zaboravljaju da Bog čuje pa ih odmah upozorava da On sve vidi i sve zna.

Slobodni mogu postati samo, kada ono što rade budu radili srcem.

I tako, počinju se čuti i prva pitanja i prvi razgovori, bojažljivi, kratki, i često se mogu

čuti riječi „oprosti“ i „hvala“. Vide se i prvi osmijesi na licima koja više ne izgledaju

ispaćeno kao prije. Čuju se i prva interesovanja za onog drugog, kako je i kako se osjeća.

I tako, malo po malo, polako postaju prijatelji, dojučerašnji zakleti neprijatelji. A sve je

počelo time da su morali da se brinu jedni za druge da bi sami opstali. To je

zakon kojem ih je eto, tek Bog sam naučio. Svi se čude zašto su se ranije

toliko mrzili, a mogli su da žive u Raju i dole na Zemlji. Polako, jedan par za

drugim, kad se Bog uvjerio da su naučili lekciju i da se nikada više neće

vratiti natrag, postaju slobodni da žive u Raju. Najduže su se mučili oni

najokorjeliji, kojima je jako teško bilo shvatiti sopstvenu grešku. I kad je

posljednji par naučio lekciju i Bog ih pusti na slobodu, pogleda svojim

prodornim očima na daleku malu Zemlju i vidje još uvijek bacaju rakete jedni na

druge. Lagano mahnu glavom i reče svom anđelu: „Kako je zaveden i zaslijepljen

ovaj ljudski rod kojeg stvorih, mnogi će još, morati proći moju lekciju. Ko još

voli da živi u paklu.“ Anđeo se samo nasmiješi.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s