Marjan Hajnal

NA VRELU BOSNE 2007 A

NA NERETVI KONJIC

SAMSUNG

S meni svojstvenom rasijanošću i nepridavanjem posebne pažnje nečemu što bi drugome moglo biti značajno, olako pređoh preko riječi svog kolege iz studentskih dana koji jednom dok smo na dužoj pauzi između predavanja sjedili pored Miljacke neočekivano reče: „Konjic je najljepši grad na svijetu“. Dalekom periferijom galaksije mojih refleksija o apsurdu samo je prostrujala jedva zamjetljiva misao „Pa i moje Visoko je lijepo“. Svakom čovjeku je njegov zavičaj drag i lijep.

Kroz Konjic sam prolazio mnogo puta pod teškim rancem na putu za Prenj, tako da za doživljaj grada nisam imao puno vremena na raspolaganju. Tek kada sam posjetio mezar svog profesora Kasima Prohića, nakon što sam se vratio sa odsluženja vojnog roka 1984., osmotrih položaj grada ukotvljenog uz Neretvu. I tada više usput pomislih, doista, lijep grad.

Trideset godina kasnije, jednog lijepog jutra minulog augusta stigoh lijenim vozom u Konjic s namjerom da se susretnem sa prijateljem. Slaba je bila vidljivost pa me putovanje preko zamagljenog Ivana nije posebno oduševilo, kao ni voz koji me ni po čemu nije podsjetio na neki brzi u koji onomad žureći greškom sjedoh i zbog vozarskog studentskog umora zaspah, pa se u već noćnim satima umjesto u Visokom obreh u Konjicu.

Imao sam dovoljno čekati do susreta sa prijateljem te se popeh ponovo do mezarja da još jednom odam poštu profesoru Prohiću. Prerano, kao i moja majka, ode sa napunjenih 47. Nedalekog od njegovog počivališta, pokrivenog već dobro nagriženom pločom, neobičan, kao kalemljen, nišan hodoljuba Zulfikara-Zuke Džumhura. Slova se već teško naziru, kao da nikome nije važno ime velikog putopisca. A bliže cesti tužna ljepota spomenika mlade dr. Sunaj Prohić koja proživje tek trideset.

Dan je poslije toga tekao mirno, kao i oplićala, ali ništa manje dostojanstvena, tirkizna Neretva. Napravih nekoliko panoramskih snimaka mosta, doista, kao vilin konjic lebdi nad rijekom, i provedoh ugodnih nekoliko sati u društvu novostečenog prijatelja Dževada Kadića. Spomenuh mu svoj nešto promijenjeni plan, da sam se trebao susresti sa još jednom prijateljicom, na što moj srdačni domaćin predloži da je potražimo, budući da je poznavao gospođu. I tako, nakon nešto kraćeg raspitivanja, ispostavilo se da moja prijateljica stanuje nedaleko od kuće u kojoj je živjela majka mog strpljivog i blagonaklonog vodiča. Do koje mjere je to požrtvovan i predusretljiv  Konjičanin govori i primjer da mu nije bilo teško doći po mene u Sarajevo da bismo otputovali do Mrkonjić-Grada, Varcar-Vakufa, u posjetu zajedničkom prijatelju Ibrahimu Haliloviću, i vratimo se istog dana.

SAMSUNG

Dževad Kadić i Ibrahim Halilović ispred zatvorenog i propadanju prepuštenog Muzeja ZAVNOBIH-a u Mrkonjiću/Varcar-Vakufu

Moguće je da smo Dževad i ja pozvonili u ne baš zgodan čas, nepristojno nenajavljeni, ali nakon što smo znatiželjno i bez uobičajenog pitanja osmotreni kroz špijunku, vrata se otvoriše i dočekaše nas dva osmijeha, jedan pseći, od skora usvojenog Astora, i široki osmijeh malo snene ali iskrene i očito uvijek spremne dobrodošlice Mirjane Kapetanović.

Navikla je Mirjana, u ratu, kad joj je kuća bila prepuna izbjeglica, na razne posjetioce, zvane i neznane, namjernike i slučajno naišle, pa ostale na neodređeno. I nikad kuća nije bila tijesna, ni kad se nije imalo gdje čestito ispružiti. A hrane često ni otkuda. Ispriča nam Mirjana o najtežem danu, kad je kuća bila tako prepuna, a prosjakinja došla da zamoli za malo brašna. Kratko je razmišljala Mirjana i dade prosjakinji posljednje što je imala. Ali, dobročinstva ne čekaju dugo na uzvratan odgovor. Još se prosjakinja nije ni spustila do izlaza kad neki momci pozvoniše tražeći Mirjanu, da siđe dolje i preuzme što je kamionom stiglo za nju i njene goste. Još jedan dokaz da dobra djela ne ostaju neuzvraćena. Velik je Bog i milostiv. Kad je Mirjani bilo najteže, u danima bolesti, bilo je dežurnih anđela da bdiju nad zaštitnicom izbjeglih, ubogih i siromašnih.

Mirjana

Mirjana Kapetanović

Na polasku, dobismo na poklon po dvije knjige, „Moja Radava“ i „Priče ispod Prenja“, naravno, sa Mirjaninom posvetom. Uz topli ispraćaj i obećanje da ćemo se opet uskoro susresti. Nije Mirjanu razočaralo što u ruci ni jednog od dva kavalira ne bi ni običan cvijet. Velika duša razumije sve, a najbolje mušku bahatost, makar i slučajnu, a svi kažemo, nema slučajnosti.

Zahvaljujući knjigama, druženje sa Mirjanom se nastavilo. Čitao sam malo u Sarajevu, malo u Bijelom Polju, Višegradu, putovale knjige sa mnom i doputovale preko mora, do drevne antičke, kažu, i najstarije luke na svijetu, Jafo. I danas, nakon dva mjeseca, pročitah i drugu knjigu, obogaćen i, nekako postiđen, tom rijetkom ljepotom ljudske duše.

Hvala Mirjana! O knjigama samim… Dok se još malo razbude talasi nabujale Neretve i donesu inspiraciju do obala tel-avivskih plaža.

A o Konjicu, nakon što sam malo proputovao i vidio nešto od svijeta, mogao bih se složiti sa kolegom iz studentskih dana, da je to najljepši grad, ili, bar među najljepšim. I sam Prenj bi bio dovoljan, a uz njega, noćobdiju i vječiti izazov planinarima, tu je njegova prva nenadmašna pratilja, čarobnica zelenog pogleda, Neretva.

Ljepotu svakog mjesta čine duševno lijepi ljudi, njihova unutarnja čistota i dobrota. Koliko bi tek bilo te ljepote da je u ratnom vihoru sačuvan sam grad Konjic? S njim su stradavale i duše. Zgrade se mogu popraviti, sagraditi novi most, ali, na dušama ostaju trajni, bar ovovjeki, ožiljci. Sasvim uzaludni, bespotrebni. Svi već uviđaju to. Osim oni najokorjeliji, njima zla nikad dosta. Teorija apsurda prati pad čovjekovog uma. Koliko sreće bi bilo da ta teorija nije nikome ni potrebna?

Nejasno mi je dugo bilo zašto je Zubac Pero nazva Ždrebicom? Sada savršeno jasno znam. Propustih toliko željeni i pripremani rafting, no, Neretva zna čekati. Na kraju, sjećam se nje od prije pedeset i nešto godina, dok još nije bila zarobljena branama, njene opojne divljine kod Aleksinog Hana, njenih mirisa, dugih lelujavih algi u opasnim bukovima. Eh, čovjek, čovjek. Šta sve sebi dopušta. Ukrotiti Ždrebicu? Samo misli da je uspio. Ko bi nju još obuzdao? Naći će voda uvijek sebi oduška da provali, podivlja, potopi, a one suviše hrabre i neoprezne ponekad i utopi i odnese, da ih traže dok ih ne nađu, a počesto i ne pronađu. Rijeka daje, rijeka i uzima.

SAMSUNGSAMSUNGSAMSUNG SAMSUNG

SAMSUNG

SAMSUNGSAMSUNGSAMSUNGSAMSUNGSAMSUNGSAMSUNG

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s