Mirjana Kapetanović

Mirjana

ŠUMOLJUBLJE

Od šume u zimu, proljeće i ljeto za nijansu više volim šumu u jesen, oktobar mjesec. Tek u ovom mjesecu počinjemo shvatati veličinu Božjeg stvaranja i maštovitosti u nijansama ljepote. Pokušajte bar približno odogonetnuti sve boje koje nam oktobarska, bjelogorična šuma nudi, odustat ćete nakon sto i neke nijanse zelene, a gje su ostale…

10626544_640110132772815_4056592716085429263_n   Volim jesenji vjetar u šumi. Tek ovdje vidimo njegovu pravu svrhu i moć, kada se zavuče u još bujne šarene krošnje, fijuče, cvili, moćno zatrese svako stablo u šumi i cijelu šumu odjednom, a spektar boja leti i pada na tlo, već prekriveno šarenim lisnim tepihom.

1374747_593635940700135_819840855_nSunčani dan, zapadni vjetar, moćan, razigran, danas me odmami u šumu. Nosim korpicu za svaki slučaj. Znam da nakon ovako mnogo sunčanih dana moj redovni ulov gljiva neće biti kao predhodnih dana, ali isto tako znam da mi šuma uvijek spremi neki poklon. Sa šumama sam uvijek imala neki poseban odnos.

Gljiva 1

Gljiva 2

Oduvijek sam je smatrala jednim velikim bićem i nekako sam pažljivo po šumi hodila, pazeći da je ničim ne uznemirim. Ima nekoliko godina ili sam duhovno dozrela ili sam skroz prolupala, sve zavisi kako ko na to gleda, a mene baš i briga, ja radim po svom, prije nego uđem u šumu, jasno i glasno joj se obratim kao dobrom domaćinu na pragu kuće, i kažem „ šumo, moja šumice, mnogih bića majčice, primi me u svoje

539669_598775380186191_4870590_n

okrilje, ako odlučiš da mi ponudiš neki poklon, rado ću ga uzeti, a ja ti obećavam da ni jedno tvoje biće neću namjerno uznemiriti i povrijediti..hvala ti!“.. i nakon toga uđem sa dubokim poštovanjem u šumu. Zanimljivo, nedavno tek pročitah knjigu o drevnim slovenskim bogovima i tamo pročitah sve poznato o bogu Velesu ili Volosu, neki ga još zovu Gospodarem šume. Smatralo se da je taj dobri slavenski bog bio bog životinja, polja i šuma, odnosno plodnosti, vegetacije i života u najširem smislu. I sada se pitam nisam li nekako pročitala utisnutu informaciju u svoj slavenski genetski kod o postojanju tog drevnog boga i njemu se sve vrijeme molila u šumi. Kako god, ja se prepustim šumi i kažem, vodi me!

Zanimljivo, tumaram, reklo bi se nasumice i uvijek budem dovedena do najljepšeg i najbogatijeg nalazišta gljiva, ili drugih plodova. Danas nije bilo gljiva. Nisam razočarana, mnogo sam ih ubrala zadnjih dana i zahvalih se šumi na darovima. Vjetar je duvao, sunce nalazilo uske prolaze kroz ogromne, desetometarske bukve i hrastove, još gusto olistale sada već šarenom krošnjom, opalo lišće šušti pod nogama, suhe grančice pucketaju. Na samo desetak metara od mene brz pokret i obradovah se kada prepoznah vitki obris srne, jedne od četiri člana šumske porodice ovih prekrasnih životinja.

10686602_828456530507966_82970752256417843_n

Znam da će se pojaviti i ježurka ježić kojeg uvijek sretnem u određenom dijelu šume. Po ljuskama od oraha koje nalazim ispod drveća, slutim prisustvo vjeverica, ali se ne daju mom oku. Sretnem lisicu, malenog žutog tijela, lepršavog repa, i hitrog zečića. Radujem se tim šumskim susretima. Osluškujem pjev ptica kojih ovdje u Kozjanskom kraju u Sloveniji ima vrlo rijetkih, čak i jedinstvenih vrsta. Dugorepi djetlić kucka mi iznad glave na nekih pet metara u vis. Zastajem da ga vidim. Čudo ljepote i spretnosti. Vodi me šumica svojim stazama, prepuštam se i nastojim u pogled ugurati što više ljepote odjednom. Pod nogama osjetim nešto drugačiju podlogu..bockave čahure. Kesten! Na glas rekoh obradovana. Kesten u šumi…ne onaj na pijaci, nabacan na hrpu, sa napisanom cijenom, nego kesten..iz davnog djetinjstva.

unnamed (2)

Imala sam ne više od pet godina. Tata je jedne oktobarske, isto ovako sunčane i lijepe, neradne subote, rekao, onim svečanim glasom, kojim je najavljivao nešto značajno:“ Idemo danas u Obre u kestene!“ Da je rekao Nju Jork, Tokio, Havaji..manje bih se obradovala.

547840_595476580516071_758166757_n

Obri su mjesto tatinog rođenja, na desnoj obali velikog Jablaničkog jezera. Do tamo se putovalo prvo vozom ili autobusom do Ostrošca, a onda bi se spuštali do blatnjave obale Jablaničkog jezera, zviždukom, oštrim, dugim pozivali bi čamdžiju koji je trenutno bio slobodan, kratko bi tata sa njim pregovarao o cijeni prijevoza i onda bi se svi mi, nas petoro smještali na izlizane klupice širokog čamca, čamdžija trzajem palio pentu na naftu, ona bi zabrektala ratatratatara i motor je upalio, okretom ručice naš vozar dodaje gas, usmjerava kljun čamca ka sredini jezera i mi krećemo.

   Jabl 3 Jabl 2

Oštro čamac sječe, tamnu od velike dubine, vodu, kratko se zabavljam gledajući talasiće koji se stvaraju oko čamca, a onda očekujem tatinu priču. Uvijek bi nam objašnjavao da se evo sada vozimo tačno iznad starog Ostrošca, koji je bio ne selo kao sada, nego varošica, općina, sa svim sadržajima koje treba da ima jedan gradić. „Evo ovdje, tačno ispod je nekada bila željeznička stanica i restauracija, tu su gospoda sa damama izlazili na malinovac i ćevapčiće, a evo sada se vozimo iznad zgrade Općine, evo još malo i prijeći ćemo preko moje škole, a blizu škole bio mostić, sa njega smo nekada skakali u Neretvu. „ Vozimo se tom silnom vodurinom i ja ne vidim vodu nego dame i gospodu i restauraciju iz koje se vidi kada pišteći prolaze dugi vozovi sa crnom, parnom lokomotivom, a ćevapčići se peku na roštilju u bašti dok gospoda ispija malinovac.

10583891_807342735952679_7420506729146186160_n

I negdje vidim musavu dječurliju kako se naguravaju na ogradi tog nevidljivog mosta, skaču u Neretvu, čiji tok je uništen, prekriven ovim ogromnim jezerom… „Tata, a kako je nastalo ovo jezero?“ – sjetim se da upitam. „Umjetno, napravljeno, pregradili Neretvu i sve potopili!“ „Ko?“- vrisnem užasnuta. „Vlast!“- bez objašnjavanja odgovori tata, a ja se ne usudih više pitati. Ostade mi vlast neka strašna riječ, neobjašnjiva, nešto što uništava škole i dame i gospodu i željezničke restauracije, i mostove, a najstrašnije od svega, Neretvu…

Još opterećena pitanjima bez odgovora klipšem uz brdo za ocem i majkom. Nakon pola sata pješačenja stižemo u Gaj. Gaj je šuma kestenovih stabala, koje je moj deda Vojka posadio svojim rukama tamo neke davne 1922. godine, kada je kao mlad, tek oženjen čovjek došao iz Mostara u ovaj kraj da stvara vlastitu familiju, stiče i namiče. Moji su bili trgovci, a pradjed Milan poslanik u Mostarskom srezu, kraljevine SHS. Bilo je to vrijeme poslijeratno, vrijeme nove države nastale nakon pada velike Austrougarske, vrijeme ogromnih društvenih prelamanja. Moj pradjed je bio veoma poštovan čovjek i cijenjen političar. Voljeli su ga ljudi svih vjera i nacija.

1385216_654027654629318_1623632041_n

Tako srete svog velikog prijatelja bega Ajanovića iz Repovaca u Mostaru, te uz kahvu eglen po eglen, beg, uznemiren novim političkim previranjima, upita mog pradjeda Milana da li zna šta se sprema begovatima i aginlucima. Ne znam da li je otkrio veliku državnu tajnu, ali otkri prijatelju da se sprema jedna od agrarnih reformi kojim bi se ograničila imovina nad zemljom dotadašnjim vlasnicima begovima i agama. Šta da radi, vidjelo se na snuždenom begu šta misli. Imanje je kod njega veliko, srezaće mu ga, vlast je vlast, oteti, bolje rečeno. Treba djelovati, što prije. I odluči beg. „Milane, pobratime moj, bi li ti kupio moje imanje u Obrima?“ Nađe se zatečen tim pitanjem moj pradjed. Nije mu na um padalo da kupuje, a opet ovakva se ponuda ne dobija često. Kako tako, dok su pojeli još po porciju vrućeg bureka, dvojica pobratima se rukovaše i zaključiše usmeni, a nekoliko dana kasnije i pismeni ugovor o prodaji imanja u Obrima. Moj djed i baka su se taman vjenčali i potajno sanjali da se osamostale, a kao dar sa neba dođe im tog dana otac i reče da se pakuju i sele u Obre kod Ostrošca. U ono vrijeme to je bilo hrabro i daleko od zavičaja, ali to ni malo nije umanjilo radost mladog para. I čim se doselio moj dobri Vojka, odluči da zasadi mlade kestenove, čuo je da dobro rađaju u ovom, inače blagorodnom kraju. I novu kuću je sazidao, vinograd zasadio, šljive, jabuke, kruške…narađali djece moji preci, stekli i namakli. Kestenov gaj rastao i obilato rađao svake godine. Bilo kestena i za domaće i za prodaju u dalekom Dubrovniku gdje je djed vozom odvozio voće iz Lisičićkih i Klišanskih voćnjaka, prodavao, a nazad dovozio „prtokale“ kako je nazivao narandže. Lijepo je posao išao, a onda poče rat. Smjenjivale se vojske na kazanu kod mog djeda, partizani jer je djedova kuća sigurna i gostoljubiva, ustaše, jer je bolje ko jedinog Srbina u kraju objedovati da se ne pravi šteta „svojima“, četnici opet, jer je jedini Srbin, a ko će koga ko svoj svoga..elem nahrani se moj djed vojski. Tri puta ga izvodili na strijeljanje u taj njegov Gaj. Prvi put ustaše, spasili ga komšije domobrani, drugi put Talijani, spasili ga četnici, treći put Švabe, zapucali partizani, deda kutarisao glavu, a Gaj mu gotovo, pa omrznu, nije šala tri puta u njemu gledati smrti u oči. I onda bi Bitka na Neretvi, 4. Ofanziva, tifusari dođoše u selo, moja ih baka liječila, njegovala, pa i sama dobila tifus. I njeno četvoro djece. Za jednu noć umrije joj troje, četvrto sljedećeg dana, a ona sama jedva glavu izvuče, zauvijek ostade bez kose.

10653868_639672519483243_3949092416647363368_n

Završio se rat i opet nova vlast, nova politika, umjesto agrarnih reformi, eksproprijacija eksproprijatora. Priča se o velikom jezeru koje će potopiti cijelu plodnu dolinu Neretve. Narod zbunjen, nova vlast nemilosrdna, narod nije važan važni su veliki ciljevi. Struja je potrebna mladoj državi, a to što će jedan kraj biti zauvijek potopljen uništen, manje je važno. Za agitaciju među narodom treba vlast poštovane ljude. Moj deda Vojka je prepoznat kao takav. Ali on ne želi govoriti nešto sa čim se ni sam ne slaže, ne želi „gladiti niz dlaku“ vlasti koja ga nagovara da laže svom narodu u „ime narodne vlasti“. Prijete mu zatvorom, ucjenjuju ga, nema mira ni danju ni noću. I onda naglo odluči…ostavlja sve što je stekao svom bratu, a sam potrpa malo stvari i porodicu na „voz bez voznog reda“ i krenu u kolonizaciju, u Banat. Zadnji put je otišao u svoj Gaj i kukao kao majka nad djetetom, kao sinja kukavica, istjeran iz svoga doma, po volji vlasti, utjeran silom u dom starosjedilaca Nijemaca Banatskih, otjeranih iz svojih domova po volji iste vlasti. Mnogo zla, mnogo nasilnog presađivanja, a sve u ime „naroda i vlasti“.
Svake godine moj tata je dolazio u taj dedin Gaj, po kestene, koje je onda pakovao u kartonski paket, obmotavao plavim pak papirom, pečatio crvenim pečatnjakom i slao u Ravni Topolovac, Banat, Vojvodina, u ulicu Konjičku, onome koji je posadio svako stablo u tom Gaju. I čekao je tužni starac nestrpljivo taj paket, sa okusom Hercegovine, svoje zemlje, sa okusom kamena i Neretve, slatkoćom zavičaja i gorčinom vlasti i vladara.

kesteni_cijela

Kupim danas kestene u pitomoj šumi Slovenačkoj, a pred očima mi Gaj u Obrima, moj tata, deda Vojka…Onaj koji je sadio šumu kestenova. Eto odakle mi ti geni šumoljubca, odakle mi poštovanje za šumu, majku mnogih bića, eto zašto sam radije šumsko biće nego posjetilac predizbornih skupova na kojima se bira neka nova vlast, sa novim idejama zbog kojih na kraju uvijek strada krajnji u hranidbenom lancu, obični čovjek, željan mirnog života, u svom i na svom. Ja glasam za šumu, ja sam šumoljubac.

1374372_599810020082727_1734192028_n

MIRJANA KAPETANOVIĆ

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s