Vegetarijanstvo u religijama svijeta – Kršćanstvo

Vegetarijanstvo u religijama svijeta – Kršćanstvo 

 

“Prestanite rušiti Božje djelo samo zbog jela.” – Rimljanima 14:20

12334

Premda se Novi zavjet gotovo isključivo usredotočuje na Isusa, malo se zna o tome što je on jeo. Međutim, bilo je mnogo ranih kršćana i kroničara kršćanske tradicije koji su podržavali vegetarijanstvo, uključujući i takve mudre glave kao što su sv. Jeronim, Tertullian, sv. Ivan Krizostom, sv. Benedikt, Klement, Eusebije, Plinije, Papijas, Kiprijan, Pantaenije i John Wesley, da nabrojimo neke. Poput Isusa i biblijskih proroka, riječima i djelom poučavali su kako se milosrđe i samilost trebaju proširiti na sva stvorenja – a to je daleko obuhvatnija definicija od one koje se danas drži većina kršćana.

Biblija – zajedno sa Starim zavjetom (jer kršćanstvo vuče korijene iz judaizma) – predstavlja najbolje mjesto na kojem trebamo početi sa izučavanjem kršćanstva i vegetarijanstva. Stari zavjet se uglavnom bavi događanjima u kojima Bog Jevrejima prvo daje zakone a potom ih, zbog njihova kršenja, kažnjava. Novi zavjet prikazuje Isusa kako Božji oprost podaruje istinskim pokajanicima i pritom ističe da je prva i najvažnija zapovijed – ljubi Gospodina svog svim srcem, umom i dušom svojom.

Pa ipak, povijest nam pokazuje kako se ova zapovijed rijetko slijedila, dok Stari zavjet bilježi da je Bog često davao ustupke i ublažavao određene zakone, nastojeći ohrabriti prekršitelje da barem djelomično slijede Njegove zapovijedi i tako postupno razviju ljubav prema Njemu. Ali izvorni zakon o ishrani otkriva čemu je Bog dao prednost:

“Evo, dao sam vam svo bilje što se po svoj zemlji sjemeni, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu… Tad Bog pogleda sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma…” (Postanak, 1:29,31)

Ako je Bog vidio da je Njegov izvorni zakon o ishrani bio “veoma dobar”, zašto je kasnije dao toliko mnogo uputa za jedenje mesa? Prema Ponovljenom zakonu, bilo je to iz samilosti prema “pohotnim Izraelićanima”: “Kad raširi Bog tvoj međe tvoje, kao što ti je kazao, ako rečeš: da jedem mesa, kad duša tvoja želi da jede mesa, jedi mesa po svoj želji duše svoje.” (Pon.zak12:20)

Neki ljudi obrazlažu kako Postanak 9:3 dopušta ljudima jesti meso: “Što se god miče i živi, neka vam bude za jelo.” Ali to je važilo za vrijeme velikog potopa, kad je Noi bila pružena olakšica u velikoj krizi. Budući da je svo bilje bilo uništeno, Bog je uistinu pružio Noi svojevrsni ustupak – ne zapovijed – da jede meso. Međutim, trebamo zapamtiti kako je idealna hrana već ranije dana, i Bog je za nju rekao da je “veoma dobra”. Te riječi nisu nikad upotrijebljene u kasnijim opisima mesne hrane. Ustvari, već u sljedećem stihu (Postanak 9:4), nakon što je dao dopuštenje da se može jesti sve što se miče, Bog nas još jednom podsjeća kako je najbolje ne jesti meso, ili barem ne krv: “Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv.” A odmah zatim, u narednom stihu jasno kaže kako će ljude koji ubijaju životinje za uzvrat ubiti ta ista stvorenja: “Jer dušu ću vašu iskati, iz ruke svakog stvora kojeg ubijate… “

Zapravo, neki učenjaci primjećuju da kad je Noi bilo dano dopuštenje da jede meso, točna grčka riječ upotrijebljena u Septauginti bila je herpeton, što doslovce znači “gmaz”. Dakle, kad nije bilo nikakve druge hrane, Bog mu je dao dopuštenje jesti rakove i mekušce, kao što su školjke, jastozi i puževi. A to je, pak, više u skadu sa Postankom 9:4, koji Noi zabranjuje jesti toplokrvne životinje i krv njihovu (bila su mu dopuštena samo hladnokrvna stvorenja) – i to jedino privremeno, kao ustupak.

Kao što autor Joseph Benson kaže: “Trebamo primijetiti kako zabrana o jedenju krvi, dana Noi i svim njegovim potomcima, te ponovljena Izraelićanima… nije nikad bila opozvana. Naprotiv, bila je potvrđena Novim zavjetom, Djela XV; dakle, radi se o trajnoj obvezi.”

Kršćanski teolog Etienne de Courcelles (1586-1659) bio je uvjeren da su Apostoli time obeshrabrili, ako ne jedenje mesa, onda barem konzumiranje njegove krvi: “Premda neki od naše braće smatraju kako je zločin proliti ljudsku krv, ne misle tako o jedenju životinja i njihove krvi. Apostoli su, svojim propisima, željeli ukloniti neznanje takvih osoba.” Bilo je mnogo osoba koje su prozborile o toj temi, i povijest bilježi kako je, kad su rani kršćani bili optuženi za jedenje djece, jedna žena imenom Biblis (177 g. n. e.) prosvjedovala: “Kako bi oni mogli jesti djecu, kad im čak nije dopušteno ni jesti krv nerazboritih životinja?”

Kasnije, tijekom trullanskog koncila održanog u Konstantinopolju 692 g. n. e., uspostavljeno je sljedeće pravilo:”Biblija zabranjuje jedenje životinjske krvi. Svećenika koji to čini treba kazniti uklanjanjem iz službe, a laika izopćenjem iz crkve.” Ako se na trenutak vratimo kršćanskim korijenima i tradiciji Starog zavjeta, uočit ćemo u Leviticusu 7:26 još jednu zabranu jedenja mesa: “Ni krvi ne jedite u obitavalištima svojim ni od ptice niti od kojeg živinčeta.” Mnogi ovo tumače kao zapovijed da se iz mesa izvuče krv, te da se ono ipak pojede. U Mojsijevom petoknjižju nalazimo još jednu situaciju u kojoj je Bog, kao privremeni ustupak, dopustio Izraelićanima jesti meso, ali i ovog puta zbog iznimno teških uvjeta. Nakon bijega iz Egipta, Izraelićani su četrdeset godina lutali divljinom. Bog ih je snabdio hranom u obliku manne (“glavne hrane za održavanje života”), čudesne vegetarijanske supstance koja je sadržala sve tvari potrebne tijelu. Ali, Biblija nam kaže, Izraelićanima je manna dojadila, pa im je Bog dao meso u vidu prepelica. Zašto prepelica? Leži li u tome kakvo skriveno učenje koje je Bog nastojao prenijeti?

Brojevi 11:18-34 otkrivaju odgovor. U 20. stihu, Bog im kaže: “Jedite mesa dok vam na nos ne udari i ne ogadi vam se…” A u 33. stihu saznajemo: “Ali prije nego što im meso još bijaše u zubima, udari ih pomor vrlo veliki.” Bilo im je dopušteno promijeniti hranu, ali Bog je očito bio nezadovoljan njihovim izborom. Uzgred rečeno, mjesta na kojima su pokopani ovi Izraelićani tradicionalno su poznata kao “grobovi pohote” jer željeli su nešto što im nije bilo potrebno – meso.

Stoljećima kasnije, kad je nastala mala jevrejska sekta imenom “kršćanstvo”, iz svoje je matične vjere preuzela nekolicinu stavova i tradicija, uključujući i jedenje mesa. Međutim i u judaizmu i u kršćanstvu, bilo je nekoliko vrlo značajnih iznimaka. A što se tiče ranih kršćana, vegetarijanska je tradicija u njihovim životima igrala važnu ulogu.

Vegetarijanci među kršćanima

Neki povijesni dokumenti tvrde kako su dvanaestorica Apostola, pa čak i Judina zamjena – Matija, bili vegetarijanci, te da su se rani kršćani, u cilju čistoće i milosrđa, uzdržavali od jedenja mesa. Na primjer, sv. Ivan Krizostom (345-407 g. n. e.), jedan od najistaknutijih naobraženih zagovornika kršćanstva svog vremena, piše: “Mi, vođe kršćanstva, uzdržavamo se od jedenja mesa životinja ne bismo li upokorili svoja tijela… neprirodno jedenje mesa onečišćuje osobu”

Klement Aleksandrijski (160-240 g. n. e.), učeni teoretičar rane Crkve, očito je u velikoj mjeri utjecao na Krizostoma, budući da je gotovo stotinu godina ranije zapisao: “Ali one što svijaju se oko raspaljenih trpeza, pothranjujući vlastite bolesti, shrvao je najpohlepniji demon, kojeg bez srama nazvat ću demonom želuca, najgorim od svih demona… Daleko je bolje biti sretan nego svoja tijela pretvarati u groblja za životinje. Imajući to na umu, apostol Matija jeo je sjemenje, orahe i povrće, ne meso.”

Za Klementove homilije, također napisane u drugom stoljeću, mnogi kažu da se temelje na propovijedima sv. Petra i smatraju ih, izuzimajući Bibliju, možda najranijim kršćanskim tekstovima. Homilija XII smiono izjavljuje: “Neprirodno jedenje mesa, sa svojim žrtvovanjima i nečistim gozbama, isto je tako zagađujuće kao i pogansko obožavanje zloduha, i onaj koji se njemu prepušta zapravo jede sa vragom.” Tko smo mi da bismo raspravljali sa sv. Petrom?

Nadalje, postoji jedna učena rasprava o načinu ishrane sv. Pavla, usprkos plemenitom stavu glede ishrane kojeg nalazimo u njegovim zapisima. Djela 24:5 govore o Pavlu kao pripadniku nazarećanske sekte – sekte koja je slijedila principe esena, uključujući i vegetarijanstvo. A prema dr. Edgaru Goodspeedu, u njegovoj se Povijesti ranog kršćanstva spominju “Tomina djela'” koja su nekad koristile rane kršćanske sekte. Ovi spisi opisuju da se i sv. Toma također uzdržavao od mesne hrane. U međuvremenu, istaknuti nam crkveni otac Euzebije (264-349 g. n. e.), navodeći Hegesippusa (oko 160 g. n. e.), saopćava kako se Jakov, inače od mnogih prihvaćen kao Kristov brat, također susprezao od jedenja mesa životinja.

Pa ipak, iz povijesti saznajemo kako se organizirano kršćanstvo postupno udaljilo od svojih vegetarijanskih korijena. Premda su se oci ranog kršćanstva držali bezmesne ishrane, u novije je vrijeme Rimska katolička crkva donijela odredbu po kojoj bi katolici trebali postiti barem u određene dane i uzdržavati se od konzumiranja mesa petkom (u znak sjećanja na Kristovu žrtvu). Ali čak je i to pravilo ublaženo nakon što je 1966. g. Američka katolička konferencija odlučila da se katolici trebaju uzdržavati od jedenja mesa samo petkom tokom korizme. Mnoge su rane kršćanske grupe podupirale bezmesni način života. Ustvari, pisana ostavština rane Crkve ukazuje kako jedenje mesa nije bilo službeno dopušteno sve do četvrtog stoljeća, kada je car Konstantin odlučio svoju verziju kršćanstva nametnuti svima. Tumačenje Biblije koje zagovara jedenje mesa postalo je službenom vjerom Rimske carevine, a kršćani koji su prakticirali vegetarijanstvo morali su to činiti potajno, riskirajući da budu osuđeni na smrt zbog krivovjerja. Kaže se daje Konstantin onima koje je uhvatio znao nalijevati rastopljeno olovo u usta. U srednjem je vijeku sv. Toma Akvinski (1225-1274 g. n. e.) uvjeravao kršćane kako je ubijanje životinja odobreno božanskom providnošću. Možda su njegove osobne navike utjecale na njegove stavove, jer premda je bio genij i po mnogo čemu asket, vlastiti su ga biografi okarakterizirali kao proždrljivca. Naravno, sv. Toma Akvinski je bio također poznat i po svojoj doktrini o različitim vrstama duša koje tijelo može posjedovati. Naučavao je da životinje nemaju dušu. Znakovito je da je, po njemu, nemaju ni žene. Ali ako se spomenemo kako je Crkva još ranije popustila i priznala da i žene imaju dušu, sv. Toma se na kraju nerado složio, rekavši da su za jedan stupanj iznad životinja – koje definitivno nemaju dušu. Mnogi su kršćanski vođe prihvatili to viđenje. S druge strane, ako netko uistinu studira Bibliju, neizostavno i sasvim jasno će uvidjeti kako životinje doista imaju dušu:

A svemu zvjerinju zemaljskom i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. (Postanak 1. 30)

Prema Reubenu Alcalayu, jednom od najvećih učenjaka hebrejsko -engleske lingvistike dvadesetog stoljeća i autoru Potpunog hebrejsko-engleskogrječnika, točne hebrejske riječi upotrijebljene u ovom stihu jesu nefesh (“duša”) i chayah (“živa”). Usprkos činjenici da popularna izdanja Biblije gornje riječi prevode općim terminom “život”, nastojeći tako sugerirati kako životinje ne moraju obavezno imati “dušu”, točan nam prijevod otkriva upravo suprotno: životinje sasvim sigurno imaju dušu, barem prema Bibliji. Štoviše, da bi se opisala duša ljudi pa čak i duša kukaca upotrijebljena je ta ista hebrejska riječ. Prema tome, argument po kojem životinje možda i imaju neku vrstu duše, ali da to nije ona koju imaju ljudi, ne nalazi uporišta u Bibliji.

“Ne samo vjerom”

Temeljno načelo zajedničko svim kršćanima jest iskupljenje kroz Isusa. Vjera u to da će osoba biti iskupljena kroz Isusa čini srce kršćanske doktrine, ne slijeđenje nekih određenih propisa, kakav je na primjer Mojsijev zakon (Efežanima 2:8). Zaista bi bila rijetkost naći kršćanskog učitelja koji inzistira na tome da osoba mora ili pak ne smije jesti određenu vrstu hrane, ili da dobrostivost prema životinjama doprinosi spasenju.

To je dovelo do jednog od najvećih raskola u kršćanskoj teologiji: do polemike vjera – djela. Dok mnogi smatraju kako je vjera u Isusa jedini uvjet za dostizanje Božjeg kraljevstva, bez obzira na dobra djela ili moral i etičko ponašanje, drugi drže kako spasenje mora uključiti vjeru u Isusa i dobra djela. Ideja da jedino vjera vodi iskupljenju proizlazi iz popularnog pogrešnog shvaćanja o odnosu između vjere i djela, pogrešnog shvaćanja kojeg su u potpunosti raskrinkali vel. J. Todd Ferrier iz Reda Križa i engleski zagovornik vegetarijanstva vel. V. A. Holmes-Gore.”

Prema Ferrieru i Holmes-Goreu do ove kontroverze glede vjere i djela je došlo kad su mnogi srednjevjekovni kršćanski vođe počeli posmatrati Pavlova učenja izvan njihovog povijesnog konteksta. Pavao je propovijedao Farizejima i ostalima koji nisu vjerovali u koncepciju božanske milosti kao snage koja vodi iskupljenju. Zbog toga je, poučavajući Farizeje, stavljao naglasak na “vjeru”.

Međutim vjera i djela su ono čemu Biblija uistinu poučava. Kao što Jakov kaže: “Vjera bez djela je mrtva.” (Vidi Jakov, 1. i 2. poglavlje). Prema tome, kad je Pavao rekao kako čovjek može jesti što god hoće – uključujući i meso (1. Korinćanima 8. 8) – samo je ustvari nastojao staviti naglasak na vjeru. Ako pomno proučimo Pavlovo učenje sve nam postaje mnogo jasnije, jer usprkos činjenici da uveliko ističe vjeru, u drugim nam tekstovima otkriva vrijednost kreposnih djela, uključujući i dobrostivost prema životinjama. Ustvari, Pavao je poučavao kako su kreposna djela čak i uzvišenija od vjere (1. Korinćanima 13:13). Pa ipak, vidimo kako je danas velika većina pripadnika kršćanske zajednice spremna, voljna i kadra poučavati vjeru u Isusa, ali nije tako spremna slijediti učenja koja mogu zahtijevati promjenu životnog stila.

S tim u vezi, vel. Andrew Linzey, Kapelan Sveučilišta u Essexsu, iznosi ocjenu kako su mnogi zagovornici kršćanstva zanemarili svoju dužnost vršenja kreposnih djela, posebice prema životinjama. U svojoj knjizi, Animal Rights: A Christian Assessment of Man s Treatment of Animals, on sa žaljenjem piše: “Tužno je, ali mora se priznati kako kršćani, bili oni katolici ili pripadnici drugih grupacija, nisu uspjeli stvoriti teologiju koja bi se na zadovoljavajući i moralan način odnosila prema životinjama.”

Bez obzira kako netko tumačio kasnija učenja, najraniji oblici kršćanstva (i brojne jevrejske sekte iz kojih su oni proizašli) isticali su vegetarijanski ideal. Shvatali su kako je uz vjeru, koja je nesumnjivo važna, jednako tako važno i pravilno ponašanje, odnosno “djela”. Stoga su savjesno slijedili načela spisa. Sasvim prirodno, to se odrazilo na njihovu prehranu i opći stav prema životinjama. Nazareni, therapeuti, ebioniti, gnostici i eseni svi su podržavali bezmesni način života. Montanisti, pripadnici još jedne od ranokršćanskih sekti, nisu konzumirali mesnu hranu, a to nije činio ni Tertullian, jedan od očeva rane Crkve. Između najprincipijelnijih očeva koji nisu odobravali jedenje mesa, već smo bili izdvojili Ivana Krizostoma i Klementa Aleksandrijskog, dvojicu od najutjecajnijih mislilaca rane Crkve.

Možda je Klementov najistaknutiji učenik, Origen (185-254 g. n. e.), jedan od najproduktivnijih pisaca rane Crkve, imao pravo kad je ovako okarakterizirao one koji su prihvatili jedenje mesa: “… Vjerujem da su žrtvovanje životinja izmislili oni ljudi koji su, služeći se tim izgovorom, željeli jesti meso.” (Stromata, “O žrtvovanjima”, knjiga VII)

Kasnije kršćanske sekte također su podržavale vegetarijanstvo. Ellen G. White, jedna od utemeljitelja Adventističke crkve sedmog dana, bila je vatreni vegetarijanac, kao i John Wesley, utemeljitelj metodizma. Sylvester Graham, prezbiterijanski svećenik čuven po svojim “jetkim šalama”, bio je zagovornik bezmesnog ideala, dok je William Metcalfe, pastor Engleske biblijsko-kršćanske crkve, napisao knjigu pod nazivom Apstinencija od mesa životinja (1823). Vjeruje se kako je to bila prva knjiga o vegetarijanstvu objavljena u SAD-u.

Trapisti, benediktanci i kartuzijanski redovi Rimske katoličke crkve, kao i druge kršćanske organizacije kao što je Univerzalni kršćanski gnostičkipokret i Bratstvo Roznkrojcera, svi zagovaraju vegetarijanski način života, čak iako im sljedbenici baš i nisu dosljedni tome. Danas su istaknute dvije kršćanske grupe koje marljivo rade ne bi li ukazale na značaj bezmesnog načina života za suvremenog kršćanina: Katolički znanstveni krug za dobrobit životinja i Kršćani koji pomažu životinjama i ljudima (CHAP). Iako su odlukom Ekumenskog koncila iz 1965. g. znatno ublaženi monaski propisi glede jedenja mesa, posebice za trapiste, većina ovih monaha i dalje slijedi izvorna vegetarijanska učenja. I premda se za sv. Franju ponekad kaže da nije bio dosljedan svom vegetarijanstvu, velika se većina franjevaca i dalje drži tog vida ishrane, možda zato što je sv. Franjo zaštitnik životinja i otjelovljenje iskrene ljubavi prema svim Božjim stvorenjima. Suvremeni benediktanski monah, brat David Steindl-Rast, ističe da iako se biblijska tradicija u pogledu čovjekova odnosa prema životinjama može tumačiti različito,životi svetaca ukazuju na značaj univerzalne samilosti. Brat David kaže: “Na žalost, kršćani imaju svog udjela u eksploataciji našeg okoliša i zlostavljanju životinja. Ponekad čak pokušavaju opravdati svoje zločine navodeći stihove iz Biblije, pogrešno ih vadeći iz konteksta. Ali istinski se duh tradicije može najbolje osjetiti kroz njezine svece… U nastojanju da jednog sveca razluči od drugog, kršćanska se umjetnost služi svim vrstama životinja. Sv. Menas ima dvije kamile; sv. Ulrih štakora; sv. Bridgid guske i patke; sv. Benedikt gavrana, itd. Obilježje sv. Huberta je jelen sa raspelom među rogovima. Prema legendi, ovaj je svetac bio lovac ali odustao je od tog nasilničkog života kad je u jelenu kojeg se spremao ubiti vidio Krista.'”

Ovo je upečatljiv primjer kako se u svim stvorenjima može vidjeti duh božanskog. “Naposljetku”, brat David zaključuje,”samog Krista zovu ‘Janje Božje’.”

Ponekad se zaboravlja kako bi ljubav koju je ispovijedao Krist trebala biti sveobuhvatna, odnosno odraz Gospodinove ljubavi prema svemu stvorenom. Doista, “Oče naš” počinje sa (u izvornom aramejskom): “awoon dwashmaya.” Premda se to uglavnom prevodi kao “Oče naš koji jesi na nebesima”, dosljedniji je prijevod “Naš oče sveopći koji jesi na nebesima.” Izvorni aramejski izjavljuje kako je Bog otac svih živih bića u svemiru, bez obzira na životne vrste u kojima se ona pojavljuju. Iz ovoga proizlazi da je kršćanska ljubav sveobuhvatna, i u skladu sa stupnjem do kojeg netko širi tu sveobuhvatnu ljubav, u tom mu je stupnju Bog uzvraća. Vegetarijancima je značajno što se molitva “Oče naš” nastavlja sa: “Daj nam naš kruh svagdašnji danas.”

“Ne ubij”

Najvažnije svojstvo principa samilosti i zajedničke ljubavi ogleda se u šestoj zapovijedi: Ne ubij. Premda jednostavna i izravna, ova se zapovijed rijetko tumači doslovno. Ustvari, već se tradicionalno prihvaća samo u relaciji prema ljudima. Pa ipak, točne hebrejske riječi iz Izlaska 20:13, u kojem nalazimo ovu zapovijed, jesu “lo tirtzach”. Prema Reubenu Alcalayu, riječ tirtzach ukazuje na “bilo koju vrstu ubijanja.” Stoga, u skladu sa točnim prijevodom, čovjek bi se trebao uzdržavati od ubijanja in toto. Odričnu česticu “ne” nije potrebno tumačiti. Sporna je riječ “ubij”, odnosno “ubiti”, što se obično definira kao: 1) lišiti života; 2) okončati sa nekim; 3) uništiti vitalnu ili suštinsku odliku nečega. Ako se bilo što u čemu je život može ubiti onda je to slučaj i sa životinjom; prema ovoj zapovijedi, ubijanje životinja je zabranjeno.

Život se obično definira kao odlika koja dijeli vitalno i funkcionalno biće od mrtvog tijela. Premda složen fenomen, život ispoljava svoje prisustvo preko određenih simptoma koji su isto tako uočljivi studentu svetih spisa kao i biologu. Sva živa bića prolaze kroz šest faza: rođenje, rast, održavanje, reprodukcija, starenje i smrt. Dakle, životinje se, prema čovjekovoj i Božjoj definiciji, stavljaju u kategoriju živih bića. Sve što živi može biti ubijeno, a ubiti znači prekršiti zapovijed isto tako svetu kao i sve druge: “Jer tko god drži sav zakon, a učini krivi korak u jednoj stvari, postao je prekršitelj svih. Jer Onaj koji je rekao: ‘Ne učini preljub’, rekao je i: ‘Ne ubij’. Ako dakle ne učiniš preljub, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. ” (Jakov 2:10, 11)

Mnogo toga u Starom zavjetu podržava vegetarijanstvo. Može se obrazlagati kako kršćani ne trebaju slijediti Stari zakon već samo Novi. Međutim, sam je Isus poučavao drukčije: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili proroke. Nisam došao ukinuti nego ispuniti; jer zaista vam kažem da bi prije nebo i zemlja prošli nego da na bilo koji način prođe i najmanje slovo ili jedan djelić slova iz Zakona i da se sve ne dogodi. Tko god, dakle, prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, bit će nazvan ‘najmanjim’ s obzirom na nebesko kraljevstvo.” (Matej 5:17-19)

Problemi interpretacije

Možda glavni razlog zašto bi se kršćanin odlučio “prekršiti Zakon”, usprkos biblijskoj zapovijedi o uzdržavanju od ubijanja, leži u rasprostranjenom vjerovanju kršćana da je Isus jeo meso. Ali znamo da je bio poznat kao “Kraljević Mira”, a njegovo je učenje obuhvaćalo ljubav, samilost i međusobno poštovanje na univerzalnoj razini. Teško je uskladiti krajnje pacifističku sliku Isusa sa odobrenjem o ubijanju životinja. Pa ipak, Novi zavjet opetovano navodi primjere u kojima Isus traži meso, što su mesojedi shvatili kao odobrenje za svoje vlastite prehrambene sklonosti. Međutim, pažljivim proučavanjem grčkog izvornika otkrivamo kako Isus zapravo nije tražio da mu daju “meso”. Premda engleski prijevodi evanđelja spominju “meso” devetnaest puta, originalne se riječi preciznije prijevode sa “hrana”: broma – “hrana” (upotrijebljeno četiri puta); brosimos – “ono što se može jesti” (upotrijebljeno jednom); brosis – “hrana,ili čin jedenja” (upotrijebljeno četiri puta);prosphagion – “nešto za pojesti” (upotrijebljeno jednom); trophe – “okrijepiti hranom” (upotrijebljeno šest puta); phago – “jesti” (upotrijebljeno tri puta).

Prema tome, “Imate li mesa?” (Ivan 21:5) treba čitati: “Imate li išta za jelo?” A kad evanđelje kaže kako su učenici otišli kupiti mesa (Ivan 4:8), doslovniji bi prijevod jednostavno ukazivao kako su otišli kupiti “nešto za jelo”. U svakom slučaju izvorni grčki upućuje na “hranu” u općem smislu, a ne neizbježno na “meso”.

Problem se javlja kod tumačenja izvornog materijala, prijevoda i često pogrešnih prijevoda. Mnogi su pogrešno prevedeni termini iz Biblije nelogični ili čak zabavni (npr. “Red Sea” za “Reed Sea”). Ali neki su doveli do značajnijih promjena, kao na primjer u slučajevima kad se netočna verzija prenosila stoljećima i tako postala dio biblijskog kanona. Zagovornici jedenja mesa mogu to racionalizirati kroz brojne navode, ili pogrešne navode, iz Biblije. Ali ako se u obzir uzmu kontekst i način, odnosno smisao Isusovog života, onda postaje teško, ako ne i nemoguće, uskladiti jedenje mesa sa kršćanskom vjerom.

Kršćani koji jedu meso iznose primjedbu: “Ako Biblija podupire vegetarijanstvo, kako onda tumačiti događaj sa kruhom i ribama?” Neki tumači Biblije, uzimajući u obzir Isusovu samilosnu prirodu, sugeriraju kako su “ribe” ustvari bile male rolade, kakve se i danas jedu, načinjene od podmorske biljke poznate pod imenom “riblja trava”, koja raste na Istoku. Ta se mekana riblja trava suši na suncu, melje u brašno i peče u vidu rolada. Ove su rolade bile sastavni dio prehrane drevnih Babilonaca, a mnogi ih Japanci također smatraju velikim specijalitetom. Muslimani ih preporučuju kao hranu za vjernike i, što je najvažnije, bile su popularna poslastica u Isusovo vrijeme. Pored toga, moramo uzeti u obzir i neke praktične stvari: mnogo je vjerovatnije da su se u korpama pored kruha nalazile rolade, a ne riba, koja bi se na toplom vremenu brzo pokvarila i upropastila ostalu hranu.

Također je moguće da “kruh i ribe” prije imaju simbolično nego doslovno značenje, što nije neuobičajeno u svetim tekstovima. Kruh je simbol Kristovog tijela, ili Božanske Supstance, dok je “riba” u vrijeme rane Crkve bila lozinka pod kojom su se krili kršćani ne bi li izbjegli progone. Slova grčke riječi za ribu, I-C-T-U-S,također su i početna slova naziva Iesous Christos Theou Uios Soter(‘Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj”). Riba je stoga u kršćanstvu poprimila obilježje mistične simbolike, i njezini se crteži mogu vidjeti na zidovima rimskih katakombi.

Ono što je najvažnije, u najranijim se rukopisima Novog zavjeta ne spominju ribe; čudo podrazumjeva kruh i voće, ne kruh i ribe. Tek se u kasnijim rukopisima Biblije (nakon četvrtog stoljeća) umjesto voća navode ribe. Codex Sinaiticus predstavlja najranije izdanje Novog zavjeta koje pominje ribe kao dio toga čuda. Usprkos svemu, mnogo je onih koji se ne mogu osloboditi tradicionalnog primjera sa kruhom i ribama. Za takve je ljude važno kako Isus, čak i da je jeo ribu, nije dao odobrenje drugima da to čine u njegovo ime. On je živio među ribarima i propovijedao je ribarima. Kao učitelj, morao je uzeti u obzir tko su njegovi slušatelj i i koje su okolnosti. Stoga je rekao svojim učenicima da odbace svoje ribarske mreže i umjesto toga postanu “ribari što love ljude”, ili propovjednici. Pa ipak, oni koji ističu kako je Isus jeo ribu kažu: “Isus je to radio, zašto ne bih i ja?” Ali kad razmotrimo kako je Isus žrtvovao svoj vlastiti život ne bi li propovijedao Božje slave, malo nas je spremno entuzijastično slijediti njegov primjer.

Pashalno janje

Dok je u dobro poznatoj simbolici Isus okarakteriziran kao Dobri Pastir ili pak kao Janje Božje, za kršćane vegetarijance pashalno janje predstavlja problem. Je li Posljednja večera bila pashalni objed na kojem su se Isus i Apostoli gostili janjećim mesom? Sinoptička evanđelja (prva tri) kažu kako je Posljednja večera bila pashalni objed, što bi podrazumjevalo da su Isus i njegovi sljedbenici jeli pashalno janje (Matej 26:17, Marko 16:16, Luka 22:13). Ivan, međutim, kaže kako se Posljednja večera odigrala ranije: “A kako je Isus prije praznika Pashe znao daje došao njegov čas.. .ustao je od večere i odložio svoje gornje haljine; i uzevši ručnik opasao se.” (Ivan 13:1-4) Ako je, dakle, slijed događaja bio drukčiji, onda Posljednja večera nije bila pashalni objed. U svojoj odličnoj knjizi, Why Kill for Food?, engleski povjesničar Geoffrey Rudd analizira problem pashalnog janjeta na sljedeći način. Posljednja se večera odigrala u četvrtak navečer; raspeće odmah narednog dana, u petak. Međutim, prema jevrejskom viđenju ta su se dva događaja odigrala istog dana, budući da jevrejski puni dan otpočinje u suton prethodne večeri. Naravno, time se stvara poprilična zbrka. U devetnaestom poglavlju svog evanđelja, Ivan kaže da se raspeće odigralo u dan priprema za Pashu, a to bi bilo u četvrtak. Kasnije, u 31. stihu, kaže kako Isusovo tijelo nije bilo ostavljeno na križu jer “dan tog sabata bio je veliki.” Drugim riječima, Pasha, na sabat, otpočela je u suton tog petka, nakon raspeća.

Premda prva tri evanđelja proturječe Ivanovoj verziji, koju većina izučavatelja Biblije smatra točnim prikazom, na drugim je stranicama podržavaju. Na primjer, uMateju 26:5 svećenici kažu kako neće ubiti Isusa tijekom praznika “da ne izbije pobuna u narodu.” S druge strane, Evanđelje po Mateju na jednom drugom mjestu navodi kako su se posljednja večera i raspeće odigrali u dan Pashe. Pored toga, mora se napomenuti kako po talmudskom običaju ne bi bilo ni govora o održavanju suđenja i smaknuću ljudi na prve i najsvetije dane Pashe.

Budući daje Pasha isto tako sveta kao i sabat, u slučaju da je otpočela Jevreji ne bi nosili oružje (Marko 14:43, 47), niti bi kupovali platno i mirisne tvari za ukop (Marko 15:46, Luka 23:56). Konačno, žurba sa kojom su učenici položili Isusa u grob potpuno je u skladu sa njihovom željom da njegovo tijelo skinu sa križa prije početka Pashe (Marko 15:42-46). Ustvari, janje se u svemu ovome ističe po svojoj nenazočnosti: nije čak nikad ni pomenuto u vezi sa posljednjom večerom. J. A. Gleizes, povjesničar Biblije, sugerira kako je Isus, uzimajući kruh i vino umjesto mesa i krvi, u božanskoj žrtvi navijestio novi savez između čovjeka i Boga, “istinsko pomirenje sa svim Njegovim stvorenjima.” Da je Isus bio mesojed, upotrijebio bi janje a ne kruh kao simbol Božanske muke, pri kojoj se Janje Božje žrtvuje zbog grijeha svijeta. Svi dokazi ukazuju kako posljednja večera nije bila pashalni objed sa svojom tradicionalnom janjetinom. Naprotiv, radilo se o “oproštajnom objedu” kojeg je Isus s ljubavlju podijelio sa svojim učenicima. To mišljenje je iznio i pokojni vel. Charles Gore, oksfordski biskup: “Smatramo da je Ivan u pravu kad ispravlja Marka u pogledu prirode posljednje večere. Nije se radilo o pashalnom objedu, već o oproštajnoj večeri koju je Isus podijelio sa svojim učenicima. Uz to, prikaz same večere ni u kojem slučaju ne upućuje na obred kakvog zahtjeva pashalni objed.”

Zaključak

Na temelju vjernih prijevoda najranijih kršćanskih tekstova, ne nalazimo niti jednog primjera, ili slučaja, u kojem se jedenje mesa oprašta ili prihvaća. Većina se kasnijeg kršćanskog racionaliziranja o konzumiranju mesa zasniva na pogrešnim prijevodima ili pak na doslovnom tumačenju općih kršćanskih simbola koje je trebalo posmatrati u figurativnom smislu. Ključni je element, naravno, interpretacija, pa osoba stoga mora prosuditi kakva su bila Isusova djela i djela njegovih učenika, ne bi li vidjela jesu li ona u ikakvoj vezi sa mesnom prehranom. Nadalje, rani kršćanski oci i sekte prakticirali su strogo vegetarijanstvo. Prema tome, ako se oslonimo na pažljivo prevedene biblijske tekstove, te iz šire perspektive osmotrimo Isusovo učenje i uzmemo u obzir jasno naučavanje ranih kršćana, vidjet ćemo kako svi podupiru vegetarijanstvo. Ovaj ideal o skladnom životu u zajednici sa svim Božjim stvorenjima prekrasno je u jednoj svojoj pjesmi izrazio Werner Bergengruen. Pjesma govori o psu koji se nekako našao u crkvi prilikom mise. Uznemirena i nervozna, djevočica kojoj je pas pripadao, uspjeva svog prijatelja psića izvući napolje. Pritom razmišlja: “Kakva neprilika – pas u crkvi!”. Ali Bergengruen ističe kako je crkva puna životinja: vol i magarac uz Božićne jasle, lav do nogu sv. Jeronima, Jonina riba, konj sv. Martina, orao, golub, pa čak i zmija.

AdSense 300×600 left text-36

I dok djevojčica, napuštajući crkvu, sramežljivo uviđa kako je njezin ljubimac samo još jedna od mnoštva tih životinja,sa slika i kipova po cijeloj crkvi sve joj se one počinju osmjehivati.

U tom se trenutku razliježe smijeh orguljaša, a potom i njegova pjesma: “O stvorenja sva, u slavu Boga sad se oglasite!” Takvo je slavljenje prirodno, jer u crkvi, kao i na svakom drugom mjestu, sva bića dolaze od Boga.

Otuda su, na primjer, i pripadnici velikog franjevačkog reda slavili jedinstvo kreacije, ističući činjenicu o zajedničkom porijeklu. “Kad je (sv. Franjo) uvidio da sve stvari proistječu iz zajedničkog praiskonskog izvora”, napisao je sv. Bonaventura, “preplavila ga je još veća pobožnost, i počeo je oslovljavati sva stvorenja, bez obzira koliko bila sićušna, svojim bratom ili sestrom, jer znao je da je njegov i njihov izvor isti.” U tome je savršenstvo kršćanske ljubavi.

Steven Rosen
Iz knjige “Hrana za duh – Vegetarijanstvo u religijama svijeta”

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: