Nihad Filipović

nihad-filipovic fotografija

          Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

                       

UVODNI DIO

(izvadci)

“Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva” je osobna ispovijest autora, njegovo viđenje nekih krupnih pitanja života, čovjeka i njegovog svijeta: društva, odnosa u društvu, vremena razumjevanog kao povijesni tok, dobra i zla, nade i vjerovanja, slobode, istine, pava i pravde, sile i nasilja, osvete i odmazde…itd. Pri tome ne bavimo se analizom, dubinskim filosofskim traganjem i preciznim dijagnosticiranjem, nego je ovdje radije riječ o izlaganju autorskog razumijevanja kompleksnih pojmova i apstraktnih povijesno-civilizacijskih i društvenih kategorija i veličina, jasno u skladu sa njegovim (autorskim) kulturološkim i ukupnim socijalnim determinantama, onim dakle silnicama na temelju kojih se formiraju naši vrijednosni sudovi, tj. svi mi kao ljudi.

Naše mišljenje je da smo mi ljudi neposredno određeni vremenom i odnosima u vremenu koje živimo i da se vrijeme, u svojoj ukupnoj dimenziji, kao usvojeni sistem vrijednosti, kao način života i paleta gledanja na život i odnose u životu, poput naše slike u ogledalu, reflektira u našem svakodnevnom životu i radu odnosno odnosima koje gradimo u interakciji sa drugim ljudima. Čovjek kreira povijesno vrijeme i utiče na njegov tok, ali je istovremeno bitno opredjeljen odnosima u vremenu i društvu i onim što jeste, što je njegova ljudska suština. U društvenom smislu čovjek je onaj naslijeđeni materijal i potencijal koji je u njemu i ono što je u društvu od toga razvio kao znanje, kao vještina, kao usvojene vrijednosti, kao svijest o tim vrijednostima, kao obrazci ponašanja. Čovjek je društveno biće, a najbitnije za svako društvo i  zajednicu, od male seoske zajednice do države, jeste da ljudi slijede usvojene obrazce i pravila ponašanja. Da li je nešto istina, dobro ili ne, sekundarno je u odnosnu na ono što individua i društvo nalaze da jeste dobro odnosno da jeste istina. Na tragu ove ideje američki filosof Saul Kripke smatra da u društvo, dva plus dva nije obavezno četiri, ukoliko zajednica odnoso eksperti zajednice vjeruju da to nije tako. Skloni smo ovome mišljenju s tim da moć društvenog presuđivanja radije vidimo u establišmentu nego u ekspertima, jer eksperti su dio te elite, koja im uostalom i daje legitimaciju da arbitriraju u društvenim pitanjima. To je dakle odnos paralelan odnosu suca i vještaka gdje vještak kao ekspert daje nalaz i mišljenje, ali je sudac, i sam ekspert, onaj mahanizam društva odnosno njegovog upravljačkog establišmenta, koji preko njega legitimira vještaka i koji u  konačnici odlučuje u ime establišmenta; struktura pravnih ljekova u sudskom postupku je upravo taj mehanizam koji odlučuje da volja establišmenta, pretočena iz zakona u sudsku praksu, na kraju uvjek dobije izraz u presudi koja je izraz, ne volje eksperta, u našem slučaju vještaka odnosno sudca, nego elite, vladajućeg sloja u društvu, onog duha koji kreira pravo. Uzajamna veza čovjeka i društva odnosno kulturološkog modela koje živi, koji je dio njegovog svijeta, vrijednosnog sistema i njegovog razumijevanja zajednice i njegovog mjesta i funkcije u zajednici, magična je kružnica u vremenu čiji odnos centripetalne i centrifugalne sile samo rijetki, oni najveći među nama, uspjevaju duhom svladati, idejno začinjući neko novo vrijeme što onda postupno osvaja javni prostor i u konačnici doseže tačku na kojoj je kritična masa u stanju pokrenuti točak povijesti u neko novo vrijeme.

Ljudi su dakle ono što je kultura u kojoj su duhovno formirani. Ova je opet ideja na tragu Vigotskovog (ruski psiholog Vigotski Lev Semenovič) razumijevanja kognitivne vještine i načina na koji ljudi razmišljaju kao produkta specifične kulture u okvirima koje rastu i razvijaju vještinu mišljenja. Ovim slijedom, različite kulture različito doživljavaju svijet; kulturološki model u kojemu smo rođeni i kojega živimo utječe na način na koji razmišljamo. U tom  procesu, smatra Vigotski, jezik ima odlučujuću ulogu, jer način na koji mislimo i ono što mislimo, prenosi se jezikom odnosno riječima kao instrumenom mišljenja. Vigotski razdvaja misao i jezik; misao se začinje originalno izvan jezika, a do njihovog spajanja i sposobnosti kreiranja verbalne misli dolazi negdje u uzrasto između treće i četvrte godine života djeteta. Ali da sada ne ulazimo u specifiku tog toka misli, ono što se nama čini nedvojbeno u toj liniji mišljenja, i što se naslanja na prednju Kripkeovu tezu da u društvu, dva plus dva, nije obavezno četiri, ako tako odluče eksperti, dakle establišment, tj. oni koji formiraju vladajući model svijesti u društvu, ono dakle što nalazimo nedvojbenim u te dvije paralelne teze, jeste da je naš obrazovni formativni proces u najužoj vezi sa našim okruženjem, sa društvom i kulturom u društvu. Ljudi usvajaju sistem vrijednosti u kojemu su rođeni, rasli i formirani kao osobe. Masa tj. najveći, ubjedljivo najveći dio ljudi, zadržava takvo formativno viđenje i u zreloj fazi, sve do svoje smrti, a samo rijetki uspjevaju probiti taj adolescentski duhovni formativni okvir, idejno začinjući neke nove obrazce mišljenja na temelju kojih se u vremenu, kada nove ideje postupno osvoje imaginaciju masa i kada se dostigne kritična masa, formira neko novo vrijeme, neki novi kulturološki model…itd. kroz cijeli povijesni ljudski tok.

Traganje za novim vremeno, nošeno idelima boljeg, istine i pravde, konstanta je ljudske povijesti. Idejni prozorčići nekog novog vremena, koje nam otkrivaju one najveće zvijezde među nama, dakle postupno, u vremenu, i usprkos otporima u društvu, posebno sa strane elite odnosno establišmenta, koji reprezentira vladajući kulturološki ili duhovni  model i ima najneposredniji ekonomski interes da se isti održava u stanju koji njima obezbijeđuje društvenu poziciju, moć i probitak, ti dakle duhovni prozorčići nekog novog vremena, novih ideja, novog razumijevanja i novog shvatanje čovjeka, njegovog mjesta i funkcije u društvu, novih društvenih vrijednosti… itd., sve to idejno iskričenje, polagano sazrijeva u vremenu te u konačnici postaju predmet opće imaginacije masa. Tada dolazi do odstupanja starog, a nastupanja novog vremena. Novo vrijeme je dakle u izravnoj vezi sa masom, tj. sa ljudima koje osvaja nova ideja; što je masa veće, veća je sila, ergo, što više ljudi pristaje uz ideju, ideja je jača. Kako u okvirima kulturološkog modela nas prevashodno zanima njegova politička komponenta i sadržaj, otuda onda teza o političkoj moći brojeva kao sili kojom se kreira novo vrijeme. Politička moć velikih brojeva je u moderno doba reducirana enormnim napretkom nauke i tehnologije gdje se humanitet, po prvi put u povijesti, našao u situaciji da i mali brojevi, pod određenim pretpostavkama o kojima ćemo kasnije govoriti, mogu ostvariti prevlast i nametnuti svoje viđenje Kripkeove jednadžbe, po kojoj dva plus dva, u društvu nije obavezno četiri, ali ono što i dalje, prema našem mišljenju,  ostaje kao konstanta povijesti, ipak jeste veličina: mali brojevi unatoč svojoj eventualnoj uvezanosti i političkoj snazi podržanoj modernitetom, dakle superiornijim znanjem, vojnim kompleksom, tehnologijom…itd., ipak su u konačnici uvjek, ali baš uvjek, u okruženju većih brojeva; malo je uvjek u velikom, a veliko nikada u malom.

Novo vrijeme dakle, kao ljudska težnja ka boljem, humanijem, bližem istini i pravdenijem, te politička moć brojeva u procesu traganja za novim vremenom, vidimo kao konstantu ljudske egzistencije u povijesti. Taj tok nije obavezno pravolinijski; kao što vodeni tokovi pod uticajem kosmičkih silnica i ovisno od geološke strukture tla, meandriraju i imaju maticu toka, mirnije rukavce i skretanja u stajaću vodu, tako i povijest ima maticu, a to je traganje za novim vremenom, nošeno idejom boljeg, pravdenijeg, istinitijeg, ali i mnoge rukavce i skretanja sve do povijesnih baruština onečovječenja i dehumanizairanja čovjeka. Pri tome, a to je naša polazna misao u ovome radu, misao koju nastojimno, makar samo spekulativno argumentirati, jer ono što je u domenu čistog uma i ne može se drugačije argumentirati; sve dakle, pa i naše neprestano traganje i težnja ka novom vremenu, društvene forme i politički obrazci i modeli ponašanje i uređenja naših međusobnih odnosa, sva naša duhovnost i nadgradnja kao i naša elementarna supstanca, mi i sve oko nas, sav naš svijet, odnosi u svijetu, vrijeme koje konstruiramo i koje se razvija kao povijesni tok, apsolutno sve je rezultanta djelovanja suprotnih silnica koje su samo transferirane vaseljenske silnice koje se, nama neznano kako, ontološki nespoznajnom stvaralačkom energijom, transferiraju u duhovnost, kreiraju duhovni svijet čovjeka i sve ono što mu pripada: svijest i savjest, mišljenje, memorija, osjećanja i ono što je misaoni slijed, a to je etika, estetika, povijesno vrijeme, znanje… itd.

Slijedom ove ideje “Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva” je širok zahvat u kojemu se konstantno prepliće ono univerzalno i šire, ono što je polazište i okvir svemu, sa onom manjim, tj. našim svijetom i nama u tom svijetu; stoga su u ovome radu brojni paralelizmi između makro, da ga tako nazovem kosmološkog pristup ili metakosmizma u razmišljanju, kako to moj vrli prijatelj Marjan Hajnal (čijom ljubaznošću je omogućeno da se prilozi iz ove još neobjavljene knjige pojave u elektronskoj prezentaciji), transparentno skicira u svom radu “Horizonti humanizma i transformacija vremena” (koji, kao i ovaj Traktat, još čeka na oficijelnu javnu prezentaciju), sa jedne strane, te  biokosmizma i našeg mikro svijeta, naše duhovnosti i svega onoga što u našem socijalnom univerzumi stvaramo. Naš zahvat pri tome nije nauka, jer niti je ovaj autor formalno kvalificiran baviti se naukom, niti je njegova želja ex cathedra znanstveno docirati ili kako mi u Bosni kažemo vaziti; znanost podrazumjeva određenu metodologiju i znanstvani strogo formalni aparat, koji među ostalim, podrazumjeva precizno cirtiranje izvora i njihovu uporednu analizu. Mi u ovome radu ne idemo tim putem. Naš je zahvat najprije književna eseistička forma, misao izložena u specifičnom dijaloškom eseističkom formatu autorskog ega sa njegovim alteregom, onim sopstvenim unutarnjim drugim ja koje čuči kao naša podsvijest u svakom od nas..

Nihad_F_ilustarcija_

Jackson Pollock, No.8

Dakle, iako se u ovome radu bavimo nekim krupnim fenomenima i temama života i društva, ovaj rad je istovremeno i zapis o autoru, kakav je on zapravo bio i jeste, trebao biti ili mislio da jeste, šta je bio predmet njegovog interesa i kako je on video i vidi svijet oko sebe, ljude i sebe u tom svijetu; neka vrsta autobiografske ispovijesti na distanci od subjektivnog, ukoliko i onoliko koliko je to uopće moguće bez zahvata u biografski ram i sliku: govor dakle o sebi, uz stanovit personalni odmak, ili moguće preciznije kazano, govor o nekim krupnim filosofsko-političkim i socijalnim pitanjima, kategorijama i pojmovima, sve kroz prizmu osobnog viđenja i razumijevanja, prosijanog kroz oponentsko razumijevanje onog alternativnog ja koje je dio svakog od nas ponaosob.

Ko nije pokušao i ne sluti u kojoj je mjeri težak zahvat govoriti o sebi, svom viđenju i razumijevanju i sebe i svijeta oko sebe, a uz odmak od samog sebe. Taj je poduhvat lakše izvodljiv u literalnoj formi. Smatram ovo značajnim naglasiti na ovome mjestu zato što se u ovome radu, mešu ostalim,  bavimo i odnoso slobode i medijskog posredovanja istine. Naše je shvatanje kako je literalni govor, nekada manje nekada više, nekada izravnije, a nekada neizravno, ali čini nam se da je uvjek taj govor, kao i općenito što je svaki artikulirani govor, bilo da je to umjetnost ili transcendentalna misao ili čak nauka, uvjek je ta artikulacija u stanovitoj mjeri i govor o autoru; u literature je to nekada sasma transparentno i lako, nekada čak i ono naše bosansko i krležijansko lahko, koje je dakle još lakše od onoga lakog (kako je to Krleže lijepo objasnio kada su ga upitali zašto je majci na nadgrobnoj ploči ispisao: “Neka ti je lahka zemlja majko”), a nekada je to teže uočljivo, ali je svejedno, smatramo uvjek prisutno. U egzaktnoj nauci ta veza je to manje uočljivo, jer znanost govori jezikom činjenica, ali nije potpuno ni isključeno, posebno u društvenim naučnim disciplinama gdje je ono, zašta mi u našem jeziku nemamo precizan izraz, a  što se u engleskom jeziku podrazumjeva pod pojmom back ground, dakle socijalna pozadina naših života u svojoj ukupnosti: društveno porjeklo, obrazovanje, usvojeni sistem vrijednosti, etika itd., manje ili više, više ili manje, ali uvjek u nekoj mjeri prisutno u obradi teme odnosno “predmeta” znanstvenog interesa.

Iako prezentiran u dijaloškom i eseističkoj format, naš zahvat nije literatura, razumjevana u užem smislu kao lijepa književnost. Još jednom naglašeno, naš je zahvat najprije eseistički razvijena misao, izložena u dijaloškoj formi autorskog ega sa njegovim alteregom, onim sopstvenim unutarnjim drugim ja koje čuči kao naša podsvijest u svakom od nas. Ne mislim da je alterativno ja obavezno bolesno, disocijativno stanje. Ono može biti takvo, ali ne i nužno. Na tragu poimanja alternativnog ja kao bolesnog i mračnog, nastala je ona čuvena pjesma Sergeja Jesenjina koju je nazvao “Crni čovjek”. Napisao ju je doista bolestan čovjek, u noći neposredno pred samoubistvo, koje je počinio nakon toga. Ipak, ne mislim da je taj drugi u nama, obavezno taj mračni Jesenjinov tip, koji nas muči i progoni iz obijesti. Radije ga poimam i doživljavam u izvornom Ciceronovskom značenju kao bliskog prijatelja, čak druga, pa i bliže od druga, kao nekog bliskog rođaka koji je poput samog mene. Jer u svakom od nas čuči onaj drugi i mi ponekada doista ne znamo, jesu li naši postupci naši ili su rezultat naše potsvijesti, onog drugog ja koje je u nama, uvjek prisutno i uvjek, i u dobru i u zlu, sa nama. Alternativno ja može bit i bolje i lošije od nas osobno, ali šta je u našim postupcima naše, a šta je u tim postupcima alternativno mi, to prema viđenju ovoga autora ostaje zagonetka. Te dileme i dubine problema kojima se kao osobe suočavamo u svakodnevnom životu, gdje se dnevno donose odluke, stupa u odnose sa drugima, donose zaključci, prosuđuju naši i tuđi postupci itd., te dilema dakle ljudi uglavnom nisu svijesni. Ta je unutarnja drama ega i alter ega izgleda privilegija ili mora manjine mislećih. Usput, pogrešno je mišljenja kako nam je svima dat dar mišljenja. Ljudi naime imaju, nose, ko više ko manje, ali prirodno nose potencijal za razmišljanje, no svi ga ne koriste ili u svakom slučaju ne koriste ga na pravi način i u potrebnoj mjeri, uvjek svoje postupke preispitujući, odmjeravajući i sagledavajući spram drugih, njihovih potreba, osjećanja i stanja. Prema našem najdubljem uvjerenju zato i nastaju svi ti silni problem u  ljudskom svijetu i odnosima među ljudima: zbog ignorancije, ja pa ja egoističkog mentaliteta i nesposobnosti ili tupog samodopadnog odsustva želje da se uvaže drugi, njihove potrebe i osjećanja. Moguće je takvo stanje prirođeno, manifestacija animalnog nagona u nama za dominacijom, no upitno je, je li nam dato da ga podnosimo ili da ga mijenjamo. Ovaj autor je radije sklon i bliži je ovom potonjem, ali ostaje upitno šta o tome misli njegov alterego. I upravo zato što je to upitno, kao što je uopće sve u čovjekovom životu upitno, evo čujem ono moje drugo ja, koje mi kaže: Lijepo govoriš rode, ali nije dobro i nisu nisu muze ono što pokreće čovjeka nego su to radije demoni…

Stoga što ostaje nejasno gdje počinje ego, a gdje alterego, dijaloški narativni tok ovog zapisa je stalno ispreplitanje stavova jednog i drugog, ega i alterega, gdje je ponekada i samom autoru teško uočiti, pa mogao bih kazati, čak ostaje i neuočljivo, gdje je to on u ovome zapisu, a gdje je i šta je od izrečenog zapravo njegovo alternativno ja. Jer svako postavljeno pitanje i odgovor na njega, otvara nova protupitanja i nove moguće odgovore; svaka istina, svaka pozicija, svejedno ega ili alterega, često, već u trenutku duhovnog iskričenja ili začinjanja, dovodi se u pitanje mogućom istinitijom istinom, i to kao nešto već sadržinski unutra, kao dio spoznaje ega ili alterega o subjektu odnosno pretmeta promišljanja, te se onda nužno misaono otvara, zahtijeva  i podložna je imanentnom preispitivanju najprije iznutra, a onda i sa opozicione pozicije sugovornika. Tome je doprinjela i složenost pitanja kojima se bavimo u našem radu, tako da su dijaloške sekvence vrlo opširne, misaono složene i date u lepezi ili rasponu niza slika koje se narativno nastavljaju jedna na drugu; one su radije izložene u eseističkoj formi razvijene misli, nego u dijaloškom obliku kakav se očekuje u literalnom zahvatu. Pri tome, kako smo na samom početku ovog ovodnog dijela nagalasili, na djelu je ne dubinsko traganje za značenjem pojmova o kojima se govori, nego više razmatranje njihove praktične, upotrebne vrijednosti i značenja za čovjeka i društvo. Tako se ni nada, ni vjerovanje, ni dobro ni zlo, ni sila ni nasilje… itd., sve pojmovi o kojima se govori i oko kojih se vrti tekst ove knjige, ne analiziraju dubinski, u traganjnu za njihovim različitim poimanjima i razumjevanjima, nego se posmatraju i razvijaju kao primjenjena filosofska misao, onako kako ih pisac odnosno njegovo alternativno ja razumjeva. Sve se to dodiruje, zapliće i prepliće u naizgled haotičnoj kompoziciji sličnoj apstraktnim slikama Džekson Polaka (Jackson Pollack). Inače, a to je otkriće koje mi se ukazalo pišući ovaj tekst, i ja osobno i moje alternativno ja, izgleda se slažemo u viđenju Univerzuma i našeg svijeta u njegovom beskraju, kao filigrantske kompozicije haotičnih, i elemenata i silnica pod kontrolom onog najvišeg, svetovorećeg, prazakona i pranačela svega postojećeg i za nas nepostojećeg, onoga o čemu uopće nemamo predstavu, o čemu čak nismo u stanju niti misliti; zbilja nešto kao one fantastične Polakovske kompozicije kontroliranog haosa. Polak je imao specifičnu tehniku slikanja tzv. drip painting (najbliže doslovnom značenju, sa engl. na bosanski bi se to moglo prevesti kao kapajuće slikanje): platno je postavljao na pod a onda po njemu prskao boje. Rezultat su bile unikatne fantastične apstraktne kompozicije kontroliranog nereda. Objašnjavajući svoju umjetnost Polak je govorio da kada slika uopće nije svjestan šta želi, kakav mu je cilj, izuzev da slika. Tek nakon nekog, kako kaže Polak, “perioda upoznavanja”, on sam je otkrivao ono na čemu je prethodno radio. To je zato što, smatrao je Polak, slike još u nastajanju imaju svoj život. On slika i naizgled u tom stvaralačkom činu ima stvari pod kontrolom, ali neminovno se sve u nekom momentu otima kontroli i rezultat je haos. Van toga, sve je čista harmonija.

Pozivam se ovdje na Polaka i njegovu podršku zato što nalazim da je on svojim slikama i onim kako je svijetu objašnjavao svoju umjetnosti, na najsažetiji mogući način kazao ono što je i naše mišljenje i centralna misao teksta u ovoj knjizi: živeći naše živote mi držimo ili mislimo da držimo dosta toga pod kontrolom, kao što je i Polak držao pod kontrolom neke elemente svoje umjetnosti, npr. boja, njene nijanse i pokreti tijela, a sa druge strane, neovisno od nas i naše spoznaje, na djelu je mnoštvo elemenata i silnica koje, neovisno od nas i naših želja i nastojanja, modeliraju naše živote i čine ih takvim kakvi jesu, baš kao što je i u slučaju nastanka Polakovih slika na djelu bivalo činilaca potpuno van njegove kontrole, npr. prije i iznad svega gravitaciona sila. Rezultanta djelovanja elemenata i silnica pod kontrolom i onih van naše kontrole, u oba slučaja, i u slučaju naših ljudskih života i u slučaju Polakove umjetnosti, jeste fantastična ljepota, sa jedne strane unikatne pojave koju nazivamo životom, a sa druge strane, briljantne Polakove misaone slike, evo da upotrijebim taj ponešto nezgrapan, ali sažet deskriptivan termin. I kao što je Polak smatrao da tehnika njegovog slikanja nije toliko važna koliko misao koju produciraju ili koja se veže uz njegove slike, tako i mi smatramo da način (tehnika) na koji razvijamo ideje u tekstu ove knjige, nije i ne mora biti od nekog posebnog značaja u usporedbi sa onim što se kazuje. Tehnika je samo način da se dođe do cilja, tj. da se deklarira misao o nama, ljudima i našem svijetu, a kako je misao i mišljenje složen proces kontroliranog i mnogo čega van naše kontrole, to je dijalog našeg svjesnog i potsvjesnog, ega i alterega, način za kojim smo smatrali da je najbliži onome što uistinu jeste autorski stav. Kako god bilo, poput romana toka svijesti, ovaj intimni filosofsko-politološko-dijaloški zapis, prati tok autorske svijesti i javlja se kao izlaganje njegovih stavova u stalnom propitivanju sa alternativnim stavovima onog drugog sebe, onog Ciceronovog najboljeg prijatelja u nama.

I konačno u ovome uvodnom dijelu potrebno je kazati i slijedeće: transcendentalna misao se poput nauke bavi krupnim pitanjima života i smrti, ali je za razliku od naučne misli, koja je sva u duhovnom okviru razum, lokiga, eksperiment, ta disciplina uma je isključivo mentalna vještina; filisofija je  dakle radije mentalna, nego eksperimentalna vještina. Filisofija se pri tom, za razliku od nauke, bavi kako ovostranim, tako i onostranim. Ona je po tome trancendentalna (lat. transcendere u značenju prelaziti), ali se razlikuje od teologije koja je također trancsidentalna, međutim operira dogmom i nadnaravnim proviđenjem i po tome je per se iracionalna. Dakle, ovo je bilo na ovome mjestu potrebno kazati, zato što ćemo se u našem daljnjem izgaganju kretati na rubovima racionalne i transcendentalne svijesti, uvjek pri tome nastojeći naše teze potkrijepiti misaonim eksperimentom i logičkim konkluzijama, znači nastojeći ostati u okvirima filosofskog promišljanja.

Logika je disciplina pravilnog mišljenja; njen je zadatak razviti sposobnost jasnog razmišljanja, naoružati čovjeka sposobnošću uočavanja i razlikovanja istine od njenog opozita, od laži, od opsjene i iluzije. Sastavni dio tog logičkog duhovnog arsenala je jezik, te stoga, sve što je rečeno u ovoj knizi, nastojalo se kazivati tečno, jednostavnim i lako razumljivim jezikom i stilom izražavanja. Za filosofske tekstove se često kaže kako su teški i nerazumljivi. I doista, većina inteligentnih čitatelja, ne uspjevaju iščitavati takve tekstove bez zijevanja. Dijelom je to zbog složenih pitanja kojima se filosofija bavi, a dijelo to je, direktno kazano, posljedica nečitljivosti tih tekstova, “plitkog i bezvrijednog stila pisanja”, kako svojevremeno primjeti engleski filosof C.E.M. Džoud (Cyril Edvin Michinson Joad). Filiosofi nastoje složenu misao i apstraktne ideje pretočiti u riječi prema svom najboljem znanju, ali je problem što počesto ono što se javlja kao krajnji produkt, jeste razumljivo piscu, ali i dalje ostaje teško razumljivo pa i nerazumljivo čitaocu. Stoga sam nastojao kazivanje u ovoj knjizi, koje tendira filosofskom promišljanju nekih naprijed pomenutih pitanja, kompleksnih pojmova i povijesno-civilizacijskih kategorija i vrijednosti, izlagati što je moguće jednostavnije, razumljivije, a koliko sam u tome uspio, na čitateljima je da ocjenjuju.

 . 

Ware, UK, septembar 2014.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s