Nihad Filipović

nihad-filipovic fotografija

          Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

Piše: Nihad Filipović

Novo vrijeme

(prvi nastavak)

 

EGO: Treba vjerovati. Treba se nadati. Kažu, nada posljednja umire. Ali, gledaj prijatelju, nada ne umire. Ona je kao misao: mijenjati se može, ubiti ne može. Jer misao je vaseljenski beskrajna, a Vaseljena ne umire; ona transferira, prelazi iz stanja u stanje, ona aberira i neprestano se širi ili umnožava, svejedno, ali ona ne umire. Veliki bljesak početka je dio tog procesa kreiranja novog stanja koje se uvijek iznova reproducira. Jer, Vaseljena je prostorno i vremensko trajanje, u kojemu se u beskraj reciklira materija i energija. Može izgledati neuobičajeno i ekstravagantno, u razmatranju ljudskog i društvenog fenomena vremena, nade i vjerovanja, što je predmet našeg interesa ovdje, kretati od Velikog bljeska i Svemira, ali u svakoj ekstravaganciji, zrno je logike, pa tako i ovdje, gdje ćemo pokušati misaono argumentirati uzajamno povezanost silnica što kreiraju odnosno pokreću apsolutno sve, kako Univerzum i njegove sadržaje tako i čovjeka i njegov humanistički kosmos: društva i odnose u društvu, civilizacije, historijsko vrijeme, duhovne fenomene poput nauke, umjetnosti, vjerovanja i religije, nade i tsl. Ideja je krajnje apstraktna. Sem da su u prostorno-vremenskom okviru kojega zovemo Univerzum, precizno kazano, šta su sve te silnice i kako se transferiraju i djeluju kao duhovnost, za nas ostaje zagonetka, ali da one jesu, da mora postojati veza između njih i zakona fizike i biokemijskih procesa kojima se kreira život, pa tako i čovjek i sve ono što nazivamo ljudskom duhovnošću, nama se čini logičnom konsekvencom misaonog toka koji nas upućuje na uzajamnu uvezanost, kako pojava i fenomena u Kosmosu, tako i pojave života i životnih fenomena na planeti Zemlji. Konačno, ta zar čovjek nije sazdan od istog onog atomskog materijala od kojega su zvijezde i sav Svemir sazdani, te nam se stoga čini logičnim zaključiti kako mora postojati neka veza između univerzalnog seta pravila ili zakona Svemira, tj. materijalnog svijeta i nas i svega živućeg.

Dakle, ono što je naša početna misao ovdje, jeste da između beskrajnog Svemira, ili čak mnoštva Svemira, nezamislivo velikih, beskonačnih brojeva kojim pokušavamo sagledati i iskazati njegovu  veličinu (da se zadržimo tek u okvirima našeg Univerzuma) i te neprestane reciklaže materije i energije, sa jedne strane, i čovjeka, odnosno zajednica ljudi, dakle društava, odnosno civilizacija humaniteta, kao uostalom i svega živućeg, svega onoga što poznajemo kao naš svijet, sa druge strane, mora postojati uzajamna veza, o kojoj ne znamo ili malo znamo, ali koju duhovno naslućujemo. I kao što u Univerzumu, za kojega vrijedi naša vladajuća predstava prema kojoj koji Univerzum non-stop raste tj. širi se,  kao što u tom beskraju dakle vrijedi zakon neprestanog rađanja i umiranja zvijezda, planeta, galaksija, tako i za humanitet vrijedi zakonitost neprestanog rasta, razumijevanog ne kao pusti demografski rast i umnožavanje (koje umnožavanje uostalom logično mora imati neki kraj, obzirom na ograničene resurse planete Zemlje), nego razumijevano kao težnje ka novom vremenu, odnosno novim formama organizacije odnosa među ljudima i ljudskim zajednicama. Novo vrijeme u fenomenologiji humaniteta je novo stanje odgovarajuće onoj aberaciji Vaseljene, historijska reciklaža društvene energije i pojavnih formi društvene organizacije. Novo vrijeme je dakle samo historija, odnosno historijsko vrijeme koje producira čovjek. Ono elementarno u duhu ideje novog vremena je nada. Nada kao stanje duha je poput one elementarne atomske čestice, sa njom kreće svako novo vrijeme; kao takva ona je kompatibilni dio historijskog toka ili još bliže, upravo samo projicirano novo vrijeme. Svako novo vrijeme počinje nadom. U tom smislu nada je zahvat u nepoznato, ono što želimo, čemu težimo. Nada kao društveni fenomen je prema tome uvijek okrenuta ka budućnosti; ona je očekivano buduće vrijeme odnosno projekcija onoga što želimo u vremenu koje je pred nama.

Sila, djelujući suprotnim silnicama, drži stvari, pojave, kosmičke fenomene na okupu i podložnim mijenjanju i paralelno djeluju na čovjeka i njegov svijet. Tako, sav je kosmički, a i društveni red ili nered (kojega tako doživljavamo jer o takvim fenomenima znamo malo ili ne znamo ništa, pa ih držimo neredom), sve dakle što znamo i znamo da ne znamo, od zvijezda i planeta do kosmičkih crnih rupa, i sve što znamo i ne znamo o čovjeku i fenomenima koji prate čovjeka i ljudsko društvo, sve je to interakcija suprotnih silnica. Jin i Jang su dokazano kompatibilni, uzajamno ovisni i uvezani oni povratno djeluju suprotnim silnicama i tako održavaju, daju zamah, polet, utiču na rast, razvoj, održanje materije i antimaterije i konačno rastvaranje i trulež iz koje se iznova javlja, organsko i neorgansko, centrifugalno i centripetalno, jako i slabo, toplo i hladno, vatra i voda, svjetlo i tamno, muško i žensko…itd.; bez interakcije suprotnih silnica sve se rasipa, vraća u ništa i stanje prije svakog početka. Elementarnim atomskim česticama odgovaraju simetrične antičestice, iste mase samo suprotne energije; npr., antičestica negativno energetski punjenog elektrona je njegov opozit, tj. pozitivno punjena čestica elektrona ili positron.

Sa našim ljudskim svijetom je isto: sve što je ljudsko, sve što ljudi tvore kao svoj svijet, podliježe dejstvu suprotnih silnica. Pri tome, naša težnja odnosno silnice koje nas duhovno pokreću ka novom vremenu, poput odnosa atomski čestice i antičestice, ili možda jasnije kazano, poput centripetalne i centrifugalne sile, u srazu je sa silnicama suprotnog smjera, koje nas duhovno motiviraju na zalaganje za zadržavanje postojećih odnosa. Društvena težnja ka novom vremenu i odnosima u vremenu, u srazu je dakle sa težnjom ka zadržavanju postojećeg stanja odnosa. Naravno i jedno i drugo je, svjesno ili podsvjesno svejedno, interesno motivirano: novo vrijeme je prilika za društveno redefiniranje pozicije kako onih koji u preraspodjeli društvene vrijednosti i  moći imaju, odnosno nalaze se u poziciji da odlučuju, tako i onih koji su na suprotnoj strani te društvene imovinske odnosno političke klackalice moći. Kako oni društveno prikraćeni tj. hendikepirani u smislu posjedovanja i društvenog odlučivanja, u masi uvijek prevlađuju u odnosu na one društveno privilegirane, one koji posjeduju stvari, dobra i  de facto ljude, te kao takvi imaju moć društvenog odlučivanja, to u srazu težnje ka novom vremenu i težnje da se zadrži postojeći odnos, uvijek u konačnici prevladava masa, dakle većina, dakle brojevi, o čemu ćemo kasnije, u nastavku naše rasprave, pokušati kazati nešto više.

U pokušaju misaone argumentacije naše teze krećemo od mišljenja; jer, sav čovjekov svijet počinje mišljenjem, a ono izvan mišljenja je ništa. Ono o čemu nismo u stanju misliti za čovjeka i ne postoji. To je ništa. Ali, čim je čovjek u stanju misliti o nečemu, čim je u stanju formulirati pitanje o nečemu,  to nešto je dio njegovog svijeta i ono za čovjeka postoji, makar u njegovoj imaginaciji kao ideja. A sve što postoji ili je u čovjekovoj imaginaciji kao takvo, predmet je čovjekovog interesa, pa makar i ne bili u stanju formulirati odgovore na neka pitanja s tim u vezi. Jer na neka pitanja doista, mi nemamo konačnih odgovora, budući već u mišljenju imamo problem formulacije, uobličenja i racionalnog izraza, a sa druge strane, krajnje je upitno da li je konačan odgovor na neka pitanja uopće moguć. Činjenica međutim da smo uopće u stanju formulirati pitanje, za nas je znak da smo o tom pitanju u stanju razmišljati, a to je od ogromne važnosti za svaki misaoni tok. U kosmologiji postoje pitanja koja, takorekuć do juče, i nisu postavljana kao pitanja, jednostavno jer nismo niti bili u stanju o njima razmišljati, pa tako ni formulirati ih kao pitanja. Takvo je npr. pitanje, i to je ključno tzv. singularističko pitanje kosmologije: ako ima Veliki bljesak i početak svega, šta je bilo prije početka? Singularizam je pojam u kosmologiji kojim se označava stanje odnosno pitanje vezano uz to stanje ili fenomen, na koje nauka nema, ne samo odgovora, nego nema ni najtanušniju predstavu šta bi to moglo bit, o čemu se tu radi i  kakav je odgovor na pitanja koja nas s tim u vezi muče. Ništa je sve ono što nam kao odgovor nauka, na pitanje šta je bilo prije Velikog bljeska, može ponuditi.

Danas smo u stanju misliti i formulirati pitanja o fenomenu crnih rupa, crne, mase, crne energije…itd., sve fenomeni koji su doskora bili izvan našeg mišljenja, ali u vezi kojih je nauka i dalje nemoćna ponuditi konačne odgovore. Tako npr., krupno singularističko pitanje kosmologije jeste i pitanje šta tvori centar crnih kosmičkih rupa? Ni na ovo pitanje nauka nije u stanju ponuditi odgovor, sem onoga ništa: sve dakle što upadne u crnu rupu nestaje u nepovrat, u ništa. Ništa međutim, teško da može biti zadovoljavajući odgovor, jer kako je onda iz ništa nastalo sve i ako iz nečega nekim čudom sve nastaje, gdje odlazi kada nestaje? U ništa!? Mi duhovno, izvan nule, nemamo razvijen koncept razumijevanja ništa. Ništa je prema tome nula. Međutim, analogno onim krupnim singularističkim pitanjima kosmologije, nula nam se čini jednako tako misterioznom.

Dakle, prema našem razumijevanju ništa je nula (lat. nulus, ništa, niti jedan). Nula je ono, prema našem najboljem znanju, gdje smo mi najbliži razumijevanju koncepta ništa. Ali u matematici i nula je broj, a brojevi su veličine; znači i nula je veličina i to ona od koje sve ostale veličine potiču i sa kojom završavaju i u koju se valjda sve vraća te u tom smislu, veličina koja u sebi sadrži sve ostale veličine. Paradoks je pri tom da, nasuprot etabliranom matematskom redu gdje svako umnožavanje vodi uvećavanju date veličine (broja), a svako dijeljenje vodi usitnjavanju date veličine odnosno broja, pomnožite ili podijelite bilo koji broj sa nulom i opet dobijete nulu. U tom smislu nulu bi zaista mogli poimati praznom, bez supstance; prema tome, nula ne bi trebala biti veličina, a ipak prema našem razumijevanju brojeva, nula jeste veličina; bilo kojem broju dodajte nulu i to više nije ona početna veličina: jedan postaje deset, deset postaje stotinu, stotinu postaje hiljada…itd. Ili možda sve to sa ništa i nulom i nije tako? Možda je nula samo apstrakcija koja nam pomaže da bolje i preciznije razumijemo i koncept ničega tj. ništa i fenomen brojeva odnosno veličina. Kako god, nula je duhovna kružnica iz koje nam nema izlaza: iz ništa, dakle od nule, sve potiče i u ništa, u dakle opet u nulu, sve se vraća i sa nulom završava. Ništa međutim, odgovor koji nam tzv. moderna nauka nudi na krupna pitanja postanka svega, teško ikada može za čovjeka biti konačan odgovor. I dok je god tako, a blisko je pameti da će tako uvijek biti, ima i biće prostora za nadu; čovjek se može nadati da će na parčićima krhkog znanja uvijek iznova osvajati nova znanja. Jer šta je, koja je to energija ništa, šta je to u ništa što je izvan našeg razumijevanja, a što sve pokreće, iz kojega sve potiče?

Kako u Univerzumu, tako i u odnosu na život, čovjeka i njegov humanistički univerzum, možemo kazati postoje pitanja, iznad svega pitanje porijekla života, na koje je nauka nemoćna ponuditi konačan odgovor. Ono što znamo danas o tome, zahvaljujući progresu nauke, gigantsko je u odnosu na ono, što koliko juče, nismo znali, niti smo, izvan okvira iracionalne svijesti, imali uopće predstavu o tome. Ipak i danas postoje misteriozna pitanja vezana uz fenomen života na koje nauka, ne samo da nema odgovora, nego nema ni najtanušniju predstavu, šta je i kakav bi taj odgovor mogao biti; npr., nama je poznato svojstvo živih da rastu, razvijaju se i u smrti nestaju. Sav odgovor koji racionalna svijest može ponuditi o objašnjenju tog fenomena, sadržan u je u materiji, odnosno vremenu i prostoru kao etabliranoj formuli racionalne svijesti  kojom definiramo Univerzum. Ali, kako onda objasniti da nakon smrti, materija, molekuli, atomi i elementarne atomske čestice su tu, pa ipak tijelo gubi  sposobnost kretanja u prostoru. Ono čemu živi svjedoče nakon smrti jeste organsko mijenjanje materije u neorganske tvari. Tu se onda opet otvara pitanje, ako je za života,  tijelo imalo sposobnost kretanja, a u smrti tu sposobnost gubi, nema je, nego naprotiv to isto tijelo, od kretanja u vremenu i prostoru, upada u proces kretanja samo u vremenu, tj. u proces rastvaranja na elementarne čestice, šta je to onda što nedostaje ili je i dalje prisutno, samo što sada djeluje silnicama ili energijom suprotnog predznaka? I tu smo opet na onome “spasonosnom” odgovoru racionalne svijesti, tj. na onome ništa. Ali, kazali smo, ništa, prema našem razumijevanju, ne može biti odgovor ili preciznije ne može biti zadovoljavajući odgovor, odgovor koji definitivno, znanjem, smiruje našu ljudsku znatiželju. Nešto samo po sebi, bar prema našem ljudskom razumijevanju, ne može se kretati, niti se  može mijenjati iz ništa i samo od sebe. Potreban je duh, kreator, silnice suprotnog predznaka, šta god, ali potrebna je neka esencija, nešto iz čega sve potiče i nešto, što jednom stvoreno, sve pokreće.

Složeni filosofski koncepti i ideje su možda najrazumljiviji kada se transparentno formuliraju, kada se vežu uz neku životnu situaciju ili kada se prenose kao priča. Ovdje mi je na umu poznati Platonov, tzv. pećinski poučak kojim ćemo pokušati ovdje  potkrijepiti našu tezu o istini koja je tamo negdje izvan ili iza naših trenutnih mogućnosti njene spoznaje. Poučak te priče bi bio ovaj: ljudi žive svoje male konvencionalne, manje-više, više-manje (ne)udobne ignorantske živote izvan kojih nema drugih istina do one koju oni osjećaju, vide odnosno žive. Istina je međutim, kao što ćemo iz te priče vidjeti, negdje izvan onoga što nam se na prvi pogled čini očitim. A priča ide ovako: Zamislite grupu ljudi koja sjedi poredani jedan pored drugog, vezanih ruku i nogu u pećini i u pećinskom mraku zuri u zid ispred sebe. Jedan od tih pećinskih zatvorenika ste vi osobno, ali to ne znate jer ste kao takvi rođeni: u pećini, u mraku, vezanih ruku i nogu. Ne vidite ostale zatočenika, ali znate da su tu, jer možete komunicirati. Zureći u pećinski zid ispred sebe, svaki dan vidite neke oblike, forme koje ispred vaših očiju promiču: bilo ljudske forme, bilo stvari, predmete i slično. Onome što vidite dajete imena, razgovarate o tome i sve u sve zadovoljni ste, jer ne možete zamisliti išta drugo. Život koji živite u pećini međutim nije cijela slika. To je vaš život, ali izvan njega postoji život kojega vi ne poznajete o kojemu čak niste u stanju ni misliti. Ako se okrenete i pogledate iza svoji leđa i leđa ostalih pećinskih zatvorenika, vidjećete put koji, tamo negdje u dubini, presijeca pećinu, i na putu ćete vidjeti ljude koji ispred vas promiču na pećinskom zidu gdje idu putem noseći one iste forme, predmete i stvari koje ste viđali gledajući ispred sebe u pećinski zid. Iza puta ćete vidjeti vatru čije svjetlo je formiralo sjenke ljudi, životinja, stvari koji promiču putem i koje vidite kada gledate naprijed u pećinski zid. I tada vam se začinje misao da ono, što ste vi do tada vidjeli, jeste zapravo samo sjena, refleksija, prividi istine. Onda se desi da se oslobodite lanaca, ustanete, okrenete se i još jasnije vidite svijetlo koje vas zasljepljuje blještavom jasnoćom. Definitivno shvatate da sve što ste vidjeli prije nije istina nego puka iluzija, privid, sjenke na pećinskom zidu. Onda krenete prema svjetlu koje vas vodi ka izlazu iz pećine. Na izlazu iz pećine suočite se sa dnevnim svjetlom, vidite po prvi put Sunce, vidite boje i istinske forme onoga što ste ranije vidjeli tek kao sjenku na pećinskom zidu, čujete zvukove koje do tada niste čuli. Vratite se nazad u pećini da prenesete radosnu vijest ostalim pećinskim zarobljenicima, ali vas oni dočekaju sa podsmijehom i nevjericom jer oni, za razliku od vas, nikada nisu iskusili niti vidjeli išta drugo u svom životu, do sjenki na pećinskom zidu…

Postoje dakle istine i ideje koje tek treba da otkrijemo. Součeni sa takvim manje ili više prijatnim ili neprijatnim istinama vanjskog svijeta  naša prva reakcija može biti bijeg i vraćanje u ignorantsku sigurnost života pećinskog pritvorenika. Ali kao što nas povijest humaniteta uči, istina poput svjetla u mraku, neodoljivo privlači ljude, i ako istrajavamo na njenom traženju, na ispitivanju onog vanjskog, izvanpećinskog svijeta, vremenom otkrivajući taj svijet, postajemo određeni njegovim istinama, usvajamo ih kao svoje i ne želimo više povratak na “istine” i lažni život pećinskih pritvorenika. Kako god, činjenica je da mi  zaista više ne znamo, nego znamo i logično je zaključiti da će tako uvijek i biti; uvijek će biti brojnih pitanja na koje nemamo validne odgovore, a još više onih na koje nemamo konačnog odgovora, odnosno nemamo uopće odgovora. To su pitanja o kojima na parčićima krhkog znanja koje je humanitet osvojio prateći, posmatrajući, promišljajući, matematski proračunavajući itd., samo možemo, sa više ili maje osnova, spekulirati.

Zašto kažemo, na parčićima krhkog znanja?

Pa zato što čovjek i čovječanstvo otkriva kompleksnu istinu života i svijeta u kojem živimo, polagano, uvijek iznova paleći neko novo jače svjetlo istine. Čovjek djeluje u zadatom okviru vremena i prostora u kojem je rođen, živi i na koncu umire. Pri tom, kao osoba, svaki se čovjek formira na temelju znanja u vremenu, ali je istovremeno to znanje samo karika u lancu uvijek iznova osvajanog znanja. U tom smislu sva naša znanja, posebno znanja o složenim fenomenima svijeta i života, krhka su i samo su parčići  podložni promjeni. Kazali smo, sve doskoro, za nauku su ništa i slučaj, bili odgovori na pitanja porijekla Univerzuma: Veliki bljesak je navodno, prema tom shvaćanju, uslijedio iz ničega i valjda slučajno. Danas međutim nauku polako osvaja misao, ne o možebitnom, nego sasma izvjesnom energetskom sadržaju ništa iz kojeg je nastao Veliki bljesak, pa se već pojavila i tzv. inflaciona terorija o nastanku Univerzuma kojom se objašnjava, među ostalim, njegova jednoobrazna, uniformna struktura. Navodno su otkriveni i primordijalni gravitacijski valovi, svojevrsni odjek Velikog bljeska kojim je prije 13.8 ili 14 milijardi svjetlosnih godina nastao Svemir. Inflaciona teorija spekulira i sa mogućnošću postojanja ne samo jednog, ovog našeg Univerzuma, nego mnoštva, moguće beskrajnog mnoštva Univerzuma, što onda u novom svjetlu otvara mnoga pitanja, iznad svega nama posebno interesantnog pitanja da li smo sami u Vaseljeni? Jer ako u našem Univerzumu, na planeti Zemlji, postoji život kakav znamo, čak i pod pretpostavkom da je ovaj naš svijet jedinstven u galaksiji Mliječni put, nije li logična pretpostavka da diljem beskrajnog mnoštva univerzuma, u toj fantastičnoj igri velikih, beskrajno velikih brojeva, gdje npr., samo u našoj galaksiji, nauka spekulira sa dvije do četiri stotine milijardi zvijezda i gdje je stoga moguće sve, nije li logična pretpostavka da je jedna od tih mogućnosti, makar i kao rijetka pojava, dobitna kombinacija tj. da u tom beskraju galaktičkih, zvijezdanih i planetarnih brojeva, negdje mora postojati još života. Možda čak i u našoj galaksiji? To što unatoč uznapredovanoj tehnologiji gdje je humanitet u stanju poslati signal u vaseljenski beskraj o svom postojanju, još nije primljen povratni signal negog drugog svijeta o njihovom prisustvu, može značiti da u tom beskraju, signal nema vremena dospjeti do receptora, jer dok stigne, civilizacija je ili već ugašena, ne postoji ili nije razvijena do te mjere da može registrirati signal. Na kraju krajeva, mi uopće ne znamo koji je to promjer naše galaksije (procjene idu od 100.000-120.000 hiljada svjetlosnih godina do milijardu milijardi svjetlosnih godina), niti znamo koji je to rok trajanja zvijezda, pa prema tome, i jednako tako, koji je to rok trajanja života odnosno eventualnih civilizacija na nekom od planeta. Ono što znamo jeste da se zvijezde nastaju i nestaju, a sa nestankom zvijezde nestaju i o njoj ovisni planetarni sistemi, pa tako i eventualan život na nekom ili nekoj od planeta.

Sa druge strane, sudeći po nama i životu kakav poznajemo u našem svijetu, život je rijedak fenomen. U svakom zemaljskom živućem stvoru, apsolutno je ista elementarna biokemijska supstanca, što upućuje na zaključak da nam je isti predak, isti prapočetak, gdje je jedan jednoćelijski organizam na neki, doista jedinstven način uspio penetrirati drugi, iz čega su se onda postupno razvijale sve složenije i složenije forme živućih organizama. To je ona vaseljenska rijetka, ali moguća, dobitna kombinacija u igri velikih brojeva; rijetkost dobitne kombinacije međutim, ne isključuje mogućnost njenog ponavljanja. Dakle život, sem ovoga našeg zemaljskog, makar i rijedak kosmički fenomen, logički ne samo da je moguć, nego bi trebao bit i očekivan. Međutim rijetkost života, njegova delikatna struktuiranost i uzajamna ovisnost svega živućeg, međuovisnost  ekosistemima i sveukupna biosferalna ovisnost, upućuju nas na tako očit zaključak o dragocjenosti života i životnih potencijala koje ne bi trebalo obijesno rasipati, uništavati i uzaludno trošiti, nego bi nam valjalo, kao kap vode na dlanu, život njegovati, čuvati, štititi i razvijati u dobru, u nastojanju, u stalnoj društvenoj težnji ka boljem, pravednijem, istinitijem novom vremenu u kojemu ćemo razvijati, štititi, čuvati, njegovati, a ne uništavati život i životne potencijale…

Vratimo se ovdje na spekulaciju o brojnim pitanjima što muče čovjeka, a bez konačnog su odgovora. Takva su npr. pitanja: zašto smo na planeti Zemlji, koja je svrha naše egzistencije, ako na koncu svi nužno završavamo u smrti, jesmo li sami u Vaseljeni, je li život na planeti Zemlji unikatno čudo ili je u beskrajnom svemiru i beskonačno velikim brojevima, u reciklaži i ponavljanju koje opažamo i spoznajemo kao univerzalnu zakonitost, život moguć i drugdje? Je li moguće da isti ovakvi obrazci života kakve mi na planeti Zemlji poznajemo postoje i na nekom drugom mjestu u beskrajnom Kosmosu? I šta je uopće život, trpljenje i podnošenje determinističkog stanja ili je smisao življenja u traganju za unaprjeđenjem kvaliteta života? Šta je konačno kvalitetan život: težak rad i stalno gomilanje materijalnih vrijednosti- vještina koju je čovjek osvojio trajući u vremenu, ili je to hedonističko trajanje u vremenu, koje ionako završava smrću koja u konačnici obesmišljuje život te stoga treba nastojati od života izvući najviše moguće uz najmanji napor ili je to pak stvaranje na osobnu dobrobit i dobrobit zajednice? Fascinantno je pri tome, kako sva ljudska znanja o krupnim pitanjima Univerzuma, svijeta i života koji živimo, počinju sa upitanošću nad jedostavnim fenomenima koje uočavamo u svakodnevnom životu. Isak Njutn (Isaak Newton) je od jednostavne znatiželje i upitanosti zašto jabuka, kada otpadne sa grane, pada na zemlju, došao do formulacije univerzalnog gravitacionog zakona Svemira. Sva kompleksnost Univerzuma i naših života zapravo je zasnovana na setu jednostavnih zakona ili pravila, kakav je i sam gravitacioni zakon, ali je krajni rezultat njihovog djelovanja nepredvidljiv, npr., kao popularni nogomet: postoje jednostavna pravila koja uređuju  nogomet, ali je konačan rezultat uvijek neizvjestan i u toku igre sve je moguće: i da golman ispucavajući loptu iz svog šesnaesterca uz pomoć snažnog vjetra postigne gol na suprotnoj strani igrališta ili da ga uz pomoć istog tog vjetra, zabije u sopstvenu mrežu. Moguće je  i da golman sam u šesnaestercu, neugrožen od protivničkih igrača, laganu povratnu loptu početnički promaši i primi neočekivan zgoditak…itd. Rezultat i razne neočekivane situacije u nogometnoj igri, zavisi od mnoštva činilaca izvan seta utvrđenih pravila. Ti činioci izvan pravila igre su akcidentalni, tj. ono što razumijevamo slučajem, temperatura i vlažnost zraka utiču na fizikalna svojstva fudbalske lopte i trave na kojoj se igra, psihološko i kondiciono stanje svakog igrača ponaosob takođe direktno utiče na rezultat,  navijačka atmosfera uoči i u toku utakmice takođe može imati  nekog uticaja, na sportaše i suce…itd…itsl. Jednako je tako i u Vaseljeni i u našem humanističkom univerzumu, misli profesor Brajan Koks (Brian Cox) sa engleskog Royal Society University (Kraljevsko univerzitetsko društvo): iza fascinantne kompleksnosti života i Univerzuma kriju se jednostavna pravila fizike i biokemije, a slučaj je u toj igri kreacije ono nepredvidljivo, izvan tih pravila, kao onaj navodni ogromni meteor koji je prije šezdesetak miliona godina pogodio planet Zemlju i zbrisao sa zemlje tada dominirajuće dinosauruse. Da je taj meteor promašio, spekulira prof. Koks, dinosaurusi bi još vladali našom planetom, a čovjek se, najvjerovatnije, ne bi ni pojavio…

Milijarde, beskonačan broj zvijezda, planeta, planetarnih satelita i galaksija, sve je to jednobrazno struktuirano, što ukazuje na iste kreacione silnice koje uvijek djeluju uniformno, po setu pravila odnosno onoga što nazivamo zakonima fizike. Zašto npr., da se opet pozovemo na prof. Koksa i njegov briljantan tv. prilog Human Universe, što je izvanredan doprinos prosječnoj imaginaciji, odnosno onome što nazivamo popularna duhovnost ili duhovnost mase početkom dvadeset i prvog stoljeća, (barem na političkom zapadu humaniteta), zašto dakle, rijeke ne teku pravolinijski nego meandriraju i pri tome, dokazano, meandriraju, uvijek prema modelu, mustri, šari, stilu ili dizajnu koji je isti, odnosno javlja se kao ponavljanje uz zanemarljivo mala odstupanja zavisno od geološke strukture tla, i to kako na planeti Zemlji, tako i diljem Univerzuma (npr. na Marsu gdje su rijeke izgleda postojale,  ali su presušile i nema ih više, međutim su ostali tragovi u tlu, identična šara ili mustra meandriranja kao i na Zemlji). Slično jednoobraznost, mustru ili šaru života, uočavamo i kod  živih organizama, gdje je sav živući svijet jednoobrazno struktuiran, što, prema našem mišljenju, ukazuje na iste kreacione silnice koje djeluju uniformno, prema univerzalnim pravilima ili zakonima Kosmosa odnosno evolutivne biologije. Otuda isti model, isti dizajn meandriranje koji se ponavlja u nijansama diljem Univerzuma i u osnovi isti model, ista šara života živućih organizama koja sva, na ovaj ili onaj način, dišu, vide, čuju, osjete, hrane se i umnožavaju se… Uniformnost modela je u toj mjeri zakonitost kreacije da mi npr. uopće nismo u stanju zamisliti živuće stvorenje bilo bez očiju, bilo bez usta, bilo bez ušiju i slično; ako nema jedno npr. oči mora imati drugo što nadomješćuje nedostatak očiju, a u svakom slučaju mora se hraniti da bi živjelo i mora se razmnožavati da bi živjelo kroz potomstvo.

Nihad_slika

Vladimir Nemukhin, Apstrakcija  

Mi smo sazdani od istih onih atoma od kojih su sazdane zvijezde i Univerzum. Molekularne ćelije i tzv. dezoksiribonukleinska i ribonukleinska kiselina (engl. skraćenice DNA i RNA) su osnovni element strukture živućih organizama, a genetski kod tih ćelija je neoboriv dokaz o zajedničkom porijeklu svega živućeg. Naša genetska struktura, tzv. genom, 99% je identična sa genomom šimpanzi. A ono što tvori molekularne ćelije je isto ono što, tvori zvijezde, planete i svu Vaseljenu, dakle atomi. Različite molekularne ćelije tvore atomi različitih elementarnih sastojaka: kiseonik, ugljen-dioksid, voda, glukoza; četrdesetak je elemenata u našem tijelu, a milijarde i milijarde atoma u različitim kombinacijama i to je ono što tvori molekularne ćelije, genetski materijal, tvari i uopće sve živuće. Genetski materijal se prenosi ne samo reprodukcijom, nego  može biti “ukraden” i prenošen između organizama davaoca, i to bakterijama i virusima, koje ga onda implementiraju u molekularne ćelije primaoca. Evolutivno složenije forme života zahtijevaju nove gene kao podrška složenijim funkcijama organizma i dijelovima tijela, ali čak i najsloženiji organizmi zadržavaju mnoge gene iz one osnovne, početne, primordijalne forme primitivnog života, a ono što je pri tome opće važeće pravilo, jeste da atomi mogu i imaju različitu masu i organizacionu strukturu za svaki element ponaosob, ali su svi “zidani” od istih parcijalnih djelića: elektrona, protona i neutrona. Ti sićušni sastojci atoma su ono u osnovi Svemira i svega živućeg, pa tako i nas našeg humanističkog univerzuma i svega što ga čini takvim kakav jeste. U osnovi svega jesu dakle elementarne atomske čestice koje tvore atome, atomi tvore  zvijezde i planete, galaksije i sve ono što jeste Univerzum ili pak mnoštvo Univerzuma, a jednako tako, po istom modelu, od nepojmljivo malog ka većem, elementarne atomske čestice tvore molekule, molekuli se uvezuju i tvore  makromolekule, makromolekuli tvore ćelije, ćelije tvore tkiva, tkiva tvore organe…itd., sve do najsloženijih organizama tj. sve do čovjeka koji je na vrhu te evolutivne piramide života. Pri tome, ono što na parčićima krhkog znanja i iskustva znamo, upućuje na sveukupnu povezanost svega u Vaseljeni i u našim životima: organsko i neorgansko, živuće i neživuće, sve je u jednom. Organizam je singularan, ali se povezuje sa drugim organizmima svoje vrste i svi skupa jesu ono što označavamo pojmom populacija. Različite populacije interaktivno djeluju u svom biokoruženju i svi skupa čine međuzavisnu zajednicu života na određenom prostoru. Prostor je dio cjeline, pa je svako partikularno biokruženje u neposrednoj vezi sa širim ekosistemom; zemaljski ekosistemi su opet međuovisni i svi skupa tvore ono što označavamo kao biosfera, najsloženija organizaciona forma nama poznatog živućeg svijeta. Čovjek je dakle samo dio cjeline u kojoj je mnoštvo međusobno uvezano u međuovisno jedno; to jedno je naš svijet u svojoj ukupnoj dimenziji, kao materija i duh, kao organsko i neorgansko, kao živo i mrtvo i sve, apsolutno sve u tom svijetu je onaj atom od kojega su kreirane i zvijezde i sav Univerzum.

Atomi međutim, čine svega 5% onoga što poznajemo i podrazumijevamo pod pojmom Univerzum: vrijeme, galaksije, zvijezde, planete, intergalaktički prostor, materija, energija; dakle, 95% onoga što jeste Univerzum i dalje je za čovjeka misterija, nešto crno i uglavnom, sem da tako nešto mora postojati, za nas i dalje nepoznato: antičestice i tzv. negativna materija ili antimaterija, crna materija, crna energija, crne rupe… Stoga je razuman zaključak: bilo pod pretpostavkom da se Univerzum neprestano širi, bilo pod pretpostavkom da će širenje u konačnici biti okončano, da će sve urušiti i vratiti na početak, u neko nulto stanje prije početka, bilo pod pretpostavkom da se zapravo Univerzum ne širi nego rotira (teza češkog matematičara Godel Kurta prema kojoj rotirajući univerzum generira centrifugalnu silu koja povratno djeluje na gravitacionu silu, držeći tako cijelu konstrukciju stabilnom i na okupu), ili pak pod pretpostavkom da je Univerzum na nekom putu o kojemu ne znamo ništa, uvijek će pred nama biti više pitanja nego odgovora i to je jedina logična konkluzija koju možemo izvući iz našeg duha i cjelokupne naše dosadašnje povijesti i znanja osvojenog u povijesti.

Jer mi prije svega, ne znamo koje su mogućnosti ljudskog mozga. U odnosu na masu, moguće je matematski doći do spoznaje o trenutno korištenom kapacitetu (ispod 10% u odnosu na ukupnu masu), ali je nemoguće izračunati koje su zapravo stvarne mogućnosti ljudskog mozga. Pretpostavka da su te mogućnosti neograničene tj. da su mogućnosti ljudskih spoznaja beskrajne, sasma je moguća, kao i nagađanja ili slutnja ili matematski proračun koji kazuje da se Univerzum neprestano širi. I obrnuto, pretpostavka da je kapacitet mozga ipak ograničen, sasma je moguća, kao i nagađanje, slutnja ili konkluzija duha da će širenje Univerzuma u konačnici biti okončano. Mi uostalom unatoč svih tih silnih postignuća neuropsihologije i kognitivne znanosti više ne znamo nego što znamo o mozgu: otkud svijest, otkud sposobnost apstraktnog mišljenja, otkud sposobnost mišljenja uopće, kako se naša predstava ili zamisao o nečemu duhovno transferira u naše viđenje, u duhovnu sliku zamišljenog, kako se senzacije npr. strah, ljubav, boja, miris, bol itd., transferiraju u osjećanja; zašto spavamo, šta su snovi, šta je memorija, da li je naša volja slobodna ili je deterministički uvjetovana i kompatibilna sa determinističkim silama Svemira ili je pak sve, pa i naša volja, slučaj, indeterministički nepredvidljivo stanje?

Mi dakle doista više ne znamo nego znamo, a sve što znamo o nama i svijetu oko nas, upućuje nas na logičan zaključak da će tako uvijek biti. Neznanje dakle, želja da se spozna, glad za znanjem i odgovorima na brojna pitanja koja muče čovjeka, snažan je izvor energije kojom osvajamo znanje. Energije spoznaje je duh odnosno mozak kao masa koja producira energiju duha odnosno mišljenja. Energija duha je memorija koje čovjeku omogućava da na prethodnom znanju osvaja nova i tako u beskonačnost, dok traje čovjek i njegova pojava na planeti Zemlji. Mi ne znamo kako to mozak razmišlja i kako stornira memoriju, ali znamo da nam memorija omogućava da na prethodnom mišljenju (znanju) osvajamo nova, na temelju kojih kreiramo nadu odnosno novo vrijeme i odnose u vremenu. Memorija je u najužoj vezi sa fantazijom, sa maštom o kojima opet malo šta znamo ili radije ne znamo ništa, ali o kojima sigurno znamo da su  osnovi najviših postignuća duha: nauke, filosofije  i umjetnosti.

Kao što u kosmičkoj slici postoji fenomen crnih rupa o kojima, sem da postoje (i to, kako nam najnovija naučna saznanja kazuju, u pravilu jedna velika u centru svake pojedine galaksije i milioni manjih diljem galaksija), sem dakle činjenice njihovog postojanja i još nekoliko elementarnih znanja s tim u vezi, o tom kosmičkom fenomenu dalje ne znamo ništa; ali jednako tako, i u imaginarnoj slici života, postoje odgovarajući crnorupaški fenomeni o kojima malo znamo ili ne znamo ništa, koji su s onu stranu našeg iskustva, neobjašnjivi krhkim znanjem kojim je humanitet u svom dosadašnjem povijesnom toku ovladao. No da li je krhkim znanjem neobjašnjivo i nespoznajno? Ta zar mi ne koristimo, rečeno je naprijed, tek 10% kapaciteta mozga u odnosu na ukupnu masu! Šta je sa onih neaktiviranih 90%? Ne ukazuje li nam to na i neslućene mogućnost spoznaje koje još pred ljudima leže? Konačno, nije li zapanjujuća i zadivljujuća veličanstvenost neobjašnjivosti, možda onaj ženski princip, ona vaseljenska sila slabosti, u našem slučaju krhkosti znanja. Krhkost znanja se javlja tako kao sila koja producira imaginaciju, interes, zanimanje odnosno znatiželju, iz čega se rađa novo krhko znanje. Ženski princip tako pokreće i motivira muški, generirajući novu stvarnost tj. novo vrijeme, kao što crne rupe generiraju krhkim znanjem nespoznajni, ali spekulativno mogući, paralelni univerzum.

Kosmičko vrijeme i sav taj beskrajni kosmički red, podliježe zakonima kosmologije, a naše ljudsko vrijeme i odnosi u vremenu, podliježu društvenim zakonima. Naša paralela između beskrajnog Svemira, beskonačno velikih brojeva kojim pokušavamo sagledati i iskazati njegovu veličinu i njegovu strukturu, koja počiva na onim najsitnijim sastojcima atoma sve do kolosalno velikih zvjezdanih i planetarnih giganata i tog neprestanog kretanja i reciklaže materije i energije koje razumijevamo kao vrijeme, sa jedne strane i čovjeka, kao i svega živućeg, koje je takođe sazdano od onih najsitnijih sastojaka atoma, sve do najsloženijih organizama koji misle, osjećaju i stvaraju, dakle sve do naše ljudske vrste, odnosno zajednice ljudi, dakle društva odnosno humaniteta, sa druge strane, ta je veza, ta paralela silnica koje kreiraju, stvaraju, razaraju i rastvaraju, razumljivo, na parčićima krhkog znanja, eksperimentalno nedokaziva, a ono što mi ovdje pokušavamo jeste njena misaona argumentacija. Ideja je na tragu Vilhelmovog (njemački filosof Schelling Frederick Wilhelm) pokušaja misaone argumentacije jedinstva tzv. trancsedentalne filosofije i filosofije prirode tj. materijalnog svijeta, svijeta oko nas i duhovnog svijeta, koji su, prema njemu, jedno. Ako je Hegel, i sam jedan od najkompliciranijih filosofa za za čitanje i poimanje, držao za Vilhelmovu filosofiju da je “zapetljana masa apstrakcija”, vjerovatno zato što je Vilhelm iskoračio iz filosofskog i ušao u prostor ontološko-religijskog šta bi se tek onda moglo kazati za ovaj naš apstraktni misaoni koncept kojega je jednostavno, sem misaone argumentacije, nemoguće znanstveno argumentirati; jer riječ je o čistoj apstrakciji, o kojoj ne znamo ništa, ali koju imaginacijom duha i zapažanjem odnosno otkrivanjem fenomena i zakonitosti na planeti Zemlji i u kosmičkom vremenu i prostoru, te spoznajom i otkrivanjem tajni života, možemo naslućivati.

Sve što, na parčićima krhkog znanja, znamo danas o kosmičkom fenomenu i čovjeku kao dijelu čuda zvanog život ukazuje na fantastičan paralelizam beskrajno malog, sitnog i još sitnijeg do teško pojmljivo sitnog i ogromnog, velikog, beskrajno velikog, toliko velikog da imamo problem percipiranja. Pri tome odnos velikog i malog i odnos silnica koje iz mase proizilaze, u neposrednoj je vezi, u uzajamnom često fantastičnom odnosu koji se otima logičkom poimanju. Pa i onda kada eventualno u konačnici čovjek spozna odgovor na neke od zapaženih kosmičkih fenomena, ostaje začuđenost nad nevjerovatnim korelacijama i odnosima između malog i velikog.  Npr., gravitaciona sila drži zvijezde, planete i galaksije da tako kažemo uvezane u ono što razumijevamo kao dio Vaseljenske slike. Bez nje, bez te sile koja je u neposrednom odnosu sa masom iz koje izvire, iz koje potiče i kojom je uvjetovana, sve bi se rasulo. To je ona sila što nas prizemljuje, drži nas na planeti Zemlji. Pa ipak mali čovjek, sa svojim minorno sitnim mišićima,  u stanju je odskočiti sa tla i tako se, makar neznatno, ali ipak učinkovito, suprotstaviti toj ogromnoj gravitacionoj sili planete Zemlje koja ga drži i kojom je definirano njegovo mjesto na planeti. Još manje ptice, u stanju su, samo snagom svojih krhkih krila, suprotstaviti se istoj toj ogromnoj gravitacionoj sili planete i izdignuti se visoko iznad tla. I sada, šta je tu istina i kako razumjeti ovaj fantastičan koloplet i uzajamnu uvezanost silnica suprotnog predznaka: ogromne gravitacione jednosmjerne sile planete i male, upravo neznatno male suprotnosmijerne sile ljudskih mišića, odnosno ptičjih krila, koja sila je ipak, makar i nakratko, dok traje energija koja je pokreće,  učinkovita u otporu enormnoj gravitacionoj sili planete?  I da li je naša teza istinita ili ne, ili je i ona tek dio naše duhovne crne rupe koju uočavamo, ali o kojoj ne znamo ništa? Na to pitanje nema kategoričkog odgovora jer ga jednostavno stepenom krhkog znanja kojim vladamo, nismo u stanju racionalno formulirati. Možda je odgovor u onoj spekulaciji Alberta Ajnštajna (Albert Einstein) da gravitacija zapravo i nije sila nego je prostorno-vremenska deformacija uzrokovana prisustvom mase. U svakom slučaju,  pošto tu nema konačnog odgovora, onda je svaka teza, makar i u prostorima ezoterijske (gr. ἐσωτερικός, put u unutrašnjost), transcendentalne misli, legitimna.

Kosmičkim crnim rupama odgovarajući su životni fenomeni i pojave neuhvatljivi krhkim znanjem, kao neukrotiva kosmička svjetlost koja ipak ne može izbjeći silnicama crnih rupa. Umom smo u stanju odgovoriti na očekivana pitanja razumljivog reda, ali mi nemamo odgovora na crnorupaške i paranormalne fenomene i pojave reda koji je početak onog haotičnog nereda, kojega tako razumijevamo samo zato što nam je neobjašnjiv, zato što ništa o njemu ne znamo odnosno ne možemo dokučiti krhkim znanjem. Zašto “kruh namazan maslacem uvijek pada na onu stranu koja je namazana maslacem, a nikako obratno”, pita se Miroslav Krleža u romanu “Na rubu pameti”. Možda je na to pitanje i moguće odgovoriti sa stajališta fizike, ali ima i složenijih primjera neobjašnjivog reda koji su s onu stranu zakona fizike, onako kako ih razumijevamo, o kojemu redu ne znamo ništa, pa ga stoga doživljavamo kao slučaj i haotični nered u kojemu su se akcidentalno poklopile odgovarajuće silnice što pokreću, generiraju pojave.

Bog djeluje kroz slučaj, navodno je misao Ajnštajnova, da se još jednom na njega pozovemo. Ali, ako se slučajno umnoženo javlja, je li to i dalje slučaj ili pojava postaje zakonitost, nama neki nedokučivi viši red ili nered o kojemu ništa ne znamo, pa nam se aberativno čini neredom. U vrijeme Ajnštajnovog života nisu nam poznati bili fenomeni koje je naučna misao u međuvremenu uočila, ali o kojima u bit i dalje ne znamo ništa. Ono što je nekada ili još, eto u vrijeme Ajnštajnovog života, smatrano za ništa i za slučaj, danas znamo da ipak jeste nešto i nije tek slučaj, u smislu tvorbe iz ništa. Sami nazivi tih fenomena koje je naučna misao u međuvremenu uočila, govore nam o tome koliko zapravo ništa mi o njima ne znamo, sem da nekog vraga tu ima, tj. da mora postojati nešto takvo što nazivamo antičestice, antimaterija, crna materija, crna energija, crni energetski protok…; dakle nešto što nam je u biti nepoznato, pa otuda pridjevi “crni” tj. nepoznati ili nepoznato.

Interesantno je, i na toj opservaciji se zapravo i temelji naša misao o uzajamnoj povezanosti vaseljenskih silnica i fenomena i silnice i fenomena koji opredjeljuju ukupno bivanje na planeti Zemlji, pa dakle i ljudsko bivanje odnosno ljudsku egzistenciju kao razvijenu formu života svojstvenu samo ljudima; dakle interesantno je, ali jednako uočenim, a neobjašnjivim vaseljenskim crnim fenomenima, i u našim životima i životima svega živućeg, svega što nas okružuje, postoje, prisutni su i  djeluju nama neobjašnjivi fenomeni analogni misterioznim, vaseljenskim crnim fenomenima. Takve fenomene uočavamo mišljenjem i imaginacijom. Nekada smo o njima u stanju stvoriti jasniju predstavu, a nekada su nam takve pojave i fenomeni, čak i logički magloviti i imaginacijom teško uhvatljivi. Ali u oba slučaja, o njima zapravo ne znamo ništa; npr., logika nas upućuje na zaključak kako su mimikrijska prilagođavanje nekih životinjskih vrsta evolutivno uvjetovana, ali osim uopćenog pozivanja na prirodnu selekciju kao zakon opstanka vrste i evoluciju, odnosno evolutivnu genetsku mutaciju, za koju danas znamo da je mehanizam evolutivnog prilagođavanja vrste, mi nemamo preciznijeg odgovora kako zapravo sam evolutivni mehanizam prilagođavanja u takvim slučajevima funkcionira, ili još preciznije kazano, kako se taj mehanizam pokreće i šta je to što ga pokreće? Fenomen mimikrijske kamuflaže u prirodi je poznat kao načina na koje neke vrste povećavaju šansu preživljavanja u konstantnoj izloženosti napadima grabljivaca. Mimikrijsko prilagođavanje je obično u vezi sa prostornim okruženjem, pa crv na primjer, poprima kolorit stabla po kojem se kreće  ili lista kojim se hrani i slično. Ima i složenijih primjera mimikrijskog prilagođavanja: npr., poznati su primjeri leptirova kod kojih su se, kao način zaštite od grabljivaca (znači ptica, koje uglavnom love leptire), na krilima, na zadnjem dijelu, javlja mimikrijska glava. Ptice napadaju leptire uglavnom s glave, poput preciznog snajperiste koji hicem u glavu efikasno eliminira žrtvu. Poznat je i primjer sa leptirima iz Amazonije kod kojih se, da bi se zaštitili od napada ptica, kada rašire krila, na istim se pojavljuje lik ptice grabljivice koja inače ne napada leptira, ali napada pticu što ima tog leptira kao metu svojih napada. Znači, ako leptir ima mimikrijsku glavu na zadnjem dijelu krila, povećavaju se njegove šanse za preživljavanje, kao što se u drugom primjeru, povećavaju šanse za preživljavanje leptira kojemu se na raširenim krilima pojavljuje lik grabljivice što napada ptice koje napadaju leptira; i to je sav odgovor koji znanost u ovim slučajevima može da ponudi, dok o samom mehanizmu genetske mutacije koja dovodi do opisanih fenomena, koja je to sila, energija, šta je to nešto, ono nama nepoznato što pokreće mimikrijski mehanizam, o tome ne znamo ništa; to u prenesenom smislu ostaje za humanitet i dalje onaj crni, nepoznati fenomen, analogan prednjim  misterioznim crnim, dakle neobjašnjivim vaseljenskim fenomenima.

Ili, da se u pokušaju argumentacije ove teze poslužimo jednim primjerom koji je bliži našoj ljudskoj vrsti, zapravo je neposredno vezan uz nas ljude; poznato je da je odnos novorođenčadi, svugdje u svijetu, pa bilo to u pustinji Sahara ili na Grenlandu, tanjušno, ali uvijek u korist muških beba. Sa duge strane, naučna je činjenica da je veći procent pobačaja kod žena koje nose muškog potomka, nego kod žena koje nose djevojčice; a ipak u konačnici se rađa nešto više muških nego ženskih beba. Logičan zaključak je da jedno sa drugim ima veze, jer na taj način kao da se prirodno teži uspostavljanju balansa polova, pa se onaj broj muških beba izgubljen u pobačajima, ipak u konačnici  nadoknađuje, neznatno, ali ipak nešto većim procentom muških novorođenčadi; međutim, o samom, da tako kažemo mehanizmu tj onome što pokreće korekciju polnog imbalansa i u konačnici ipak vodi  nešto većem procentu rađanja muških nego ženskih beba, i to unatoč činjenici da je  veći procent pobačaja kod žena koje nose mušku bebu nego kod onih koje nose žensku bebu, o tome ne znamo ništa. Otkuda, kako i zašto je veći procent pobačaja kod žena koje nose dječake, nego kod onih koje nose djevojčice, i kako onda da se u pravilu rađa nešto više dječaka nego djevojčica? Logična je pretpostavka kako je racionalan odgovor na ova pitanja moguć, ali znanost, na parčićima krhkog znanja kojima vladamo, još uvijek nije u stanju takav odgovor ponuditi. Za pet stotina godina možda ćemo znati odgovore na ova pitanja. Danas ih ne znamo. I dok god ne znamo odgovore na ovakva i slična pitanja uvjek će biti prostora za nadu i vjerovanje; i naravno, uvijek će biti i onih koji će ih tražiti i nalaziti u krilu božanske moći.

Konačno, u našem pokušaju demonstriranja kako slučaj, itekako može biti podložan preispitivanju i misaonoj upitnosti i kako nije, i ne može biti, konačan odgovor, evo još jednog primjera gdje nauka, osim što je u stanju registrirati proces, nije u stanju ponuditi racionalno objašnjenje šta je to, koje su to silnice, koja je to energija što proces pokreće. Krenimo od evolutivnog biologa Stiven Džej Goulda (Stephen Jay Gould), koji smatra da, kada bi čovjek bio u stanju vratiti evolutivni tok povijest u vrijeme prije pojave života kakvog danas znamo, tj. prije pojave složenijih živih organizama, negdje 700 miliona godina unazad, krajnje bi optimistički bilo očekivati da bi se čovjek ponovo pojavio kao rezultat evolutivnog toka; evolucija je prepuna slučajnog, neočekivanog, možebitnog i nepredvidljivog, e da bi se mogao isti tok očekivati kao ponavljanje već viđenog, smatra Gould. Naravno, nemoguće nam je znati da li je i koliko, ako je ikako, ovdje Gould u pravu ili ne. Međutim, kako je svojevremeno, 2013. g., izvijestio list The New York Times i naučni magazine Cell Reports, eksperimenti sa bakterijama, pokazuje u kojoj mjeri evolutivno slučajno, može biti zaprepašćujuće predvidljivo. Američki znanstvenik, dr Joao Xavier je sa kolegama proučavao bakteriju poznatu pod imenom Pseudomonas aeroginosa. Ovi mikroorganizmi su prisutni manje više svugdje, u vodi, prljavštini, na našoj koži, a pod određenim uslovima penetriraju i u organizam gdje mogu izazvati infekcije pa i ozbiljnije posljedice. Doktor Ksavier je počeo sa praćenjem kako se taj mikroorganizam  hrani, te je otkrio da bakterija pršće, poput sprejom kao što se pršće, površinu preko koje stvara neku vrsto tečnog tepiha, po kojemu se onda, uz pomoć repića kreće, usput proždirući hranu koja joj se nađe na putu. Svaki dan iz posude u kojoj su držali bakterije, izvadili bi stanovitu količinu i locirali ih u drugu posudu sa malo šećera. To su ponavljali nekoliko dana, a pošto se bakterija umnožava velikom brzinom tih nekoliko dana je značilo zapravo nekoliko generacija bakterije. Posmatrajući kroz tih nekoliko dana utvrdili su da se nove generacije bakterije umnožavaju 25% brže nego one s početka eksperimenta. Bliže mikroskopsko osmatranje otkrilo je novu neočekivanu činjenicu: nove generacije imale su više repića umjesto samo jednog, kao ona početna generacija.  Više repića, brže kretanje; što brže kretanje, to prije do hrane. Naučnici su zaključili da se u procesu desila genetska mutacija koja je specifičnim bakterijama multiplicirala repiće. Ako je slučaj pranačelo života, onda bi bilo za očekivati da će u ponovljenom eksperimentu, evolutivni tok poprimiti neki drugi, neočekivani pravac. Dr. Ksavier i kolege su eksperiment ponovili ne jednom nego dvadeset i četiri puta i svaki put rezultat je bio isti: multiplicirani repići odnosno ista genetska mutacija. Doduše, pažljivijom opservacijom naučnici su primijetili pojavu različitih mutacija posmatranih gena, a kako su oni izdvojili i posmatrali samo nekoliko istih gena, moguće je da su se različite mutacije dešavala drugdje u bakteriološkom genomu. Kako god bilo, krajnji rezultat međutim je, u slučaju ove bakterije, jednako tako uvijek bio krajnje predvidljiv i uvijek isti: stalno umnožavanje bakterija sa mulipliciranim repićima.

Gornji eksperiment i nalaz je zapravo vrlo transparentna slika našeg razumijevanja slučaja kao prazakona ili pranačela svega nam znanog. Umnoženi i ponovaljani slučaj teško da se pojmovno može podvesti pod naše razumijevanje slučaja, kojega onda razumijevamo kao zakon, a za one koji vjeruju u nadnaravno, slučaj je samo Božije čudo. Za racionalnu misao nauke slučaj je akcidentalna pojava, nešto što je u igi velikih brojeva sasma moguće, pa i sigurno slijedi, kao što u lutriji npr. sasma sigurno neko dobiva glavni zgoditak. Milioni ljudi igraju loto i razne lutrijske igrice, ali samo neki dobivaju. Tako je i sa slučajem u igri beskrajno velikih kosmičkih brojeva: zgoditak, a to su u našoj opservaciji planetarni sustavi na kojima je moguć život i na kojima dapače, života ima, sasma je izvjestan, samo ne znamo gdje je to i kome to slijedi. I koja je uopće svrha tog kosmičkog lutrijskog zgoditka, ako sve završava u smrti, u bespovratnom nestanku? Dakle opet pitanje koje nas vraća na početak, na sami smisao života i fenomena vezanih uz život, pa tako i naše neprestane težnje ka novom vremenu.

U društvenim pak relacijama, slučaj je sudbina, nepredvidljiv tok ili slijed silnica koje kreiraju slučaj. Ali, ono što je za ateizam slučaj, to je za  teizam sam Bog, Stvoritelj i Tvorac svega. I pošto egzaktna nauka nema odgovora na početno pitanje čovjeka, tj. šta je čovjek, otkud je čovjek i koji je smisao njegove ljudske egzistencije, ako u konačnici završava u smrti, gdje je legitimno spekulirati da takav odgovor nauka nikada neće niti biti čovjeku u stanju ponuditi, onda je oslanjanje čovjeka na transcendentalnu misao u pokušaju traženja odgovora na to pitanje logičan put; iako, uistinu govoreći, nekada je možda bolje i ne znati sve, nego se suočiti sa pogubnim saznanjem koje nas onda lišava eminentno ljudskog iskustva  nade i vjerovanja u konačno spasenje…

I tako dalje i tome slično. Mnoštvo je takvih što nama poznatih što, logično je pretpostaviti, potpuno nepoznatih životnih zagonetki, koje tek čekaju da budu kao takve prepoznate. U svim takvim slučajevima mi možemo polaziti od pretpostavke kako mora postojati neko racionalno objašnjenje, ali je činjenica, da na parčićima krhkog znanja kojim vladamo, isto nismo u stanju spoznati i ponuditi odgovor na pitanje šta je to, koji je to mehanizam, i iznad svega koje su to silnice, koja energija, što pokreće mehanizam mijenjanja odnosno  prilagođavanja kao u naprijed opisanim primjerima. Kako nauka i tehnologija napreduju paralelno sa tim napretkom pojavljuju se i potpuno nova pitanja koja pobuđuju naš interes i postaju kao takvi predmet filosofskih razmatranje; takvo je npr. krajnje kontraverzno pitanje kloniranja. Napredak u robotici i znanstveno približavanje osvajanju vještačke inteligencije, ne samo da najavljuje zapravo već prisutno mogućnost upotrebe robota u ekonomskoj produkciji, gdje se onda otvaraju brojna pitanja s tim u vezi, do juče potpuno nepostojeća i izvan interesa filosofije, nego postoje ozbiljni projekti čak i o kreiranju robota-vojnika koji bi u ratnim operacijama zamjenjivao živu silu. Multinacionalna kompanija Google je već značajno odmakla u robotici proizvodnji vještačke inteligencije, te se očekuje da će, već negdje nakon 2020. godine, ta kompanija biti u stanju proizvoditi mašine sa vještačkom inteligencijom u stanju ne samo bazične upotrebe jezika i ljudskih pokreta već i sa razvijenim svojstvima prepoznavanja zvukova i slika i njihovog duhovog procesuiranja. Google je 2014. godine kupio i američku kompaniju Boston Dynamics, koja radi na vojnoj robotici tj. na proizvodnji čovjekolikih robota-vojnika. Već je osvojena tehnologija proizvodnje i upotrebe u vojne svrhe letjelica bez pilota… itd. i tsl. Sve skupa, u fokus interesa filosofije uvodi neka stara pitanja od interesa za filosofiju, ali sada u potpuno novom svjetlu ili pak otvara neka potpuno nova pitanja: šta zapravo znači biti čovjek, šta je to inteligencija, svijest i savjest, kakve se sve mogućnosti i kakve se sve opasnosti za čovječanstvo otvaraju osvajanjem vještačke inteligencije… itd.

U taj prostor nepoznatog, upitnog, u toj magli koja prati nove fenomene u društvu i životima ljudi, nada i vjerovanje su i dalje perfektno situirani i imaju svoje prirodno mjesto u našoj duhovnosti. Naglasak je ovdje na prirodnom, čime se hoće kazati kako je i jedno i drugo, i nada i vjerovanje, neizdvojivi iz psihološkog duhovnog rama ljudi. Naravno, treba razlikovati nadu i vjerovanje kao fenomene na rubu racionalne svijesti i nadu i vjerovanje kao stanje duha transcendentalne svijesti o božanskom proviđenju Univerzuma, našeg zemaljskog i ljudskog svijeta i kao zaloga spasenja nakon smrti. U potonjem slučaju nada i vjerovanje su utjeha otužnog realiteta, čovjekov odgovor na bešćutno stanje njegovog bivanja u životu za koji znamo da je borba opstanka bez milosrđa, a u prvom slučaju, nada i vjerovanje razumijevano kao stanje duha na rubu racionalne svijesti, ti psihološki fenomeni duha su ishodište pozitivne energije promjene i kao takve pokretačke silnice budućnosti. Međutim, u oba slučaja nada i vjerovanje su kontiniuum, traju bez prestanka, onoliko koliko traje čovjek kao biće svijesti odnosno društvo kao kreacija svijesti. Jer čovjek kao socijalno biće opstaje, stvara i rastvara, ali ne po zakonu bivanja i prostog biološkog održanja, nego po zakonu svijesti koji uvijek iznova pokreće čovjeka na traženje novih rješenja od kojih svako počinje nadom i vjerovanjem. Kada se dosegne novo vrijeme, onda zajednica uspostavlja set pravila kojima se uređuju odnosi u vremenu, tj. društvo izgrađuje ono što filosof Kun Tomas (Kuhn Thomas), naziva paradigmom, dakle etablira se sistem vrijednosti kao vladajući kulturološki model svijesti i organizacije društva, koji je, manje više neupitan, odnosno sve što ga dovodi u pitanje se bagatelizira, odbacuje kao tlapnja i beskorisna spekulacije. Vremenom međutim paradigma postaje prevaziđen model; javljaju se intelektualci sa novim idejama koje postupno osvajaju javnu imaginaciju i postaju većinsko stanje svijesti. Ako je vladajući model isuviše centričan i ne dozvoljava novim idejama društvenu implementaciju, onda izbijaju revolucije, stari model se u krvi ruši, kreira se novo vrijeme sa novom paradigmom, tj. novim kulturološkim modelom svijesti i organizacije društva.

Težnja ka boljem je polazište nade i vjerovanja kao društvenih fenomena i treba ih razlikovati od težnje ka boljem kao fenomena koji prati svako pojedino ljudsko biće jer ta težnja može bit i sebično nastojanje zvijeri u ljudima. Doduše, poučeni dvadesetim stoljećem, moglo bih se kazati: i u prostoru društvene nade moguća je  pojava historijskih fenomena zvjerskog bivstvovanja kakav je bio nacistički, pervertirani model Čarlsa Darvina (Charles Darwin) o prirodnoj selekciji i opstanku vrsta, preveden i razumijevan kao društveni model selekcije ljudi. Ali, u našem razumijevanju društvenog fenomena nade i vjerovanja, to je onaj historijski izuzetak, društvena stranputica koja potvrđuje pravilo. A pravilo ljudske egzistencije je njena humanistička sposobnost nadilaženja tj. izlaska izvan biološkog zakona vrste. Po tome su ljudi posebna vrsta, po tome dakle što imaju sposobnost sopstvene kreacije izvan prirodnog zakona opstanka koji inače vrijedi za sve vrste, pa i za ljudsku; po osjećaju empatije za drugog i drugo i drugačije i po altruizma koji nadilazi ograničeni okvir vrsta.

Nada i njoj komplementarno vjerovanje su ekskluzivno ljudski. Niti jedena druga vrsta nema razvijeno svojstvo apstraktnog razmišljanja, sposobnost vjerovanja i svijest pokretanu energijom nade, sposobnu da projecira neko buduće vrijeme. Nada i vjerovanje je zapravo osnov egzistencije čovjeka, jer bez nade i vjerovanja, čovjek tek biva, tj. postoji na razini ostalih životinjskih vrsta, kao pojedinac i kao čopor, a tek sa nadom i vjerovanjem, čovjek i čovječanstvo prave iskorak odnosno stvaraju pretpostavku nužnu za prelaz u forme društvene nadgradnje. I zato je dobro i treba nadati se i vjerovati, bilo vjerovati u snagu silnica suprotnog predznaka ili vjerovati u snagu i moć Stvoritelja, svejedno, ali treba vjerovati, preferencijalno na način srca i duše i vertikalno, u neposrednom odnosu sa Stvoriteljem odnosno sveprisutnom silom kreacije svega živućeg, ma šta to da jeste, i svega onoga što čini naš svijet, a ne posredovanjem, na način organizirane religije, jer je to politika, a politika je pragma, interes, volja za moć i dominacija, a ne empatija; znači vjerovanje kao pouzdanje u racionalnu svijest i vjerovanje kao solidarnost, tolerancija, saosjećanje ili drugim riječima, vjerovanje  kao krhko znanje o činjenicama života i svijeta i vjerovanje kao empatija i nada. Jer, vjerovanje je nada, a nada je najjači pokretački princip humaniteta.

Nastavlja se.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s