Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

nihad-filipovic fotografija

Piše: Nihad Filipović

 .

Novo vrijeme

.

(drugi nastavak)

 .

ALTER-EGO: Kažeš, novo vrijeme je sama historija odnosno historijsko vrijeme koje stalno iznova producira čovjek, a nada je u duhu ideje novog vremena, ono što čovjeka pokreće u težnji ka novom, boljem, pravednijem i istinitijem. Kažeš, treba vjerovati u moć Tvorca ili snagu silnica haotičnog reda i nereda, koji tako doživljavamo jer odstupa od naše predstave reda i jer o tome ne znamo ništa. I kažeš, treba vjerovati u čovjeka kao krhko znanje i kao ljubav. Ako novo vrijeme razumijevamo kao ljudsku težnju ka boljem, ako krhko znanje razumijevam kao snagu uma i sve ono što su slobodan duh i misao oslobođena stega dali humanitetu i ako ljubav razumijevam kao altruizam, šta je onda sa svim tim užasom zla što prati i prianja uz čovjeka kroz povijest kao košulja uz tijelo? Otkuda to neprestano historijsko ponavljanje zla? Nije li to zlo onda, nešto što je prirođeno, neodvojivo od ljudske prirode? A ono što je u osnovi svega živućeg u prirodi, pa je tako i u osnovi ljudske prirode, jeste nagon samoodržanja i produženja, jer bez njega nema života i nema nas, nema ljudske vrste. Budući je čovjek biće grupe to se onda nagon samoodržanja i valjda onaj genetski materijal čiji je sadržaj, društveno (politički) posreduje i kao takav nalazi svoju primjenu u ukupnom historijskom toku. Energija sebičnog genetskog materijala u nama, u osnovi je našeg bivanja na ovome svijetu i ne može biti da se društveno, u interakciji sa drugim ljudima, ne manifestira i ne nalazi društvenu implementaciju. Koncept vjere teško da je kroz povijest pomagao ljudima da sputaju taj inače bešćutni nagon u ljudima koji, niti je dobro, niti je zlo, ali koji se političkim posredovanjem historijski manifestira, i mi ga razumijevamo kao zlo; zlo u ime kojega ljudi osvajaju, pljačkaju, grabe, ubijaju i gomilaju vrijednosti kao zalogu opstanka u bešćutnom svijetu u koji su bačeni da žive. Ideja vjerovanja vodila je uvezivanju energije samoodržanja i njenom kanaliziranju u kanibalističko nasilje koje sve vrijeme prati povijest humaniteta, pa sada svejedno, da li je riječ o ratovima u ime ideje Boga ili u ime neke sekularne ideje: bilo ideje plemena/naroda/nacije, bilo klasne ideje ili ideje odnosno motiva prisvajanja vrijednosti tj. zgrtanja kapitala. Koncept vjere kao vertikala i neposredni odnos sa Stvoriteljem, dakle pervertira se kroz religijsko posredovanje i uvezivanje, gdje se onda religija javlja kao instrument nasilja, nametanja, dominacije, sve navodno u općem interesu, a institucije organizirane religije i hijerarhijski red ljudi u tim institucijama, što je suština religijskog posredovanja vjere, javljaju se kao posrednici između ljudi i Boga. Religija tako postaje politika, a politika je volja za moć, vladanje, dominaciju.

Ljudska težnja ka novom vremenu izražena je kroz političko nastojanje i akciju. Svako društveno vrijeme je rezultanta političke ideje i prakse. Mora dakle postojati ideja i mora se raditi na njenoj praktičnoj realizaciji, na njenoj primjeni u životu. Pri tome se implementiraju različite metode djelovanja, regrutiraju se pristalice, traže se kolaboratori, formira se hijerarhijski red ljudi, izdvaja se jezgro onih koji vode,  masa koja slijedi i oni koji izvršavaju naloge organizacionog jezgra, formiraju se institucije i hijerarhijski odnos i uzajamna uvezanost institucija…itd. A kako je sve u društvenim poslovima politika, tako i vjerovanje upada u taj idejni politički mlin kojim se ideja društveno posreduje. Dakle, iako je vjerovanje koncept koji je održiv i izvan društvenog  prostora, kao dio individualne duhovne slike svakog čovjeka ponaosob, ipak je, tako nam povijest svjedoči, došlo do posredovanja vjerovanja u socijalni prostor i njenog kanaliziranja u političku akciju, gdje onda kolektivna, organizirana religija preuzima funkciju osobnog vjerovanja, pervertirajući tako valjda onu početnu ideju o osobnoj vezi čovjeka i njegovog Tvorca. Ideja iza ovakvog prevlađujućeg povijesnog toka  vjerske svijesti, je slijedeća: čovjek je društveno biće, on djeluje u interakciji sa drugim ljudima, tako da moje vjerovanje potpuni smisao nalazi tek u uvezivanju sa drugim i u socijalnom ozračju koje kreira masa pojedinaca zvana društvo. Tako se moje vjerovanje, udruženo, “izbrušeno” i svedeno na zajednički nazivnik sa vjerovanjem drugih, osnažuje, dobiva društvenu dimenziju, postaje politika i kao takva postaje pokretačka silnica historije. Istovremeno, kroz religijsko posredovanje vjerovanja, gradi se hijerarhijska religiozna konstrukcija moći, gdje neki ljudi prave unosne karijere, obezbjeđujući sebi tako brojne beneficije i lagodan život. To je već faza razvijenog modela; etablirana paradigma doista postaje vladajući, manje više neupitan sistem odnosa u društvu; vjerovanje je dio modela, a sveukupno, ono što s početka tvorilo pokretačku energiju historije, postaje sada kočnica progresa. Neki su ljudi naime u procesu stekli pozicije moći i beneficije koje donosi društveno posredovana moć, vladaju instrumentima za njeno održavanje i razumljivo, tendiraju upotrebi tih instrumenata u zaštiti svojih pozicija.

Ako je tako sa vjerovanjem, koje pored socijalne dimenzije ima i sasma održivu individualnu, osobnu ljudsku dimenziju, onda je tim prije razumljivo da je to isto tako i sa profanim socijalnim idejama poput naroda, nacije, klase… I tu se moje razumijevanje ovih pojmova i ideja (ovdje doduše nužno, jer te ideje su ništa izvan društvenog ambijenta i prostora), društveno posreduje i razmjenjuje, formiraju se nekakve institucije, gradi se hijerarhijska konstrukcija moći, neki ljudi preko tih institucija prave unosne karijere i sve skupa tako se te ideje  uvode u funkciju ostvarenja društveno etabliranog, navodnog, općeg interesa. Kada bi samo moje razumijevanje prednjih pojmova i ideja bilo relevantno, onda se ti imanentno socijalni pojmovi obesmišljavaju, odnosno gube društveni smisao tj. razlog da se uopće kao takvi pojave i bivaju dio našeg kolektivnog duhovnog svijeta.

Picasso

Picasso, 1951. g., Masakr u Koreji

Opisani model je matrica, nazvaćemo je makroparadigma, na kojoj funkcionira cjelokupna povijest društva. Makroparadigma je historijska konstantna; ona traje manje-više nepromjenjiva. Međutim, o kakvom novom historijskom vremenu govorimo, ako se ono uvijek iznova razvija na istoj matrici, na istoj makroparadigmi? Nije li sazrelo vrijeme za novu historijsku makroparadigmu, na osnovu koje će se razvijati novo vrijeme; nije li sazrjelo vrijeme za novi svijet bez religije? Zar ne bi naš svijet, jednom kada osvojimo novo vrijeme bez Boga, bio puno bolje mjesto za život? Ne bi li tek to bila istinska revolucija svijesti i uistinu novo vrijeme? Vjerovanje je fantazija i zaista, ne vidim kako se racionalan um može oslanjati na takav iracionalan koncept. Ako je već vjerovanje najdublja psihološka potreba čovjeka, dajmo vjerujmo u znanje, u nauku. Jer znanje je vrlina i način da ostvarimo svoj interes bez nanošenja štete drugom. Neznanje je rodno mjesto gluposti, a iz gluposti samo možemo očekivati nevolje. A ako već ne ide bez vjerovanja, jer ljudi, a preciznije i tačnije bi bilo kazati, neki ili eto većina ljudi, imaja potrebu traganja za Bogom, budući se nemoć nauke da odgovori na neka pitanje takvim čini zgodnim izgovorom da u traganju za odgovorima na ta pitanja pred kojima je nauka nemoćna, logičko krenu putevima transcendentalne misli i tako “otkriju” Boga, nije li onda bolje odstraniti religiju kao instituciju, a slobodnim ljudima ostaviti slobodu neposrednog odnosa sa Bogom. Iako putevi logičkog mišljenja ne vode obavezno ka Istini, nije li baš to onaj put kojim vjerujući najprirodnije spoznaju Stvoritelja, dakle bez posredovanja i navigacije sa strane drugih ljudi, koji se profesionalno uvezuju i u tome nalaze lukrativan izvor prihoda, što im omogućava lagodan život, bez naročitog truda.

Konačno, teza o uzajamnoj vezi silnica koje pokreću i kreiraju Univerzum i ljudi i svijeta koji oni kreiraju, iako legitimna, samo je spekulativna, nema osnova u praktičnom iskustvu i prema tome, kao metafizika, nedokaziva je. Nije li stoga racionalnije i produktivnije okrenuti se onome što je itekako dokazivo, a to je uticaj planete Zemlje, njenih silnica i elemenata: gravitacije, vode, plime i oseke, vatre, vjetrova odnosno zraka itd., na ljude i kreaciju ljudskih civilizacija ili onoga što je ovdje označeno kao novo vrijeme. Ovo tim prije jer je upravo alarmantno kojom brzinom čovjek ugrožava ekosistem i dovodi u opasnost sopstveni opstanak na planeti. Nastavimo li putem kojim se krećemo, naše novo vrijeme moglo bi za nas biti fatalno nevrijeme.  Jer, naučno je već etablirana činjenica da postoji uzajamna veza između tektonskih ploča koje geološki modeliraju planetu Zemlju i prvih ljudskih civilizacija: od 13 najstarijih civilizacija 11 ih se pojavilo i razvilo u pojasu dodira tektonskih ploča i uz riječne tokove; ovo stoga što tekuća voda omogućava fertilizaciju tla, a što su ljudi rano uočili, i što su područja dodira tektonskih ploča mjesta gdje se iz utrobe planete, pod pritiskom i visokom temperaturom koja vlada u središnjem dijelu, izbacuju elementi koje se potiskivanje prema površini hlade, mijenjaju fizikalna svojstva i jednom, otkrivena od ljudi, postaju upotrebljivi za ljudsko modeliranje i upotrebu, proizvodnju nove vrijednosti kojom čovjek povratno utiče na prirodu, mijenja je i prilagođava sebi, stvarajući u procesu pretpostavke za lagodniji, bogatiji život, drugim riječima stvarajući tako pretpostavke za pojavu novog vremena tj. vremena prvih civilizacija. Pa i danas, u vrijeme kada je humanitet, više nego ikada u povijesti, uspio emancipirati se, dakle osloboditi se stanja ovisnosti od prirode i prirodnih ograničenja, od 20 najvećih svjetskih megapolisa, deset ih je niklo i razvilo se neposredno u zonama dodira tektonskih ploča; npr. Los Anđeles i uopće najbogatija američka država Kalifornija (California) svakih stotinu do stotinu i pedeset godina pogodi jaki zemljotres, u kojima stradaju na hiljade i desetine hiljada ljudi i koji  uzrokuje ogromna razaranja, pa ipak, zbog kombinacije prijatne klime i enormnog prirodnog blaga u utrobi Kalifornije (zlato, nafta…itd), ljudi ne odstupaju od nastanjivanja tih prostora. Računica koliko humanistički neljudska, ekonomski je jednostavna i sasma u skladu sa zgrtalačkom prirodom ljudskom: štete od povremenog razaranja, neuporedivo su manje od koristi koja se u međuvremenu nagomila. Dakle, težnja ka novom vremenu može biti nošena nadom u bolje, ali je to bolje za čovjeka uvijek ono za njega ekonomski probitačno. Ono se u tom smislu uvijek može svesti na nagon samoodržanja. Ljudi su u svrhu zgrtanja i gomilanja bogatstva spremni napadati, osvajati tuđe, spremni su ubijati i uopće spremni su na svako zlo kojim će ostvariti cilj. Zlo je zemljače primordialno, dakle iskonsko, dakle početno ljudsko stanje. To je ono u ljudima od iskona, fundamentalno utemeljeno što ni religija nije u čovjeku potisnula. Ono prati čovjeka u svakom novom vremenu i neodvojivi je njegov dio. Zlo kao socijalna pošast ima univerzalan, prepoznatljiv, način govora i ponašanja i kao takvo se lako uočava kroz svako novo vrijeme, kroz cijelu povijest humaniteta: ritual silovanja i žrtvenog ubijanja osvojenih, zarobljenih, nemoćnih: od Timurovih i mongolskih osvajanja, preko krstaških ratova do Drugog svjetskog rata, od solunskog masakra kada je rimski imperator Teodozijus I naredio egzekuciju svih stanovnika grada, zbog pobune u kojoj je ubijen  neki rimski komandant, do genocide na domicilnim stanovništvom Sjeverne i Južne Amerike u procesu otkrića, kolonizacije i kristijanizacije novog svijeta, od cara Vasilija drugog, koji je oslijepio zarobljenu Samuilovu vojsku, a tek svakom stotom ostavio po jedno oko da bi mogao voditi poraženu vojsku natrag, do njemačkog nacističkog pokolja poljskih oficira u katinskoj šumi, od pokolja u teutoburskoj šumi u devetom stoljeću do staljingradskog pokolja 1942. g., od japanskog nankinškog satanističkog pira silovanja i ubijanja do Pol Potovih Crvenih Kmera i genocida nad sopstvenim narodom; od ustaške povampirenosti i genocida nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu do velikosrpske opsjene, masovnih zločina, silovanja i konačno genocida, dakle planiranog uništavanja Bošnjaka i u onome, Drugom svjetskom ratu i u ovome posljednjem na prostorima zemljice Bosne, devedesetih godina dvadesetog stoljeća; u toj historijskoj spirali žrtvene krvi, silovanja i ubijanja, cijela je historija humaniteta faktualizirana, u činjenice, u stravične brojeve prevedena ostrašćenost, neumjereno adoriranje i kolektivna histerija, što prati čovjeka i društvo kao što vjerno pašče prati domaćina kuće. Filosofski posmatrano, nema nikakve razlike između masovne histerije kojom je hitlerizam dvadesetih godina dvadesetog stoljeća uveo Nijemce u njihovo novo vrijeme “hiljadugodišnjeg” njemačkog Rajha, a čitav svijet u klaonicu Drugog svjetskog rata, sa jedne strane i masovne velikosrpske novovremene zaluđenosti devedesetih godina tog istog dvadesetog stoljeća, kao preludija za bosansko i kosovsko klanje, u postupku disolucije bivše jugoslavenske državne zajednice. I nema nikakve razlike između njemačkog i japanskog militantnog ideološkog fanatizma tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća i ekstremnog, militantnog islamističkog fanatizma u Iraku i Siriji druge decenije dvadeset i prvog stoljeća…

Doduše, biće da se čovjek rađa ni kriv ni nevin, ali to je najprije, jer je u toj ranoj fazi nemoćan. Rođenjem dakle nismo zli, ali ni dobri. Rođenjem smo ono kakvi smo dati na ovaj svijet: ljuštura u nultom stanju, ali sa sadržajnim potencijalom za razvoj. Taj bio-sadržajni potencijal života je informacija genetskog koda unutar svake ćelije u našem tijelu. To početno ljudsko stanje življenja se mijenja takorekuć sa prvim udahom malog stvorenja: čovjek od samog početka podliježe zakonima prirodnog razvoja, a u slijedu zakona prirodnog održanja, samoodržanje je prvi i početni zakon bivanja. Zato, malo stvorenje, bez svoje volje začeto i u naš svijet uvedeno, sa prvim uzdahom reagira egoističnim porivom plača koji je zapravo zahtjev, ne poziv, nego zahtjev majci da ga nahrani, jer hrana je pogonsko gorivo energije na kojoj se raste i održava bivanje. Taj je plač zahtjev i majka ga tako razumijeva, jer je čovjek bivanjem razvio sposobnost prepoznavanja prioriteta u bivstvovanju. Dva su uzajamno uvezana prioriteta: jedan je je samoodržanje u vremenu i prostoru, a drugi je produženje nas kroz naše potomstvo. Kada se ovi prioriteti nađu u srazu, čovjek u pravilu daje prioritet potomstvu kroz koje nastavlja življenje. Drugačije postupanje je moguće, dakle gdje se daje prioritet sopstvenom samoodržanju u odnosu na potomstvo kroz koje produžavamo življenje, ali iskustveno to nije očekivano, te je stoga samo znak poremećenog reda, za koje nam iskustvo življenja govori da je prirodan red, tj. prirođen tj. primordijalno utemeljen. Jasno, sa stajališta produženja vrste, sasvim je svejedno da li štitimo svoje ili tuđe potomstvo. Sa stajališta samoodržanja i samoproduženja, bitna je zaštita sopstvenog potomstva. Prema tome, egoizam bivstvovanja, energija sebičnog genetskog materijala u nama, zaista je u osnovi našeg bivanja na ovome svijetu.

Nastavlja se.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s