Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

Piše: Nihad Filipović

Novo vrijeme

 

(treći nastavak)

EGO: Naučno utvrđen uticaj planete Zemlje i planetarnih silnica na kreaciju ljudskih civilizacija, prema našem razumijevanju, samo je dokaz više u prilog naše početne misli o uzajamnoj vezi svemirskih silnica, energije kreacije, stvaranja i rastvaranja i ljudskih društava odnosno civilizacija. Teza i misao iza nje jeste ili uglavnom jeste metafizika, a metatizika nije polje činjenične, nego logičke argumentacije. Ipak, naše razmišljanje čini se, makar dijelom, ima uporište i u praktičnom iskustvu praćenja pojave i razvoja civilizacija u njihovoj vezi sa planetarnim elementima i silnicama: gravitacija, radijacija, elektromagnetizam, elektricitet, toplo, hladno, seizmička aktivnost itd. Čovjek je razvio sposobnost obrade ruda, proizvodnje metala i oruđa, onda kada je došao u dodir sa rudama, a došao je u dodir sa njima zato što su unutarnje planetarne silnice potiskivale užarenu elementarnu masu tvari iz centra prema površini, gdje onda uslijed temperaturnih razlika dolazi do promjene geofizičkih svojstava elemenata sa kojima čovjek tek tada dolazi u dodir i razvija sposobnost njihove obrade tj. proizvodnje metalnog oruđa. A metalno oruđe je zapravo halat kojim je pokrenut točak civilizacije. Konačno, sve je od nečega, pa se civilizacijski hod humaniteta zaista može posmatrati i kao povijest materijala odnosno obrade i upotrebe materije, te je tim slijedom otkriće upotrebe novih materijala, vodilo imenovanju kompletnih povijesnih epoha: kameno doba, željezno doba, bronzano doba. Zaista, odstranimo li materijale koji nas svakodnenovo okružuju, od odjeće, preko svakodnevnih potrepština, od naših gradova i naselja do kašike i viljuške kojom se služimo pri jelu, ono što ostaje jesu naši ogoljeni mali životi, ljudska školjka svedena na primordijalni sadržaj.

Ali, veza planetarnih silnica i elemenata i ljudskih civilizacija, nije međutim samo posredovana materijalima, kao naprijed, nego je i neposredna, npr.: erupcija vulkana na otoku Tera u grčkom arhipelagu Santorini i cunami koji je erupcija prouzrokovala uništila je možda i najstariju civilizaciju, onu minojsku na otoku Kritu; prije će biti da je 1.600 godina prije nove ere, zemljotres razorio moćni zid kojim je grad Jerihon bio opasan, nego da je tek tako, pao sam od sebe, zahvaljujući sedmodnevnoj ophodnji Jevreja oko grada i trubljenju njihovih sveštenika u ovčje rogove. Drevna Petra u locirana u današnjem Jordanu, vjerovatno je napuštena jer je zemljotres uništio vodovodni sistem. Najstarije civilizacije upravo stoga se javljaju i razvijaju uz riječne tokove, jer jednostavno, života na planeti zemlji nema bez vode. Tako se pojavila i razvila egipatska civilizacija se uz rijeku Nil, sumerska između rijeka Tigris i Eufrat, harapanska civilizacija uz tok rijeke Indus, kineska uz tok Žute rijeke…itd. Garamantska civilizacija se razvila opet u srcu bezvodne Sahare, ali samo zahvaljujući činjenici da je taj drevni berberski narod otkrio vodu pedesetak i više metara ispod pijeska i razvio sposobnost da do nje dođe, izvuče je i razvede na površinu…itd. Jednako je i sa naprijed pomenutom Petrom koja se javlja na prostoru bez vode, ali su njeni drevni žitelji razvili sposobnost akumuliranja i kanaliziranja vode prikupljane za periodičnih provala kiše i bujica uzrokovanih provalama nevremena. Na taj način je bilo moguće održavati život na toj prirodnoj kamenitoj utvrdi i strategijski važnom mjestu između drevnog Damaska na sjeveru, Mediteranskog mora na sjeverozapadu i Crvenog mora na jugoistoku.

Planeta Zemlja je živući organizam. Sve je u ovome našem svijetu uzajamno povezano, pa je tako prirodni ekosistem u najneposrednijoj vezi sa čovjekom, načinom na koji ljudi žive i organiziraju odnose u životu i to je danas općeprihvaćena spoznaja, nešto što je ili bi trebalo biti dio prosječne ljudske svijesti. Manje je međutim poznato da naša planeta posjeduje božansku i neuništivu moć obnavljanja, pa i kada bi ekološki sistem bio uništen do ozbiljnog reduciranja mogućnosti života, opet bi protokom vremena, zemaljske i univerzalne silnice i energija kreacije obnovile njene reproduktivne sposobnosti. Sredozemno more gubi kroz isparavanje tri puta više vode nego što je dobiva pritokama i kišom i da nije vode Atlantika koja dotiče kroz Gibraltarski tjesnac, to bi more presušilo. To se i dogodilo prije šest miliona godina kada je, smatraju geolozi, došlo do sudara afričke i evropske kontinentalne ploče i zatvaranja onoga što danas znamo pod imenom Gibraltarski moreuz, vrata, prolaz ili tjesnac. U narednih dvije hiljade godina voda je isparila i more je presušilo, da bi ipak potom, nakon što je geološkim pomijeranjima i tektonskim reakcijama tjesnac ponovo otvoren, taj prostor iznova bio ispunjen vodom iz Atlantskog oceana. Na Siciliji, pola kilometra ispod površine je pronađena sol; postoji i jedan rudnik iz kojega se ona vadi, a zalihe su smatra se tako velike da eksploatacija može trajati milionima godina i da soli još uvijek ima. Taj rudnik, odnosna ta ogromna količina soli, čvrst je znanstveni dokaz u prilog prednje geološke teze o ranijem presušivanju Sredozemnog mora, koje se opet nije desilo samo jednom u geološkoj povijesti tog prostora, nego više puta, što je zaista fascinirajuća znanstvena spoznaja

Dakle ovo bi mogao biti primjer kojim se hoće kazati: iako relavantno, pitanje održanja prirodnog ekološkog balansa planeta ipak nije centralno, nego je to pitanje nas i našeg odnosa prema planeti. Drugačije i jasnije kazano, nije planeta Zemlja ono oko čega bi čovječanstvo prvenstveno imalo biti zabrinuto, nego smo to mi, ljudi na planeti i naš odnos prema planeti i životu na planeti. Jer sve i kada bi čovjek svojim neodgovornim odnosom uništio pretpostavke života, to ne bi bio kraj planete Zemlje, nego bi to bio čovjekov kraj na planeti Zemlji. A takvi procesi su na djelu širom svijeta, od enormnog zagađivanja okoliša do recimo irigacionih radova kojima se mijenja prirodno stanje na terenu, kao npr. u slučaju Aralskog mora, gdje je zbog skretanja vodenog dotoka sa Tian Šan planina, tj. tokova rijeka Amu Darija i Sir Darija, došlo do 90% redukcije dotoka svježe vode u more, a to je opet vodilo dramatičnom povlačenju tj. stalnom smanjenju površine Aralskog mora za koje se procjenjuje da će do 2020. godine, kompletno nestati.

Nego, egoizam sebičnog gena, doista jeste osnova našeg bivanja tj. postojanja na ovome svijetu, ali nije osnova naše ljudske egzistencije, dakle nije osnova našeg ljudskog življenja. Osnova naše ljudske egzistencije jesu ontološke kategorije svijesti odnosno savjesti ili Božjeg prisustva u nama. Onog momenta kada je čovjek osvojio i razvio sposobnost i znanje korištenja prirodnih resursa i njihovo stavljanje u službu njegovih potreba, tog trenutka čovjek je osvojio i potrebne pretpostavke za otimanje egoizmu sebičnog gena u njemu. Taj trenutak je moguće locirati u različite periode ljudskog hoda kroz povijesno vrijeme, pa to, vjerovatno i ponajprije, može biti otkriće vatre, razvijanje sposobnosti obrade zemlje i ruda tj. prelazak sa nomadskog načina življenja na življenje u stalno naseljenim mjestima itd., ali je je preteča tog stanja svakako razvijanje sposobnosti mišljenja i posebno sposobnost transferiranja apstraktne zamisli u praktično rješenje. Sa društvenog pak aspekta posmatrano, taj trenutak mi bi pozicionirali u vrijeme pojave prvih civilizacija, jer sa prvim civilizacijama razvija se trgovina, ljudi počinju putovati, ne tek u potrazi za hranom i ugodnijom klimom, nego da bi došli u kontakt sa drugim ljudima, sa njima razmjenjivali dobra i na taj način podizali kvalitet sopstvenog življenja. Istovremeno međutim, a to je na liniji naše teze o suprotnim silnicama koje sve pokreću, stvaraju i rastvaraju, gdje se sve mijenja i ostaje isto, istovremeno dakle, sa stvaranjem pretpostavki za oslobađanje od egoizma sebičnog gena, mi ljudi razvijamo koncept svojine, koncept posjedovanja stvari, predmeta, zemlje na kojoj živimo i životinja koje nas okružuju. Lovcima, bar u onoj početnoj fazi prije razvijanja sposobnosti pripitomljavanja životinja i njihove upotrebe u funkciji osobne koristi, koncept posjedovanja je bio nepoznat. Sa razvijanjem sposobnosti pripitomljavanja životinja u svijesti ljudi paralelno se javlja i razvija pojam svojine, posjedovanja, imanja, a to je ujedno i početak, prakorijen svih društvenih nevolja koje humanitet kao oganizirano društvo prate i danas. U temelju modernih društva su i danas, kao i tada, odnosi posjedovanja, imanja i neimanja; gomilanje dobara, uvećava vrijednosti, kojima stvaramo pretpostavke udobnijeg života.

A sve je zapravo krenulo, i to je još jedan paradoks u cijeloj ovoj priči, sve je krenulo iz onoga što bi racionalna naučna misao, jer nam je nepoznato, analogno onim nepoznatim vaseljenskim crnim fenomenima (crna materija, crna energija, crni energetski protok, itd.), što bi dakle racionalna misao imenovala crnim, ma šta to bilo, a što mi nalazimo i imenujemo samim Božjim prisustvo u ljudima: sve ljudsko naime je krenulo i kreće iz mišljenja, iz razvijanja sposobnosti apstraktnog razmišljanja, iz svijesti i duše, iz savjesti; tako da je naša priča o onome što bi bio prauzrok, pranačelo, neki početni zakon bivanja odnosno humane ljudske egzistencije, vrtenje u krugu, gdje taman kada pomislimo da smo spoznali istinu, ta nam spoznaja otvara nova pitanja koja nas vraćaju na početak naše duhovne pustolovine, na mišljenje, na duh, na svijest. Izvan tog kruga mi jednostavno nismo u stanju već pojmovno razumjeti nas i naše postojanje. Otuda naše pozivanje na božansko porijeklo nade odnosno vjerovanja. Smatramo da otuda, kako mi to ne znamo, kao što ne znamo otkuda crna materija, crna energija…itd., ali otuda, kao dio ontološke slike naše duše, dolazi i razvija se nešto, što mi prepoznajamo, definiramo i imenujemo nadom i vjerovanjem. Možda je duhovnost, misao, nada i vjerovanje konstrukcija elementarnih atomskih čestica, kao i sav Univerzum, ali o tome ne znamo ništa. Sve što znamo o tim fenomenima jeste da oni jesu, a nemoćni smo odgovoriti otkuda jesu. Nada i vjerovanje su prema našem mišljenju jedno, lice i naličje, ključni sastojak jednog, ključni element duše, ezoterični materijal u osnovi duše kao što je cigla ili kamen u osnovi kuće; bez nade odnosno vjerovanja, nema duše: ima masa, vezana uz naše bivanje, ali ne postoji supstanca koja je vezana uz našu humanističku egzistenciju. Nada bez vjerovanja i bez ljubavi na parčićima krhkog znanja, samo je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Nada je poput vjerovanja psihološki fenomen svijesti, jedno na drugo se oslanja, podupire i uvezuje. Moguće je kazati kako zapravo nade bez vjerovanja i nema, a vjerovanje bez nade je impotencija uma, predavanje otužnom bivstvovanju u kojemu se do u beskraj ponavljaju besmislene rutinske radnje i odnosi bivanja u vremenu. Vjerovanje bez nade je neodrživ koncept. Vjerovanje i nada su utjeha racionalnog uma, osmišljavaju besmisao bivstvovanja, humaniziraju radnje i odnose egzistiranja u vremenu.

Mi živimo ponavljajući se kroz našu djecu. Ta to i zvijeri “znaju”. Lav upadne u tuđi zabran i prvo što uradi je da pobije mladunčad kako bi se mogao pariti sa ženkama i živjeti preko svog potomstva. Ali, mi živimo i životima drugih ljudi. U “Pobratimstvu lica u Svemiru”, pjesnik Tin Ujević kaže:

Ne boj se.

Ima i drugih nego ti, koji nepoznati od tebe,

žive tvojim životom.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti…

I pamti da je tako od prastarih vremena.

Zvjerima nije dato da to spoznaju. “Altruizam zvijeri” je ograničen na njih same, pa čak i sopstvenu djecu odbacuju kada poodrastu jer se javljaju kao konkurencija. Zato je, uvjetno govoreći, jer ovdje se preko zvijeri referiramo na ljude i odnose među ljudima, “nada zvijeri” stranputica, jer bez altruizma i prihvatanja drugog i drugačijeg, bez vjerovanja koje je solidarnost, tolerancija, odricanje, bez ljubavi, sve je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Ipak, i zvijeri su dio čuda i namjere Tvorca. Oni postoje da bi se čudo održavalo i onom silom kompatibilnih suprotnih silnica dalje živjelo. Pri tome, uvijek moramo imati na umu kako ništa nije zajamčeno, kako je sve upitno, kako sve traje da bi se dovodilo u pitanje i kako je i zlo dio cijelog.

Dobro i zlo jesu opoziti, ali su dio cijelog. Ako je sav kosmički red (ili nered, u onoj kolosalnoj mjeri u kojoj, na parčićima krhkog znanja, ništa o tome ne znamo), interakcija suprotnih silnica, onda je to taj isti mehanizam, ali sada kao interakcija suprotstavljenih društvenih silnica, onaj zakoniti slijed kojim se producira sav socijalni i red i nered i svi društveni fenomeni pa i etičke kategorije dobra i zla. Socijalni aspekt čuda zvanog život, kao i sam život, podrazumijeva i neke paralelizme koje moguće uočavamo, ali o kojima u biti ne znamo ništa. Zašto se npr. povijest javlja kao ponavljanje, u nijansama, ali svejedno, kao ponavljanje, kako u dobru tako i u zlu? Na to nemamo odgovora, ali logično razumijevanja povijesnog toka nas upućuje da ukoliko želimo izbjeći zlo i tragična ponavljanja, onda treba težiti razumijevanju mehanizama ponavljanja radi izbjegavanja destruktivnog toka. Drugim riječima, ako smo uočili crne rupe povijesti, treba socijalni tok, društvenu energiju kojom težimo novom vremenu, usmjeravati podalje od istih, jer u suprotnom, upada se u već toliko puta u povijesti ponavljanu tragediju.

Dobro i zlo dio su tog toka u socijalnom univerzumu humaniteta. Kao opoziti, kao sile koje djeluju suprotnim silnicama, i dobro i zlo, prate čovjeka kao što ga prate sjenka njegova i svjetlo koje je proizvodi. Kako je čovjek subjekt povijesti, onaj koji proizvodi povijest, onda je sva povijest utakmica dobra i zla. Ako smo osvojili percepciju mira dobrim, a rata zlim, onda zbilja povijest nije ništa drugo, nego stalno ponavljanje već viđenog. Zato sam sklon vjerovanju u mehanizme historijskog determinizma, ali ne fatalistički. Čovjeku je naime uvijek pružena mogućnost izbora. Jer, i dobro i zlo su u nama, ali ne po rođenju, nego po odgoju. I zato izvan morala, koji je odgoj, nema ni dobra ni zla. Konačno, izvan morala u socijalnom smislu nema ništa, pa ni vjerovanja. Izvan morala može postojati zajednica kao čopor, ali nema društva. Ako vjerovanje i jeste fantazija, valja imati na umu ljudsku potrebu fantaziranja. Ono gdje je problem sa vjerovanjem jeste opresivna projekcija vjerovanja na cijelo društvo preko horizontalnog uvezivanja. Ali to je već religija, dakle politika i to kao takvo ide kontra slobode svijesti i opredjeljenja svakog subjekta ponaosob i zato je problem.

Dakle, izvan morala vladaju zakoni bešćutnog stanja kao takvog; to stanje je pogrešno nazivati prirodnim jer mi, prije svega ne znamo šta je čovjekova priroda, a u svakom slučaju, ne vjerujemo, kako je istinska misija čovjeka podnošenje tog stanja. To stanje pokatkada se naziva animalnim, ali se to može prihvatiti samo uvjetno, jer jednostavno u jeziku, sem pojma primordijalan, nemamo razvijen pojam kojim bi bliže odredili ono što označavamo složenicom stanje kao takvo.

U stanju kao takvom, u stanju izvan morala, u stanju carstva Dokingovog (engleski evolutivni biolog, etičar i pisac Richard Dawking) sebičnog gena, zlo bi bilo obično, trajalo bi dnevno, od jutra do sutra i ne bi se niti razumijevalo kao zlo. Dobro bez zla opet, bilo bi bezlično, prazna ljuštura bez sadržaja. Stoga, dobro je nezamislivo bez zla. Konačno, vjera u dobro i svemogućeg Stvoritelja je najjača u zlu, dok u dobru ljudi imaju tendenciju okretanja leđa i zaboravljanja Boga. U uvjetima neizvjesnosti i straha za sopstveni život, čak i mnogi agnostici i otvoreni ateisti, okreću se Bogu. Za vrijeme holokausta, na nekom mjestu gdje su se skrivali Jevreji, pronađeni su stihovi anonimnog autora; pjesma je naslovljena “Vjerujem” i glasi ovako:

Vjerujem

Vjerujem u Sunce,

čak i kada ne grije.

Vjerujem u ljubav,

čak i kada je ne osjećam.

 

I vjerujem u Boga,

čak i kada Bog ćuti.

Ne znamo posigurno da li je autor bio teist, ateist ili agnostik, ali je u svakom slučaju, iza sebe ostavio transparentni dokaz snage uvjerenja u konačnu prevagu dobra. Dobro i njegova prevaga opet je nesumnjivo filosofsko-teološki, a ne striktno znanstveni koncept. Znanost je tu potpuno indiferentna: dobro ili zlo, to nije područje interesa egzaktne znanosti. Nauku zanimaju fakta, ono što vidimo, čulima osjećamo, ono što logički možemo duhovno povezati i razumjeti. Razum, logika, eksperimentalno utvrdiva istina, to je put egzaktne nauke. Egzaktnu nauku ne zanimaju transcendentalna stanja svijesti. Za neke radikalne ateiste, sav napor velikih umova humaniteta utrošen u teološke i filosofske rasprave o transcendentalnom, o dobru, o zlu, o nadi, o smrti, o vjerovanju u čudo, u dženet i džehenem, o tome ima li ili nema Boga, o tome šta je život, slučaj ili sudbina, o smislu života itd. i tsl., sve je to tek žalostan gubitak vremena i energije koja se pozitivno mogla usmjeriti u mnogo korisnije društvene svrhe. Ali, moguće je tu i kontraargument, odnosno i za nauku, tamo gdje znanost nema odgovora kao npr. na pitanje porijekla svega ili čak i na pitanja poput ima li u Vaseljeni još života, ima li planeta poput Zemlje i ima li na tim planetima života nalik životu na našoj planeti itd., moguće je dakle kazati, da je bavljenje tim i takvim pitanjima, gubitak vremena i da se energija i vrijeme utrošeno u pokušajima odgovora na to i slična pitanja, pred kojima je i znanost nemoćna ili uglavnom nemoćna, da se dakle ta energija mogla utrošiti i usmjeriti u društveno mnogo korisnije svrhe.

Iako je vjerovanje fantazija i metafizika, vertikalni koncept vjerovanja u Tvorca, ne samo da je moguć, nego je, smatram, svojstven ljudima, jer čovjek ima psihološki najdublje utemeljenu potrebu traganja za Bogom. Svijet bez Boga, samo sa sebičnim genom samoodržanja i opstanka, bi bio krajnje neprijatno, čak odvratno, grozno, užasno mjesto za život. Kao moguća ilustracija onoga kako bi svijet mogao izgledati bez Svevišnjeg, poučno je historijsko iskustvo i činjenica da su nevjerujući Staljin, Hitler, Mao ce Tung, Pol Pot, u dva velika rata u dvadesetom stoljeću i u međuratno i poratno vrijeme, ubili više ljudi nego vjerujući kroz sve ostalo vrijeme trajanja čovječanstva.

Ne mislim da je transcendentalna misao i vjerovanje u Svevišnjeg obavezno u sukobu sa naukom, da teista i ateista obavezno i uvijek jesu na ratnoj stazi. Naravno, jedno je inkompatibilno sa drugim; ako mi kažete da vjerujete kako je vjerovjesnik Muhamed a.s. jašući krasnog bijelog konja, otišao u nebesa, tamo sreo sve prethodne vjerovjesnike, razgovarao sa Allahom dž.š. i vratio se u Meku da prenosi ljudima riječ Božju, naravno da se to u meni kosi sa onom racionalnom stranom moje duhovnosti. Ali, ako kažete da je sve u genetskoj mutaciji i da, kao u onom našem prednjem primjeru sa mikroorganizmima zvanim Pseudomonas aeroginosa, u njihovoj borbi za opstanak u okolnostima u kojima se nađu, povećan broj repići tim stvorenjima nastaje kao rezultat njihovog prirodnog, selektivnog prilagođavanja, gdje opstaju (dolaze do hrane) samo oni prilagodljiviji (oni što razviju duple repiće i tako prije uspiju do hrane doći), a pri tome nema objašnjenja šta je to, koji je to mehanizam što kod tih sićušnih mikroorganizama pokreće taj proces prilagođavanja, onda znajte: nemoguće je negirati nekim ljudima vjerovanje da je upravo to taj božanski prostor, ma kako tu silu kreacije nazivali: Bog, energija, silnice suprotnog smjera, kako god.

fragments_1000

Axel Saffran, Fragments, 2009.

Dakle smatram kako je dovoljno mjesta u našoj duhovnosti i za jedno i za drugo, i za transcendentalnu i za naučnu, racionalnu misao, budući oboje imaju funkciju i značenje u čovjekovom svijetu. Jer ako su interes nauke činjenice odnosno stvarnost kao takva, onda je interes teološke i opće filosofske misli, osim svijeta kao takvog, i ono što je van tog interesnog okvira znanosti, uključujući i samu znanost i ono što ne vidimo i što ne razumijemo, jer je veće i kompleksnije od naše sposobnosti da na parčićima krhkog znanja to razumijemo. Istinu svijeta otkrivamo, kako naukom i racionalnom sviješću, tako i intelektualnim analizama i intuicijom. Intuitivno i ono začeto u mašti često prethodi racionalnom. Na kraju krajeva, makar transcendentalna duhovnost bila tek gimnastika duha, korisno je održavati kondiciju duha, jednako kako što je korisno održavati kondiciju tijela. Duhovno kondiciono spremniji su u nesumnjivoj prednosti u poimanju i razumijevanju svijeta i našeg mjesta u svijetu u odnosu na one što zapuštaju kondiciju duha, jednako kao što su oni u boljoj tjelesnoj kondiciji, u boljoj zdravstvenoj situaciji, u odnosu na one koji se tjelesno zapuštaju.

No na pitanju odnosa racionalno-egzaktnog i transcendentnog, moguć je i drugi, jednostavniji pristup za koji ja osobno nemam posebne simpatije. Taj pristup se svodi se na tezu da o onome o čemu ne znamo ništa, što je čak i neistraživo, da je o tome najbolje ćutati i u miru to poštivati. Neki ovdje u potporu (pogrešno) potežu Vitgenštajna (Wiettgeinstein) i njegovu misao: “O onome o čemu se ne može govoriti, o tome se ima ćutati”. Vitgenštajn zapravo polazi od mišljenja gdje smatra da o onome o čemu ne možemo misliti, o tome ne možemo niti govoriti, jer već u mišlju imamo problem formuliranja pitanja. Problem je dakle, najprije u mišljenju, a tek potom u govoru. Budući čovjek međutim, ima razvijenu sposobnost i osvojeno mišljenje o Bogu, to bi slobodni ljudi trebali biti u situaciji slobodno i respektabilno razgovarati i o Stvoritelju, kojega očito ljudi različito doživljavaju, obzirom na različito socijalno-obrazovno i životno iskustvo, pa ga neki doživljavaju kao biće, neki kao vaseljensku moć koja sve drži kakvim jeste, a neki su uvjereni kako Boga i nema. Ovdje se zapravo suočavamo i na djelu imamo onaj tradicionalni ljudski problem između slobode, u ovome slučaju slobode govora i dogmatske svijesti, u našem slučaju teološke dogmatske svijesti, koja se opire takvoj slobodi, pošto slobodno izražena misao u sakralnom zabranu, ugrožava pozicije onih koji su od vjere napravili profesiju, izgradili instituciju kroz koju onda prave karijere, bogate se i općenito ostvaruju prečicom, bolji, materijalno komotniji život. No bilo kako bilo, u svakom slučaju, ne vidim kao bi to egzaktna nauka i transcendentalna duhovnost nužno bili u sukobu. Ako i jesu kroz povijest bivali u takvom odnosu, a jesu, onda je to zahvaljujući ljudskim postupcima. Jer, svaki fenomen vezan uz ljude odnosno društvo je onakav kakvo mu značenje daju ljudi, odnosno, u našem slučaju, nauka i teološka misao mogu se naći u srazu, samo ako ih ljudi svojom interpretacijom odnosno (ne)razumijevanjem, dovedu u poziciju sučeljavanja. A ako ih ljudi razumijevaju dijalektički i dihotomno, kao paralelne discipline ljudskog uma kojima se uvijek iznova nadopunjuje ukupna naša duhovnost i naše beskrajne mogućnosti razumijevanje poznatog i onoga nepoznatog, onda jedno drugo samo sretno nadopunjuje i omogućava čovjeku život sukladan njegovim ukupnim potrebama i težnjama. U takvom slobodnom ozračju duha, eventualni razgovor uzajamno respektabilnih sugovornika na suprotnim pozicijama, gdje su neki uvjereni teisti, a neki uvjereni ateisti, bilo bi moguće transparentno demonstrirati kako bi krajnji rezultat bio ostajanje na početnim pozicijama sugovornika, ali i približavanje onome što bi se moglo označiti kao zajednički imenitelj stajališta i jednih i drugih: univerzalni prazakon, načelo u kome je skriven odgovor iz čega i kako nastaje sve, a slutimo i odgovor na pitanje zašto sve ima kraj, zašto sve što postoji, neminovno okončava u smrti odnosno razaranju postojećeg i nestajanju, taj univerzalni prazakon i načelo početka i kraja, valja nam otkrivati naukom, a ono što do sada sa tim u vezi, na parčićima krhkog znanja znamo, govori nam da je taj prazakon, pranačelo početka i kraja svega postojećeg, slučaj; a kako je iza slučaja ono o čemu ništa ne znamo, pa ga imenujemo crnim i poimamo kao ništa, nula, prazno i nama nepoznato, onda je to taj prostor božanskog. I to je taj ili bi mogao odnosno trebao biti zajednički imenitelj, polazno stajalište i respektabilnih sugovornika, teiste i ateiste.

Naša linija mišljenja je ovdje sukladna proboju naučne, racionalne misli koju je humanitet ostvario u posljednjih četiri do pet stotine godina, posebno u dvadesetom stoljeću. Nakon svih tih prevratničkih proboja racionalne duhovnosti, naprosto je nemoguće i neodrživo daljnje istrajavanje na dogmi i dogmatskom opiranju Istini. Spoznaja Velikog Bljeska je superiorno ljudsko postignuće, jednako tako otkrivanje mutacionih genetskih evolutivnih mehanizama i prirodnog zakona selekcije i opstanka, a Ajnštajnova teorija relativiteta i Darvinova teorija prirodne selekcije, historijski su najveće postignuće ljudskog uma; sve to skupa kao i brojni ostali proboji racionaliteta i slobodnog uma u dojučerašnje prostore dogmatske misli, nužno nalaže podvlačenje crte, novu povijesnu rekapitulaciju pozicije i mjesta transcendentalne religijske duhovnosti, sukladno prednjim postignućima nauke i racionalne svijesti općenito. Za religijsku duhovnost dvadeset i prvog stoljeća je nemoguće dogmatski kreacionizam pretpostavljati naučno etabliranoj istini o porijeklu Univerzuma, života i svijeta kakav znamo. Moderni humanitet, makar samo onaj dio kojega doživljavamo kao tehnološki i duhovno razvijeniji, zakoračio je u novo vrijeme koje zahtjeva novu duhovnost. Crkva i općenito religijska duhovnost se više ne može a priori protiviti nauci i racionalnoj svijesti. Ona je mora akceptirati i sa njom paralelno raditi na daljnjem razvoju humaniteta. Jer, sa  druge strane, koliki god proboj nauke i racionalne misli općenito bio, pred nama je još uvijek više pitanja nego odgovora i nema razloga za nevjerovati kako će tako uvijek i biti. Prema našem razumijevanju, iza tih pitanja i dalje leže prostori racionalnog koje treba tek spoznavati, ali i božanskog, makar u onoj mjeri u kojoj racionalno ostaje nemoćno; sem toga vjera u Boga stvoritelja ima svoju da tako kažemo društvenu upotrebnu funkciju: u istoj onoj mjeri u kojoj je ta funkcija instrumentalizirana i de facto služi kao mehanizam vlasti u kontroli mase, ta je funkcija istovremeno i u službi opskrbljivanja prosječne ljudske duhovnosti njoj potrebnim slikama, predstavama i doživljajima, e da bi duh uopće mogao funkcionirati kao takav. Ljudi naime Boga doživljavaju različito, zavisno od njihovog socijalnog porijekla i ukupnog sistema vrijednosti koji su usvojili u procesu obrazovanja. Neki ga doživljavaju kao nadnaravno biće, što je prema našem mišljenju, nakon dvadesetog stoljeća i epohalnog proboja naučne misli u sfere do tada čak i izvan ljudske mašte, što je dakle s onu stranu osvojene racionalne duhovnosti humaniteta. Stoga, što se nas tiče, Božansku silu radije poimamo pankosmički, onako kako hinduizam poima Brahmu, ne kao moć nadnaravnog Stvoritelja koji je sam stvorenje, otac, sin ili duh sveti, nego razumijevanje Božanske moći temeljimo na racionalnoj, logičkoj misli, gdje nema mjesta za predrasude i za nadnaravno. Božansko počinje tamo gdje završava naše znanje. Ono je na rubu logičkog i racionalnog. Ono je, poput Brahme, radije entitet koji sadrži kreativnu energiju, dakle izvor kreacije, nego li je sam kreator. To je ona tačka iza koje je ništa, iza koje je mrak, crno i nepoznato; tačka iza koje nema ni života ni smrti, tačaka iza uma, iza Boga, gdje je doista sve ništa, mračno i nepoznato skriveno u mračnom i nepoznatom. Pri tome, moramo imati razumijevanja za one koji to jednostavno ne žele tako poimati, jer im dokida neke predstave i uvjerenja bez kojih im se život čini besmislenim i za one koji naprosto nisu u stanju razumjeti složeni duhovni koncept božanske moći izvan njihove predstave o nadnaravnom stvorenju. Oduzmite takvima njihovo razumijevanje božanske moći i ubili ste čovjeka u njima. Ali i općenito, što se čovjeka i njegovog svijeta tiče, dokidanjem, nekim imaginarnim, a stvarno nemogućim, ubijanjem Boga u čovjeku, sav čovjekov svijet bi se rasuo i završio u primordijalnom stanju sebičnog gena i animalnog bivstvovanja. Koncept Boga i božanske moći je ljudski odgovor na neizvjesnosti okrutnog života, koji je neprestana borba i pun neizvjesnosti, gdje na kraju sve završava u smrti. U toj bazičnoj jednadžbi života, nema mjesta za ljudska prava, milosrđe nad neotpornijim, nema demokracije i nema zdravstvene i socijalne zaštite bolesnih i slabijih. Bog se stoga javlja kao utjeha, kao luka spasa, kao garancija konačnog spasenja.

Nastavlja se…

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s