Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

nihad-filipovic fotografija

Piše: Nihad Filipović

  Novo vrijeme

 

(četvrti nastavak)

ALTER-EGO: O etici govoriš rođače kao o proizvodu teološke svijesti. Historijski to i jeste tako. Moral se doista javlja u okviru ideje vjerovanja u svemogućeg Tvorca. Strah od smrti i Božije kazne jeste rodno mjesto morala. Povijest humaniteta međutim, kazuje kako je jednom osvojeni moral, moguć i bez uporišta u teološkoj svijesti. Dovoljan je oslonac na razum i strah od zakona i kazne koju organizirano društvo primjenjuje na asocijalne subjekte. Jer zakon dijelom uvjek jeste i društveno sankcionirani moral. Ovo nam ukazuje da teološka svijest nije jedini izvor morala. Vjerovanje u nadnaravnu moć svemogućeg Tvorca, može biti početni zamajac u kreaciji onoga što nazivamo moralom, ali to nije i jedini činilac moralne svijesti. Sem toga doslovno vjerovati u svete knjige kao izvor morala, znači svjesno prihvatati obrazce ponašanja od kojih su neki ili mnogi, danas, u dvadeset i prvom stoljeću, modernom čovjeku neprihvatljivi. Drugim riječima, moral je konstrukcija svijesti koju je humanitet osvajao u vremenu, korak po korak, gdje je svako novo vrijeme dodavalo ponešto od sadržaja moralnoj konstrukciji i gdje je na djelu mnoštvo činilaca. Vjersko uvjerenje i svijest je jedan od tih činilaca, ali nije jedini. Tvrditi takvo što bilo bi krajnje simplificirano. Tako, često se danas može čuti kako su moderna društva (misli se uglavnom na društva političkog zapada) i moralna konstrukcija oko koje se formiraju odnosi među ljudima u tim društvima, rezultat judeo-kršćanske civilizacije. Međutim, unatoč kontribuciji i nekih teoloških mislilaca, ipak, nije vjerska svijest odnosno teološka judeo-kršćanska misao osvojila sekularizam kao princip koji je vodio oslobađanju ljudskog uma teološke dogme i na temelju kojega su onda postupno građena moderna društva političkog zapada, nego je racionalna prosvjetiteljska misao porodila sekularizam i laicizam u usprkos kršćanskom fundamentalizmu. Ta nije li Kopernikovo (poljski naučnik Mikolas Kopernik, lat. Nicholas Copernicus), prevratničko naučno djelo “O vrtenju nebeskih krugova” (lat. “De revolutionibus orbium colestium”), kojim je Sunce, a ne planeta Zemlja, kako je to Crkva naučavala, stavljeno u centar našeg razumijevanja Univerzuma, nije li dakle to njegovo djelo i heliocentrični sistem koji je tu znanstveno utemeljeno argumentiran, nije li to bilo čitava dva stoljeća zabranjeno za objavljivanje i podučavanje i to upravo sa strane iste te katoličke crkve? Paradoks je potpun ako se zna da je sam Kopernik bio uvjereni kršćanin i da je smatrao kako njegova otkrića ni na koji način ne dovode u pitanje katoličku dogmu. Nije li Dejvid Hjumova (engl. Filosof David Hume) knjiga “Dijalozi u vezi prirodne religije” (engl. “Dialogues Concerning Natural Religion”), u kojoj dovodi u pitanje sve osnovne argument u prilog teze o postojanju Boga, i opet zbog otpora Crkve, nije li ta knjiga bila objavljena tek poslije njegove smrti? Ta Vatikan i dan danas poučava katolički puk kako je sekularizam najveća opasnost po katolicizam.

Dakle, djelujući svi skupa, pojedinačno i zajedno, ti su činitelji kreirali današnjeg čovjeka za kojega općenito možemo reći da je, posebno u odnosu na stanje od kojega se krenulo, ljubazniji, kultiviraniji, profinjeniji, društveno i individualno osjećajniji, jednom riječju civiliziraniji nego ikada prije u bližoj ili daljoj prošlosti. Penalni sistemi nekada su počivali na strahu od smrtne kaze za teška krivična djela; pri tome egzekucija je vršena javno i na nepojmljivo brutalan način. Nekada, u rimskim arenama, masa se oduševljavala krvavim spektaklom ubijanja divljih životinja, ali i međusobnim ubijanjem gladijatora, dakle ljudi. Ne tako davno, na značajnim evropskim dvorovima, čak i plemstvo je uživalo u spektaklu poput spaljivanja mačke, gdje bi mačka, kako piše Steven Pinker u eseju “A history of violence”, svojevremeno objavljenom u magazinu “The New Republic”, bila obješena za noge i polako spuštana u vatru, za koje vrijeme su promatrači, “uključujući kraljeve i kraljice, vrištali od smijeha dok su životinje, zavijajući od boli, bile oprljene, pečene i konačno, ugljenisane”. Iako se u nekim dijelovima svijeta i dalje prakticira javno izricanje odnosno izvršenje presuda za najteža krivična djela, ipak danas su ovakvi krvavi spektakli ubijanja tek radi ubijanja, nezamislivi bilo gdje u svijetu. Ili nisu? Jer ljudi izgleda ne bi bili ljudi, kada ne bi našli načina zadovoljenja svojih krvavih impulsa. Historijski je otpalo državno posredovanje i pravljenje spektakla od ubijanja ljudi, ali je i dalje ostalo ubijanje životinja kao način zadovoljenja krvavih poriva. I kao ono u gladijstorskim vremenima i danas je to vezano uz novac, bilo da je riječ o profitiranju od prodaje ulaznica ili profitiranje na klađenju. Tako se i danas u Španiji održavaju tzv. koride, koje nisu ništa više do krvožedni spektakli ubijanja bikova, tek radi ubijanja, tj. zadovoljenja krvavih poriva ljudskih, i naravno radi zarade na ulaznicama i svoj toj reklamnoj strci koja prati tu pučku zabavu; isto je i u Tajlanadu gdje se priređuju borbe pijetlova do konačnog kraja jednog, a nerijetko se kojekuda u svijetu organiziraju i borbe pasa, tek radi zarade na klađenju i zadovoljstva njihovih vlasnika.

Šta nam ovo kazuje?

Jednostavno teza o plemenitom divljaku kojega moderno društvo, institucije i odnosi u društvu čine okrutnim, ne stoji. Istina je upravo obrnuta: naš plemeniti divljak uopće nije plemenit, nego ga društvo i društvena nadgradnja čini kultiviranijim. Čovjek je najprije biće prirode, a temeljni zakon prirode je, kazali smo, zakon samoodržanja i samoproduženja. Ta dva zakona su u savršenom skladu sa agresivnom prirodom zla, koje je prema tome primordijalno situirano, a u opreci su sa dobroćudnom prirodom dobra, što je nadgradnja, nešto što čovjek razvijaja kroz vrijeme sa povećanjem ekonomske osovice samoodržanja. S tim u vezi, evo seta pitanja koji se ovdje mogu otvoriti: ako i u dobru i zlu, čovjek ima mogućnost izbora, šta je to što ga gura ka zlu? Odabir zla u situaciji gdje je izbor vezan uz mogućnost gubitka sopstvenog života još i mogu pojmiti, ako ne i opravdati, ali šta je sa ljudima koji iz čista mira, ničim ugroženi, optiraju za zlo, rade, čine zlo, služe zlu, u zlu i od zla prave karijere? Kako takvi mogu ubiti dijete, kako mogu zaklati čovjeka makar za nešto i bio kriv po mjerilu zločinca, i još više, kako neko može izdavati naredbe za zločine nad njemu potpuno nepoznatim ljudima i kako onda može Pilatovski prati ruke i kriti se iza nekakvih viših cilljeva?

Znaš zemljače, riječi su apstraktne, a naš je cilj riječima stvoriti predstavu odnosno sliku u mašti onoga kojemu ih saopćavamo odnosno koji ih čita. I to je početni problem transferiranja riječi u slike. Sa druge strane, ljudi su u prosjeku, pa i kada saosjećaju, ignoranti i sav ovaj govor o zlu i dobru i zločinu i zločincima, ko zlo i zločin nije video i nema neposredno iskustvo zločina, može biti tek “prazno mlaćenje slame”; zaboravlja se već prilikom prvog izlaska u diskoteku, u restoran na večeru itd. i tsl. Ali, živimo moderno vrijeme interneta i masovnih komunikacija. Na tzv. društvenim mrežama se mogu naći užasni zapisi zločina o kojima ovdje riječima pokušavamo u imaginaciji receptora stvoriti predstavu. Ko god sa prstom obraza i elementarnom ljudskom savješću pogleda takve zapise, ne može, a da u užasu kojem je srećom samo virtuelno svjedočio, samom sebi ne postavi prednja pitanja, a iznad svega šta je to u ljudima što ih vodi u takvu agresiju, u tako krvavo zločinačko iskustvo uživanja u ubijanju i to ubijanja potpuno bespomoćnih ljudi. Bestijalna iživljavanja nad bespomoćnim ljudima sve do njihove konačne likvidacije ne mogu se drugačije razumjeti nego kao akti uživanja u nasilju. Čovjek je u tome jedinstveno stvorenje: nema bića za koje bi mogli, znanjem kojim vladamo, ustvrditi da ubija iz uživanja. Životinje ubijaju iz potrebe, u traganju za hranom i u stalnoj borbi za preživljavanje. Primjećeno je doduše da se mačke nekada znaju poigravati sa ulovljenim mišom, a kitovi ubice se poigravaju sa ulovljenom fokama bacajući ih visoko iznad vode u zrak. Ali teško da ima primjera u životinjskom svijetu da se ubija tek radi ubijanja, a još teže da se žrtva sadistički mrcvari do konačnog ubojstva. Okvir u kojemu se ovakve pojave dešavaju je društveno posredovan: čovjek, ljudi uvezani u društvo, stvaraju siutuaciju u kojoj je moguće nekažnjeno ponašati se na opisani način zločinaca. Stoga je ne samo legitimno pitanje, šta je to u ljudima što ih uvodi u ovakva ponašanja, makar samo neke, sa očito manjkom etičkog sadržaja o kojemu smo naprijed govorili (a ja smatram da je to taj sebični gen u svojoj najgoroj mogućoj ekspresiji), nego je sa druge strane legitimno i pitanje: da li se takvi pojedinci i takvo njihovo ponašanje mogu razumjeti samo u kontekstu novog vremena, jer u bi u regularnom vremenu sigurno bili pravno sankcionirani i to odmah po otkrivanju zločina i zločinca? Nije li to paradoks teze o novom vremenu kao stalno tinjajućem izvoru ljudske nade u bolje sutra? Nije li i to moguće lice novostvorene historijske situacije, gdje jednom etablirano novo vrijeme i društveni odnosi u vremenu, povratno djeluju na čovjeka, u našem slučaju negativno? Kako to razumjeti, jer historija je puna takvih primjera i ne moramo se puno odmicati od novije povijesti naše nesretne zemljice Bosne da bi se u to osvjedočili? Šta su bh. entiteti? Nisu li oni produkt novog vremena? I nisu li ti entiteti epicentar i vrh piramide nepravde? Historijski pobačaj par exelance! Nešto što je stvoreno zločinom genocide, pritiskom svjetskih silnica u globalnoj utakmici interesa moćnih i kolaboracijom na smrt preplašene žrtve koja se našla pred nemogućim izborom eksterminacije i preživljavanja pod cjenu povijanja šije i ustupaka ispod časti i dostojanstva slobodnih ljudi. Eno ih, tih političkih i državno-pravnih crnih rupa i njihovih političkih reprezenata, dvanaest i jače godina poslije okončanja rata 1995. godine, gdje se još otimaju procesuiranju tipova koji su počinili neke od najužasnijih zločina u bosanskom domovinskom ratu 1992.-1995. godina. A neki od tih koji su orkestrirali projektom zločina, od upravnika brojnih koncentracionih logora kojima su eufemistički tepali i nazivali ih sabirnim centrima, do raznih, krupnijih i sitnijih policijskih aparatčika, sjede u poslaničkim i zastupničkim klupama ili i danas rade u policiji i obezbijeđuju skupove onih koji dolaze, recimo u srebrenički memorijalni kompleks, odavati počast žrtvama genocida. I svim silama, administrativno-upravnim državnim aparatom, instrumentima medijske kontrole, budžetskim restrikcijama slobodne misli, sve do otvorene policijske i sudske represije, trude se takvom stanju pridodati značenje nekog, kokano novog vremena, novog kvaliteta i nove vrijednosti.

EGO: Gledaj zemlječe, smrt je metastaza materije, preraspodjela atoma. U društvenim relacijama razumjevana, smrt se javlja, može zvučati bešćutno, ali se javlja i kao najveće dobro. Bez smrti, zlo kao stanje koje smo gore naznačili kao “prirodno”, odnosno onaj sebični gen u nama, raspojasano bi haračilo, bez bojazni od odgovornosti. Zakon dijelom uvjek doista jeste u sankcije transferiarana moralnost, ali sam po sebi nijedan zakon nije dovoljan da ljudima “utjera” moral u svijest. Ljudima moral u svijest utjeruje najprije strah od smrti i bojazan od suda Božijeg tj. strah od odgovornosti, strahovanje od kazne koja očekuje onečovječene odnosno strah od neizvijesnosti nakon smrti. Ljudi najteže primaju smrt i duhovno se ne mire se sa njom. Ljudi smrt u konačnici prihvataju jer moraju, jer nemaj drugog načina, rješenja i puta, sem puta koji vodi u smrt. Ali se sa smrću ljudi ne mire i može se kazati da umiru nepomireni. Ljudi joj se opiru sjećanjem na umrle, širenjem prostora znanja i kreacijama duha. Ipak, ako svijest i savjest razumjevamo Božijim prisustvom u nama, onda je najmoćniji način nemirenja sa smrću djelo Tvorca: ljudi naime živi i poslije smrti gomilanjem i čuvanjem znanja i kreacija duha, a čovjek samo prolaznim i varljivim sjećanjem i trajnim, u zemaljskim relacijama trajnim, produženjem života kroz sopstvenu djecu.

Dakle, ljudi se smrti boje. Čak i ateisti imaju strah od smrti. Jer i kada je racionalno poimana, nikada neznamo kakva nas smrt očekuje: iznenadna, prijevremena, nasilna, u patnji, kao bijeg, kao olakšanje. I u redu smrti je onaj vaseljenski nered: svi ćemo otići, ali u našim odlascima nema reda i nikada se ne zna kada će ko susresti smrt. Zato doista smrt i strah od Božije kazne jeste rodno mjesto morala. Strah od odgovornosti međutim, saglasan sam, prati i ateističku svijest, što je dokaz, da je moral, iako produkt teizma, kompatibilan i sa ateističkom sviješću. Smatram da je to u najužoj vezi sa historijskim iskustvom čovječanstva. Bezbožna svijest, rođena i razvijena na političkom zapadu, a koja se kao parcijalno stanje humaniteta javlja tek u novijoj povijesti, samo u jednom, dvadesetom stoljeću, odnijela je više ljudskih života nego teizam i vjera u Svevišnjeg kroz čitavu povjest čovječanstva. Na tragu takvog povijesnog iskustva mislim da se mora sagledavati odnos, u osnovi teološke moralne svijesti i ateističkog moralizma. Moderni tokovi socijalne svijesti humaniteta, bar kada je riječ o političkom istoku islamskog civilizacijskog povijesno-kulturnog kruga, ukazuju na oživljavanje opasnosti od rigidnog i destruktivnog teizma, koji nasiljem želi utjerivati u svijest ljudi vjeru u Tvorca, sa jedne strane, a sa druge strane uočava se, naglašena i sve naglašenija artikulacija tolerancije agnostičke i ateističke svijesti. Ateizam je, tokom dvadesetog stoljeća, bivao agresivno bezbožnički, sve do kriminalnog utjerivanja ljudi u bezbožništvo i po društvo suicidalnog zatiranja vjerujućih, da bi povjesno klatno i one slilnice povjesti što djeluju u suprotnom pravcu, proizvele stanje u kojemu dogmatska teistička svijest “uzvraća udarac”, pa smo sada svjedoci, doduše ne po prvi put u povijesti, utjerivanja religije u svijest mase. Na širokim prostorima Bliskog istoka danas paralelno živi dvadeset i prvo i sedmo stoljeće civilizirane ljudske povijesti. I kako je onaj, amoralni ateizam, što se sa prezirom odnosio prema ljudskim životima, bio zlo, tako je i ovaj, rigidni teizam i moral koji ga prati kao što vjerno štene prati gospodara, zlo i guba za društvo. Stoga je jedini ispravan put Dobrih i put dobra, put ljubavi, put altruizma i prihvatanja drugog i drugačijeg. Jednom riječju prijatelju i rođače, ne ometati molitvu vjerujućih, ali se aktivno boriti protiv utjerivanja u molitvu.

Inače na tragu straha od smrti, kroz povijest elita je razvila i održavala sistem javne ekzekucije svih onih za koje se smatralo da su doveli u pitanje autoritet moći iste te elite. Ovdje međutim, valja biti oprezan; jednako koliko je upitna teza o plemenitom divljaku kojega društvo čini okrutnim, smatram da se ne može isključiti uticaj društva, tačnije vrhova moći u društvu, na kreiranje obrazaca poželjnog ponašanja u okvirima etabliranog kulturološkog modela društva, sa jedne strane, i kreiranje penalnog sistema za ponašanja koja odstupaju od očekivanog, od onoga što je vladajući kulturološki model, sa druge strane. Što više, od faraonskih vremena pa do modernog doba, kada se taj odnos konačno relaksira, ali ne i u cjelosti eliminira, moglo bi se kazati, kako je odnos između moći tj. vlasti i znanja, uzajaman i da ovo prvo definira ovo drugo, tj. elita moći je ta koja povjesno posmatrano kontrolira i definira znanje. Teza je izvorno Fokalovska (francuski filosof Michael Foucault); taj folosof je tvrdio kako se sve ono što sistem društvene organizacije, dakle kulturološka (jasno tu uključujući i religijske autoritete), te politička elita, podvodi pod nauku, može svesti i posmatrati kao sredstvo društvene kontrole. I zaista, već tvoja dva primjera prijatelju sa Nikolom Kopernikom i Dejvid Hjumom i njihovim naučno argumentiranim i filosofski potkrijepljenim tezama o heliocentričnom planetarnom sistemu i bezbožnom Univerzumu (a takvih primjera bi se moglo još mnoštvo izvući iz povijest), snažna su potpora Fokalove teze o ukupnom znanju kao sredstvu društvene kontrole. Konačno, upravo je spoznaja upravljačke elite o efikasnijoj kontroli masa putem uspostavljanja instrumenata psihološke kontrole nad društvom, smatra Fokal, dovela do reforme penalnog sistema tj. do ukidanja okrutnih načina javnog izvršenja smrtne kazne, što je u konačnici dovelo do ukidanja smrtne kazne općenito, i uvođenja zatvorskog penalnog sistema, kao okosnice tzv. društvene rehabilitacije zatvorskih pritvorenika; drugim riječima, bio je to rezultat spoznaje elite kako je kontrola svijesti ili duhovnosti masa, efikasnije sredstvo socijalne kontrole, nego li kontrola putem okrutnog tjelesnog kažnjavanja.

I kada smo već kod Nikole Kopernika i njegovog naukovanja o heliocentričnom sistemu, što je zaista jedan od ključnih momenata povijesti humaniteta, upravo taj primjer sa njegovim naukom, osim što je transparentna potvrda Fokalovske teze o društveno posredovanoj kontroli znanja, još je jedna zgodna potvrda našeg razumijevanja ljudskog progresa na parčićima krhkog znanja, gdje se prethodno uvjek nadovezuje na novo, kao u lancu karika na kariku. Nije Koperenik bio prvio koji je sa tom idejom, doduše naučno razvijenom, izašao u javnost, nego je to, još 2.000 godina prije njega, tvrdio filosof Aristarhus od Samose. Kopernik ga u svom historijskom radu ne spominje, ali je u njegovim sačuvanim spisima ostalo zapisano da je poznavao Aristarhusovo naukovanje. Dvije hiljade godina to je bilo pod ledom, zamrznuto i zaboravljeno, jer jedno, nije bilo načina da se naučno dokaže kao istinito i drugo, jer je dogmatičarima i religijskim opsjenarima tako odgovaralo, jer takva radikalna misao samo skrivena, nije dovodila u pitanje nijihov autorite posrednika između Boga, njegove riječi i njegova stada.

 Axel Saffran  Elements, Collage 1 „Turning“

Axel Saffran Elements, Collage 1: „Turning“

Nego, na tragu naše početne teze, sva se povjest može posmatrati kao povjest novog stanja ili reciklaža starog u novo vrijeme, kao stanja složenog, kontinuirano sučeljenog odnosa dobra i zla i kao stanje uvjek iznova reinkarnirane nade. Povjesni sistemi traju, troše se i istroše, pa se silnicama povjesti kreira novo vrijeme kao stanje nade. Historijski pobačaji su pri tome mogući, čak vjerovatni, pa i očekivani; fašizam tridesetih godina dvadesetog stoljeća i sijaset pratećih kvislinških entiteta, paralelan je minijaturnim, historijskim nedonoščadima hiljadu devet stotina devedesetih na prostorima bivše države Jugoslavije, koji i ti spominješ zemljače. Ali, svaki pobačaj završava oslobađanjem organizma, pa su tako i sve te samoupravne oblasti, zajednice i republičice završile na smetljištu povjesti. Jer nisu značile ništa u civilizacijskom smislu, nisu ostvarivale nikakav razvojni pomak, nisu razvijali nikakve humanističke vrijednosti, nisu donosile ma kakav i koliki civilizacijski iskorak. Ta mrtvorođenčad, te historijske crne rupe su bile tvorevine nenade, a ako ih je pratila nada, onda je to bila, nakon svih tih godina od njihovog incestuoznog začeća, to biva ili bi konačno trebalo bivati danas sve jesnije i guskama koje su njome bili poneseni, magla ispod koje se nije porodila nikakva nova vrijednost, nego je to bila i ono što je ostalo još uvijek jeste, tek krinka za puku pljačku, grabež i atavističko uništavanje ljudi; himna neproduktivnom historijskom nasilju. Jer, mač u jednoj ruci, kao metafora sile, kojim povjest obiluje kao šipak koščicama, ako nije praćen onom vagom boginje Justicije u drugoj ruci, ne nosi pravdu kao ideal svakog novog vremena, nego se sila onda razumjeva kao nasilje, a pravo koje nosi kao najcrnja nepravda; a u nepravu i nepravdi nema ničeg humanistički vrijednog opstanka. I zato takva historijska nedonoščad prije ili kasnije i propadaju. Prema tome ono pouzdano istinito što možemo izvući iz cjelokupnog povijesnog iskustva, unatoč paralelizma ljudskih vremena, samo ono novo vrijeme koje nosi odnosno kreira takvu historijsku situaciju gdje se ostvaruju humanistički ideali, očekivanja i težnje ljudi, samo takvo novo vrijeme, koje je civilizacijski iskorak u novo, bolje, humanije, pravdenije, samo takvo novo vrijeme ima historijski i humanistički legitimitet. Sve ostalo su ekscesi, crne rupe historijskog toka, historijske stranputice i pobačaji koji, uostalom kao i svaki pobačaj, završavaju u krvi. Tako dakle i bosanskohrercegovačke entitetska crne rupe, jer te tvorbe zbilja jesu crne rupe zdrave političke pameti, valja posmatrati, kao i sve ljudske tvorbe, u vremenu. Jer, sve ima svoje vrijeme. I pošteno i dobro u kome se ugodno živi prođe, a kamoli lopovski nepošteno i ljudski nedobro. Nije dobro mačem u jednoj ruci uranjati u novo vrijeme, bez one vage prava u drugoj ruci, što i potčinjenom pruža makar iluziju pravičnosti; nije dobro ubijati, a tek koliko je nedobro ubijati radi ubijanja; nije dobro otimati i na tuđem zidali Potemkinova sela na Drini, spomenike i palate krivoslavlju u tuđem dvorištu, na tuđoj stečevini. Nije dobro. I nije moć u uništavanju nemoćnih, nego je moć u prištedi slabih i ovisnih: moć je u samokontroli i odbrani moćnika od samog sebe. Moć je čojstvo na koje su opančari duha prezrivo pljunuli devedesetih godina dvadesetog stoljeća, ulazeći u našoj Bosnici u posao ubijanja radi ubijanja. I zato su sva te njihova autističko-historijsko-entitetska nedonoščad, završila skrhana onog trenutka, kada je silnicama suprotnog predznaka pokrenut proces pobačaja tih historijskih kopiladi. Svi su redom popadali već pri prvom zamahu onog Justicijinog mača pravde. Pri tome, paradoks je i još jedna historijska stranputica, kod nas u Bosni, pobačaj je završio začinjanjem nove kopiladi; ali, ako povijest razumjevamo kao process neprekinutog ljudskog traganja vođenog nadom u prevagu ideala dobra, slobode i pravde, ako vjerujemo u takav historijski koncept i radimo i borimo se za njegovo prevladavanje, ako vjerujemo u ideal pravde, nadamo se, radimo i borimo se u ime njene prevage, onda znamo, da je to samo faza. Jer, zaista rođače, “teško je živjeti u poštenju, a kamo li u nepoštenju”.

Sila promjene je nada i ona je taj je pokretač svega mogućeg i nemogućeg, znanog i neznanog. Silu razumjevamo kao snagu, kao moć, kao muški princip, ali ona može biti opozit uobičajenom razumjevanju silnog kao snažnog. Sila može djelovati slabošću, pri čemu je snaga slabosti toliko jaka da uzrokuje neumitnu promjenu stanja. To je sila razumjevana kao ženski princip i to je ta sila koja, dozvoli malu prognozu rođače, neumitno vodi u novo stanje odnosno novo vrijeme i u Bosni i Hercegovini. Dakle snaga slabosti u interakciji sa silnicama suprotnog predznaka, a to je bosanska domovinska svijest kao aktivna sila otpora; to su te kompatibilne silnice što neumitno vode promjeni stanja u Bosni i Hercegovini.

A za zločince što pitaš zemljače, upućujem te na dio ovog govora i reference o zvijerima. Jer zločinac je strvinar, a “naš zločinac”, hijena koja svome stadu izgledao kao lav. Opet dakle zvijer, a zvijerima, vidjeli smo, nije dato da spoznaju kako žive i životom drugih. U zvijeri nema ljubavi. U zvijeri je samo nagon i instinkt. “Altruizam zvijeri” je ograničen na njih same, pa zato zvijeri i sopstveno potomstvo uništavaju kada ga osjete kao prijetnju sopstvenom opstanku ili kao reproduktivnu konkurenciju. Zar sumnjaš zemljače, kako ne bi isto učinili i svi ti zvjernjaci kojima je narod klicao kao faraonima? Zar sumnjaš da se, nakon što bi im ponestalo Turaka, takvi ne bi okrenuli na svoje, kao što se zvijeri inače okreću na sopstveni porod, kada ga osjete kao prijetnju? Jer tu nema drugog odgovora, sem da su to zvjeri, maskirane u ljude, a to je unikatna i najgora vrsta zvijeri. Zvjeri nemaju obraza, nemaju morala, ne vjeruju: oni se samo pretvaraju, kao što se sva ta zločinačka kopilada kroz historiju pretvarala, krijući se i vrebajući iza Sunca, iza Boga, iza sveca, iza velikih riječi: pravda, sloboda, narod, viši interesi… I zato njihov put prevage zla koje maskiraju višim ciljevima i velikim riječima, nije put nade. Njihova nada je laž.

Mada vaseljenski posmatrano, sa distance koju je čovjekov iskorak u Svemir i onaj Armstrongov (Neal Armstrong, prvi čovjek koji je stupio na Mjesec) “mali korak za čovjeka, a veliki iskorak za čovječanstvo”, tek naslutio, mada sa te distance, sve izgleda blatantno bešćutno, hladno i jednako prazno: i sva čovjekova čuda i uzvinuća duha, od umjetnosti, filosofije i nauke i najdublja porinuća duha, milionsko uništavanja života zarad sopstvenog ega maskiranog višim ciljevima; mada to jeste tako, ipak, volja Svevišnjeg nije prevaga zla. Konačno, ni ljudi Boga ne doživljavaju takvim. Čovjekova imaginacija ili stvarno stanje prirode, svijeta i univerzuma, svejedno, za humanitet to je tako, jer, jednostavno, čovjek nema drugog puta sem puta nade i vjerovanja u dobro. Ako analiziramo povijest, onda vidimo da je svo ljudsko historijsko putovanje kroz vrijeme, bilo zapravo traganje za boljim, neprestana težnja ka novom vremenu i nekim novim, pravičnijim formama društvene organizacije i odnosa u društvu.

Dakle, iz prednjeg slijedi da je dobro sa ovu, a uvjetno nazvano zlo (uvjetno, jer teško nalazim izraz za to prirođeno stanje egoističkog bivanja), ono je i sa ovu i sa onu stranu morala ili drugačije rečeno, zlo razumjevamo i kao prirodan (i opet ponovimo, uvjetno rečeno prirodan, jer smo limitirani jezikom i mogućnošću transparentne jezičke interpretacije misli), i kao društveni fenomen, dakle kao fenomen koji se društveno posreduje, dok je dobro imanentno etička, dakle društvena kategorija.

Moral kao tekovina duha upravo se i javlja u nastojanju da sputa primordijalni nagon i upristoji čovjeka. Moral bitno određuje naš odnos prema drugim, ne samo ljudima, nego prema svemu živućem, prema svemu što nas okružuje i čiji smo dio. U ophođenju sa drugim, moral nam omogućava razlikovanje ljudskog od neljudskog, poželjnog i dobrog od lošeg i zlog, a to je polazište svakog odnosa u društvu i svega ljudskog. Ne možemo se prema drugima ponašati onako kako ne bi željeli da se drugi ponašaju prema nama. Ne možemo drugima željeti ono što ne bi poželjeli sebi. A što se tiče odnosa u društvu, svaki društveni odnos podrazumjeva uvažavanje drugog i drugačijeg, jer ono što je dobro za nas, ne mora nužno biti dobro i za druge. Neuvažavanje drugog i drugačijeg vodi sukobima.

ALTER-EGO: Ma krasno, sve ti to lijepo poslaga, ali tvoj je govor govor apstrakcije. U tvojim riječima je nada, a nada je, među ostalim, i utjeha nemoćnih i slabih. Možda zato što se ne vidi svjetlo u mraku i ti pribjegavaš vaseljenskim jednadžbama o kojima, u biti, ne znamo ništa; možda zato potežeš gnomične i sakralne forme vjerovanja, nade, ljubavi… Ali gledaj: sva povjest je laž. Uvjek iznova ispričana laž. Nema tu greške. Na greškama se uči. One se ne ponavljaju, a ako se ponavljaju, onda i nisu greške. Onda je to zakonitost, bešćutna neminovnost ponavljanja. Onda je to Istina. A povjest jeste sila i ponavljanje zla. Povjest je uvjek iznova ispričana reinpretacija kao nova/stara laž ili istina svejedno, jer ono što je za jedne istina, za druge je laž. Povjest je zapravo paralelizam laži. Svako ima svoju laž koju vrti kao povjest. Historijska istina traje kao paralelizam laži. U toj historijskoj paleti ono što vrijedi za jedne kao istina, ne vrijedi za druge. Paradoks je, ali je to tako, manjinsko, drugo i drugačije, kroz povjest se uvjek doživljavalo kao opasnost za ono većinsko i dominirajuće. Konfesijske objave se različito primaju i interpretiraju čak i od sljedbenika iste konfesije a svakako od zagovornika i pristalica drugih konfesija. Muslimani i kršćani različito interpretiraju krstaške pohode. Rim je u kršćanstvu video opasnost, kršćanstvo u islamu, islam i teizam općenito u bezbožništvu, a agresivni ateizam u teološkoj svjesti, budisti Burme u islamu vide sjeme što klija i izrasta u stablo koje, ako se na sasječe na vrijeme, prijeti da svojom krošnjom pokrije i njihove hramove i domove. Iran i Istok odnosno Grčka i Zapad, različito dozivljavaju i interpretiraju Aleksandra Makedonskog, a Rusija i politički zapad Napoleona. Zapad poima Kristofera Kolumba epohalnim iako je on bio masovni ubica domorodačkih Indijanaca, koje nije dijelio od životinja. Općenito kristijanizacija je bila samo ideološko-moralistička maska pod kojom je, sa mačem u jednoj i Biblijom u drugoj ruci provođena transfer prirodnih resursa sa domicilnog stanovništva na kolonizatore. Poznati Južnoafrički biskup, društveni aktivista u suborac Nelsona Mandele, Desmond Tutu je to slikovito kazao ovako: “Kada su misionari došli u Afriku, imali su Bibliju u rukama, a mi zemlju. Kazli su: Pomilimo se. Zatvorili smo oči i molili se. Kada smo otvorili oči, mi smo u rukama imali Bibliju, a oni našu zemlju.

I tako jučer i tako danas i tako sutra. Uvjek iznova recikliranje paralelizma laži. Dobro koje prati taj tok je artificijelna konstrukcija koju ti nazivaš moral, a nastalo je samo kao utjeha i nada slabih. Nikakav to korektiv nije. Samo je sila taj korektiv i iz tog kruga nema izlaza, jer da ga ima, do sada bi se makar naslutio, negdje negdje tamo na obzorju svijesti i znanja.

Sila, ubilački instinkt sebičnog gena i strast pokoravanja i vladanja nad drugim, dio je ljudskog bića i to svjedoči cjelokupna ljudska povijest.

Nisu li Rimljani bili nemilosrdni u širenju imperije; nisu li isti ona plemena domorodačkih Indijanca, koje su Kolumbo i Španjolci tako nemilosrdno trijebili, jednako tako još i prije susreta sa kršćanstvom, nemilosrdno žrtvovali poražene pripadnike drugih indijanskih plemena, tj. trijebili se međusobno; nisu li Mongoli Džingis Kana u svom pohodu na Zapad nadirali u kampanjni masovnog ubijanja, silovanja, pljačke i paleži; nisu li zapadni doseljenici na sjevernoamerički kontinent gotovo pa istrijebili domorodačko stanovništvo? Nisu li u jugoslavenskom regionu većinski Srbi, srpski ekspanzionizam doživljavali kao nebesko pravo, a svi ostali narodi regiona kao opresiju i zatiranje njihovog prirodnog prava? Doista zemljače, povijest je paralelizam laži. To počinje od školskih klupa sa predmetom zvani historije, odakle se širi i zahvata cijelo društvo, pa kao neka gigantska hidra sa ogromnim otrovnim pipcima truje društvo šireći iracionalizam i kako Agnes Heler u svojoj „Teoriji istorije“ (engl. orig. naziv: „A Theory of History“) kaže, „mržnju, osvetu, nasilje, silu i osjećanje superiornosti u odnosu na prošlost“…

Nego, sa onu stranu imaginacije i mašte i sa onu stranu metafizike, gdje je sve moguće i ništa nije nemoguće, kako na djelu riješiti prevagu društvenog dobra i to danas i ovdje, u vremenu koje živimo?

EGO: Zemljače! Nemoguće je precizno govoriti o iracionalnom, vančinjeničnom, krećući se u granicama stroge književne forme i razvijenih tradicionalnih filosofskih principa i pojmova mišljenja, služeći se limitiranom jezičkom aparaturom, izrazima, pojmovima, frazama koje smo razvili u jeziku. Naukom koja operira činjenicama i njenim strogo formalnom metodologijom koja se temelji na postignućima i nadgradnji tradicionalnog mišljenja, na činjeničnoj argumentaciji i na tom osnovu izvedenim zaključcima, nemoguće je izraziti složenost transcedentalnog, onog što je prije svakog iskustva. Dakle, misao o onome što je izvan iskustva, ali je istovremeno pretpostavka iskustva, složenija je od mogućnosti njenog iskaza. Jezik i pojmovi, izrazi, značenja koja jezički koristimo su limitirani, a misao je bez granica. Zato je naš govor ovdje slobodna književna forma, gnomičan je i sa obiljem apstrakcije, dvosmislenosti i višesmislenosti. Pri tome, vještina govora je u tome da govornik unatoč prednjim limitima najpreciznije moguće izrazi misao tj. ono što uistinu želi kazati, tako da receptore govora, unatoč moguće višesmislenosti izrečenog, što je moguće preciznije upućuje na ono što je intencija govora, ono što se zapravo želi kazati.

Nego vidi zemljače, maleni su naši životi da bi ih podnosili trpeći što nije za trpljenje. Život jeste podnošenje, odricanje i davanje. Ali, ne možeš se odricati, ako nemaš ili nisi u prilici da imaš i ne možeš davati iz ničega. Treba imati da bi se davalo, treba raditi da bi se imalo, treba moć, snaga, da bi se odricalo, i sveukupno treba borba: i da bi se podnosilo i da bi se radilo i imalo i da bi se odricalo, iznad svega treba borba, sa samim sobom i sa zlom u sebi i oko sebe, da bi se prepoznalo i jedno i drugo, a prevladalo dobro. Samo je čovjek u stanju prepoznati zlo i dobro, jer je ovladao inteligencijom u mjeri ontološki neuhvatljivih svijesti i savjesti. Međutim, inteligencija, pamet ili svijest, nije linija kojom dolazimo do konačnog odgovora na tvoj upit zemljače, jer da je tako, onda bi savjest bila upravo proporcionalna pameti, pa bi oni inteligentniji u pravilu bili i savjesniji, a to nije tako. Definitivnog odgovora, na parčićima krhkog znanja i nema i ne može biti, jer djelići spoznaje kojim dolazimo do parcijalnih odgovora, uvjek iznova otvaraju nova pitanja. Ali, ono što nam iskustvo humaniteta kazuje, jeste da je savjest u nama, i ideja Dobra, suština humanog življenja. Savjest je mjera dobra i zla, mjera Božijeg prisustva u ljudima. Sve što misli, makar i rudimentarno, ima kakvu-takvu svijest. Savjest je tekovina svijesti, ali svijest samo po sebi ipak nije odgovor na upit odnosa dobra i zla. Život je pun paradoksa, a ovo je jedan od ključnih. I upravo stoga, zbog naše nemogućnosti da dokučimo odgovor i riješimo taj paradoks, kažemo da je savjest samo Božije prisustvo u ljudima.

To bi bio moj odgovor na upit kako na djelu riješiti prevagu društvenog dobra, danas i ovdje. Znači borba! Ne mirenje sa onim što i prosječan um prepoznaje kao zlo, ma koliko se maskiralo velikim rječima, iza kojih je uvjek zgrtalački, gramzivi interes gomilanja vrijednosti odnosno beskrupulozno osvajanja moći. Do svakog od nas pojedinačno i sviju skupa, kao pripadnika civilizirane zajednice, jeste borba u osvajanju dobra. U toj borbi najprije je potrebno kretati od sebe: svaki od nas ponaosob, osanjajući se na razum i pozitivne vrijednosti koje je humanitet razvio, kao što su pravo i pravda, istina, dobro i etika, mora raditi na stavljanju pod kongtrolu ubilačkog nagona i životinje u nama, a onda i u našem socijalnom okruženju.

(nastaviće se)

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s