Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva 

nihad-filipovic fotografija

Piše: Nihad Filipović

Politička moć brojeva

Peti nastavak

Sila i nasilje

 

ALTER-EGO: Ali ako je sva povjest, povjest dobra i zla i borbe da ovlada jedno, ako zlo pokreće dobro, otkuda onda da se povjest javlja kao uvjek iznova pokretani žrvanj osvete i odmazde? I nije li onda ključ povjesti sila i kako uopće u tom historijskom kolopletu pomiriti koncept nade i prevladavanja dobra sa primordijalnim faktom zla kao motora povjesti?

Velim ti zemljače, sva je povjest greška, a sva ta pozivanja na dobro u interpretaciji povijesti jesu velika laž, opijum, nada i utjeha slabih i nemoćnih. Zlo i sila su motori povijesti. U moralističkom smislu, povijest je greška i laž, a pravo je metastaza pravde? Drugačije ne može biti, jer, i sam primjećuješ zemljače, sa one Armstrongove vaseljenske distance, sve izgleda bešćutno hladno i prazno. Sadržaj kojim humanitet popunjava tu prazninu je artificijelna konstrukcija. Jer sa te distance, sva čovjekova postignuća i posrnuća, jednako su prazna i besmislena. Jedini stvarni sadržaj tu je neumitnost trajanja i ponavljanja zakonitosti trajanja. A temeljna zakonitost ljudskog trajanja i trajanja svega živućeg je zlo i sila. U redu, tako to razumjevamo jer smo konstruirali moral i u moralu dobro, ali i bez morala, odnosno dobra, to postoji, jednostavno kao stanje. Moral nam samo omogućava da ga lakše prepoznamo, ali ne vidimo kako nam, sam po sebi, može pomoći da ga savladamo. Zato rođače, treba se suočiti sa istinom i odstupiti od uspavanki za lakovjerne. Ideal nade i dobra samo oslonjeni na silu imaju izgleda na, makar i povremeno i privremeno, ovladavanje historijskim tokom. Ovladavanje historijskim tokom u prednjem smislu, kao prevaga nade i dobra, može se razumjeti kao afirmacija pravde. Pravda je opet ideal sa onu stranu sile, a kako je sila ta koja kreira i povjest i pravo, onda se tu opet suočavamo sa onom kružnicom postojanja na kojoj se vrti sav humanitet: na zlo kao silu koja se javlja kao motor povjesti može se odgovoriti samo silom jednake snage ili moći. Nazovi to kako hoćeš zemljače, interakcija suprotnih silnica kao nada, dobro i ljubav ili kako već nalaziš za uputno, ali jedno je jasno: moralističke jednačbe zla i dobra i pozivanje na nadu i ljubav bez oslonca na silu, neće, naglašavam to opet, neće, makar i privremeno i povremeno, izmjeniti to stanje. Vidi zemljače, činjenica je da se čak i u svetim zapisima, sila odnosno nasilje, zagovara kao način, sredstvo, metod i oruđe za rješavanje društvenih sukoba. Tako npr.:

(1) U Levitiskom zakoniku (Levitikus), 25:44-46, Jahve kaže Židovima da je u redu posjedovati roblje, pod uvjetom da su stranci odnosno nevjernici. (44) A robove i ropkinje, budeš li ih htio imati, možete kupiti, i muške i ženske, od naroda koji su oko vas. (45) Možete ih kupovati i od pridošlica koji s vama borave; od njihovih obitelji što žive s vama i rođeni su u vašoj zemlji. Takvi mogu postati vašim vlasništvom. (46) Njih možete predati u nasljedstvo svojoj djeci da ih zavazda naslijede u baštinu. Prema njima možete postupati kao prema robovima. Ali prema svojoj braći, Izraelcima, niko ne smije grubo postupati”. 

2) U Samuelu, 15:2-3, Jahve naređuje Saulu da ubije sve Amaleke, muškarce, žene i djecu. (2)Ovako govori Jahve nad vojskama: “Odlučio sam osvetiti ono što je Amalek učinio Izraelu zatvarajući mu put kad je izlazio iz Egipta. (3)Sada idi i udari na Amaleka, izvrši “herem”, kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce”! 

3) U Exodusu, 15:3, Biblija podučava da je Svemogući, Bog rata. (3)”Jahve je ratnik hrabar, Jahve je ime njegovo”. 

4) U Brojevima, 31, Jahve naređuje Mojsiju da Židovi pobije sve Midijance, muškarce, žene i djecu, a samo djevice da poštede i ostave za sebe.

5) U Ponovljenom zakonu (Deuteronomy), 13:6-16, Jahve podučava Židove da ubiju svakog onog koji obožavaju drugog Boga ili koji bogosluženje vrše na različiti način.
6) U Markovom Evanđelju, 7:10-13, Isus  kritizira Židove što neubijaju svoju neposlušnu djecu, kako je propisano u Starom zavjetu.

7) U Evanđelju po Luci, 19:27, Isus naređuje: (27)”A moje neprijatelje,  one koji me ne htjedoše za kralja, dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima”.

8) I u Kur’anu, na više mjesta, poziva se na silu odnosno nasilje protiv nevjernika; npr., u El-Bekare, 2:24-191, kaže se: “Ubijajte ih gdje god ih nađete i proganjajte ih odakle god su oni vas prognali”, a poglavlju En-Nisa, 4:89, traži se od muslimana da nevjernike kažnjavaju i ubijaju, “gdje god ih nađu”… i tako dalje i tome slično.

Dakle, razumi ovo kao cinizam i kako god hoćeš, ali evo i od samog Tvorca, onako kako nam stižu te poruke preko vjerovjesnika, zagovara se sila, a ljudima se stavlja na znanje da je snaga moralne poruke koju nam stiže od Svevišnjeg po sebi nedovoljna, e da bi prevladalo dobro, te je potrebno biti spreman povremeno se služiti i silom u utjerivanju dobra. Opet, pitanje za sebe jeste, šta je sila u društvenim relacijama i kako je razumjeti? Silnice suprotnog predznaka koje generiraju silu su apstraktan koncept. Masama je potrebno neposredno razumjevanje uzroka, povoda i posljedice da bi razumjeli pokretački mehanizam sile, nasilja, pravde i nepravde, osvete, odmazde… itd.., kao što smo to pokušali ilustrirati gornjim citiranjem iz svetih spisa gdje je poziv na silu u neposrednoj vezi sa uzrokom odnosno povodom.

EGO: Sve tri monoteističke religije knjige nose poruku dobra, ali u svakoj od njih je moguće naći “pokriće” za svaku ljudsku akciju i reakciju, ako ne u izravnoj onda u izvedenoj interpretaciji. Ovo posebno vrijedi ako se neka teza, npr. o sprezi nasilja i vjere, potkrepljuje istrgnutim citatima i posmatraj izvan konteksta tj. izvan cjeline poruke i teksta kao i historijskih i socijalnih uvjeta u vremenu u kojemu se objava prenosi ljudima. Samo tako je moguće potkrijepiti tezu o sprezi vjerske dogme i nasilja. Ali ako se tekst posmatra u cjelini, a istrgnuti dijelovi u kojima se pominje sila u kontekstu cjeline, onda se tek sagledava pravo značenje i smisao poruke. Ta i ti to  zemljače primjećuješ kada na koncu gornje filipike govoriš o potrebi razumjevanja uzroka, povoda i posljedice da bi se, istrgnute dijelove iz svetih tekstova na koje se pozivaš, ispravno razumjeli kao posljedica neposredno povezana sa uzrokom. Ali pitanje istine i laži, slobode i neslobode, odnosa sile i nasilja, prava i pravde, osvete i odmazde, puno je složenije od jednostavnog svođenja na uzrok i posljedicu? Odnos istina/pravda/sila/nasilje/osveta/odmazda je maglovit tako da nije uvijek jednostavno uočiti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. Nije slučajno što je taj ambivalentni, iskonski ljudski poriv, toliko puta i uvjek iznova, predmet interesa ljudi, filosofa, naučnika i umjetnika napose. Od književnosti (“Grof Monte Cristo”, “Otelo”, “Magbet”, “Hamlet”…) do filma, umjetnost je krcata djelima što se bave osvetom. Ivan Goran Kovačić je u poemi “Jama” ispjevao stihove:

“Svetu slobodu i osvetu slutim.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja.
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja”.

A Skender Kulenović u poemi “Stojanka majka Knešpoljka” o istom fenomenu pjeva ovako:

“Osvetu seko, osvetu!
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete”.

No najprije je ovdje potrebno razlučivanje značenja termina koji se upotrebljavaju, jer tek potom dolazimo u situaciju uočavanja distinkcije među njima što nam onda pomaže njihovom pravilnom razumjevanju. Prema našem razumjevanju sila i nasilje nije isto, a nije ni osveta i odmazda, niti pravo i pravda. Odnos osveta/pravda mnogostruko je složeniji od nagonskog poriva svođenja računa. Osveta je zov iskonske pravde. Nje nema iz ničega. Osvetiti se znači onom satrapu, onim skotovima, onim krvolocima i kurviinim sinovima vratiti milo za drago, tj. vratiti im isto što su oni uradili nama, meni i mojima. Ona je uvjek posljedica nepravde, stvarne ili umišljene, ali je i sama potencijalno  nepravda i mogući uzrok, neke nove osvete/odmazde na drugoj strani. ”Rat sviju protiv svih” (lat. “Bellum omnium contra omnes”) je ono Hobsovo (engleski filosof Thomas Hobbes) anarhično: “Čovjek je čovjeku vuk” (lat. “Homo homini lupus est”), ljudsko stanje u kojem se neprestano ciklično smjenjuju i osveta/odmazda iz čega logično slijedi zaključak o sili/nasilju i osveti/odmazdi kao prirodnom, duboko ljudskom porivu.

Odmazda je bliska, ali različita od osvete. Odmazda je surogat osvete i kao takva još udaljenija od prava/pravde. Biblijsko, “oko za oko, zub za zub”, isto je što i Kur'anski slojeviti džihad: na nasilje odgovor silom i silom uspostavljanje nasiljem poremećenog balansa. Drugim riječima osveta. Sve preko i iznad toga bila bi odmazda. Mahatma Gandi je imao snažne rezerve prema ovim drevnim objavama jer je smatrao da to vodi u nikada prekinuti krug nasilja. Njegov nenasilni odgovor na kolonijalno britansko nasilje, bio je moguć, najprije će biti, zbog hinduskog, izvan judeo/kršćansko/ islamskog nasljeđa i kulture. Britanci su tu manje više (ne)bitni i njihovo povlačenje je prije rezultat sile velikih (indijskih) brojeva i realne britanske procjene odnosa snaga, nego neke njihove posebne osjetljivosti i divljenja nad etičkom snagom Gandijeve misije.

Znači jeste sila povjesni ključ, ali je moguć odgovor i izvan sile, onako kako je ti razumjevaš, a razumjevaš je de facto kao nasilje. Ustinu, odgovor je i dalje sila, ali razumjevana kao snaga brojeva nošena idealom dobra, gdje se veličina brojeva, njihova uvezanosti, jasno političko usmjerenje, osvojena prevlađujuća svijesti mase, i pravilna procjena strategije, javljaju ključnim momentima. To je ta sila/snaga/moć, a sa njene druge strane, njeno drugo lice ili pervertirano stanje sile, jeste nasilje.

Jasno, moć brojeva, zavisno od političke artikulacije, može bit i nasilje. “Broj je vladar formi i ideja, božanski i demonski uzrok”, misao je Pitagore. Mali brojevi u ovoj slici jesu u stalnoj opasnosti od velikih. Veliki doživljavaju male iz vizure orlušine: vide ih samo kada ih treba “pojesti”. Ali, vrijedi i obratno: veliki mogu, povijesno su bivali i jesu, ugroženi od malih, dobro uvezanih, sa monopolom na instrumente sile, i to je povjesna istina. Međutim, ono što je ključnu u snazi i nenasilnoj prevazi velikih nošenih idealom dobra, jeste uvezanost političkog usmjerenja, dakle političke artikulacije i kolektivne svijesti mase o ideji dobra koja ih pokreće; jer bez političke artikulacije ciljeva i politički aktivne mase, brojevi, pa makar koliko veliki, ostaju nemoćni i politički impotentni.

Ovo znači i povezivanje i traženje podrške sa strane u centrima moći koji su historijski involvirani u određenu društvenu situaciji, odnosno u svjetskim vladajućim centrima moći, u onim dakle centrima koji vladaju epohom, u kojima se kreira i usmjerava svjetski povjesni tok. To je taj nužno potrebni element strategije u artikuliranju moći brojeva. Cionistička kreacija Izraela 1948. godine, bila je moguća, usprkos odnosa veličina koji je favorizirao palestinski (arapski) interes, upravo zbog pasivnog odnosa i ignorancije palestinskog arapskog okruženja, koje se ignorantski nonšalantno uzdalo u arapsku brojčanu premoć, ništa ne čineći na njenom uvezivanju, artikulaciji i osvajanju podrške u svjetskim centrima kreiranja i usmjeravanja povjesnog toka. Manjinski jevrejski element je tu inteligentnom strategijom uvezivanja, tražio podršku u svjetskim centrima moći: kolonijalna Britanija, narastajuće SAD, Liga naroda i nakon Drugog svjetskog rata Ujedinjene nacije; koristeći prisustvo jevrejskog lobija u navedenim centrima i naklonost vladajućeg svjetskog establišmenta za cionistički interes (posebno nakon Drugog svjetskog rata), uspjeli su traženu podršku dobiti i to je, jasno uz njihovu beskompromisnu odlučnost i predanost utvrđenom cilju, ono što ih je u konačnici i dovelo do cilja: formiranje države Izrael na teritoriji tadašnje Palestine. Slabosti i loše strategijske procjene na palestinskoj strani, posebno procjena da u svjetskom sukobu koji je izbio 1939. godine, pobjeđuju sile Osovine, te u tom smislu oslanjanje Muftije Jerusalemskog Muhameda Amina al Husainia na nacističku Njemačku i traženje podrške za palestinske ciljeve i interese u Berlinu umjesto u Londonu i Washingtonu, doprinijeli su takvom ishodu. Tako se desilo da su mali jevrejski brojevi pobjedili u političkoj konflagraciji sa većim palestinskim i arapskim brojevima, što je historijski još jedna potvrda naše teze kako brojevi, pa i veliki, ako nisu politički artikulirani, ako nisu uvezani i ako nemaju osvojenu podršku u centrima moći kreiranja povjesnog toka, ostaju nemoćni i gube u političkom sudaru sa malim, ali kohezionim i politički artikuliranim sa jasnim ciljem i vizijom kako ga ostvariti. Vraćajući se Gandiju, kazali bi, ni Hindusi nisu operirani od nasilja i ignorancije, ali je Gandijev primjer nenasilnog otpora i dokidanja kolonijalne nepravde i uspostave pravde, civilizacijska tekovina, koja je već imala imala odjeka u otporu Nelsona Mandele i njegovih suboraca za dokidanje segregacionističke nepravde i uspostavu rasne pravde u Južno-Afričkoj Republici. Mandela i drugovi su uspjeli, ali je njihov uspjeh, i to je ono što ponovo ovdje naglašavamo, rezultat sile/snage/moći i odnosa velikih, afričkih/crnih i malih, arfikanerskih/bijelih brojeva.

Nesporazum između nas zemljače ovdje je u razumijevanju pojmova. Ti primjećuješ kako se se nerjetko od sile ne možemo odbraniti nego silom. Međutim, ono što ti razumjevaš silom, ja razumjevam nasiljem, i u tome je razlika između nas, u različitom razumijevanju pojmova odnosno u činjenici da kod tebe nema distinkcije između sile i nasilja nego je sve jedno, tj. samo sila. Zapravo je sva povijest, povijest nasilja i borbe protiv nasilja, silom, koja se gotovo pa uvjek u procesu peropetuirala u nasilje. Jer, u pojmu sile je nasilje i od sile kao težnje za odbranom od nasilnog do nasilja, samo je jedan korak. Njihov je odnos uzajaman: nema sile bez nasilja i nema nasilja bez sile, te se u konačnici sila/nasilje/snaga/moć vidi kao jedno, onako upravo kako ih i ti vidiš zemljače. Općenito kazano, lustrativan je pokazatelj stanja političkih nauka i političke prakse u svijetu danas, činjenica da čovječanstvo nije razvilo i pojmovno-terminološki razgraničilo odnos i značenje u rasponu: sila/nasilje/represija/osveta/odmazda nego se sve, manje-više, doživljava kao jedno. Doduše, Hana Ardent (Hannah Ardent) u eseju “O nasilju”, nastoji podcrtati distinkciju između autoriteta/moći/sile i nasilja. Uz Aleksandra  Dantreva (Alexander Passerin d’Entreves) na kojega i sama ukazuje, ona je jedina, koliko nam je poznato, koja je pokušala teoretski razviti distinkciju između sile i nasilja. Prema Ardent moć je ljudska sposobnost djelovanja uz saglasnost grupe ljudi, zajednice odnosno naroda. “Kada za nekoga kažemo da ima moć, mi ustvari kažemo da ga je izvjesna grupa ljudi ovlastila da djeluje u njihovo ime”, kaže Ardent. Čim grupa povuče ovlašćenje, prestaje i njegova moć. Alternativan pojam moći je snaga, shvaćena kao prirodna jakost, dakle bez metaforičkog značenja koje se pridaje pojmu moć. Sila bi opet premna Ardent, bila “sila prirode” ili “sila prilika”, ili “energija koja se oslobađa tjelesnim ili socijalnim pokretima”. Obilježje pak pojma autoritet, prema Ardent, jeste bespogovorno poštivanje od onih od koji se očekuje poslušnost. Da bi se autoritet zadržao potrebno je poštivati osobe odnosno institucije prema kojima odnosno preko kojih se prakticira. I konačno, prema Ardent, nasilje se izdvaja po svom instrumentaliziranom karakteru. Ono je blisko snazi zato što se oruđe nasilja “oblikuje i upotrebljava radi uvećanja prirodne snage, sve dok u završnoj fazi ne postane njena zamjena”. Glavni razog što je ratovanje dakle nasilje, još među nama, smatra Ardent, “nije težnja ljudskog roda ka smrti niti nepotisnuti instinkt agresije nego je to jednostavna činjenica da se na političkoj sceni još nije pojavilo nešto što bi zamjenilo ovog konačnog arbitra u međunarodnim odnosima”. Pa ipak, njen je oprezni zaključak, u suštini Hobsovski tradicionalan: nasilje, opredijeljeno kratkoročnim sagledivim ciljem, može biti racionalno, u smislu efikasnog ostvarenja željenog, ali, upozorava ona, zbog nepredvidljive prirode nasilja (nigdje kao u ratu, dakle u nasilju, slučaj, dakle nepredvidljiv tog događaja, ne igra takvu ulogu u međuljudskim odnosima); stoga smatra Ardent, uvjek je neizvijesno koje su krajnje konsekvence onoga što činimo nasiljem.

ALTER-EGO: Svejedno, ali sila, pa eto, uočimo distinkciju i naglasimo i nasilje, mada ja mislim zemljače da je to tek mimikrijsko pokrivanje suštine, ali kažem svejedno, sila ili nasilje opet ostaje  povijesni motor i u temelju su sveukupnih ljudskih odnosa. Sila leži pritajena u animalnom biću homo sapiens vrste, u iskonskom porivu sebičnog gena i zato je i sama iskonska moć, a njeno mimikrijsko civilizacijsko uvezivanje je, da tako kažemo i učinimo to vizuelno transparentnijim, juristički-civilizacijski facelift, nešto kao kada se plastičnim operacijama osoba biva podmlađuje, a zapravo ostaje isto što je i bila; tako je i prednje civilizacijsko šminkanje sile odnosno nasilja tek kreacija svijesti o potrebi duhovne nadgradnje nad silom kao animalnim porivom, kako bi se ostvarila čovjekova zamisao društvenog reda i pravičnog,  jer bi inače sve završilo u kanibalističkom pokolju primordijalnog stanja. Čovječanstvo, ma koliko navodno bježalo od sile, uvjek joj se iznova vraća. Nemoguć je bijeg od onoga što jesi. Ardent pogrešno smatra kako je nasilje tu među nama, u odnosima među ljudima, napose u međunarodnim odnosima, zato što se nije pojavilo nešto što bi ga zamjenilo kao konačnog arbitra u tim odnosima. Dakle pitanje je šta bi bilo to nešto? Mi ne samo da ne znamo šta bi to bilo, nego uopće nemamo duhovno pretstavu o tome šta je to. Konačno, stoga i ne znamo ništa o toj apstrakciji, jer je nismo u stanju formulirati u svijesti. A kazali smo, sve što nismo u stanju formulirati u svijesti za nas i ne postoji.

Smatram korektnim Hegelovo zapažanje kako čovjek sebe proizvodi kroz mišljenje; takođe i Marksov stav da je rad ta veza između čovjeka i prirode. Međutim sve, pa i rad, podrazumjeva misaoni tok. Sve je dakle u duhu, pa ako duhovno nemamo predstavu o nečemu, onda to i ne postoji. Ono Ardentino nešto što bi zamjenilo silu odnosno nasilje u odnosima među ljudima ne postoji, jer jednostavno duhovno nismo u stanju niti zamisliti šta bi to moglo biti. Ono što međutim definitivno postoji, i u našoj svijesti pojmovno razvijeno, pa onda i u našoj praksi u međuljdskim odnosima prisutno, jeste sila odnosno nasilje. Konačno, i Ardent govori o “nepotisnutom instinktu agresije”, nalazeći doduše da to nije razlog zašto je sila odnosno nasilje i dalje konačan arbitar u ljudskim odnosima; ali samim pominjanjem instinkta agresije, Ardent impicite izražava stav o primordijalnoj značajci tog instinkta, dakle sile odnosno nasilja; jer, ono što je instinktivno, dakle nagonsko u nama, primordijalno je, bili mi toga svjesni ili ne. I još više, ona silu i nasilje kako razumjevamo, stavlja u kontekst težnje za dominacijom, ne kazujući nam međutim izravno otkuda ta težnja za dominiranjem, osim što nam posredno poručuje, da je ona u vezi sa instinktom agresije, dakle sa nečim što je, vidjeli smo, primordijalno u ljudima.

Zaista, nemoguć je bijeg od onoga što jesmo. Tako, preuzimanje monopola sile od strane državnog aparata, nije potiranje sile, nego samo njeno uređenje, socijalno kanaliziranje u, uvjerenje je, širem interesu. Država pri tome, kako klasična antička tako i ova moderna tzv. demokratska, otvoreno demonstrira silu odnosno nasilje trošeći resurse, materijalne vrijednosti i ljudski potencijal, a povremeni pokušaji bijega od takvog stanja, nerijetko završavaju u novim, još opasnijim formama ispoljavanja sile odnosno nasilja. Potreba mimikrije sile, da bi se izbjegao haos i anarhija prirodnog stanja, javlja se u procesu kreiranja političkih odluka i pravne regulative, a jednom, sa etabliranom politikom i pravnom regulativom, prestaje potreba mimikrije, pa se sila manje više otvoreno očituje. Ovo vrijedi kako za moderne totalitarne zajednice u kojima se potreba mimikrije u fazi kreiranja očituje preko faforiziranje neke grupe, bilo naroda bilo radničke klase, tako i za demokratska društva, gdje se mimikrija očituje proceduralno i de facto faforiziranjem srednje klase kao većinskog biračkog tijela.

Iz istih razloga potrebu mimikrije sile/nasilja nalazimo i u domeni proizvodnje i proizvodnih odnosa i trgovine. Potrošiti, posjedovati ili čak i približiti se nekom predmetu koji netko nije načinio sam, znači poigravati se sa nasiljem i smrću, sa smrću sopstvenom i tuđom”, misli  Žak Atal (Jacques Attali) i dodaje: Obred razmjene je najvažniji obred kojim se nasilje čini neškodljivim”. Prema Atalu nasilje se iscrpljuje potrošnjom i nagomilavanjem predmeta“, ali  razmjena (trgovina) u isto vrijeme generira novo nasilje, jer, povlačeći paralelu između obreda žrtve i obreda razmjene, dodaje Atal, “jednako kao što nema žrtve bez prinositelja žrtve“, tako nema ni razmjene (društvene, op. NF) bez posrednika (trgovca, op. NF). Atal tako objašnjava mržnju na Židove i druge narode specijalizirane za razmjenu, npr. Feničani, Kinezi, Malajci, Levantinci… koji, kao posrednici, “nagomilavanjem predmeta koji prolaze kroz njihove ruke, nagomilavaju  nasilja i konačno ih oblikuju.” Zaključak je logičan, oblikovanje, regulativa iz nagomilanog nasilja je nasilje. Tako se nasilje uvjek iznova reproducira. To je kružnica iz koje nema izlaza. I to je tako.

Nastavlja se…

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s