Nihad Filipović

nihad-filipovic fotografija

Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

(šesti nastavak)

 

  Politička moć brojeva

Sila i nasilje

 

                                                                      Bog je na strani većih bataljona

 

EGO: Vidi zemljače, matrica koju ponavljaju brojni tzv. western ili kako mi kažemo, kaubojski filmovi, može se svesti na formulu: koliko god neko bio brz na revolveru, uvjek se nađe brži i pravda konačno bude zadovoljena. Film je imaginacija, ali i ogledalo stanja duha konkretne epohe, a citirana formula klasičnog kaubojskog filma, metafora je kojom želimo podcrtati mehanizam funkcioniranja prava/pravde u organizairanom društvu. To je ta kružnica po obodima koje neprestano cirkulira pravo i pravda odnosno njima kompatibilno nasilje i sila. U toj našoj imaginarnoj slici, sila (revolver) i pravda (kao ljudski ideal i težnja), bliski su kao kokoš i jaje. U svijetu sazdanom na nasilju/sili i (ne)pravdi, utopija je oštećenog, očekivati zadovoljštinu bez oslonca na silu. Legenda kaže da je Napoleon Bonaparte nekom zgodom, u nekoj razmjeni mišljenja, valhjda sa svojim oficirima, poslužio se jednom kratkom mišlju, što se inače pripisuje Voltairu (francuski, filosof Volter), a izgleda je starija i od njega, te je tom zgodom Napoleon kazao: –Bog je na strani većih bataljona. Navodno je i sovjetski diktator, Josif Visarionovič Džugašvili zvani Staljin, u jednom razgovoru, gdje se pominjao katolički papa, uzviknuo: Koji papa? Koliko on ima divizija? Obojica su dakle, potpuno racionalno i sukladno historijskom iskustvu humaniteta, moć svodili na veličinu brojeva uvezanih u vojni red tj. na broj bataljona odnosno divizija. Staljin je političku moć razumjevao silom ali je način na koji ju je razvijao zapravo bio nasilje. Međutim, prednja sažeta zapažanja dvojice krupnih hisrtorijskih ličnosti izvlačimo ovdje ne bi li naglasili značaj veličine kao moći, bilo da se razvija na krilima dobra, kada je razumjevamo jednostavno kao silu ili da je nošena zlim nakanama, u kom slučaju je onda razumjevamo kao nasilje.

Dakle, prema našem razumijevanju, ključ ili jedan od ključeva za pravilnu distinkciju ovih pojmova, jesu moralne kategorije dobra i zla, o čemu smo naprijed govorili. Ti zemljače polaziš i naglasavaš zlo i egoizam sebičnog gena kao povijesne pokretača, a na moral i kategorije dobra i zla, koji se javljaju kasnije, kao nadgradnja, sa civiliziranjem životinje u čovjeku, gledaš tek kao na mimikrijsko humanističko prikrivanje ljudske suštine (što je poprilično paranoičan pristup životu, zar ne); no bilo kako bilo, mislim da upravo otud, iz takvog tvog pristupa, logički konsekventno proizilazi i tvoje neuočavanje razlike, ne samo između sile i nasilja, nego u biti, niti između dobra i zla. Vjerujem stoga, i u tvom gornjem pozivanju na Atalija, promiče ti činjenica da Atali, govoreći o sili u domenu proizvodnje, proizvodnih odnosa i trgovine, zapravo govori o nasilju, a to je bitna razlika na kojoj i mi ovdje insistiramo.

Inače, naše gornje pozivanje na Staljina i njegovo zapažanje o političkom značaju broja divizija, u vezi je sa našom tezom o političkom značaju i težini brojeva, napose velikih brojeva. Značaj broja divizija danas je reduciran značajem brojem nuklearnih glava kojim neka sila raspolaže, jer su i sile koje raspolažu nuklearnim oružijem i masa nuklearnih glava već odavno narasli do mogućeg višestrukog zatiranja svega živućeg na planeti Zemlji. Ono što je i dalje relevantno jeste veličina nuklearnih brojeva, a ti su opet, usput rečeno, porasli do mjere gdje se ideja o denuklearizaciji, javlja prvorazrednim svijetskim političkim pitanjem. Doduše, pojava nuklearnog oružija relativizira značaj velikih brojeva i baca novo svjetlo na odnos brojeva razumjevanih kao političke veličine, jer u novim uvjetima, dovoljno je da  neka manja država ovlada nuklearnim oružijem, makar da ima tek jednu jedinu nuklearnu bombu, i onda kao takva predstavlja ozbiljnu prijetnju nekoj drugoj državi sa daleko većim brojem stanovnika. Pošto je teško, a da se čovjek ne prepadne, zamisliti situaciju da bi baš svaka pojedina nacija na kugli zemaljskoj, u neko buduće vrijeme, mogla ovladati nuklearnim oružijem, onda nam ostaje jedino za zaključiti da tradicionalni odnos veličina u politici i dalje ostaje validan, a da oni najjači, samo još više osnažuju svoju poziciju osvajanjem i razvijanjem nuklearne tehnologije u vojne svrhe. Ogromna većina suvremenih nacija je i dalje van atomskog kluba i jedina razumna pretpostavka je da bi tako trebalo ostati i u buduće.

Vratimo se ovdje Gandiju i indijskom nenasilnom otporu britanskoj kolonijalnoj upravi. Nenasilni otpor u indijskom slučaju, rečeno je i to naprijed, bio je moguć samo zahvaljujući sili, snazi ili moći velikih indijskih brojeva. Međutim, i tu je Ardent u pravu, pitanje je kako bi Gandijeva nenasilna misija završila da je na drugoj strani imao, umjesto Britanaca, nekog brutalnog Staljina i Rusiju pod njegovom dominacijom ili Hitlera i nacističku Njemačku ili pak imerijalni Japan, onaj iz vremena prije Drugog svjetskog rata? Odgovor se čini više nego izvijestan: nenasilna sila mirnog protesta velikih indijskih brojeva, bila bi slomljena otvorenim i brutalnim nasiljem manjih, ali politički artikuliranih opresorskih brojeva, uvezanih u vojni red. A vojni red je sistem, koordinacija i političko usmjeravanje sile/nasilja. Zato sila i nasilje jesu, i uvjek će biti, činioci povjesti. Sila je instrument i prava i pravde, ali se silom, koja je onda nasilje, kreira i nepravda. Iz tih razloga valja uočiti i pojmovno distancirati silu i nasilje. Ardent smatra da se autoritet/moć/snaga/sila vidi kao jedno, kao sinonimi, zbog ljudske težnje za dominacijom u javnim, političkim stvarima; kada se dokine dominacija uočiće se jasna razlika između ovih pojmova, smatra ona.

Prema skromnom mišljenju moje malenkosti, distinkcija sila/nasilje, nije i ne može se izvoditi iz subjekta, dakle onoga koji primjenjuje silu odnosno nasilje, jer sila i  nasilje jesu historijske konstante kojima se čovjek i društvo služe u svim epohama. Pa i danas, sve države i društva, bilo nedemokratska ili demokratska, počivaju na sili/naislju, njoma se služe i pomoću njih se održavaju. Zato je Ardent u pravu, kada kaže da razliku između sile i nasilja treba tražiti u težnji za dominacijom, jer država nije ništa drugo nego izraz ljudske težnje za dominacijom, odnosno potrebe da se takve težnje urede, u širem društvenom interesu. Ardent međutim, optimizmom tipičnim za intelektualce lijeve političke ili ideološke orijentacije vremena u kojemu je živjela i djelovala, mislim da griješi kada očekuje dokidanje dominacije u međuljudskim i međudržavnim odnosima, nakon čega će se, prema njenom mišljenju, jasno sagledati razlika između jednog i drugog.

U našoj interpretaciji, sila i nasilje ostaju trajni pratioci humaniteta, a ono što nam pomaže njihovo uočavanje i razlikovanje jesu moralne kategorija dobra i zla te pojmovi prava i pravde.

Naravno, nepopunjen sadržajem, pojam ostaje prazan, te je zato i ovdje, potrebno pojmove dobra i zla, prava i pravde, sa jedne strane, popuniti sadržajem oko kojega je postignut društveni konsensus, a jednako tako, sa druge strane, destruktivna, anarhistička energija prirodnog ljudskog stanja, u društvenim odnosima izražena kao ona Ardentina težnja za društvenom dominacijom, kanalizira se društvenim ugovorom, kako nam je to evropska prosvjetiteljska ideja rasvijetlila, a kojim se monopol sile predaje u ruke centraliziranog aparata državne moći. Sadržajno popunjeni prednji pojmovi nam onda omogućuju lakše uočavanje dobra odnosno zla, te prava odnosno pravde. Pa ipak i dalje, sila/nasilje, javlja se konačnim arbitrom u političkim sporovima (što znači u ukupnim društvenim odnosima), jer jednostavno tu već u mišljenju imamo problem, pošto ništa do sada humanitet nije pronašao što bi nadomjestilo silu u društvenim i državnim poslovima. Tomas Hobs (Thomas Hobbes, engleski filosof) primnjećuje invalidnost društvenih sporazuma bez oslonca na silu, jer sa perom u jednoj ruci, a bez mača u drugoj, sporazumi ostaju tek “riječi na papiru”. Dakle, drugačije kazano i na liniji našeg razmišljanja, pozivanje na pravo, bez oslonca na silu, ne rješava enigmu sila/nasilje/pravo/pravda, jer je, kako zapaža Blez Paskal (Blaise Pascall, francuski filosof i matematičar), “pravo bez sile nemoćno”. Sa druge strane naglašava Paskal, “sila bez prava je nasilna”. Zato, logički rezonira Paskal, “treba nastojati da ono što je jako, bude pravično, a ono što je pravično, da bude jako”. Nadovezujući se na Paskala, primjećujemo kako upravo to, pravo dakle i pravda, jesu oni pojmovi koji nam pomažu da, što je moguće preciznije, definiramo složeni odnos sile i nasilja u političkim odnosno društvenim poslovima.

Prema našem razumjevanju, sila je s ove strane prava/pravde, a nasilje s one strane prava i osobito pravde (jer pravo i pravda nisu nužno isto). Sila izvan prava je nasilje. Onog trenutka kada se sila “sukobi” sa pravom i naročito pravdom, ona postaje nasilje. Sila može biti pravno legitimirana, a ipak u sukobu sa pravdom. I takva sila je sila, a ne nasilje, a nasilje postaje onda kada se suprostavi legitimnom zahtjevu pravde. Drugim riječima, sila jednako je pravo i osobito pravda; nasilje, jednako je nepravo i osobito nepravda.

Iz prednjeg jasno izlazi i potreba pojmovnog razlikovanja prava i pravde gdje je pravda ljudski poriv, težnja i osjećaj čistog prava, a pravo je njegova legiteminizirana forma, pojavni oblik bitno uvjetovan dominirajućim interesom u društvu. Pravo dakle nije nužno jednako pravda. Čak bi kazali da uglavnom nije pravda. Pravda tako ostaje ideal, nešto čemu se samo može težiti, a nikada u cjelosti dosegnuti; jer pravo, kao forma u koju nam se transferira zamišljena pravda, shvaćamo marksistički: ono je uvjek bitno opredjeljeno dominirajućim interesom u društvu.

 Čuvena_glinena_vojska_Kin

Čuvena glinena vojska Kin (ili Ćin) Ši Huanga prvog imperatora Kine, treće stoljeće p.n.e.

ALTER EGO: Koliko uočavam zemljače i dalje nema odgovora na moje pitanje šta je to nešto što bi imalo zamjeniti silu odnosno nasilje u odnosima među ljudima. Moralne kategorije dobra i zla mogu pomoći za pravilno uočavanje distinkcije između tih sličnih, a sadržajno ipak različitih pojmova. Jednako vrijedi i za mjerilo prava odnosno pravičnosti kao pojmova koji nam pomažu uočiti distinkciju između sile i nasilja. Ali i dalje nemamo odgovora šta bi bilo to nešto što bi eventualno zamjenilo silu odnosno nasilje kao konačnog arbitra u međuljudskim, pa tako i međudržavnim odnosima.  I pošto je to tako, smatram pogrešnim sve te dobrohotne humanističke teze, o sili odnosno nasilju kao nečem atavističkom, prevaziđenom i u biti neprimjerenom civiliziranom čovjeku, a što je tu samo stoga što eto nismo uspjeli proizvesti nešto što bi zamjenilo poziciju tih konačnih arbitara u našim odnosimna. To nešto nismo uspjeli niti duhovno osvojiti, pa tako i ne postoji jer, prema našem najdubljem uvjerenju ne može ni postojati. Onoga trenutka ako i kada eventualno čovječanstvo u nekoj boljoj, humanistički sofisticiranijoj budućnosti, u kojoj će naš svijet doista biti jedno, pa ćemo imati neki zajednički imenitelj, svodljiv na globalni, svjetski, planetarno općeprepoznatljiv interes sviju, onoga dakle trenutka kada i ako u toj dalekoj budućnosti humanitet i osvoji to nešto, tada će se već pojaviti neki novi momenti koji će nužno implicirati silu odnosno nasilje. Oni sa dovoljno mašte u stanju su zamisliti susret pa i mogući sukob svjetova. Takvi će lako razumjeti koji bi to novi momenti mogli biti. Onima koji to nisu u stanju, ostaje suočavanje i prihvatanje realiteta kakav jeste: a isti je nepojmljiv bez akceptiranja, razumjevanja i pokušaja pravnog uređenja institute sile i nasilja, kao onoga najvišeg što možemo učiniti u pokušaju uređenja naše primordijelne težnje za dominacijom.  

U međuvremenu valja znati: sila je skliska kao jegulja. Ona ima tendenciju otimanja kontroli i u pravilu, svaka upotreba sile radi uspostavljanja prava/pravde, otme se, pa znači nasilje, znači smrt, znači patnju i stradanje nekih nevinih. S tim u vezi, pitanje je: Je li savezničko bombardiranje Drezdena u Drugom svjetskom ratu legitiman čin odbrane ili je zločin jednak zločinu nacističkog njemačkog bombardiranja Londona i brojnih evropskih metropola i manjih i većih gradova? Pitanje je: Je li američka upotreba atomskog oružija na Hirošimu i Nagasaki, legitiman čin odbrane ili zločin jednak inicijalnom japanskom zločinu? I pitanje je: Je li bombardiranje vojnih cilljeva u Srbiji sa strane Zapadne vojne aliijanse (NATO), legitiman čin ne bi li se zaustavila srpska agresija na Kosovu ili je i to zločin? Mislim da se na ovim pitanjima, pa ih zato ovdje i postavljam, transpatentno može ilustrirati cinizam moralističke priče o dobru i zlu i prevazi dobra, pravde nad nepravdom, istine nad laži…itd. Primordijalna atavistička, strvinarska, krvožedna priroda čovjeka je i inače  najuočljivija u ratovima kada padaju moralistički obziri, a na djelu je zakon preživljavanja. Naravno ne rade svi ljudi zločine ni u ratovima, ali sasma se osnovano može tvrditi da u takvom vremenu mase podržavaju zlo, bilo uključujući se u vojni napor, bilo ignorancijom i zatvaranjem očiju i uma pred bjelodanim zločinima svojih ili čak verbalnim podržavanjem takvih zločina. Jasno i propagnadna tu učini svoje, vjerovatno bi i psiholozi imali šta tu kazati o kolektivnoj paranoji i emocijama koje ovladaju masama u uvjetima rata; kako god, činjenica je da u ratovima mase, aktivno ili pasivno svejedno, participiraju u zločinima. Ono što je pri tome paradoks i što ozbiljno dovodi u pitanje jednostrane moralističke priče o glorificiranju dobra, jeste tvrda istina da ima u ratovima situacija kada se samo postupajući besćutno može spašavati sopstvena koža, narod, zajednica, država… i tako u konačnici ostvariti prevaga dobra. Poznata nam je kakva je krtvožedna priroda japanskom militarizma u Drugom svjetskom ratu bila: njihov bušido kodeks je sa prezirom gladao na protivnika; poplava nacističkog narcizma dvadesetog stoljeća je tom tradicionalnom samurajskom kodeksu časti na kojemu je počivala japanska vojna etika, pridodala je rasistički pristup superiornosti, ne samo japanskog vojnika, koji se nikada ne predaje i radije ide do kraja, u smrt, nego u neprijateljsko zarobljeništvo, nego mu je još pridodala značenje rasne superiornosti japanskog čovjeka. Slično je bilo i u Evropi gdje je njemački fašizam razvio doktrinu o superiornosti njemačkog čovjeka u odnosu na okruženje i posebno Jevreje, Cigane, Slavene… Pod plaštom takvih ideologija, države koje su ih adoptirale, besrupuzlozno, na tragu darvinističke teorije prirodne selekcije, forsirale su svoje vanjskopolitičke interese. I jednako kao što čovjek gonjen energijom sebičnog gena, nerazlikuje ili preciznije ignorira dobro od zlo, pravilno i nepravilno, tako i države u forsiranju državnog interesa nemaju taj moralni kod ugrađen u vanjsku politiku. Takvoj se beskrupuloznoj politici sa druge strane mogu suprotstaviti samo države koje su dovoljno jake i spremne jednako tako beskrupilozno braniti pravo sopstvenog opstanka. Otuda atomska bomba na Hirošimu i Nagasaki i otuda bombardiranje grada Drezdena; bio je to čin osvete, odnosno, u slučaju upotrebe atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, bili su to činovi odmazde. Istovremeno, neprijatelja je trebalo slomiti, prisiliti na odstupanje i predaju i to uz što je moguće manje žrtava na savezničkoj strani, a u srazu sa fanatiziranim neprijateljem kakve su bile nacistička Njemačka i imperijalni Japan, to se moglo postići samo upotrebom svih raspoloživih razornih sredstava. Civilne žrtve u takvim kaukulacijama samo su podrazumijevajuća veličina ili kako se to modernim poilitičkim žargonom naziva tzv. kolateralna šteta. Kao što vidimo, nema tu nigdje morala u kaukulacijama vojnog i političkog vrha koji se odlučio na takve korake: ima samo, svejedno, sila ili nasilje i ogoljeni interes dominacije ili preživljavanja.

EGO: Usvojena formula prava odnosno pravde kao diferencije između racionalne sile odnosno težnje za racionalnom dominacijom i dominacije kao opresije i nasilja, nudi nam kakvo-takvo spekulativno, ako već ne kompletno etički fundirano stajalište u pokušaju odgovara na prethodna pitanja. Posljednje pitanje, ono koje se tiče,  bombardiranja vojnih ciljeva u Srbiji 1998. g., precizno podcrtava razliku koju uočavamo između prava i pravde; bombardiranje nije bilo u skladu sa onim što se u vremenu prepoznavalo, a i danas prepoznaje, kao međudržavno pravo, ali je, osim interesa velikih da demonstriraju dominirajuću poziciju, istovremeno to itekako bilo u skladu sa iskonskim zovom pravde u ljudima: trebalo je zaustaviti etnički opredjeljenu kampanju najcrnjeg državnog terorizma nad pripadnicima manjinske etničke skupine u Srbiji, a obzirom na razmjere već počinjenog zločina, jedini djelotvoran način da se to u najkraćem mogućem roku zaustavi i većinski vrati osjećanje funkcionirajućeg prava/pravde, bila je vojna akcija protiv počinitelja zločina. Na taj način, Sjedinjene Američke Države, ta najmoćnija sila svijeta koja je stajala iza te akcije, demonstrirale su dominirajuću poziciju u svjetskim poslovima i u imaginaciji svjetskog javnog mnjenja, potvrdili američku reputaciju sile dobra.

Ali vraćajući se prednjim pitanjima, valja naglasiti: to što je zločin “legitiman” ne čini ga manje zločinom. Pravo na odbranu ne daje nikome pravo na zločin u odbrani. Mase podržavaju kolektivnu zločinačku nakanu iz neznanja i ignorancije. Suočena sa stvarnim efektima nasilja, svaka osoba, izuzev ako nije paranoik i umno poremećen, kao i masa, u pravilu se grozi, a snažan osjećaj kajanja i krivice postaje onda prevlađujuće stanje svijesti. Amerikanci su Nijemce na silu odvodili u koncentracione logore, kako bi im razbili ignoranciju i na licu mjesta pokazali stvarne učinke nacizma. Niko nije Amerikance niti Britance vodio u Drezden da se na licu mjesta osvjedoče o učincima savezničkog (britanskog) bombardiranja tog grada. Da su imali tu mogućnost, nema sumnje da bi i američki i britanski građani ostali šokirani, kao što su i njemački ostali zgroženi prizorima iz koncentracionih logora. Srbi su bacanjem cvijeća ispraćali tenkove na Vukovar, a NATO bombardiranje  Srbije su doživjeli kao tešku nepravdu i nasilje bez presedana. Ali, jednom suočeni sa istinom, tj. nasiljem i zločinom izvršenim u njihovo ime, kao u slučaju poznatog vidio zapisa zločinačke skupine “Škorpioni” o jednom od njihovih brojnih zločina počinjenih u Bosni, srpski narod je ostao zgranut. Taj je vidio zapis, nevažno kako i koji je interes bio iza toga, ali je taj zapis završio plasiran putem državne srpske televizije, nakon čega je javnost ostala šokirana, pa je uslijedila promptna juristička akcija i osuda zločinaca. To što se u Srbiji ni danas, većinski nije izmjenila prosječna narodna svijest o NATO bombardiranju Srbije 1998., a ni o ratovima vođenim u ime srpskog naroda devedesetih godina dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, rezultat je nesuočavanja sa cjelovitom istinom o zločinu srpske vlade počinjenog u ime naroda. Na djelu je ne samo određeni kulturološki model ili matrica na kojoj funkcionira srpsko društvo i vrijeme u kojemu je taj model pozicioniran i u kojemu se kao takav održava, a koje je najpreciznije opisao srpski pisac i filosof Radomir Konstantinović u svojoj knjizi “Filosofiji palanke”, nego su na djelu i najneposredniji mogući osobni interesi upravljačke elite srpskog društva, koju još uvjek, dobrim dijelom, sačinjavaju ljudi upetljani u srpske državne zločine počinjene ili organizirani te materijalno/financijski i vojno podržavane u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu; npr. naprijed pominjana zločinačka skupina “Škorpioni” formirala je i na ratište u Bosnu poslala služba državne bezbijednosti Republike Srbije, što je za srpski narod većinski još uvjek tajna. A tajna je, jer su još uvjek živi i na pozicijama moći neki od ljudi koji su najdirektnije umješani, kako u formiranje te zločinačke skupine (koja se često pogrešno naziva paravojna, a zapravo je bila regularana vojna formacija tajne službe Republike Srbije), tako i ukupan zločinački posao izazivanja rata u BiH i šire u bivšem jugoslavenskom regionu. Tim ljudima nije u interesu saopćavanje istine srpskom narodu, budući bi istina direktno ugrozila njihove pozicije u društvu.

Dalje, humanitet sve više postaje uvezan, ne samo ekonomski/interesno, nego i kulturološki i civilizacijski općenito. Globalizacijski put humaniteta otvaraće i pred čovječanstvo postavljati nova pitanja i izazove npr. pitanje odnosa univerzalno-historijskog i globalizacijskog, pitanje odnosa globalizacijskog kulturološkog jednoglasja i mnogoglasja, preispitivanje odnosa razmjene vrijednosti u uvjetima uvezanosti u svjetsko tržište, princip sloboda/pravda/jednakost u novim uvjetima… itd. Jedno od takvih pitanja i izazova svakako će biti odnos: sila i međunarodno pravo i pravda. Međunarodno, a bliža i preciznija odrednica onoga što se pod tim pojmom podrazumijeva i što se tim pravom regulira, jeste međudržavno pravo, moderna je tekovina, ali već danas nimalo fikcija, već “živuća stvarnost.” Razumno je očekivati da će to sve više i više  bivati i ubuduće. Sa rastom globalne uvezanosti čovječanstva, narastati će potreba međudržavne kodifikacije, a to će sve više i više podcrtavati značaj međudržavnog prava. Sila/nasilje kreira pravo, pa se u konačnici zbilja sve svodi na onu Ardentinu težnju za dominacijom. Jer poput države, i pravo kao državni instrument, izraz je težnje za dominacijom, bez obzira da li je nošeno i kreirano zahtjevima i energijom većine ili je nametnuto tiranijom, opresijom i despotskim metodama vladara i manjine, koja se formira oko vladara kao upravljački i organizacioni mehanizam vladanja. Međutim, pod pretpostavkom da je težnja za dominacijom iskonska, onda ostaje pravo i još preciznije koncept pravda kao diferencija između racionalne dominacije (sile) i dominacije kao opresije i nasilja.

Dakle, pogrešno je naglašavanje zla kao motora povjesti, koliko god zlo bilo sukladno animalnom biću u čovjeku i koliko god u biti čovjekova biološka supstanca ostaje ono što jeste, bez obzira na nadgradnju i civilizacijsko školjku kojom se humanitet kroz povijest upristojuje, izdižući se iznad golog biološkog bivanja u prostore humane egzistencije. Humanitetu je sukladan i moral i u njemu dobro, jer da nije, ne bi se ni pojavilo kao takvo.

Zato zemljače, jedino ispravno jeste povjesni tok posmatrati kao interakciju zla i dobra, a prevaga jednog ili drugog jeste pitanje odnosa humanističkih silnica, s tim što povremeni trijumfi zla, jesu pobačaji humaniteta, dok je trajna tendencija čovječanstva traganje, težnja, borba za prevladavanje dobra.

Ono gdje jeste ili bi trebao, u civilizacijskom, i uže etičkom  smislu humanitet biti danas,  otvara opet pitanje reinterpretacije sile odnosno nasilja. Tradicionalno razumjevanje sile na način nasilja je dalje neodrživo, ne samo zbog uočene pojmovne kontaminacije, što vodi konfuziji, nerazumijevanju i pogrešnom iščitavanju historijskog toka i konkretnih povijesnih situacija, nego zato što nas već i povijesno iskustvo, lutanja i stranputice humaniteta usmjeravaju u tom pravcu, u pravcu reinpretacije sile i nasilja, njihovog svođenja, uvezivanja i razumijevanja u korelaciji sa etičkim pojmovima dobra i zla i jurističkim pojmovima prava i pravde.

Prednjim slijedom, ono što ostaje i vrijedi i dalje, unatoč izvjesnoj relativizaciji političkog značaja veličine brojeva uslijed pojave i razvoja nuklearnog oružija, koje i malim omogućava dominaciju nad velikim, ono dakle što i dalje ostaje i vrijedi, znači razumjevati silu kao politički artikuliranu moć brojeva, gdje se etika i u njoj dobro javljaju kao korektiv, koji onda štiti i manje, što je, složio se zemljače ili ne, demokratski princip par exelance. Ogromna većina suvremenih država je van posjeda nuklearnog oružija i logična je pretpostavka da će tako i ostati ubuduće, inače sve ode do vraga. Dok je god tako, tradicionalni odnos veličina brojeva kao ključnog faktora u politici iz kojega raste moć, ostaje bitno opredjeljujuće stanje odnosa. Bog i dalje favorizira veće bataljone! A slikovito kazano, jedini način da se bataljoni “upristoje”, jeste razvijanje etičke komponente humaniteta i prevladavanje dobra u čovjeku.

Konačno, ovdje valja imati na umu ono što smo podcrtali već na početku naše rasprave: sav je čovjekov svijet odnos suprotnih silnica, onog muškog i ženskog principa za koje smo kazali da sve u našem svijetu pokreće, stvara i rastvara.  U prosjeku, čovjek i ljudi ove dvojnosti odnosno interakcije suprotnih silnica, muškog i ženskog principa u svemu što je njihov život, nisu svijesni, pa svoje odnose sa drugim uređuju s onu stranu ovog prirodnog zakona svega postojećeg; otuda debalans u društvenim, napose političkim relacijama. Jer kada se odnosi uređuju samo na osnovu dominantnog muškog principa, a to je, pored interesa, koji je jednako i muški i ženski: čast, obraz, dostojanstvo, ponos…, sve dakle elementi pretežno muške psihološke slike, a bez potrebne konsultacije onog što je ženski princip u našem ljudskom svijetu i u ukupnoj psihološkoj čovjekovoj slici, a to je osjećajnost i ženski instinkt davanja i održanja života, kada dakle naše međuljudski odnosi uređujemo jednostrano, vođeni samo ogoljenim interesom i dominirajuće muškim principom, onda nastaju problemi u društvenoj relaciji, pa u konačnici dolazi do sukoba, koji su se inače mogli izbjeći. Drugim riječima, u istoj mjeri u kojoj su problemi prirodni i očekivani, jer sve u društvenim relacijama polazi od suprotnog interesa, u istoj toj mjeri moguće je očekivati i saniranje tih problema sukobom niskog intenziteta, interakcijom muškog i ženskog principa u prilazu njihovom rješavanju; a pošto je ženski princip u dosadašnjem historijskom toku humaniteta minoriziran, to imamo povijest kakvu imamo: punu krvavih, muških sukoba visokog intenziteta.

 

(nastaviće se)

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s