Marjan Hajnal

 

HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA

KORICE_YING

.

Knjigu posvećujem svim humanim ljudima

Sarajevo, 1989.

.

Kada sam u uslovima relativnog blagostanja potkraj osamdesetih godina minulog milenijuma počeo u Sarajevu pisati ovu studiju o fenomenu humanosti, nisam ni slutio da ću nešto kasnije svoje teorijsko istraživanje privoditi kraju u atmosferi detonacija bombi, nasilja i totalne anarhije, uz gubitak dragih prijatelja, članova porodice, imovine, rodne države, takvim putem našavši empirijsku potvrdu svojih hipoteza. Za mene, vrijeme dvostrukog tragizma, paradoksa i apsurda, – u vrtlogu surovih scena obnovljene apoteoze barbarstvu, u trenucima povratka još nezacijeljenim tragovima tragične prošlosti, – pisati o humanosti. Nakon pomisli o napuštanju projekta, ipak sam smogao snage da istrajem.

Danas, s četvrtstoljetnom distancom, nakon što su obnovljeni ratovi na Bliskom i Srednjem istoku, na Balkanu, nakon što su se dogodili 11. septembar 2001. u New-Yorku i prizori krajnje surovosti u Ruandi, Osetiji i Sudanu, ratovi u Iraku, Afganistanu, Čečeniji, Libanonu, Libiji, Siriji, Ukrajini… nakon regionalnih ekoloških katastrofa (Indonezija, Šri Lanka, Indija, Tajland, Kina, Haiti, SAD, Japan, Filipini, Kina, Bosna…), još pokušavam dokazati kako nema alternative humanosti. Neovisno o političkim, religijskim, socijalnim i rasnim predubjeđenjima, ni u najtežim neprilikama, i posebno tada, ne smijemo zaboravljati na obavezu jednih prema drugima, da prije svega budemo – humani.

 

(Tel-Aviv, 10. juli 2014. Čudnom igrom sudbine, dok privodim kraju obnovljenu redakturu ovog teksta, ponovo podrhtava nebo iznad mene od detonacija. Vodi se raketni komšijski „dijalog“ Palestinaca i Izraelaca)

                                             

Marjan Hajnal

* * *

Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada Zemlji,

što god snađe Zemlju snaći će i sinove Zemlje,

čovjek ne tka tkivo života – on je samo struk u tome

 

(Navod iz pisma poglavice indijanskog plemena Seattle upućenog 1854. godine predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu, kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju u zamjenu za rezervat)

 

U V O D *

Sasvim je izvjesno da HUMANIZAM kao kategorija i fenomen zaslužuje danas posebnu pažnju, no kako je ukupno saznanje o tom pojmu nesistematizirano i kontradiktorno, pojavljuje se čitav niz pitanja i različitih problema u vezi sa određenjem osnovnih teorijskih postavki o čovjeku kao subjektu humanosti ili antihumanosti.

Jedan od važnijih momenata s kojima se susrećemo u studiji “HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA” odnosi se na smisao, ulogu i značaj aktualizacije ove teme u vremenu kada je svim pažljivijim posmatračima jasno da samodestrukcija civilizacije, gledano politički i ekološki, poprima gotovo nezadrživ tok.

Bilo bi odveć iluzorno i pretenciozno očekivanje da se na globalnom planu, u pogledu perspektive svijeta, može nešto krupno promijeniti samo na osnovu razumijevanja historijske i sociokulturne geneze, ili etičke valorizacije humanosti. Zato se u prvi plan probija problem: kako saznanje o potrebi humanog i nenasilnog života učiniti opšteljudskim saznanjem? Kako to saznanje uskladiti sa principom očuvanja plemenite duhovnosti i pozitivne energije kojom je čovjek obdaren i kojom može ovladati ukoliko to želi i ukoliko je svjestan osnovnog značaja stvaralačkih moći svoga bića?

Osnovno pitanje koje se nameće u vezi s ontogenetskom predisponiranošću čovjeka za opstanak, u vezi je s problemom otuđene svijesti sukcesivno padajuće u tamu metafizičkog zanemarivanja istine Bitka. U tom smislu, zadatak ove studije nije da kritičkim lamentom “spašava” svijet, niti da nudi utopijsko-iluzionistička rješenja, niti da produbljuje već postojeći ambis tragičkog pesimizma i beznađa.

Svojom temeljnom intencijom rad je usmjeren iznalaženju kriterijuma vrednovanja humanosti, od koje se polazi kao moguće činjenice po sebi i koja se višedimenzionalno potvrđivala tokom historije u najrazličitijim oblastima ljudske kreacije, uprkos svim tendencijama obrnutog toka – ka razgradnji i definitivnom uništenju plemenitog ustrojstva duhovnosti i života u cjelini.

Polazeći od verifikovanog znanja pojedinih disciplina u kojima se fragmentarno ili kroz sisteme izgrađivala naučna svijest o čovjeku kao humanom biću, ova studija je ipak po mnogo čemu koncipirana i do kraja provedena kao pionirski pokušaj da se objedine kodovi: arhajsko-mitskog i religijskog arhetipa humanosti; epskog predfilosofskog naslijeđa; filosofsko-etičkih sistema; tragičko-znanstveno-političkog razdoblja; prevlasti megatehničke civilizacije i gubljenja kontrole nad nukleusom svijesti; pokušaja pobune egzistencije izložene neizvjesnosti, ugroženosti, apsurdu, ali ipak predane ideji mogućeg opstanka.

Iz ovog pojednostavljenog prikaza toka misli o humanizmu, nazire se fenomenologija svjesnosti svijesti o humanosti. Naravno, nije riječ o fenomenologiji kakvu su izgradili Hegel ili Husserl, prije bi se moglo govoriti o fenomenologiji kulture, ili bar o pokušaju da se inicira utemeljenje jedne takve spoznajno-teorijske discipline u kojoj se kultura i humanizam posmatraju kao sinonimni pojmovi.

Takva ambicija podrazumijeva temeljito filosofsko-antropološko prevrednovanje dosadašnjih saznanja o humanizmu kao pravcu, doktrini ili čak ideologiji. U skladu s tim važno je uočiti neophodnost razlikovanja termina sa kojima ćemo se najčešće susretati: HUMANIZAM I HUMANOST. Da bih poštovanim čitaocima olakšao put jednostavnijeg poimanja te razlike, za početak bih se ogradio od bilo kakvih egzaktnih definiranja kojima smo skloni. Uvažavajući čuvenu Spinozinu misao da je svako određenje negacija, samo uslovno bih predložio da se na HUMANIZAM gleda kao na pozitivni i univerzalni životni STAV, osnovan na kognitivnom uvidu u empirijsku realnost, a na HUMANOST kao na emocionalnu, duhovnu, psihosocijalnu i kulturnu SUŠTINU postojanja ljudskih bića.

Humanizam podrazumijeva teorijsku orijentaciju, humanost doživljavamo kao stvaralački umstveni akt i biološki spontanitet u ispoljavanju pozitivnih duhovnih moći iz povijesnih sedimenata svijesti i podsvijesti. Humanizam, u ovom slučaju, nije duhovni pokret, socijalni ili politički trend, već se isključivo sagledava kroz jedinstvo i kontinuum individualnog usavršavanja, sadrži potenciju kreativnog intelektualnog angažmana, potenciju humane akcije i svijest o trenutku odluke. Humanizam je put, a humanost istovremeno i izvorište i cilj. U virtualnom prožimanju tvore samoreflektirani aktivitet samosvjesne svijesti i kultivirane volje. Prevrednovanje smisla tih pojmova zahtijeva izgradnju odgovarajuće strukture koja bi ih objedinila, a čine je HORIZONTI o kojima će biti riječi. Medij realizacije humanosti je VRIJEME koje je pretrpjelo etičku i estetičku preinaku. Riječ je o vremenu samorealizacije samodjelatnog uma, stavljenog u funkciju očuvanja i dogradnje humanog duhovnog i fizičkog ambijenta. TRANSFORMACIJA VREMENA u doslovnom smislu označava promjenu svijesti o vremenu, a samim tim i promjenu u vremenu, uplitanje u protok vremena, u socijalni i politički habitus, što, nažalost, najčešće podrazumijeva TRAGIZAM. Utoliko se pri ispitivanju značaja jedne ovakve fenomenologije obavezujemo na duboko poštovanje vjerodostojnih učenja i svjesnih samožrtvovanja humanista za viši smisao, ne samo trenutnog, već i budućeg postojanja.

Ista ova studija, preimenovana nazivom („Istorija i tragika humanosti“) nametnutim od strane komisije, prihvaćena nakon jednogodišnjeg bezrazložnog odugovlačenja, zvanično je verifikovana kao naučnoistraživački rad i pod dramatično iscrpljujućim i nekorektnim okolnostima odbranjena u maju 1993. godine kao magistarska teza na FPN u Beogradu. Dok je mojom zemljom Bosnom bjesnio rat, ja, za nekog samo Marjan Hajnal, u Beogradu, u rovovskoj dvoiposatnoj ideološkoj borbi punoj komisijske nadmenosti, arogancije i podcjenjivanja, govorio sam o humanizmu!). Na kraju, najveći arogant je priznao da moj rad znači i vrijedi nešto mnogo više od magistarske teze. Ali, to nije umanjilo moju gorčinu poslije, niti u toku odbrane kada sam u jednom trenutku već htio odustati i zahvaliti se prisutnim gostima, članovima porodice, prijateljima, bivšim studentima i kolegama s posla. Nisam odustao, koliko zbog svjedoka ispoljene nehumanosti i kvazi-učenjaštva arogantnog ispitivača, toliko i zbog same humanosti.

Adekvatniji bi bio naziv, da je prihvaćen bar, FENOMENOLOGIJA TRAGIZMA HUMANOSTI

Period prelaska iz Starog u Novi vijek obilježio je Humanizam, nastao kao svojevrsna ideologija i kao reakcija. Humanizam o kojem se govori u ovoj knjizi ima mnogo širi smisao, a jednim dijelom obuhvata i osvrt na humaniste Novog vijeka. Jasno je da se moram ograditi od svih teoloških nekritičkih postulata u odnosu na Renesans i filosofiju modernog europskog čovjeka, koji se odrekao Boga da bi sebe samoga uzdigao do pijedestala najvišeg idola i kulta, ali moram naglasiti i strogu razliku svog osobnog stava spram svakog pro-teološkog izjednačavanja humanizma s ateizmom i nihilizmom. Zato u više navrata sugerišem da je humanizam, u okvirima mojeg mišljenja, antropološka negacija nihilizma. Također, odbacujem tendenciozni nedobronamjerni cinizam, profani pragmatizam, svih etičkih normativa lišen voluntarizam, nekritički apriorizam, i solipsizam, fatalizam astrološkog sujevjerja, kao i teorije slučaja, filosofije apokalipse i slične varijante generalnog poricanja GENA HUMANOSTI. Studija HORIZONTI HUMANIZMA nije polemički spis, pa dopušta, na primjer, sasvim slobodno, bez predrasuda, promišljanje Nietzscheove filosofije u jednom sasvim novom, onako kako bi njemu samom vjerovatno najviše odgovaralo, neideološkom, neometafizičkom kontekstu prevrednovanih relacija, locirajući ga ravnopravno uz rame velikih antičkih tragediografa. Za fenomenologiju humanosti je nebitno svako drugo mišljenje izvan okvira koje određuju sami HORIZONTI.

Zbog nepoznavanja suštine problema previše je bilo posve nekorektnih, katkad izrazito agresivnih napada na pojmove humanizam i humanost. No, nikada nije kasno da se čovjek bez ikakvog “-izma” odredi kao glavni sudionik na pozornici zbivanja Bitka. Njegova pozicija u Kosmosu ne podliježe kriterijima koje određuje bilo kakva stereotipna doktrina. Ovom prilikom ga nećemo posmatrati pod teološko-eshatološkom lupom kao žrtvu iracionalne slijepe anarhije, lišenog zakona i ćudoređa, ostavljenog i prepuštenog samome sebi, niti ćemo dopustiti da mu se pod izgovorom spasenja nametne klišeirani užas u ime najvišeg principa. Istinu o smislu egzistentnog humanuma tražićemo u posve novom kontekstu, kojem se ne mogu pripisati prikriveni voluntaristički antropocentrizam, new-ageovska indoktriniranost, rasna, nacionalna ili regionalna pristrasnost, ekumenstvo, ili neko “humanitarno” zavjereništvo.

Danas je jasno da je nemoguće govoriti o humanizmu bez složenog i interdisciplinarnog instrumentarija, bez uvažavanja suvremenih modela i metoda mišljenja koja su u neposrednoj vezi sa rezultatima do kojih su dospjele kibernetika, medicina, astronomija, nuklearna fizika, psihologija, arheologija, genetika, molekularna biologija, neurolingvistika i druge naučne oblasti što su i same svojim specifičnim aspektima na tragu istog pitanja o zajedničkom porijeklu humanosti.

Studija “HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA” predstavlja svojevrsni hommage svijetu koji iščezava kao human svijet. U vrijeme žestokih antihumanističkih potresa civilizacije sukobljene sa antivrijednostima koje je sama proizvela, dosta je teško govoriti o optimističkoj satisfakciji i afirmativnoj objektivaciji humanog ustrojstva bića čovjeka. Kao egzistentni subjektum etičko-estetičke oprostorenosti i ovremenjenosti slobode, čovjek je zapao u krizu čovječnosti, pa je nepristupačan i sam pojam humanosti, ali ako se ovaj problem posmatra kao ontološki, etički i kulturološki problem, moguće je pristupiti fenomenološkoj analizi same supstancije humanosti, suprotstavljene prijetećem ponoru iracionalnosti, depersonalizacije i destrukcije.

Ovo istraživanje obuhvata multidimenzionalni spektar kulturoloških, filosofskih, antropoloških, psihoanalitičkih, filoloških, etnosocijalnih i drugih sekvenci, modificiranih prema principima i zahtjevima kritičkog uma koji određuje sponu s realnošću, kako onom pragmatičko-empirijskom, tako i s onom duhovnom.

Humanizam kao antropološka negacija pesimizma suprotstavlja se inkubaciji nihilizma i apsolutnoj imploziji Bitka.

U oporom tonu tragizma naslućuje se nada da znanstveno-megatehnički narcizam ipak neće do krajnje forme objektivirati krizu morala, savjesti i umjetničkog erosa

Na nastanak ideje o istraživanju fenomena humanosti bitno su utjecale katastrofalne posljedice krajnjeg iracionalizma ispoljenog u II Svjetskom ratu, kao i noviji politički događaji poput neuspjelog i drastično sankcioniranog studentskog bunta u Kini kada je na Tjenanmenu živote ostavilo više od tri tisuće pristalica pokušaja da se promijeni kulturni identitet najmnogoljudnije zemlje. “Kineski sindrom” samo je nagovijestio surove scene u Temišvaru i Bukureštu, čime je označen početak kraja mita o euro-komunizmu i komunizmu uopće, a rušenje čuvenog zida u Berlinu doprinijeće promjeni globalne blokovske podjele, nakon čega će se SSSR vrlo brzo naći pred neuspjelim državnim udarom i raspadom. Bagdad, jedna od najstarijih prijestolnica civilizacije, vjerovatno nikada neće zacijeliti rane koje potvrđuju činjenicu da je nasilje uvijek odgovor na nasilje

Od svega je ipak najporaznije i najbolnije na moje intelektualno i emocionalno ustrojstvo djelovalo saznanje o nenaslutivim grozotama rata u sopstvenoj zemlji. Pisanje rada bližilo se završnoj fazi kada su se počele događati stvari koje su posve potvrdile potrebu da se jedan takav rad pojavi.

Osim podsvjesne potrebe da na sve gledam kao na košmarni san koji će proći, u posljednjoj fazi, kada sam i lično bio višestruko izložen tragediji, latentno mi je bila prisutna želja da prekinem rad na istraživanju humanizma u uslovima totalnog antihumanističkog okruženja, iako sam sve što se događalo na jedan uopćen način prethodno već bio anticipirao apsolviranom hipotezom o tragizmu humanosti. 

Osnovna intencija vezana za studiju bila je da se datumom svog pojavljivanja podudari s 200. godišnjicom Francuske revolucije, međutim malo je razloga za žaljenje što se doista nije tako i dogodilo: izvjesno “kašnjenje” je omogućilo uklapanje teorijskih anticipacija u prethodno pomenute događaje u svijetu i kod nas, omogućujući dva bitna momenta za ukupno dostignuće ovog rada. Prvo, da polazeći od prvobitnog promišljanja problema revolucije, prevaziđe se opasnost od dogmatskog apriorizma kojim se svi historijski konflikti u kojima stradavaju kulture i pojedinci posmatraju na krajnje suženom socijalnom, klasnom ili religijskom planu. Druga pozitivna okolnost sporije realizacije teme odnosi se na činjenicu da bi povod za optimizam bio prilično neargumentiran u slučaju da sam se, kao autor, iz čisto subjektivnih pobuda lakovjerno opredijelio za stav o iskonskoj esencijalnosti humanosti u prirodi čovjeka, a da se nisam osvrnuo na suvremenu stvarnost koja protuargumentima gotovo u potpunosti ruši sve teorijske postavke o humanosti.

Ne povodeći se, dakle, za ambicijom da se studija o humanizmu zasnuje na tradicionalnoj idealističko-iluzionističkoj šemi o dobru po sebi, nastojao sam ostvariti neometafizičku sponu između arhajske prošlosti spoznatih etičko-estetičkih fenomena u sferi transformacije svijesti u vremenu i o vremenu bivstvovanja mogućih konsekvenci povijesnog tragizma, i vizije potencijalno ostvarivog humanog univerzuma u kom bi dominiralo jedinstvo slobode posredovano jedinstvom svijesti o svijetu kao umjetničkom djelu, ostvarenom i uz pomoć oplemenjene, nenasilne, nezloupotrijebljene tehnike.

Bez osobite namjere da prethodne napomene posluže pravdanju za duži tok istraživačkog rada, one ipak ukazuju na neophodnost pomnog osluškivanja vremena koje dolazi i u mnogim pojedinostima potvrđuju ispravnost stava o besperspektivnosti svijeta koji odbacuje mogućnost preuređenja putem etičko-estetičko-humanističkog prevladavanja tragizma nasilja, iracionalizma i samodestrukcije. Da se kojim slučajem ovaj rad završio dvije godine ranije, gotovo je sigurno da bi izostale posljednje historijske potvrde teorijskih anticipacija koje su u rad već ranije bile ugrađene, a koje govore o besmislu i apsurdnosti “dostignuća” prvo petrolejske civilizacije, a potom i nuklearne.

Stupnjeviti put samorazaranja Bitka, od Edipa do filosofa apokalipse nakon Auschwitzha i Hiroshime, sa posljednjim zbivanjima dodiruje deveti Danteov krug, a da li će se čovječanstvo osvijestiti prije no što bude prekasno ili će ubrati i posljednji plod života sa zabranjenog drveta nezajažljivog iskušenja, ostaje nažalost možda upravo nama da spoznamo. No, spoznati uvijek znači proživjeti, ako već ne i preživjeti.

Iz potresnog pisma indijanskog poglavice plemena Seattle predsjedniku SAD Franklinu Pierceu jasna je poruka onima koji misle da mogu kupiti nebo, zemlju, rijeke, životinje, svetilišta i slobodu onih koji su znali da

Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada Zemlji, što god snađe Zemlju snaći će i sinove Zemlje, čovjek ne tka tkivo života – on je samo struk u tome.

Ove riječi čuli su mnogi bijeli ljudi, ali samo rijetki su ih prihvatili i u životu slijedili kao jednu od najkraćih i istovremeno najhumanijih filosofija egzistencije, sa gotovo nenadmašnom etičko-estetičkom supstancom i formom.

Ljudi mitopoetičkog doživljaja ograničenog prostora i kratkotrajnog vremena življenja teško se mire sa slikom umirućeg eko-sistema, sa nestajanjem i izumiranjem pojedinih vrsta, sa neokajanim grijehom čovjeka nad samim sobom. Zato ova studija glorifikuje humanost u ime humanista svih epoha. Historijski kontinuum humanizma ispunili su graditelji mudrosti, stvaraoci plemenitih vještina i karakternih osobina, tvorci umjetničkih djela, miroljubive komunikacije i racionalno-svrhovite tehnologije, zaštitnici nedužnih, heroji pravde i istine. Ova apoteoza vrhuni u teoriji estetičkog humanizma, ali do kojeg se dolazi tek kroz spoznaju strukturnih elemenata fenomenologije humanističke svijesti, dakle, prema historijskom slijedu pojavljivanja pojedinih faza progresa (ali i recesije) te svijesti. Šest međusobno povezanih tema studije predstavljaju jedinstvenu teorijsku cjelinu koja govori o genezi humane svijesti, ali i o uslovima regresije i samodestrukcije te svijesti tokom historije.

Ukupnom problemskom intencijom studija implicira čitav spektar pitanja o smislu humanizma danas kada je svijet na prekretnici u pogledu opstanka.

Rekonstruirati historijsku dramu humanizma znači rekonstruirati odgovor koji je historija već izrekla o prirodi čovjeka.

Bazirati etičke sisteme na jednostranim i nedovoljno potvrđenim područjima, također je nezahvalno, posebno u slučajevima apriorističkog redukcionizma, naivnog antropocentrizma, ili agnostičkog pesimizma. Samo sveaspektan teorijsko-spekulativan pristup, prožet pročišćenom empirijskom agrumentacijom, može otvoriti put u središte fenomena zvanog humanizam. U nastojanju da ova studija zadovolji takve kriterije bilo je potrebno da neophodnu autorsku intuitivnost i inventivnost dopunim neprekidnim osluškivanjem političkih okolnosti koje su povremeno, kako sam već rekao, bitno utjecale na intenzitet rada. Nedovoljna istraženost ovog problema predstavljala je posebnu poteškoću. O humanizmu se samo uzgred pisalo, a često i kod najvećih autoriteta naučne misli prevladavao je nihilistički stav, sa čitavim nizom logičkih protiv-razloga, poput onih Adornovih. Ipak, kako se pred licem povijesti sakriti od pogleda stotina miliona nevinih i kako povjerovati da svojom napaćenom, izmučenom dušom i izgladnjelim tijelom plaćaju grijeh svojih predaka?

Teorija o humanizmu ne smije ustuknuti pred tako teškim pitanjima, niti ih smije previdjeti, niti smije pristati na sentimentalni kompromis eshatološkog tipa, niti smije odbaciti humanizam kao suštinsku odrednicu genijalnih makro-antroposa, niti smije a priori stati na stranu umišljene nekritičke dogme o urođenom socijalnom i kulturnom instinktu.

Iz spleta tako ozbiljnih nedoumica i razložnih proturječnosti moglo se izaći jedino pomoću ideje o etičkom idealu transformacije vremena. Njegovo poznavanje uslovljeno je poznavanjem samog ontološkog supstrata koji sebe uspostavlja i održava kroz promjenu (ili, tačnije, smjenu), Kantovim rječnikom, empirijskog realiteta pomoću transcendentalnog idealiteta.

Ne poznavati kosmičku prirodu vremena i prostora znači ne poznavati ni spone koje vezuju mitologiju, epsku tradiciju, tragediju, umjetnost, znači ništa ne znati o posredničkoj ulozi megatehničke civilizacije između Logosa i uništiteljskih nagona. Ako se na etiku revolucije gleda samo s pozitivističkog i strukturalističkog stanovišta, jasno je da nikada neće biti shvaćen odnos između etičke transformacije vremena i moderne znanstvene kosmotvorne imaginacije, a čitava oblast estetičkog humanizma ostaje nespoznata i osporena.

Iako se ideja humanizma ne može reducirati samo na antropocentričku negaciju pesimizma, ipak je u fenomenološkom smislu relevantan antropocentrički karakter etičko-estetičke pobune humanuma protiv negativno-entropijskih sila kosmičkog i ljudskog univerzuma.

Kairos (grč., trenutak, ispunjen dolazećim smislom, budućnosnog karaktera i kosmotvornog značaja) podrazumijeva svjesni voljni akt čovjeka koji zna da može utjecati na prevladavanje kobne sudbine, ne dopuštajući da ga ona odvuče od supstancijalnog jezgra umnosti i slobode. U tom slučaju, život se oslobađa slijepe uzročnosti stradanja, a kao takav on može biti ne samo surova borba već i polje bivstvujućeg uma predanog igri svjetlosnih fenomena, oslobođen straha od nužnosti Haosa, koji je samo dio Logosa. Humanizam kao estetizirana svijest nadmašuje etičku sferu dobra i zla, transcendira iracionalni lavirint podsvjesnih pobuda i postaje jedna sasvim nova realnost koja je u suštini bliža iskonskom arhetipu čovjekove prave prirode.

Antički Heleni su pojmom paideia označavali sveukupnu kulturu svog vremena, a u latiniziranoj formi humanitas već je sasvim reduciran smisao tog pojma na filantropski ideal obrazovanja. Međutim, iznad tih pojmova, – danas je to više nego jasno na osnovu ontološko-antropološke, psihogenetske i sociokulturne analize, – još uvijek se krije pravi smisao humanosti koju ovo istraživanje ima za cilj predstaviti kao supstrat plemenite stvaralačke ljudskosti.

Termin humanost implicira mitsko-metakosmičku, epsko-panlogičku, tragičko-etičku i povijesno-estetičko-znanstvenu dimenziju. Ujedno, to su horizonti mogućeg svijeta, neporobljenog realnim životom, koji nastoji da se objavi kao jedini pravi svijet koji ima smisla, nasuprot zatamnjenoj sferi psihe ispunjene podzemnim strastima, što vode u civilizacijski suicid, democid, biocid, ekocid… opštu kataklizmu.

Naravno, kao što sljepilo neznanja ima slične posljedice kao i pogrešno usmjereno ili nekontrolisano znanje, isto tako može biti opasna i zamka estetičkog iluzionizma. Umjetnost je put spoznaje, ali i cilj života, međutim, idealizacijom (ili pojednostavljenjem smisla estetizirane svijesti) može se dospjeti u bezizlaznu kontradiktornost ako se humanizam posmatra samo kroz taj jedan horizont, bez prethodnog sagledavanja ostalih primarnih strukturnih slojeva svijesti u kojima su pohranjeni svi arhetipski kodovi nesvjesnog, intelektualnog i inteligibilnog doživljavanja Bitka u prostoru i vremenu.

Osim što tragam za ontološkim i kulturološkim aspektima povijesnosti humanosti, u studiji istražujem i domen antihumanizma. Tragizmom humanosti bavi se veći dio studije, posebno s antropološkog i psihoanalitičkog stanovišta, a akcenat je na razmatranju osnovnih historijskih devijacija koje su se začele već sa samom megatehničkom civilizacijom.

Za megatehničku civilizaciju nebitni su horizonti vremena, a rapsodi slobode što su tako revnosno prinošeni žrtvenom odru boga smrti često nisu ni prepoznavani kao oni koji su u ime više čovječnosti trebali da iskuse tragizam života što se mora otrgnuti od zaborava i ništavila.

Kada teku istinske suze i krv, kada djeca doživljavaju istinski bol kao posljedicu imperijalnih pretenzija vlastogramzivih i dekadentnih tirana, svi postojeći etički sistemi dospijevaju do krajnjih rubova nemoći, ali, to još ne znači da se i u najvećim nesrećama i tragedijama ne može identificirati najuzvišeniji i najestetskiji čin drame humanizma. Katkad, upravo pri najvećim lomovima uspijeva prosjati blistavo sunce čiste čovječnosti.

Humanum najintezivnije potvrđuje humanost kao svoju samogeneričku opstojnost u najvećim povijesnim lomovima vremena kada pojedinac, genijalni individuum, postaje simbol kolektivne psihe, njen tragički heroj, tvorac nad-etičkog egzistencijalnog univerzuma, kada sva zemaljska mjerila postaju mala i nedovoljna da izraze vrijednost makro-antroposa koji je svojim životom dostigao najviši ideal smrtnika – da slavom zasjeni i samu smrt, da na estetičko-fenomenološkom planu postane besmrtan. Sa velikim legendarnim likovima i šira socijalna okolina, podneblje i kultura dobivaju na značaju i ugledu. Svi prigovori sračunati na individualni nominalizam i elitizam su u tom smislu neosnovani i odraz mediokritetske inferiornosti. Sve velike epohe, sve velike kulture, velike su po mogućnosti da apsorbiraju djela i zasluge velikih ljudi koji misle, spoznaju, osjećaju svijet kao svoj svijet i svijet svih plemenitih i slobodoumnih sljedbenika. Ali, pored zajedničkog sjaja, često su velikim pojedincima i velikim narodima, zajedničke i tragedije.

Humanizam se resorbira u antihumanizmu, propast jednog heroja obično simbolizira propast jedne povijesne sekvence. To se obično događa kada civilizacija kao posljednji čin iščezavajuće kulture nadmašuje glas savjesti i ukupni splet zasluga i opomena svih humanista te epohe. Kada dekadencija preplavi i razori estetičku sferu, sferu morala i savjesti, od humanizma ne ostaje ništa.

Humanisti spašavaju slobodu od ponora pesimizma i apsurda. Poslije Antike iznikla je Renesansa, poslije Renesanse razvio se Romantizam, zatim se javljaju Egzistencijalizam, Postmoderna… To je samo potvrda da je kultura poput Feniksa, a humanisti da su istom odgovornošću pred svijetom i historijom povezani i često veoma sličnih stremljenja i sudbina.

Smrt sama po sebi nije tragična. Tragično je usmrćenje humanosti. Tragedija smrti i umiranja je u neznanju i neprihvatanju razumnih puteva nenasilja. Besmislenost destrukcije i terora utoliko je izraženija što je stepen (prividne) znanstvene nadmoći nad prirodom veći. Posljedice zločina počinjenih u “civilizirano” doba znatno su strašnije nego u vremenima kada se destrukcija nije mogla spojiti s vrhunskim znanstvenim, tehničkim i tehnološkim dostignućima. Taj kontrapunkt između osvajanja kosmosa i nukleusa, naspram bezumne svireposti i restauriranog kanibalizma, potvrđuje krajnji stadij barbarizacije svijeta nezadrživo stropoštavajućeg ka apsolutnoj samonegaciji. U takvoj situaciji teško je u pluralnoj formi govoriti o humanistima, sve ih je manje, jer su u nepovoljnijem odnosu prema antihumanistima nego ikada do sada. Razorna moć antihumanih i antikulturnih sfera dostigla je iracionalne razmjere koje više niko ne može kontrolirati.

Humanisti imaju na raspolaganju samo jedan isti, nepromijenjeni višemilenijumski cilj – čovjekoljublje. Ko je HUMANIST? Često se mistificira, preuveličava ili potcjenjuje smisao pojma humanist. Humanist je svaki samosvjesni pojedinac koji poštuje i čuva drugoga, njegov životni ambijent, ne narušava i ne dovodi u pitanje svoju vlastitu prirodu i prirodu uopće, ko vjeruje u moralni poredak svijeta, savjesno i stvaralački se odnoseći prema mikro i makro-univerzumu, aktivno se boreći za neprikosnovenu vrijednost svih formi života.

Kakav se zadatak postavlja pred humaniste, a da se istovremeno ne postavi pitanje o smislu humanizma danas, koji su to putovi koji neće biti označeni kao sentimentalno-naivni, utopijsko-iluzionistički ili idealistički?

Odgovoriti na ta pitanja može samo filosofija humanizma, odnosno fenomenologija povijesti humanizma.

U ovoj studiji odgovori su traženi u svim naučno spoznatim epohama, na osnovu uporedne analize mitskih i religijskih sadržaja, provjerom historijskih činjenica, pozivanjem na rezultate do kojih su došle astronomija i geologija, na osnovu svjedočanstava umjetnosti, arhitekture, filologije… 

Naravno, nemoguće je bilo zahvatiti sve periode i sve oblasti, niti je bilo moguće pomenuti sve humaniste, niti je prostorno-vremenska limitiranost mogla dopustiti studiozniju egzegezu i ekspertizu onih tekstova ili drugih naučnih saznanja koja bi bila dragocjena za ovakav projekat. Kao rezultat višegodišnjeg istraživanja ova studija je ujedno i plod nesebičnog nadanja da za humanizam i sreću svih koji prema ovom životu i ovom svijetu gaje pozitivna osjećanja nije prekasno niti suvišno da se nadaju i ljubavlju bore protiv tiranije bezumlja.

“Horizonti humanizma” sintetiziraju teorijske aspekte mogućeg istraživanja fenomena humanizma, ali su prisutna i etička načela uspostavljanja i očuvanja humanog poretka. Na taj se teorijski model i metodičko-praktičku konsekventnost oslanja i ambicija da se paralelno istraže uzroci i uvjeti megatehničke devijacije humanosti, da se sagledaju historijski i psihosocijalni korijeni iracionalnosti i suicidalne samodestruktivnosti jednog pola Bitka. Napokon, u studiji je sadržan (sasvim sljedstveno osnovnoj intenciji istraživačkog rada) etičko-estetički model humanog života kakvog su željeli i kom su težili drevni utemeljitelji klasičnih kultura, a čija svjetlost uma prodire nekom čudesnom snagom kroz milenijumske taloge svijesti, kao preko koncentričnih talasa vremena, uzrokujući promjene u dušama u kojima još nije proklijalo zlo, pozivajući ih da u prostoru slobode svoje kratkotrajne životne energije izbore mjesta i za nove svjetove, nove živote, nove igre, nadanja i radosti na koja svi imaju planetarno i kosmičko pravo.

Tim nastojanjem da se zatvori hronološki i tematski krug “HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA” pokušava da spoji horizonte arhajske prošlosti sa kriznom sadašnjicom i da uporednom problemskom analizom pronikne u bit anticipacije budućnosti, ma kakva ona bila, neovisno od ličnih emotivnih stavova i želja. Sa takvim ciljem sam ujedno nastojao iskristalizirati naučni dignitet pojma humanost, u originalnom kontekstu, ali i uz uvažavanje svih potvrđenih kriterija naučnog vrednovanja.

Problem antihumanizma problem je megatehničke dominacije. Nezaustavljivi proces samoporobljavanja uma poprimio je nove dimenzije tek nakon ulaska u nuklearnu epohu, nakon Hiroshime. Ekološki sindrom je također veoma prisutan, demografska ekspanzija je enormna. Zato su se kao ključna pitanja u ovoj studiji nametnuli problemi:

Šta je humanizam, ili humanost, – stvarnost ili fikcija? Da li je humanizam čovjeku ontogenetski prirođen? Da li je čovjek zauvijek predodređen da bude dio planete koju nema pravo uništiti? Koji su to uzroci povijesne drame humanizma? Šta leži u osnovi antihumanizma i kako ga prevladati? Da li se pobunom egzistencije, kroz estetizaciju svijesti i savjesti može provesti etička transformacija vremena? Da li je moguće pomirenje suvremenog čovjeka sa svojom zaboravljenom plemenitom arhajskom prirodom? Da li ima smisla istraživati humanizam i kakve su teorijsko-praktičke konsekvence u nauci i životu uopće? Kako prevazići i da li je uopće moguće otkloniti opasnost totalne samodestrukcije Logosa? Kako izbjeći beznađe, nihilizam, utopijski bijeg u nadrealizam? Kako humanost osloboditi od prometejskog tragizma?

S postavkom da humanizam a priori pripada ljudskom umu i da su umnost i humanost nerazdvojivi pojmovi, opredijelio sam se za stav da pojam humanost ima svoje naučno, filosofsko, etičko, estetičko, kulturno, historijsko i ontološko uporište i izvorište, a potom izvodim sljedeće hipotetičke premise:

– Jedino humanistima pripada zasluga za izgradnju kultura i jedino njima pripada odgovornost za sudbinu svijeta, što ne podrazumijeva neku pravnu ili političku odgovornost, budući da prirodno pravo na kom se najčešće gradi politički vlastogramzivi oreol upravo negira i odbacuje humanizam, a humaniste izlaže preziru, poniženju, progonu i uništenju;

– Sve epohe imale su svoje humanističke nosioce;

– Svijest o humanosti se nije tokom historije bitnije odvajala od razvitka etičkih kriterijuma, tako da su humanistička samosvijest i moralna dimenzija savjesti predstavljale i predstavljaju okosnicu kreativne, slobodi usmjerene umnosti;

– Humanizam, umjetnost i kultura su sinonimni pojmovi;

– Humanizam transcendira vrijeme smrti, a ciljevi života su konkretni, plemeniti, iskreni, planetarni;

– Duhovni aktivitet humanista okrenut je uvijek pozitivnim vrijednostima, čovjek je cilj, a ne sredstvo;

– Humanizmu pripada mogućnost najuniverzalnijeg ospoljenja, od nauke, umjetnosti, arhitekture, medicine, odgoja, zabave, očuvanja kulture, jezika, osobenosti podneblja, do sportova koji ne vrijeđaju ljudsko dostojanstvo;

– Spram mitsko-religijskog naslijeđa humanizam nema negativan stav, osim ako to naslijeđe nije krivotvoreno i ideološki zloupotrijebljeno;

– Izvorna religijska etika je obično humanistički opredijeljena;

– Najuzvišeniji cilj humanog djelovanja predstavlja izgradnja etičko-estetičkog ideala u granicama realno moguće egzistencije;

– Borba za humanizam isključuje nasilne i represivne modele mišljenja i djelovanja, ali im se suprotstavlja kroz model etičko-povijesne transformacije vremena;

– Istinski humanizam je plod empirijskog realiteta, – ne teži nemogućem, ne može biti stavljen u funkciju tehnološke i megatehničke samodestrukcije, ne napušta kulturnu tradiciju, – najviši je izraz i ontički je supstrat slobode;

– Humanizam implicira i potenciju svijesti da egzistencijalno iščezne u tragizmu koji ima pozitivnu svrhu (rađanje novog humanizma);

– Humanistima su i život i smrt podjednako bliski, oni i jedan i drugi pol Bitka doživljavaju kroz osmišljene horizonte čiji svjetlosni spektar ne može biti zasjenjen sebičnim strahom, sujetnim neznanjem, nihilističkom i agnostičkom rezignacijom, skeptičkom malodušnošću, mizantropskim ambicijama…

Ovi stavovi sadrže dovoljno i istine i izazova da bi se istraživanjem nepoznatog, pomoću aktivne imaginacije i produkcije, uspostavilo strukturalno i funkcionalno jedinstvo predstave o humanizmu, budući da su tokom historije mnogi fragmenti uništeni, izgubljeni ili nesistematizirani. Prepuštajući se avanturi intuitivnog i analitičko-sintetičkog mišljenja taj nedostatak pretvoren je u prednost slobodne kreacije u krugu postojećih informacija, s ciljem da se ostvari jedan novi kvalitet mišljenja i eksplikacija.

Polazeći od pojmovnog određenja, humanizam se dovodi svojim smislom u vezu s opstojnošću ljudskog univerzuma. Ne želeći da bude samo pasivni dio Bitka, čovjek je stvarajući civilizaciju oslobađao svoju misao od tame neznanja, oslobađao je tijelo ropskog rada, stremeći bliskom susretu s iskonskom biogeneričkom snagom duha kojem je estetizirana svjetlost svijesti jedini putokaz i izlaz iz lavirinta beznađa. Ako je povratak u prahaos fenomenološka alternativa jednom već oformljenom životnom savršenstvu, onda je logično da cilj humanizacije proizlazi iz želje da se život otrgne od te fatalistički struktuirane alternative.

Kulturna analogija, sličnost tradicija i naslijeđa, za mene je predstavljala posebnu fascinaciju i izazov. Čak i površnom uporednom analizom nekih jezika i dijalekata kao ogledala kulture, tog sačuvanog panteona autentične mudrosti i duhovnosti, lako se može dokazati da su razlike među ljudima na nivou verbalne ekspresije sasvim nešto drugo u odnosu na suštinski smisao komunikacije koji se krije ispod različite grafomorfologije, sintakse, gramatičkih načela i samog govora. To je bila temeljna pretpostavka od koje polazim, dokazujući jednu od osnovnih hipoteza:

Postoji ontološki arhetip humanosti, izgrađivan na jednoj jedinstvenoj praosnovi, na jedinstvenom i zajedničkom temelju, u okviru jedne primarne arhajske kulture, odnosno pracivilizacije.

Ta je pretpostavka značajna jer se iz nje izvodi čitava teorija o ontogenetičkoj istorodnosti svih ljudi, a uzroci tragizma humanosti pronalaze se u zaboravu te prasupstance svjesnosti svijesti, od strane one negativne većine čovječanstva koje svakodnevno uvećava tu svoju negativnost i postepeno je približava katastrofi.

Iz ove najkraće formulacije osnovne ideje studije jasno se naziru motivi univerzalističkog kozmopolitskog pristupa životu u kom se sjedinjuju mitovi, religije i naučna stremljenja u jedan jedinstven panlogički, panetičko-estetički i naučni sistem znanja o humanosti humanuma.

“HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA” nude viziju povratka tom svijetu, ali anticipacije nisu utopijsko-iluzionističke. One se temelje na naučnim i historijskim činjenicama. No, da li je sam optimizam postao sastavni dio prisutnog progresa apsurda, ostaje kao pitanje koje je opet anticipirano tezom o tragizmu humanosti. To edipovsko-hamletovsko-faustovsko pitanje vjerovatno je mučilo Nobela, Teslu, Einsteina, ali ne i one koji su zloupotrijebili njihova znanstvena dostignuća. Kada je otvoren Pandorin kovčeg, kada je Prometej sa drveta saznanja izdvojio vatru i dao je čovjeku koji je nije znao kontrolirati, bilo je već prekasno. U tom smislu nije sigurno da li je ispunjenje prastarih proročanstava o epilogu kosmičke drame Bitka, našlo svoje materijalno utemeljenje i u krivici, a ne samo nekoj pozitivnoj zasluzi velikih znanstvenika. Einstein nije direktno kriv za zloupotrebu atomske fizike, ali, nakon Hiroshime, već je bilo prekasno, i za njega, i za nauku, i za svijet.

Ipak, po izboru problema, predmeta i hipoteza, studija ove vrste ne inklinira pesimizmu i metafizičkom tragizmu, ona samo obavještava o njima, nudi dokaze o njihovoj apsurdnosti i nema za cilj da se idealistički umanji značaj empirijskog kauzaliteta koji je zaista negativno konotiran, međutim, bez obzira na katastrofičku krizu u kojoj se humanizam našao, nema razloga da se ne glorificira sam humanizam. I to može biti sasvim dovoljno s aspekta kontinuiteta i konzistentnosti jedne istine.

Humanost, ko zna odakle dospjela i ko zna koliko stara, još traje, pa vjerovatno ima mogućnost i da opstane. Ipak, predmet studije nisu futurističke spekulacije, njen osnovni predmet interesovanja leži u ravni promišljanja realnog života, u realnim uslovima, s akcentom na istraživanju uzroka koji su uslovljavali historijsku genezu samokonstituisanja, ali i samodestrukcije Bitka.

U dovoljnoj mjeri nisu naučno afirmisane činjenice kojim se ukazuje na primarnost istraživanja humanizma upravo u današnje vrijeme, kao da se ne shvata ono što je evidentno. Kriza se osjeća, ali se ne prihvataju (jer se ne prepoznaju) pravi putevi prevladavanja tog alarmantnog i haotičnog stanja. Ne-efikasna je i neblagovremena bila selekcija u fundusu sistemskih znanja (jer nije dopuštano izvođenje takvih selekcija zahvaljujući podanicima slijepe hedonističko-pragmatičke, megatehničko-vlastogramzive poslušnosti u čijoj osnovi su svi poroci, pa i krajnje forme despotske iracionalnosti), tako da su vrlo postojani izvori humanizma bili dugo prikrivani i potiskivani u sjenu podzemnih interesa i poriva. S druge strane, nedozrela savjest i samosvijest populacija u kojima su se humanisti kretali, u uslovima dominacije kolektivno-nesvjesnog medija, ipak nije bila prepreka za humanističko prevrednovanje stvarnosti. Uvijek se kroz lavirinte antihumanizma probijala svjetlost uma koji je znao nadvisiti ponore podsvijesti i premostiti obale epoha, kultura i podneblja. Humanost kao kosmički, planetarni i eminentno ljudski kvalitet, nije se proučavao na jedan sasvim egzaktan, kompleksan, slobodan i ne-eshatološki način. To je jedan od presudnih uzroka što o humanizmu nije izgrađena univerzalno važeća teorija, približno bar univerzalna koliko to sama priroda humanizma zaslužuje.

Istinski humanisti koji su svu duhovnu energiju nesebično ulagali u ostvarivanje viših ciljeva, nikada nisu pripadali samo jednom vremenu, samo jednoj epohi. Prosječni ljudi (prosječnih karakternih kvaliteta) ne mogu ni u sjajnim periodima historije nadmašiti svoju prosječnost, ali bar mogu spoznati vrijednost genijalnih humanista, mogu štititi i slijediti njihova djela, riječi, ideje. Istina, češće se događalo da mediokritetska neblagonaklonost prema pravičnosti i istini, ruši i talente i njihove istomišljenike. Otuda je i razumljivo, ali ne i opravdivo, uzmicanje od humanista, uz cinično vjerovanje da je tragizam obavezna i podrazumijevajuća cijena njihove izuzetnosti.

Hrabrost, plemenitost i istinoljubivost su kompatibilne karakterne vrijednosti humanista, ali, geneza humanizma u sebi sadrži svjedočanstva i o nesagledivim posljedicama po one koji su rušili dostojanstvo humanizma “provjeravajući” anticivilizacijskim metodama usaglašenost njihovog karaktera, svjesnog ubjeđenja i spremnosti da se u horizontu prevrednovanog vremena i na smrt gleda kao na dio sopstvene slobode s kojom se iznova rađa još moćnija sloboda, kao princip, kao opšti um, kao Logos, kao A-letheia (neskrivenost) humanog Bitka.

Izvjesno je da se život u najplemenitoj formi može definisati kao human fenomen, a kakve su krajnje konsekvence antihumanizma moguće je promišljati samo u okviru neke nove studije.    

Još nenaučno i “nepostojeće” znanje o humanizmu ova prethodna napomena limitira kao vjerovatna znanja, ali se kao prednost pojavljuje upravo mogućnost da se iz sfere gnoseološkog i aksiološkog dimenzioniranja teorijskih eksplikacija isključe svi apriorističko-agnostički, fundamentalno-ontološki, funkcionalistički, strukturalno-antropološki i negativno-dijalektički derivati humanizma koji su najčešće jednostrani ili pretjerano suzdržani.

Budući da je riječ o studiji u kojoj se susreću elementi teorijsko-empirijske provjere i verifikacije postojećeg saznanja o humanizmu, sa elementima heurističkog sticanja novih saznanja, opravdanom se može smatrati namjera da se na kategorijalno-pojmovnom planu dogradi postojeći sistem činjenica novim relacijama, misaonim konstrukcijama, pojmovima, sintagmama, definicijama i ostalim elementima jednog novog logičkog sistema, “novog” u smislu nastojanja da se uglavnom održe (i eventualno dopune) poznati elementi, ali u sklopu jedne posve nove i originalne strukture. O tome govori već prezentirana struktura studije, koncipirane kroz šest organski povezanih poglavlja, ali od kojih svako ima posebno izdiferenciranu formu, tako da može djelovati i kao posebna teorijsko-metodološka, smisaona i funkcionalna cjelina. Iz same jezičke konstrukcije vidljiva je težnja leksičkoj, morfološkoj i etimološkoj preciznosti, izbegavanje dvosmislenosti i stereotipnih mana logičke nekonzistentnosti i nesveobuhvatnosti.

Uvažavajući u potpunosti historijsku argumentaciju i kronološki slijed, s povremeno veoma teškim metodom uporedne analize istovremenog i paralelnog razvoja kulturnih, duhovnih, političkih i civilizacijskih tekovina, suočavajući se sa brojnim problemima sinhronizma, pored obilja empirijskih i teorijskih činjenica, pored već poznatih i prihvaćenih disciplina i pojmova, (a da bi se izbjegle kontradiktorne razlike u njihovoj svakodnevnoj naučnoj obradi, operacionalizaciji i primjeni), pribjegao sam iznalaženju nekih novih relacija između tih istih disciplina, činjenica i pojmova. Tako je stvaran jedan lični pogled na humanizam koji je:

Smisao, historijski fakticitet, ontološka predisponiranost, genetička uslovljenost opstanka, solidarnost, savjest, estetički čin, civilizacijska drama, jedina perspektiva primjerena egzistenciji bića zvanog humanum.

HUMANISTIČKA TRANSFORMACIJA označava titansku borbu Bitka za svjetlost uma i pobjedu nad podzemnim, iracionalnim silama tame podsvijesti. Humanisti su HEROS jer ne dopuštaju da THANATOS (bog smrti) ili MORFEJ (bog sna) ili LETHA (boginja zaborava), prevare i nadvladaju um. Moć znanja ne dopušta neznanju da u podsvijesti inducira iracionalne predstave iz kojih se generira moguća destruktivnost.  

U vezi s etičkom transformacijom vremena je ETIKA POVIJESNE SAMOGENEZE SAMOSVIJESTI ili ETIKA REVOLUCIJE – revolucije kulture humanizma, što označava kontinuitet kulturne svijesti za čiji opstanak je neophodno iskoračenje iz vremena civilizacije u prevrednovano vrijeme estetičkog humanizma. Etiku karakterizira mitopoetička postojanost, ali u činu estetičkog diskontiuniteta (kao činu izlaska iz nehumane realnosti s ciljem da se održe i povrate mehanizmi sjećanja na bilost i budućstvenost Bitka). Etička se svijest transformira u trans-etičku svijest, koja kao takva postaje povijesna, tj. revolucionarna par excellence, u etimološkom smislu. Navedena sintagma dakle ne označava teror socijalnih “revolucija”; masovne socijalne revolucije su politički prevrati ostvareni putem represivne desublimacije, pri čemu se struktura jezgra megatehničkog nasilja ne mijenja.

  1. a) HORIZONTI HUMANIZMA

HORIZONTI HUMANIZMA su horizonti kulturne svijesti oblikovane kroz historijsku dramu humanizma. Pra-arijski (ili indoarijski) period, označen i kao arhajski metakosmizam, predstavlja ontološku sekvencu predcivilizacijskog vremena između ledenog doba i prvih kultura na Nilu, Eufratu i u Judeji. Podudara se sa nastankom prvih mitova što će biti ugrađeni u Vedantu, a za vedske spise smatra se da su najstariji i da su se refleksivno njihovi sadržaji prenijeli na sve duhovne, mitske, religijske i etičko-estetičke sisteme Nordijaca, Slavena, Indijaca, naroda Bliskog i Srednjeg Istoka, na kritsko-mikensko-jonsku kulturu, a preko Rima će se utjecaj povratno kao zatvoreni krug kulture još jednom potvrditi u judaizmu kao osnovi kasnijeg hrišćanstva.

Ovaj rad zasnovan je na jednoj od hipoteza koja govori o postojanju jedne prakulture iz koje su se razvile sve ostale specifične podforme koje su samo prividno originalne i samostalne. To potvrđuju analogije mitskog mišljenja, etički humanistički kod, kultura i obredna običajnost, gradnja hramova, svetilišta, škola poput gimnazija i akademija, geneza duhovnih svetkovina, računanje vremena, srodnost tehničkih izuma, postojanje izdiferenciranog društva na nivou biološke, funkcionalne i socijalne organizacije, postojanje megatehničkih monopolističkih ambicija za vlašću, postojanje prikrivenih mehanizama što će prije ili kasnije usloviti djelovanje samodestruktivnih procesa. Identičnost kulturnog i mitskog arhajskog metakosmizma polazna je pretpostavka za dokazivanje stava o dijaspori humanističkog naslijeđa posredstvom prodora civilizacijskog zaborava Bitka. U razotkrivanju puteva što su destruirali suštinu Mithosa naći će se uporište za radikalnu kritiku nasilja nad humanizmom, – moći će se uspostaviti dijalektička spona između mitskog mišljenja kao humanog mišljenja i tragičke biti humanističke transformacije vremena. To bi bio jedini pravi način da se fenomenu humanizma pristupi kroz sveobuhvatnu perspektivu historijske geneze svijesti o slobodi.

Nije suvišno još naglasiti da je ovdje riječ o horizontima slobode i o fenomenološkim horizontima kulture. U konstitutivne činioce humanizma, samim tim, uvrštena je etičko-estetička problematika, a jedna od polaznih intencija ovog rada je sadržana u namjeri da se prikaže povijesna dimenzija mišljenja slobode, kao mišljenja koje na osnovu svoje iskustvene utemeljenosti u najdubljoj prošlosti krije oslobodilački eros kulture.

  1. b) MITSKI (ILI MITO-POETIČKI) HORIZONT

Mito-poetički horizont isijava reflektirani odnos duha povijesti prema sopstvenom sjećanju. U tom anamnetičkom strujanju arhetipskih slika bivšeg, i vizija budućeg svijeta, sadržano je ogromno blago iskustvenog intuitivnog i intencionalnog bivstva samosvijesti što se postepeno objektivirala u savjesti, moralu, religiji, filosofiji i umjetnosti. Mithos kao prvi misaoni trag humanosti, iscrpno je analiziran u sklopu prve teze poglavlja “Ontološka sekvenca arhajskog metakosmizma”, s podnaslovom “Mit kao etička negacija inkubacije nihilizma”.

Taj dio studije bavi se analitičko-sintetičkom rekonstrukcijom mitskog mišljenja kao jednog velikog izgubljenog fragmenta slike svijeta, za koji vjerujem da bi se nakon dosljedne hermeneutičke egzegeze mogao bar djelomično otkriti kao još nedovoljno istražena riznica humane samosvjesnosti svijesti.

Nastanak govora, ili bolje rečeno, dar govora, kao senzorium comune mogao je nastati samo na osnovu učešća u djelatnosti očuvanja umnosti koja teži zajedničkoj svrhovitosti. Govor je progovor Logosa koji nastoji da transcendira krug intuicije, pa se u dodiru Logosa s Mithosom otkriva horizont humanosti kao zajednički praizvor.

Mithos je ontološka supstanca jezika. Iako u jeziku mita nije sve istinito, nije ni sve nemoguće. Kao i vrijeme, govorno iskustvo premošćuje dubinu arhetipskog mitskog prasmisla, gradeći znanstvenu umsku samosvijest koja samo prividno transcendira horizonte mitskog mišljenja, a zapravo zauvijek ostaje unutar njih. Govoreći o Mithosu nužno je dakle govoriti o odnosu mitskog, religijskog, filosofskog i znanstvenog iskustva, polazeći od ključne pretpostavke da je svim mitologijama polazna osnova u postojanju jednog zajedničkog mita-istine o postanku svijeta i ljudi. To podrazumijeva postojanje samo jedne početne prakulture koja se raspala pod utjecajem nerazjašnjenih sila o kojima se ne posjeduju druga svjedočanstva osim mitova.

Uporednom analizom sačuvanih mitologija i religija drevnih Hindusa, Sjeverno-američkih Indijanaca, Asteka, Maja, Inka, Etruraca, Grka, Rimljana, Egipćana, Hetita, Jevreja, Praslavena, Nordijaca… moglo se uočiti da uprkos velikoj geografskoj udaljenosti postoji veliki stepen saglasnosti u pogledu starosti opisivanih događaja, sadržajne, strukturne i morfološke sistematičnosti, smisaone analogije, mogućnosti kasnije naučne egzegeze, argumentacije i identifikovanja mitskih etičko-estetičkih elemenata u religijskoj, mito-poetičkoj, epskoj, filosofskoj, književnoj, muzičkoj, likovnoj, lingvističkoj tradiciji; geološko-arheološko-antropološke ekspertize potvrđuju da između mitskih predstava i historijskih pretpostavki i činjenica također postoji velik stepen saglasnosti; načini prenošenja predaje (uglavnom usmenim putem) nisu umanjili vrijednost poruka; svi mitovi snažno naglašavaju ovisnost čovjeka od prirode i duha humanosti (humanog ophođenja prema objektivnoj izvanjskoj prirodi i prema apriornoj plemenitosti prirode svog bića; mnogi mitovi imaju i eshatološki karakter (što u današnjem vremenu nalazi svoju opravdanost pred mogućnošću uništenja svijeta); intencija je savremene filosofije i znanosti da nakon traganja za izvornošću arhetipske slike svijeta, svoje međusobno pomirenje nađu u mitu koji je postao stvarnost, budućnost sjećanja, transcendentalna geneza duhovno-materijalne energije kojom čovjek može vladati pomoću svog humanog uma u činu estetičke produkcije; historija mitske svijesti paralelna je historiji kulture; Logos kao prostor-vrijeme rastvara se kao ponovo upostavljeno jedinstvo, – Haos-Kosmos-Logos-Mithos, – čovjek prestaje biti samom sebi iluzija i tajna, on spoznaje istinu da su Apsolut i humanost identični kao Veliki Početak i Život, a Antimaterija i Ne-Bitak da su identični kao Veliki Kraj i Smrt. Sama relativnost postaje Apolutno-Relativna u Nirvani još nespoznatog Mithosa.

Ovakvim prevrednovanjem dosadašnjih shvatanja o mitovima i mitologemima pokušao sam otkloniti nedostatak brojnih teorija koje ne teže integritetu historijsko-psihološke pozadine samog mitskog mišljenja. Interpretacije su se obično ograničavale na iznalaženje samo fragmentarnih utjecaja mitova na neku pojedinačnu religiju, kulturu, filosofiju, ili ideologiju. Još manje je evidentno bilo prihvatanje mitskih sadržaja kao antropološko-relevantnih konstituenata humane povijesnosti humanuma.

Mitološki horizont humanizma nazire se tek kod Schellinga i Tilaka, ali čak ni oni ne dovode ta dva pojma u neku evidentnu vezu. Oba autora ipak zaslužuju danas izuzetnu pažnju, ali ovaj put samo sa stanovišta krajnjih konsekvenci tumačenja mitske odore svjesnosti svijesti o jedinstvu humane prošlosti, sadašnjosti i eventualne budućnosti svijeta. Rekonstrukcija ideje estetičkog humanizma i dalje je kao projekat ostvarljiva samo neizostavnim reafirmiranjem Schellingove ideje estetske produkcije kojoj je cilj svijet kao umjetničko djelo.

Međutim, Tilak dopunjuje prazninu u Schellingovom sistemu time što nas obavještava, i to na egzaktnim osnovama, o najranijim tragovima humane civilizacije koja je uistinu bila civilizacija. Kulturno naslijeđe je pomoću Tilakove rekonstrukcije historije dobilo svoje hipotetičko ali i realno-moguće izvorište protiv kojeg je teško upotrijebiti protiv-argumente. Tilakova otkrića omogućila su mi da znatno promijenim predstavu o kronološkom prioritetu i stepenu međusobne uslovljenosti pojedinih kultura, mitologija i religija. Jedina pretpostavka koja se ponudila odnosi se na moguću realnost jezgra indo-arijsko-judejsko-egipatsko-prakulture iz predcivilizacijskog perioda.

Analognost mitskog i religijskog mišljenja upozorava nas na takvu mogućnost. Dugo međusobno osporavane i diskriminirane od strane naučne ili idolatrijske dogme, mitologije su odbacivane kao teogonijske fikcije. Međutim, hermeneutičkom, etimološko-geološko-astronomskom ekspertizom (kakvom se Tilak npr. služi) uz primjenu savremenih znanstvenih metoda, – postaje više nego jasno da su mitski sadržaji i analogije među njima sudbonosno značajni za razumijevanje humane predstruktuiranosti ljudskog uma.

Tako se dospijeva do planetarnog i kosmičkog horizonta svjetlosti svijesti što je sjala i za vrijeme tamnih ili posve pomračenih epoha, – u umovima i srcima humanista. Tako postaje jasno da svi mitovi, sve religije, sve filosofije, sve humane nauke, sve humane umjetnosti, – sve kulture, – govore jednim istim jezikom, jezikom humanog Univerzuma i humanog čovjeka. Izostavljanjem jedne dimenzije, ili preferiranjem samo jedne dimenzije, ne govori se ni o čemu.

  1. c) EPSKI HORIZONT HUMANIZMA

Nakon arhajskog metakosmizma slijedi period epskog pankosmizma. Nepodijeljeno je mišljenje naučnika da je pred-povijesni, arhajsko-mitski period trajao sve do kraja 5. i početka 4. milenija p.n.e. kada započinju velike seobe s kojima su označeni prvi momenti svjetske historije. Prema nekim autorima najstariji solarni kalendar nastao je u Kini između 2.700. i 2.000. god. p.n.e., počeci egipatske kulture padaju na početak 3. milenija, – a drugi pak autori smatraju da je najstarija judejska, ili, pak, egipćanska kultura. Uglavnom, najvjerovatnije je da se skoro sve visoke kulture oblikuju i diferenciraju prema poznatim formama u periodu između 2.500. i 1.200. god. p.n.e. Indijska kultura se utemeljuje oko 1.500. god. p.n.e., otprilike u isto vrijeme kada i kineska, mojsijevska i kritsko-mikenska. Od 1.500. traje tzv. epoha konjanika (najšire razmjere na euro-azijskom tlu poprimiće oko 1.200. god. p.n.e.) a potrajaće do početka EPSKOG ili AKSIJALNOG perioda, kada nastaju prvi tragičko-etički i filosofski sistemi, dakle, između 8. i 4. stoljeća p.n.e.

Iz takvog relativno suženog vremenskog raspona ostala su brojna svjedočanstva o velikim migracijama, borbama, gradnji hramova i svetilišta. Najnovija naučna sistematizacija detaljno proučenih arheoloških nalaza s područja Bliskog Istoka, ukazuje na međusobnu isprepletenost mitskih, epskih i religijskih utjecaja na razvoj kulture, nauke, tehnike, pismenosti, arhitekture, kao ni na jednom sličnom mjestu na našoj planeti. Ni jednu oblast nije istraživao tako veliki broj timova eksperata iz svih naučnih disciplina, kao što je to slučaj s tom bliskoistočnom regijom.

Rezultati višedecenijskog istraživanja su očigledni: stvorena je takva baza informacija koja nadmoćno zasjenjuje sve što je na tom planu dešifrovanja historije postignuto još bilo gdje u svijetu. Naravno, sve je to bilo moguće samo uz ogromno znanje, entuzijazam, savremenu tehnologiju i kapital koji je mahom ulagao zapadni svijet. U takvom, posve novom svjetlu, danas možemo objektivnije posmatrati i nastanak velikih epova iz kojih će se razviti ostali momenti uma, označeni u ovom slučaju jednoznačnim terminom “HORIZONTI”.

Termin HORIZONT se odnosi na svjetlosnu dimenziju uma, mada ponekad implicira i futurističke anticipativne momente. U sklopu teme “Aksijalni pankosmizam. Logos epskog kao humanizam estetskog”, analizirane su epsko-filosofske tradicije Indije, Kine, Perzije, Srednjeg i Bliskog Istoka, Grčke, Rima, mitska i religijska tradicija Praslavena. Cilj razjašnjenja epsko-etičkog horizonta sastoji se u ostvarenju historiografskog pregleda samokonstituisanja civilizacijskih pravaca koji će slijediti tokove dezintegrisanog uma, što se nakon propasti Vavilona usmjerio prema totalnoj megatehničkoj regimentaciji, zahvaljujući čemu će se u prvim državno-političkim doktrinama nagovijestiti rušenje zgrade humanosti. O tome više govore poglavlja o tragizmu humanizma.

  1. d) TRAGIČKI HORIZONT HUMANIZMA

Humaniste upravo zbog etičko-epskog, povijesno-herojskog transcendiranja “s onu stranu dobra i zla” neminovno prati TRAGIZAM HUMANIZMA, ali i najuzvišenije izvorište spoznaje i samospoznaje u aktu samožrtvovanja za estetički oblikovanu slobodu i feniksovsku reinkarnaciju humanosti humanizma i humanista. O ovom horizontu govore teme “Tragika humanizma i rapsodi slobode” i “Fenomenologija tragedije i kritika sile”.

Uporedo s napretkom tehničkog uma počeo se zatvarati krug tragizma. Civilizacija se sve više okretala protiv prirode, pa samim tim i protiv čovjeka, a humanizam se postepeno svodio na sjećanje, na mogućnost, dok nije dospio do perioda totalnog pomračenja uma – implozije Bitka. Kao supstrat nade, entropije i utopije, humanost još uvijek tendira estetičkom erosu, ali Thanatos emocionalne destrukcije, moralne dekadencije i fizičkog nasilja navodi savremenog čovjeka još jedino na nihilizam, beznađe ili bar herojski očaj kakav su iskazali Shopenhauer, Kierkegaard, Nietzsche, Kafka, Camus, Dostojevski i svi slični velikani – rapsodi slobode.

Detaljnije su proanalizirani samo neki likovi značajni za povijest humanosti, drugi su samo uzgred pomenuti, bez ambicija da se umanji impozantni doprinos i svih drugih humanista kojima se nije mogla posvetiti dužna pažnja iz objektivnih razloga i prostornog ograničenja. Grčka se uzima kao kolijevka tragičkog žanra, iako je i čitav Bliski istok u znaku tragičkih spletova sudbine i povijesti civilizacije. Utoliko se herojsko-tragički elementi grčke antičke drame ne mogu izdvojiti od geografske mape ostalog dijela Azije. Homer i Hesiod su nužno morali biti svjedoci velikih lomova što su se odigravali neposredno na tlu Mezopotamije, Vavilona, Asira, Judeje, Egipta, Male Azije. To je bilo od presudnog značaja za nastanak ipak grandioznih teorijskih djela kao što su “Ilijada”, “Odiseja”, “Teogonija”… u kojima su anticipirana skoro sva buduća etička učenja i prvi onto-logički sistemi. Nakon letimičnog pregleda nekih od tih sistema, izvjesna pažnja posvećena je F. Nietzscheu kao tragičaru, s tim što kuriozitet predstavlja moje inkorporiranje njegove teorije u antički period, dakle, u ovom slučaju se ne slijedi uobičajeni hronološki kontinuitet. Nietzsche je postavljen u poziciju posljednjeg velikog helenskog tragičara, uz rame Eshila i Sofokla. Na takav korak sam se odlučio budući da prema Nietzscheu osjećam izvjestan dug u pogledu razumijevanja tragizma uopće. Nietzsche se može označiti i kao istinski predstavnik estetičkog humanizma.

Slično sam pristupio i analizi djela Waltera Benjamina s kojim se, preko kritike sile i prirodnog prava, ostvaruje svojevrsni antitezički kontrapunkt u odnosu na Nietzschea. Benjamin nas uvodi u sferu razumijevanja prave tragedije, ne samo kao književne forme i filosofskog stava, nego kao tragedije egzistencije. Upravo zahvaljujući filosofiji Waltera Benjamina, koja se nažalost zbog prekinutog filosofovog životnog puta nije do kraja uobličila u sistem, došao sam do ideje o autentičnoj kritici suvremenog autoritarnog i totalitarnog društva, kroz nastojanje da se reafirmira Eshilovo, Sofoklovo i Euripidovo tragičko viđenje svijeta i njihova saznanja o tragizmu postave u jedan sasvim novi, prevrednovani, savremeni kontekst.

Fenomenom iracionalizma i destrukcije bavi se treće poglavlje rada pod naslovom “Implozija Bitka – Thanatos i dekadencija”, a četvrto poglavlje “Humanistička transformacija vremena” (sa zasebnim cjelinama:

1.“Arhetip etičkog transcendentalizma i etika revolucije”,

2.“Antropološka i psihoanalitička dimenzija megatehničke retrogresije”) predstavlja složen pokušaj da se fenomen nasilja i destrukcije dovede u poziciju konkretne funkcionalne, strukturalne, spoznajno-teorijske i psihoanalitičke ekspertize. Uporedo s tim, naspram tog negativnog pola postavio sam neka imena, kako bi se u mreži historijskih ponora lakše identificirali istinski heroji, rapsodi estetičkog humanizma: Leonardo, Michelangelo, Dürer, Bruno, Shakespeare.

Cilj mi je bio da preko Renesanse i Romantizma dospijem do Francuske revolucije, tog strahotnog sudara svjetova, kultura, ideja, nazora, megalomanskih igara, političkih farsi, zavjera, zločina i terora. Ta prelomna tačka u historiji Zapada bila je presudna instanca oko koje se koncentrirala moja pažnja rasvjetljavanja zabluda vezanih za poimanje pojma “revolucija”. Ono što je slijedilo u naredna dva stoljeća, nakon te “revolucije”, u potpunosti će biti konsekventna produkcija “retrogresivne megatehničke civilizacije” (u smislu u kom tu sintagmu upotrebljava Lewis Mumford).

Nakon pokušaja da u studiji “Arhetip etičkog transcendentalizma – etika revolucije” utemeljim definitivno napuštanje deplasiranog pojma “revolucija” i da mu vratim pravi smisao u kontekstu povijesno-etičke estetičko-herojske negacije entropije (supstituirane u pojmovima Thanatos, nihilizam i sl.), postavljam jednu od ključnih hipoteza o transformaciji vremena u sistemu re-evolucije (a ne “revolucije” kao involucije) kulture, umjetnosti i humane tehnike.

Naravno, prethodno sam morao dopustiti misli o humanosti da se probije kroz najstravičnije prizore antihumanosti o čijim uzrocima sam konsultirao saznanja iz psihoanalitičkih sistema E. Fromma, C. G. Junga, H. Arendt, P. Janeta, H. Marcusea, ali iz vidnog polja nisam gubio ni predstavnike savremene kritičke teorije, filosofe, antropologe, budući da fenomen nasilja, agresije i destrukcije zahtijeva svestranu i detaljnu interdisciplinarnu analizu. Einsteinnova opća i specijalna teorija relativiteta, kao i reafirmacija klasika književnosti mogu samo djelomično upotpuniti viziju o dihotomičnoj sazdanosti ljudskog uma. Psihoanalitičar kao Wilhelm Reich, filosof kao Adorno, muzičar kao Rubinsteina, znanstvenik poput Tesle… mogu samo ublažiti predstavu o antihumanizmu, ali, nažalost, njihova djela kao ni sva druga, kao da nisu dovoljna da nadmaše antihumanizam i iskorijene ga. Čovjek prepušten stihiji vremena kao da to više i ne želi, ili ne zna koje još umske moći da upotrijebi da bi prevladao stadij totalne barbarizacije. Ipak, ako to uopće uspije shvatiti, čovjeku je još uvijek dostupan put do samospoznaje. O tome govore posljednja dva poglavlja ove studije:

“Egzistencijalnost (ili opstojnost) estetičkog humanizma” i

“Supstrat objektivacije kosmotvorne imaginacije.”

  1. e) HORIZONT ESTETIČKOG HUMANIZMA

Ovaj horizont ispunjen je samosvjesnom strepnjom i nadom. Vremensko uobličenje dostiže ideja estetičkog humanizma nakon prve praznine koju je u duši humanista ostavila Hiroshima. Šta poslije? Prostor i vrijeme se spajaju na najkatastrofalniji način – u dovršenju implozije Bitka. Trijumf bezumlja je trijumf narcisoidnog tehničkog “uma”. Ernest Hemingway dugo odolijeva, ali ne do kraja, njegov imenjak Bloch do kraja vjeruje i nada se…

Horizont estetičkog humanizma realno posreduje između realnosti i imaginacije, na postojan način sintetizuje iskustvo i anticipacije, ne zapada u lavirinte beznađa, pesimizma, nihilizma, niti a priori prihvata povode za optimizam. Ipak, arhetipska utemeljenost čežnje za slobodom svjetlosti uma svoje smirenje i smisao nalazi samo u viziji svijeta kao umjetničkog djela, u kom su se sjedinili Kosmos i Logos.

  1. f) HORIZONT KOSMOTVORNE IMAGINACIJE ima realno-futuristički karakter, a izvorišnu potenciju crpi iz pradavnih impulsa iskonske humanosti i već skoro ostvarenih dostignuća iz oblasti savremene humane tehnologije.

* * *

Od kategorijalno-pojmovnog instrumentarija u studiji “HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA” su korišćeni neki moji lični pojmovi i sintagme:

– RAPSODI SLOBODE – sintagma za heroje humanizma iz bilo koje oblasti.

– ETIČKO-ESTETIČKI, – ili, MITSKO-ETIČKI EPSKO-ESTETIČKI TRAGIČKO-POVIJESNO-HUMANISTIČKI HORIZONT, – složena sintagma kojom potenciram etimološku višedimenzionalnost pojma humanizam, ali i smisaonu struktuiranost što je dugo ostala na marginama naučnog interesa i spoznaje.

– SJENA VREMENA – oznaka za savjest. I vrijeme ima svoju sjenu, savjest humanih. Vrijeme kao „ugaona“ vizija, spoj materije i prostora ima svoju projekciju u prostoru i materiji, kao svoju sjenu.

– IMPLOZIJA BITKA – sintagma kojom označavam negativni aktualitet, samonegaciju mišljenja kao humanog mišljenja, – proces koji je počeo s tragičkom Edipovom samospoznajom, a okončava se u informatičkom totalitarno-nuklearnom poretku.

– ETIČKI KANONIZIRANA UMJETNOST – sintagma koja jasno definiše razgraničenje povijesno-humanističke umjetnosti od običnog “kreativnog stvaralaštva”.

Iz prethodnog prezentiranja kategorijalno-pojmovnog sistema vidi se njegova složenost i obimnost, a ujedno su očigledna i nastojanja, proizašla iz prirode problema i predmeta istraživanja, da se već postojeći termini, pojmovi i kategorije smisaono prevrednuju, kvantitativno redukuju ili prošire, a kvalitativno transformišu u zavisnosti od historijskog konteksta.

Od ostalih pojmova najčešće se susreću:

– MEGATEHNIČKA CIVILIZACIJA – sintagma kojom L. Mumford označava bio-tehničku specijalizaciju čovjekove svijesti, usmjerene na vlast nad prirodom (ima jednoznačnu negativnu konotaciju samoporobljavanja).

– INKUBACIJA NIHILIZMA, PAD U ZABORAV BITKA – sintagme preuzete od M. Heideggera kojom se označava period dominacije krajnjih oblika samodestrukcije humaniteta.

* * *

Humanizam gubi u potpunosti svoj ideološki smisao, – “izam” ne podrazumijeva teorijsku ili saznajno-teorijsko-obrazovnu konotaciju. Humanizam se ne odnosi na renesansni imperativ za povratak Antici, iako uvažava humanističke koncepcije i Antike i Renesanse. Precizniji termin je humanost kao karakterna odlika pojedinca, grupe, ili neke aktivnosti u smislu stvaranja humanog čina ili djela. Međutim, sticajem okolnosti, termin humanizam je ostao u upotrebi jer implicira i voljno-emocionalno-intelektualni splet odnosa ljudi-stvaralaca prema arhetipskoj sazdanosti svog bića kao bića koje u aktu povijesne samospoznaje svjesno slijedi svjetlost svog uma, svoje svijesti, svoje sklonosti ka izgradnji moralnog svijeta, – na principima estetičkog poretka, u znaku oslobodilačkog erosa, svojstvenog samo Humanumu. Ovaj posljednji termin Humanum se razlikuje i od termina humanum u interpretaciji E. Blocha, za kojeg je čovjek u domenu traganja za još-ne-Bitkom.

U našem slučaju čovjek je dio postojećeg Univerzuma, dio Bitka u kom bivstvuje, ali mu cilj i smisao bivstvovanja, sopstvenom krivicom, izmiče sa spoznajnog i egzistencijalnog obzorja. No, zahvaljujući humanistima koji su svjesno ili po intuitivnoj inerciji dosljedno istrajavali u istini Bitka kao humanog Bitka, bilo mi je moguće da i sam pod okriljem intuicije dam sebi za pravo da govorim o horizontima humanizma i transformaciji vremena, iako nije bilo nikakvih prethodno poznatih sadržaja koji bi tako kompleksno interpretirali povijesnu genezu humanosti. Svi problemi i kontradikcije jezičke prirode mogu biti samo odraz nepotpuno i nedovoljno sinhroniziranog znanja o tom, doista, planetarnom i kosmičkom i fenomenu.

I pored činjenice da su humanizam i humanost (kao i njihove suprotnosti) široki pojmovi, relevantne su samo neke odrednice. Strukturalno i funkcionalno utemeljenje fenomena humanizma nalazim u estetičkom humanizmu, ali ne u Kant-Schillerovom ili Marcuseovom određenju te sintagme.

Humanizam i ne može biti drugačije uobličen do estetički, a to već po sebi znači da takav humanizam sadrži u sebi sve one horizonte o kojima je prethodno bilo riječi pri određenju pojmovnog sistema. To znači da kategorija humanosti implicira čitav spektar fenomena koji su u najtješnjoj vezi sa zagonetkama koje prate čovjeka (a to su ona poznata pitanja iz Kantove transcendentalne kritike uma kao čistog-teorijskog, etičko-praktičkog i povijesno-estetičkog uma). No, kao što Kant nije prvi postavio ta pitanja, nije ni posljednji koji na njih nije dao najadekvatnije odgovore.

Prema tome, ono što predstavlja osnovnu intenciju ovog rada jeste pokušaj da se o čovjeku i supstanci njegove duhovnosti misli na način koji je najprimjereniji višedimenzionalnoj prirodi njegovog bića. To znači da se u pojmu estetički humanizam, ili estetizirana humanost kriju:

– kulturna historija kao historija kulture,

– biopsihička adaptivnost (ili konfliktna nesocijabilnost),

– tehnološka specijaliziranost,

– briga o opstanku (ili razorna samodestruktivnost),

– težnja stvaralaštvu (ili negativnoj entropiji, a entropija je mjera vrednovanja reda i haosa).

– beskrajno nadanje (nasuprot nihilizmu),

– empatija (ili ravnodušnost)

– obdarenost etičkim imunitetom (nasuprot fatalnoj iracionalnosti, mizantropiji, najnižim nagonima, strastima i nasilničkim pobudama),

– težnja za slobodom spoznaje svjetlosnog dijela Bitka od kojeg ovisi sam opstanak čovjeka (nasuprot tami ne-Bitka, i nasuprot nespoznatljivoj dubini Haosa antiživota).

Izuzetno pridajući značaj historiji, – primarnoj dimenziji samosvjesne svijesti, – humanost, dakle, prema prethodnom viđenju suštine estetičkog humanizma, posmatram kao apriorni pozitivitet koji je sukcesivo potvrđivan (neovisno od procesa samodestrukcije i entropije). Paradigmatičnost fenomena humanosti nije sporna, no, sporan je izgubljeni kvalitet života i sporne su konačne konsekvence tog gubitka. Ta neizvjesnost ipak nije umanjila potrebni stepen naučničke objektivnosti, nepristrasnosti, a to potvrđuju i oni dijelovi studije u kojima je analiziran kontrapol humanosti, – antihumanizam, – na osnovu kog se ipak samo prividno mogu izvući reference što idu u prilog poricanju humanosti. Neovisno od projekcije budućnosti svijeta čovjek je bio i još uvijek jeste humano biće, što mu se ni etimološki ni fenomenološki ne može osporiti.

Ne postoji čovjek kao opći pojam, postoje interakcijski povezani individuumi. Postoje samo geniji dobra, ali ne i “geniji” zla, jer zlo nije genijalno ma koliko bilo usavršeno, pa prema tome genijalna humanost pripada samo pozitivnoj sferi objektivirane imaginacije.

Onoj drugoj strani, zlu kao antihumanoj, irealnoj sferi psihe, odgovara tragizam, ali on je, vidjeli smo, sastavni unutrašnji konstituens humanističke samosvijesti. Prema tome, zlo nije izvan domena humanosti, iako se radi o prividnoj kontradikciji, što je samo posljedica višedimenzionalne struktuiranosti fenomena humanizma.

Međutim, svi horizonti humanizma teže estetičkoj trans-supstancijalnosti, a takva činjenica je i uslovila tako temeljito istraživanje Mithosa kao prve riječi, odnosno, znanja o Kosmo-Logosu. Ovo posljednje, s druge strane, podrazumijevalo je iscrpnu analizu problema koji su u vezi s poimanjem prostora, vremena i broja, bez kojih ne bi bilo ni jezika, ni tehnike, ni filosofije, arhitekture, umjetnosti… ni samog čovjeka. Strukturalno-funkcionalnom dijalektičkom analizom izdvojio sam i selektirao realno-moguće elemente predmeta istraživanja. Izdiferenciran je jasan model naučno-istraživačkog pristupa, sa precizno utvrđenim relacijama i okvirima, unutrašnjom strukturom i sa pouzdanom empirijskom verifikacijom u čitavom sistemu međusobno povezanih disciplina. Osobito sam posvećivao pažnju stepenu koordiniranosti među informacijama iz domena tih disciplina.

Istraživanje se provodilo u uslovima koji su s jedne strane bili jako nepovoljni, jer stvarnost obiluje antihumanističkim devijacijama, a s druge strane, upravo takva stvarnost potvrđuje aktualnost teme i njen značaj.

Subjekti koji danas doprinose tzv. “ravnoteži straha” nisu više tako polarizirani na ideološko-blokovske tabore kao što je to bio slučaj do rušenja Berlinskog zida, ali to ne znači da se opasnost po svijet smanjila, naprotiv, opasnost se samo povećala, jer ne postoji više tako moćna kontrola nad nuklearnim arsenalima. Tehnologija izmakla kontroli uma još je jedan bitan činilac ugroženosti svijeta, eko-katastrofa je već evidentna. Demografska eksplozija samo dalje usložnjava situaciju na Planeti čiji su resursi ionako iscrpljeni; hrane i energetskih potencijala sve je manje, a proporcionalno obrnutim pravcem uvećava se stepen kriminaliteta, nasilja, izopačenosti svih vrsta. Na pasivan način, svi ovi elementi odražavaju ukupno stanje svijesti i učestvuju (kao tvorački subjekti krize savremenog svijeta) u konačnom profiliraju motiva za izradu ovakve studije.

Kompletna historija mi je poslužila kao arhetipski subjekt, sa svim svojim elementima: predstavnicima, epohama, događajima, orijentacijama, kulturama… Kao subjekt pojavljuje se i rat kao institucija i plod razorne ideologije. Konačni subjekt je čovjek pretvoren u objekt. To su neki od konstitutivnih činilaca ove teme. Svi zajedno ti subjekti čine jednu objektivnu realnost koju treba prethodno razumjeti da bi joj se eventualno pomoglo.

Fenomenologija kulture je kvantificirani okvir u kom se kreće sadržaj studije. Organizacija hipoteza usklađena je s organskom genezom dijalektičke samosvijesti. Nastojao sam izbjeći hronološku difuznost i prostornu nepovezanost. Zahvaćeni su skoro svi segmenti historije i sve važnije regije svijeta. Prema jednoj od hipoteza humanizam je vremenski i prostorno neodvojiv od pojma čovjeka, a o tome opširno govori i veći dio studije koji je posvećen analitičko-sintetičkom promišljanju uzajamne prožetosti Mithosa i vremena, Logosa i prostora, života i forme, smrti i tehnike, poezije i arhitekture, umjetnosti i opstanka humanuma…

Temi o humanizmu moglo se pristupiti samo iz interdisciplinarnog sintetiziranog nukleusa znanja o čovjeku, njegovim vrlinama i nedostacima koji su posljedica opšteg udesa Bitka.

Izloženost trenutnoj vremenskoj dinamici, teško prihvatljivoj za um koji ipak teži postojanoj stabilnosti, nameće savremenom čovjeku potrebu da se sve češće s nostalgijom okreće prošlosti, propitujući uvjete koji su tako enormno promijenili sliku svijeta i sam položaj čovjeka u tom svijetu. Život nije nikada bio sasvim jednostavan, okolnosti su često onemogućavale lagodnost, bezbrižnost i spokojstvo. Megatehnička porobljenost je uvijek poput Damoklova mača visila kao mogućnost nad sudbinom humanuma, ali regimentaciju provesti danas nad prosvjetljenijim i obrazovanijim duhom nego što je bio u vrijeme gradnje egipatskih piramida, doista nije lako. Intelektualni imunitet, ugrađivan u arhajsku svijest čovjeka, sve više slabi pred nezadrživim naletima bujice informacija, a uporedo rastu zbunjenost i tjeskoba. Šta se događa s humanošću zapaloj u krizu kojoj ni idealisti ne naziru kraj? Postoji li takav sistem znanosti koji bi omogućio sintezu savremenog tehnološkog progresa sa iskonskom suštinom bića čovjeka koji se u pogledu te suštine nije mogao tako radikalno promijeniti? U kakvom civilizacijskom sudaru bi se čovjek morao naći pa da se definitivno vrati prirodi sebe samog?

Ovo su samo neka pitanja što se nameću pri određenju naučnih i društvenih ciljeva ovog istraživanja.

Uviđajući da tradicionalna kritička svijest društvenih nauka dospijeva u bezizlazan položaj spram znanstvene civilizacije koju sve teže može pratiti, razumijevati, a još manje utjecati na njeno oblikovanje, napravimo pomalo avanturistički iskorak u sferi mišljenja o supstancijalnom nukleusu čovječnosti. Sa neizvjesnošću kakva obično prati takvu ljudsku i naučničku znatiželju, počnimo promišljanje starih i novih pitanja o fenomenu označenom kao humanost. Vrlo brzo će se ispostaviti da je u disciplinarnoj dijaspori ne samo bogatstvo nego i siromaštvo znanja o čovjeku. Naspram brojnih dostignuća u pojedinim naukama, evidentno je da upravo o fenomenu humanosti u sklopu istih tih nauka postoje ogromne nedorečenosti, praznine, ili velike razlike.

Čovjekovo porijeklo, s jedne strane posmatrano, predstavlja veliku kosmičku tajnu, jer su o historiji čovjekovog života na Zemlji mnoge činjenice nepoznate, ali, s druge strane, ono što je mišljenju empirijski dostupno, sasvim je dovoljno da se naučna kritika detaljnije posveti istraživanju fenomena humanosti s pretpostavkom da je humanost čovjeku onto-genetski prirođena.

Uz prethodno proanalizirane okolnosti pod kojima sam našao razlog za studiju ovog tipa, prisutan je bio i motiv da se konstituira jedna nova disciplina koja bi se zvala FENOMENOLOGIJA HUMANOSTI, a koja bi se bavila proučavanjem povijesne dimenzije humanosti. Istovremeno, to bi bila i fenomenologija kulture u kojoj bi etičko-estetička dimenzija bila primarna. Možda bi jednostavnije izgledala i varijanta KULTURA HUMANIZMA, što ne bi bitnije mijenjalo smisao, budući da sam pojmove “kultura” i “humanizam” tretirao gotovo kao sinonime, budući da je takva potencijalna identifikacija konsekventna hipotezi o identitetu stvaralačkog povijesno-kulturnog i humanofilskog erosa.

To bi bio i osnovni naučni cilj ove studije:

Da se dezintegrisano znanje svih naučnih disciplina koje se najneposrednije bave intelektualnim i empirijsko-egzaktnim domašajima, mogućnostima, sposobnostima, vrijednostima, materijalnim tragovima prošlosti, sintetiziraju u jedan konzistentan teorijski sistem, jednu naučnu disciplinu.

To je moguće uprkos prividnom problemu koji proizlazi iz interdisciplinarnog karaktera fenomena humanosti, raspršenog u bezbroj životnih čestica. Naravno, to ne podrazumijeva brisanje granica među naukama, riječ je o njihovoj nužnoj aproksimaciji. Na praktičnom planu arheolog bi ostao arheolog, astronom – astronom, filolog – filolog, kibernetičar to što jeste, i sl, ali bi najniži i najviši raspon koordinacije određivao jedan cilj, odnosno jedna svima zajednička pretpostavka, – da ukupna smislenost i svrhovitost istraživačkog rada bude koncentrirana u supstancu sveaspektne, multidimenzionalne humanizacije svijesti o prošlosti i budućnosti čovjeka, pa čak i u slučaju samonegacije i iščeznuća budućnosnog vremenskog horizonta. Čovjek se mora suočiti sa cjelinom istine o sebi, ma kakva bila perspektiva te istine.

Potencijalno-praktične konsekvence humanizacije sistema obrazovanja mladih od najranijih uzrasta odnose se na društveni cilj ovog istraživanja. Rekonstrukcija samo te oblasti koja se može smatrati i najvitalnijom, obezbjedila bi širi raspon kulturnih manifestacija, sekundarno, u svim ostalim oblastima. Evidentno je da površno znanje, ili potpuno neznanje, ili ideološki usmjereno i limitirano znanje, najčešće uzrokuju antihumanizam.

Dosljednim, sistematiziranim i objektivnim kriterijima primjereno istraživanje kulture humanizma, nesporno bi predstavljalo značajan doprinos humanizaciji života na planeti kojoj nije bio cilj da stvori samouništitelja. Kroz dugotrajan oporavak, humanum/egzistat može svoj još uvijek humani genski kod, predodređen za opstanak, sačuvati od zaborava. Univerzalistička, opštefilosofska, kosmotvorna, planetarna orijentacija trebala bi biti odrednica svake nauke, a posebno nauke o humanosti, zajedničke osnove svih drugih.

Prema nivou naučnog saznanja ovo istraživanje bazirano je na skoro svim poznatim elementima strukture spoznavanja (naučna deskripcija, klasifikacija, eksplikacija, anticipacija, sintetičko-analitička i komparativna kategorizacija…). Tako je ujedno pripremana originalna forma istraživanja s potencijom teorijske razvojnosti i šire socijalno-psihološke inventivnosti na planu prihvatanja i širenja utjecaja ove nauke. Ta nauka kreće se u domenu istraživanja humanosti i može se odrediti kao: FENOMENOLOGIJA KULTURE I HUMANOSTI.

O humanizmu kao fenomenu, već smo konstatovali, ne postoji sistematizirano naučno saznanje. Ne postoji ni naučna disciplina koja bi se specijalno bavila istraživanjem tog fenomena i svih pratećih manifestacija. Iako su sve naučne oblasti stvorene da u funkcionalnom smislu olakšavaju praktični djelokrug života, dakle, plod su svjesne aktivnosti čovjeka, – ipak je u specifičnim međuprostorima gdje se dodiruju te oblasti, ostalo mnogo vidljivih i prikrivenih nedorečenosti i nedefiniranih pitanja o smislu egzistencije. Često pogrešno idealiziran svijet kulture antičkih Helena bio je baziran, istina, na daleko harmoničnijoj predstavi o univerzumu, no to ne znači da je filosofski oreol mogao obuhvatiti sve nauke, kako se to obično misli. Nedistingviran odnos filosofije i fizike, npr., posljedica je subjektivno doživljenog vremena u kom se naučna svijest tek počela pridizati iz tame aspoznajnosti sopstvenog porijekla. Helenski model-svijet može samo djelomično, sa stanovišta savremenog života, poslužiti kao model sintetiziranog mišljenja, znanja, vjerovanja, političkog i ratničkog iskustva, graditeljskog i umjetničkog erosa, doživljaja slobode. Ma koliko bio univerzalan, takav model ne bi odgovarao ovom vremenu u kom čovjeku prijeti opasnost kakvu Heleni nisu naslućivali. Oni su se plašili stihije kao prijetnje bogova, ali nisu mogli osjećati globalni strah – od čovjeka. Takvo osjećanje moralo im je biti nepoznato. S njihovom epohom nije se konstituirala ni humanost, ali se mora priznati da su oni u pojmu paideia prvi saželi ideju o humanosti. Tako jezgrovit pojam danas ne postoji, niti postoje općefilosofski kriteriji koji bi usamljenog čovjeka pred Univerzumom udostojili njegovih iskonskih osjećanja ljubavi, zebnje i divljenja.

Studija “HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA” nastoji proširiti spoznajne horizonte o čovjekovoj slobodi. Svojim sadržajima se nije mogla vezati samo za helenski period. Ali, od promišljanja tragičkog udesa i naknadne slave helenizma, poteklo je pitanje:

– Koliko je helenski čovjek uistinu bio slobodan, ako nije u ropskom tragizmu vidio sopstveni tragizam?

Slijede nova pitanja:

– Ako Heleni jesu bili slobodni, šta bi za njih napokon značile te riječi sloboda i humanost?

– Da li je spoznajno-teorijski difuzionizam u interpretaciji tih pojmova posljedica prividnog bijega od haosa?

– Nije li apsurd bliži čovjeku od iluzije smisla?

– Koliko je opravdan prezir lažnih moralista prema zastupnicima imoralističkih i pesimističkih koncepcija?

– Da li postoji historijsko-geografski kontinuitet u razvoju kultura?

– U kakvom su odnosu duhovne i materijalne tvorevine udaljenih civilizacija?

– U kakvom su odnosu jezik i tehnika, mitologija i arhitektura, religija i umjetnost, medicina i kibernetika, pravo i geofizika, ekologija i natalitet, astronomija i eutanazija, hemija i agresivnost, eshatologija i nepotpuno definirana prošlost arhajskog čovjeka i njegova neizvjesna budućnost?

Napuštajući uski metafizički krug sumornih dilema opredijelio sam se za intuitivno izbavljenje iz lavirinta Thanatosovog virtualnog carstva.

Jasno su se morale izdiferencirati relacije između pozitivnih i negativnih okolnosti koje nose ili human život ili neslobodu (disharmoniju, sukobe, nihilizam, nasilje, ekocid…). U tim tokovima mišljenja i uspostavljanja raznovrsnih analogija, morao se naći čvrst sistem kategorija koje bi izdržale historijsko-teorijsku i funkcionalno-empirijsku provjeru.

Prethodno pomenuta pitanja o odnosima pojedinih fenomena i disciplina koje i nisu s njima u neposrednoj vezi (što je samo prividna diskontinuiranost intencija) imala su za cilj da prezentuju uvid u širinu problema, da bi se izbjegla mogućnost dogmatskog apriorizma u bilo kom kontekstu razmatranja fenomena humanizma. Dakle, imajući u vidu potrebu da se s rezervom na humanost gleda kao na apriorni entitet, ipak se nužno moralo izvesti misaono i aktualno transcendiranje iznad formalno-logičkog začaranog uma koji se plaši tamnih horizonata iza kojih se krije humanost kao paradigma života.

Tim transupstancijalnim otcjepljenjem od intencije ne-bivstva dospio sam do stavova:

– Humanizam (humanost) je ontološki supstrat života

– Humanizam je arhetipski imanentan biću čovjeka

– Iako postoji diskontiunitet u svijesti o humanosti, ta svijest ipak nije nikada iščezla

– Svjetlost uma kao savjest samosvijesti obavezuje humaniste da se

     poput velikih rapsoda slobode (tragičkih heroja povijesti) i sami

     dalje brinu o opstanku humanosti kao uslovu života

– Čovjek je humano biće, njegova humanost je povijesno otjelovljenje njegovog stvaralačkog materijalno-duhovnog produktiviteta i umskog izbora slobode

Sile negativnog pola entropije neprekidno dezintegrišu ontološki nukleus humanizma, ali, humanizam se sukcesivno feniksovski obnavlja zahvaljujući arhetipskom kodu pozitivne samokonstitucije i samogeneze intelekta. Humana umnost zapada u sferu tragizma, u tragizmu samorefleksijom stiče svijest o sebi, prolazi kroz fazu rekonstrukcije i transformacije, pa se kao etički model reflektirane savjesti pojavljuje u oblikovnim formama estetičkog humanizma. Estetički humanizam uspostavlja psiho-genetsko, antropološko, znanstveno i kulturno jedinstvo ljudi svih epoha i podneblja. U tom smislu mogu se izvesti sljedeći stavovi:

– Fenomenologija humanizma, ili kultura humanizma, može se utemeljiti kao spoznajno-teorijsko-obrazovno-djelatna disciplina, s ciljem da otkloni eventualni apsolutni tragizam. Takva disciplina omogućila bi produbljivanje čovjekovih samospoznajnih horizonata, što bi opet konsekventno uslovilo oplemenjivanje svih sfera životnog ambijenta.

– Humanost, umnost, kultura, umjetnost, moral, savjest, – imaju identičnu osnovu u horizontu povijesne transformacije vremena.

– Horizonti humanizma su dijelovi jedne nedjeljive cjeline humanog Bitka.

– Rapsodi slobode su besmrtni heroji humanofilskog trijumfa stvaralačkog genija nad tragizmom iracionalizma, nasilja, destrukcije i neslobode. Genijalnost i vrhunska humanost su uvijek izloženi megatehničkoj samonegaciji nesvjesnog pola kolektivne i individualne psihe, ali pozitivitet genijalnih humanih djela ne može umanjiti nikakav stepen negativeteta, osim onog krajnjeg, apsolutnog.

– Energija humane samosvijesti je antropološka negacija nihilizma.

– Humanost humanuma je kosmički fenomen i fenomen prirode.

– Čovjek vjerovatno nikada neće prevladati antihumanizam jer je destrukcija imanentna tragičkom horizontu humanizma, ali, pomirenjem uma sa prirodom i humanom tehnologijom moguće je bar uspostaviti kontrolu nad definitivnim oslobađanjem zla što ga krije potencijalni impuls implozije Bitka. Kosmički udes je realno-moguć, ali katastrofi izazvanoj pobjedom iracionalizma, čovjek se može i mora suprotstaviti. U imperativnoj moralnosti i humanosti je supstanca samog opstanka.

– Drama humanizma ima svoje pozitivne strane: čovjek je spoznao strahotnu moć Univerzuma, i slabost svog nesavršenstva. To saznanje dovoljan je izazov da se opredijeli za humanost, jer jedino su humanisti transformirali energiju Kosmosa u svjetlost plemenite i umne samosvijesti, omogućujući, nesebično da njihova dostignuća postanu opštečovječanski korisna.

– Opstojnost humanosti ne može se dovesti u pitanje s historijsko-psihološkog, antropološkog, pravnog ili scientističkog stanovišta.

– Izgradnja i očuvanje humanističkog erosa treba da postane ujedinjujući moment za sve nauke. Nauka i život su sintetizirani u idealu estetičkog humanizma.

Indikatori historijskog kulturnog naslijeđa potvrđuju opravdanost i istinitost ovih stavova o humanosti kao ontološkoj supstanci povijesne transformacije i samogeneze samosvijesti. U te indikatore spadaju sva pozitivna djela, vrijednosti, naučna dostignuća i pozitivne kvalitativne karakteristike koje je čovjek ugradio u svoj svijet, svoju psihu i sve domene moralnog i plemenitog bivstvovanja.

O indikatorima antihumanizma također postoje historijske potvrde. Uporedo s razvojem megatehničke civilizacije, kao antiteza humanosti, progresivno je uvećavana sjena zle strane tehnike stavljane u funkciju porobljavanja, prisile, oduzimanja časti, slobode, ponosa, dostojanstva i života drugih ljudi. Te okolnosti su danas višestruko prijeteće nad horizontima humanosti. Geneza samodestrukcije poprima globalne dimenzije, forme i potencijale.

Indikatori humano-znanstvenog prevladavanja kritičnog stadija pokazuju da se savremena tehnologija može usaglasiti sa arhetipskim predispozicijama humanosti. Sinteza opštenaučne svijesti je nužna koliko i moguća. Estetičko-znanstveni horizont humanizma već je prepoznatljiv u medicini, kibernetici, industriji, astronomiji, ekologiji, umjetnosti, energetici, socijalnim i kulturnim sferama. Istina, ta dostignuća su još uvijek na simboličnom nivou, ali znatno pružaju ohrabrujuće dokaze o primarnoj mogućnosti humanističkog prevladavanja krize u koju je čovjek zapao sopstvenom krivicom, odnosno krivicom anticivilizacijske opstrukcije humanosti i humanista – rapsoda slobode.

Izvori na kojima je bazirano istraživanje fenomena humanizma su teorijski i empirijski. Prikupljanje historijskih informacija bilo je moguće samo na osnovu teorijskog uvida u realnost koja se već objektivirala na humanim ili nehumanim osnovama. To su bili sekundarni izvori informacija, a primarni izvori su poticali iz raznih okolnosti u kojima sam imao priliku da u relativno dužem periodu posmatram i analiziram značajne detalje složene svakodnevnice koja je nudila, nažalost, više negativnih no pozitivnih sadržaja, ali, s druge strane, upravo splet posljednjih dinamičnih promjena omogućio mi je da rekonstruišem sliku o ranijim približno sličnim okolnostima. Zatim, bilo je moguće na osnovu stepena analogije postaviti i anticipativne okvire mogućeg statusa fenomena humanizma. Doista, pravo obilje empirijskih potvrda, činjenica, indikacija i mogućnosti bilo je prisutno u opserviranom istraživačkom polju u toku samog rada.

Primjenjivane su skoro sve naučnoistraživačke metode, od deskripcije, analize, sinteze, dijalektičko-genetičke metode do metoda dedukcije i specijalizacije. Ipak, u najvećem broju slučajeva korišćene su: metoda komparativne analize, metoda indukcije, i opštefilosofska metoda sa elementima apstrakcije. Ako su postojali manje argumentovani izvori ili se o njima nije mogao naći veći skup naučnih elaboracija, pribjegavao sam hipotetičko-deduktivnoj metodi i metodi generalizacije iako sam izbjegavao takve okolnosti. Sintetičko-induktivna metoda, međutim, bila je zastupljena u slučajevima kada se nužno moralo pristupiti rekonstrukciji arhajskog mito-poetičkog horizonta humanizma, a kada je riječ o promišljanju budućnosnog horizonta humanizma, svoje anticipacije temeljio sam na hipotetičko-induktivnoj metodi.

Već je prezentirana činjenica da je postojala ambicija da se završetak studije hronološki poklopi s 200. godišnjicom Francuske revolucije, i izneseni su objektivni razlozi koji su onemogućili realizaciju takvog plana. U svakom slučaju može se konstatirati da je takav epilog, zbog posljednjih promjena u svijetu, pozitivniji za ishod same studije. Ako je i prijetila opasnost da se bar u nekim momentima ne uspije izbjeći dogmatski pristup fenomenu povijesno-etičke transformacije vremena, onda su upravo posljednji događaji takvu opasnost sveli na minimum. Objektivno, s političkog stanovišta gledano, studija je dovršena u krajnje dramatičnim okolnostima. Antihumanizam i neizvjesnost su glavni atributi sadašnjeg ambijenta. Intelektualnost je skoro sasvim ugušena, ali pobunjena egzistencija nagovještava skoriji rasplet jedne lokalne drame humanizma, iako su sve drame na ovoj Planeti zajedničke, predstavljaju sudbinu svih, pa i onih koji ne uviđaju relativnost prostorne distance, koji ne uviđaju da je svaka ljudska tragedija i njihova sopstvena. Empirijski realitet tragizma nije fenomenološki nepojmljiv. Za naučnu svijest relevantna je objektivnost, iako ta distancirana, prilično apstraktna “objektivnost” ponekad udaljava od suštastva egzistencije koja ne poznaje i ne priznaje nikakve “razumske” i “dijalektičke” kanone.

Život je vrijednost po sebi i o njemu nauka teško može izreći sud ako to nije nauka koja u sebi nema potenciju samopregorjevanja, samoprevladavanja, na razini apstraktne egzaktnosti. Zato se ni zlosretno uklapanje posljednjih zbivanja u hipotetički stav o tragizmu humanizma ne može posmatrati s osjećanjem autorskog zadovoljstva. Samo na fenomenološkoj ravni posmatran tragički horizont humanizma može biti shvaćen kao sastavni horizont fenomena humanizma. Ali, ne treba gubiti iz vida ni ostale horizonte.

Ma koliko humanizam bio u većoj mjeri odgovor no pitanje (u poređenju s antihumanizmom koji nudi samo pitanja za koja razum s mukom pronalazi put do odgovora, ali ne i odgovore same jer se pitanja – problemi neprekidno sustižu) ostaje utjeha da je humanost realno moguća i u vremenu koje predstoji. No, samo od opštečovječanskog napora i volje dominirajućih centara ekonomske, političke i vojne moći zavisi da li će trijumfovati humanost ili će vječno pasti u zaborav jedan veličanstven fenomen koji se zvao, ne općenito život, nego HUMAN život.

Govoreći o značaju ovog istraživanja, ciljevima i rezultatima dosadašnjih istraživanja, ukazao sam na dosta razloga za opravdanost ove studije. Naučna opravdanost je utemeljena u činjenici da je studija o kojoj je ovdje riječ opredijeljena za otvorenu varijantu interdisciplinarnog strategijskog istraživanja fenomena koji su u najužoj vezi s prirodom čovjeka. Od pravilno fundiranih, sistematiziranih i primijenjenih znanja o tim fenomenima – horizontima humanizma – zavisiće razvoj nauke u cjelini. U tom smislu, zbog približavanja aktuelnom trenutku, za izbor predmeta istraživanja (humanizam) odlučio sam se upravo u vrijeme kada je trebalo rezimirati epilog 20. st. koje je kao malo koje prethodno bilo ispunjeno tolikom moralnom, psihičkom i kulturnom dekadencijom. Stanje humanizma je poražavajuće i ponižavajuće za sve ljude koji nose svijest o nedostatku svijesti i savjesti onih drugih koji se i ne mogu ubrojati među ljude, a ponajmanje među humane ljude. Odgovornost nauke i naučnika je velika. Preusmjeri li se strast za istraživanjem prema suštini same čovječnosti, ne samo ova studija nego i nauka uopće, imaće smisla. U protivnom, vremena za djelatnim osporenjem anti-humanizma biće sve manje. No, ako je prisutna i komponenta prolazne krize humanizma, bar nije suvišno da se na dramatiku empirijskih horizonata odgovori ipak umjerenim tonom kritičke skepse i pomalo patetične romantičarske rezignacije, ali i tonom iskrene duhovne vedrine i optimizma.

_____________________________

* Uvodom je obuhvaćen kompletan naučno-istraživački metodološki projekat, sa svim izdiferenciranim elementima (hipoteze, ciljevi, subjekti, metodi, indikatori…)

_____________________________

(-1-)

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s