Marjan Hajnal

HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA

II – 2 – AKSIJALNI PANKOSMIZAM – LOGOS EPSKOG KAO HUMANIZAM ESTETSKOG

Smisao i supstanca mitskoetičkog pankosmizma kristalizirali su se u razdoblju od petog milenijuma do sedmog stoljeća p.n.e. Etički princip humanizma postepeno se diferencira u Logos epskog kao humanizam estetskog. Misao je sva u znaku nagovještaja implozije Bitka.

INDIJA

U Indiji nastaje prvi herojsko-etički ep, Mahabharata. Donoseći sa Sjevera mitsko-ekstatičku tradiciju i visok osjećaj prisnosti prema htoničnim kultovima, potomci indoeuropskih Arijaca stapaju se u oblasti Inda (Sindhu-rijeka) i Ganga sa Dravidima, skupinama stepskih konjanika i sa plemenima s Himalaja i Hindukuša.

Na duhovnom planu, metakosmizam prerasta u veličanstven monizam, čuvajući ispod nove odore staru ideju o pankosmizmu i makroantroposu. Praindijski mit, sačuvan u Puranama (o stvaranju svijeta i borbama demonskih i božanskih sila u Kosmosu) odrazio se na cjelokupnu etičku sublimaciju indijskog duha koji skida sa sebe veo iluzije o pozitivnosti dolazećeg vremena.

Tat tvam asi, (to si ti, to ti jesi), prema Husserlovoj rekonstrukciji objašnjena sintagma, sadrži ne samo pankosmičku viziju etičkog ustrojstva svijeta ljudi, ona uspostavlja i ontološku diferencu prema vrijednosnim sistemima koji nisu u optici humanizma. Utoliko ta poruka više obavezuje, nego što obavještava, više upozorava, nego što nudi leksički ili etički kanon. Bramanizam produbljuje ideju o kosmičkom sveidentitetu, s osnovnim ciljem prevladavanja ništavila i privida, ali tek sa budizmom i snažnim etičkim univerzalizmom počinje antikastinski pokret. U takvim uslovima počinje ekspanzija indijske kulture širom Azije, Jonije, Bliskog istoka, ostavljajući duboke tragove u Heladi, utičući na mnoge europske romantičare, prosvjetitelje i filosofe. Vedska etika iz koje je izniklo i samo Budino učenje, u današnjem vremenu sve se više potvrđuje kao organon etičkih normi i duhovnog življenja uopće.

 Zahvaljujući Shopenhaueru (koji nije imao sreću da do njega dospiju najbolji plodovi Istoka i koji je na neki način “kriv” za pogrešno viđenje indijske filosofije i koji je dao snažan podsticaj izučavanju kulture koja je dugo bila marginalna na europskim filosofskim katedrama), zahvaljujući ostalim istraživačima indijske filosofske misli, epske književnosti i kulture uopće, kao što su Paul Deussen, Max Müller, F. I. Scherbatsky, Surendranath Dasgupta, B. G. Tilak, M. Gandhi, Rabindranath Tagore, Aurobindo Ghose, Teitaro Suzuki, C. G. Jung, E. Fromm, Sarvepalli Radhakrishnan, Swami Prabhupada,… općenito gledano, učinjen je ogroman korak ka utemeljenju naučnog pogleda na kulturnu povijesnost etičko-estetičkog humanizma, ne jedne regije i ne samo jednog naroda, nego čovječanstva u cjelini. Budistička etika (odnosno etički humanizam Veda) progovara i prosijava iz skoro svih značajnijih filosofema i sistema, od grčkih antičkih mislilaca pa do Spinoze, Kanta, Schellinga, Shopenhauera, Nietzschea, Bergsona i Husserla. No, ipak, svijet je suviše udaljen od humanističkog praimpulsa da bi ga mogao slijediti.

Dominacija tehnike nad umjetnošću življenja postepeno prerasta u megamašinu koja prijeti da zbriše život na Zemlji. Zaborav Bitka ne odnosi se na religijsko-apokaliptičku viziju smrti Boga, nego na realnu smrt čovjeka. Stoga je apsurdno i krajnje besmisleno u vremenu kojeg možda uskoro neće imati ko opažati, da se meditira o izvornosti istine svijeta i o porukama historije koja je sazdana od te istine, istine humanizma vedantinske kulture. U poređenju s njom, sve ostale filosofije, politike, ideologije i religije su sićušni atomi što neumitno ali sigurno podgrizaju supstancijalno jezgro života koji ne želi nikakve “ideale” jer je čist ideal po sebi on sam, ukoliko čovjek istinski bdi nad humanošću tog kosmičkog fenomena, time što bdije nad sudbinom svog bića, sudbinom svojih potomaka i sudbinom prirode.

Da ne posjeduje strepnju od onog što može učiniti, čovjeku filosofija ne bi bila ni potrebna, a o humanizmu ne bi imao ni predstavu. Da uz strepnju ne stoji i besmrtno nadanje, humanizam bi zauvijek ostao iza tamne granice horizonta. Nažalost, danas su se čovječanstvu primakli horizonti beznađa, bez strepnje i stida. Ambicija ovog aktualiziranja smisla, (za nijansu manje, ili možda više, iluzionistička spram ostalih), samo je, mora se priznati, neizvjestan i nesiguran pokušaj da se diskretno ponovi glasom uma, bar dio saznanja, ili da se osvijetle već postojeći putevi do saznanja, o urođenoj pravičnosti, plemenitosti i odanosti etičko-estetičkom erosu kojeg posjeduje pozitivnim fluidom, savješću, razumom i toplom emocijom obdaren čovjek.

Bez obzira šta za koga znače protagonisti, demoni i demijurzi vedskih himni, bez obzira na to koji su bili pravci njihovih prostiranja prema mitskom, religijskom ili filosofskom mišljenju, sva pretenciozna osporavanja i omalovažavanja koja mogu biti prikrivena isto tako pretencioznim i nenaučnim prenaglašavanjima, ne mogu potamniti sjaj svjetlosti uma kojem je jedini cilj bio i ostao, da tokom hladne i duge noći, toplina i sjaj te svjetlosti sačuvaju i sjećanje na Bitak i bivstvovanje samo, do istinskog praskozorja kada se ukazuju horizonti što su se do tada samo naslućivali. Mišljenje, koje je sjećanje i nadanje, sadrži transsupstancijalni aktivitet, imanentnu transcendentnost, volju izvan nužnosti, slobodu neograničenu prinudom. Kao takvo, mišljenje postaje panteon estetičkog paneticizma i praktičkog panhumanizma.

Polazeći od vrline (sans: rta, grč.: arete, superl.: aristoi) i projektujući se kroz egzistenciju opkoljenu materijom, misao se ponovo vraća sopstvenom središtu, ali, uobličena u jedinstvo ideala, principa i zakona, postaje odlika aristokracije duha, isključujući pri tom aristokraciju kao socijalnu kategoriju.

Zakonu (dharma) korelativan je human akt, princip se odnosi na dužnost i pravičnost, a ideal pronalazi samoidentifikaciju u ozbiljenoj slobodi. Oslanjajući se na te činjenice, bramanizam se razvijao i u znaku ratničke, borbene pravde, a ne samo, kako se to obično pogrešno interpretira, kao pasivna kontemplativna potonulost duha u ništavilo.

Nirvana nema ničeg zajedničkog s pasivnošću, naprotiv, ona je pročišćena samodjelatna svijest koja sadrži neopoziv aktualistički potencijal, a na scenu stupa onda kada je ugroženo njeno humano jezgro. Samo tako konkretna individualiziranost može postati univerzalni princip, čovjek može postati vlastito etičko-estetičko-humanističko djelo čiju svrhovitost i vrijednosnu dimenziju određuje vrijeme i svijest istovrsnog geniusa, duha naroda, koji progovara kroz estetičko-povijesni aktualitet pojedinca. Time se ostvaruje praktički ideal kulture, ostvaruje se identitet najdublje tajne svemira i najdublje plemenitosti čovjeka. Intuicionizam transponovan kroz umjetnost humano-estetičkog življenja postaje opšti organon spoznaje.

Natprirodne moći neutrališu se estetičkim prividom, a nasilje nad prirodom sankcionira se umskom dimenzijom same prirode. Ako zbilji nedostaje humanost, ona ne može biti umska zbilja, niti je zbiljsko sve što je umno, – ako je isključen human odnos prema prirodi. Energija evolucije je ogromna, ali je potpuno slijepa ako nije spoznata i preoblikovana u atmosferi istinski produhovljene samospoznaje, samospoznaje koja nije ništa drugo do predanost duha pankosmičkoj ideji humanog poretka slobode i pravde. Moral doista tada može biti suvišan i može se posmatrati kao transcendentnost s one strane dobra i zla. U protivnom, moral je potreban kao oruđe uma protiv tiranije privida. Otuda je indijskom duhu savršeno jasna predstava o potrebi vitalističkog dinamizma, a shvatanja o metempsihpozi (reinkarnaciji) samo su forme lukavstva uma, odnosno plemenitosti same prirode humanizirane unošenjem ljudskog Logosa u njenu kosmičku pojavnost. Pitanje: slučaj ili determinizam, postaje suvišno pitanje, jer sam život je sebi najviša svrha, a problem je jedino kako ga odvojiti od potonulosti u nerafiniranu čulnost nekontrolisane materije. Ako su ideje primjerene namjerama, govoru, djelovanju, načinu i stilu života, uzdržavanju od nasilja i drugih oblika dekadencije, ako je svijest duboko kultivisana profinjenim i suptilnim formama stvaralaštva, može li se u tom slučaju govoriti diskreditujućim “europocentričkim” tonom o onome čija se suština nije ni pokušala spoznati? Odsustvo pravilnih metoda spoznaje i ukupno obrazovanje često puno predrasuda, onemogućuju ne samo naučni dijalog nego i elementarno uvažavanje hipoteza i činjenica. A da apsurd bude veći, često se nesvjesno posuđeni termini, ideje, motivi, pogledi i teorije, ugrađuju u “originalne” modele.

Prednost fenomenološke redukcije ogleda se u nedopuštanju prelaska ontoloških granica svijesti (što ne isključuje sponu s problemom egzistencije, ali ne osporava ni legitimitet metafizičkog privida ravnodušnosti). Ravnodušnost je samo priznavanje neprozirnosti sudbine i nikako ne implicira antihumanizam, prije bi se reklo da ona odražava emotivnu i spoznajnu nemoć kao i prigušenu strast za životom. Izvođenje zaključka kojima se takva filosofija, odnosno kultura, svodi na “nihilizam” ili “pesimizam”, podrazumijeva ne samo površno i nenaučno zaključivanje, već i nedostatak estetičkog erosa pomoću kojeg bi se dokinula dominacija pragmatičkih metoda oblikovanja svijesti i stvarnosti.

Kriterijum vrednovanja zasniva se i na intuiciji, a ne samo pomoću razuma. Intuicija pripada umu i proživljenom osjetu dolazećeg vremena, a razum je plod historijske geneze iskustva stečenog u otporu prema prostoru. Iz sinteze takve intuicije i takvog historijskog iskustva izniklo je najmoćnije mitsko-epsko djelo “Mahabharata”, sa 100.000 strofa, s preko 6.000.000 stihova, od kojih je sačuvana možda samo jedna trećina. No, u poređenju s tim djelom Homerova epopeja i sve slične izgledaju “poput brežuljka spram Himalaja” (iz Kerbakerovog predgovora talijanskom prevodu “Mahabharate”). A za šestu knjigu pod nazivom “Bhagavat-Gita” *1), Wilhelm von Humboldt kaže da je to najljepša, a vjerovatno i jedina istinski filosofska pjesma u svim književnostima koje poznajemo. *2)

Humanistička dimenzija ovog monumentalnog djela svjetske kulture, u znaku je moralne problematike čovječanstva: zadovoljenje pravde putem borbe, osveta i kazna, da ili ne? Mitska komponenta je veoma naglašena, ali mitološko uplitanje u sudbinu opet je samo referenca etičke dileme koju razriješiti može samo čovjek.

Potpuno i nepogrešivo navođenje na buđenje savjesti prožeto je najdubljim filosofsko-povijesnim smislom i etičko-humanističkim vrednovanjem života, što se ogleda u odupiranju agresiji, nasilju, samovolji i bezakonju. Pankosmizam jedne male ali tako moćne formule Tat tvam asi, To Si Ti (To Ti Jesi, odnosno, Ja sam Ti i Ti si Ja) dovoljno govori. U njoj se sjedinjuju mit, ep, religija, tradicija, filosofija, kultura, etičko-estetičko-humanistički ideal. Nažalost, i tragika, ali do savršenstva nju raspoznaju tek grčki tragediografi: Eshil, Sofokle i Euripid.

Indijski epos nadahnuo je nekim pomalo mističnim utjecajem i ovu trojicu velikana humanističke misli, a preko njih seže do M. Gandhia kojem je srećna okolnost omogućila da opstojnost ideala uči istovremeno iz perspektive daleke prošlosti sopstvenog naroda, ali i od Lava Tolstoja. Poput Tolstoja, Gandhi se s pesimizmom odnosio prema marxističkom “revolucionarnom nasilju”, ali u sebi svojstvenoj ljudskoj otvorenosti, poručuje: Gdje preostaje samo izbor između kukavičluka i nasilja, ja preporučujem nasilje… Ja sam odlučan mirne duše da umrem radije nego da ubijam. No, tko nema te odvažnosti, bolje mu je da se vježba u vještini da ubija i da bude ubijen, nego da sramotno bježi pred opasnosti. Jer, tko bježi, počinjava nasilje u mislima, bježi zato jer nema smjelosti, da ubijajući i sam bude ubijen. *3)

Ovaj navod treba da posluži jedino kao ilustracija demantija pogrešnih stavova prema kojima postoji temeljita razlika između povijesno-filosofskih orijentacija Istoka i Zapada. Razlika je samo vremenska i ne podrazumijeva genetičko-rasnu razliku. Napokon, stepen ovladanosti humanim pobudama samo se intenzivnije ispoljio u sferi duha koja je bila bliža izvorištu. Sve drugo, na individualnom planu posebno, svodi se na činjenicu da je čovjek svuda i uvijek samo čovjek, human ili nehuman, u ovisnosti od genetike, podneblja, odgoja, socijalnih i političkih okolnosti. Istočnjački ekstremizam, koji je Gandhia koštao života, ima adekvat u zapadnjačkom ekstremizmu kada stradaju Lincoln, Martin Luther King ili Olaf Palme…

Uz poimanje genocida shvatljivo je nastojanje M. Gandhia, oblikovano u vizionarsku svijest, da se potpuno posveti povratku korijenima vedantinskog humanizma. Za njega kao čovjeka to je bio značajan korak, ne u prošlost, nego u budućnost, za njegove milionske sljedbenike također. Ali, ostaje filosofsko pitanje: ako takav čovjek nije ujedinio svijet (u idejnom, a ne nekom mesijanskom smislu i na političkoj razini), da li je humanizam, osim kao ideja, uopće moguć? Auschwitzh i Hiroshima još će više zaoštriti taj problem. Povratak mitovima svakako ne predstavlja pravo rješenje jer se i oni ugrađuju u sistem političkih instrumentalizacija uma kada nužno pred humanost padaju okovi i stratišta slobode nevinih.

Apoteoza vedantinske kulture pred tako ekstremnim slučajevima, niti je besmislena, niti je puki pomodarski hir. Epska i mitska simbolika nalik je na veličanstvene građevine širom svijeta, od piramida, Limesa (Kineskog zida), svetilišta, proročišta, pozorišta, koloseuma i sl, one govore jezikom tih simbola i same jesu simboli jedne vrste vječnosti i neprolaznosti, one iste iskonske vječnosti koju je čovjek izgradio sam, prevodeći Haos u Kosmos, Kosmos u Logos, Logos u Mithos, Mithos u epsko-humanističku praosnovu estetičkog tragizma i herojskog pankosmizma.

Indijska filosofija radije preporučuje igru nego borbu, radije nenasilje nego skrivanje etike iza apsolutističkih i metafizičkih sistema. Istovremeno, ona nije inferiornija kao nauka o Bitku, od bilo koje zapadne folozofije. Filosof i fizičar Maharishi Mahesh Yogi (1918-2008) na jednostavan način saopštava najviše tajne pravilnog života, objašnjavajući Bitak bez posredovanja spekulativnog metafizičkog mišljenja. Njegova transcendentalna meditacija nije eklektička varijanta Budine ontologije, etike i logike, ona u sebi apsorbuje najhumanije tvorevine vedske duhovnosti, s tim što je njegova nauka posve iskristalizirana u metodološkom smislu i posve distancirana od svega što nema fizikalno uporište. Radi se, dakle, o egzaktnoj znanstvenoj teoriji par exellence, sasvim lako prihvatljivoj i primjenljivoj u svakodnevnom životu i, što je posebno dragocjeno, za razliku od mnogih sličnih pseudofilosofema ta teorija se u potpunosti afirmiše tek u humanoj praktičkoj realnosti. Spoj djelatno-duhovne dimenzije tog etičko-vitalističkog modela mišljenja i življenja, po mnogo čemu nadmašuje sve slične pokušaje humanizacije svijeta. Proživljavanje Bitka i življenje kroz Bitak nužno osigurava slobodu akcije usmjerene ka humanizaciji, ostvarljivoj jedino u intencionalnoj struji bivstva koje se stalno obnavlja stvaralačkim činom. Ukoliko stvaralaštvo ne prodire kroz sve slojeve vremena i energije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, humanizmu prijeti progresivno-entropijski haos. Otuda potiče i metodološko opravdanje za ovako korjenitim zahvatanjem suštine mitskog i epskog mišljenja, jer bez njih je nemoguće spoznati ne samo prirodu i ontološko ustrojstvo humanizma, nego i negativnu krajnost, estetički tragizam, koji je također supstancijalni momenat humanizma.

Prije nego pristupimo analizi ovog posljednjeg pomenutog problema, još riječ-dvije o kineskoj, bliskoistočnoj, grčkoj i slavenskoj mitsko-epskoj tradiciji, da bismo u završnom dijelu napravili kraći osvrt na teorije o predmetu ovog sastavnog dijela studije o “Prometejskoj drami humanizma”, tj. o teorijskom značaju, implikacijama, sličnostima i razlikama u pristupima fenomenu mitsko-epske pozadine filosofije kulture i humanizma.

KINA

Za razliku od indijskog duha kojem je svojstvena polifonija metakosmičkog preobražaja, kineski duh je jezgrovit i stacionaran. Po kineskoj najstarijoj mitologiji božanski nadčovjek Ni-Kua kamenim stubovima podupire nebo koje je okruglo, odvaja ga od zemlje predstavljene četvorouglom, ali Kong-Kong u titanskoj borbi ruši jedan od stubova pa je Zemlja od tada nagnuta, zbog čega Sunce kruži deset puta (srodnost s arktičkom teorijom polarnog dana, M.H.) prije nego potone u more, kojim vlada gospodar tame i Haosa. Mitski demijurg Ju-Veliki (sazvježđe Velikog Medvjeda) sin je džinovskog Kouena. Božanska Pa, kći Hoang-ho (“žutog cara”) donosi civilizaciju. Long-men je regulator prirode i zakona. Neprikosnovenost porodice prenosi se iz kosmičkog plana na neprikosnovenost države i cara. Car nije samo sin neba nego i zemaljski “alter-ego” Polarne zvijezde. Car određuje kalendar i vlada kosmomagijski… Određujući historiju u ovisnosti od astralnog poretka, car simbolizira i vrlinu.

Historija i vrlina prolaze kroz stupnjeve, od uspona do apokalipse:

  1. proljeće, istok, drvo, zeleno;
  2. ljeto, jug, vatra, crveno;
  3. jesen, zapad, metal, bijelo;
  4. zima, sjever, voda crno. *4)

Skoro sve dinastije smjenjivale su se po završetku ovog ciklusa kroz koji je prolazila njihova dominacija (od dinastija Šang i Čou do Laocea, Konfucija i dinastije Han).

Duboka racionalnost kineskog duha potiče od veoma ranog potiskivanja svega što je demonsko i nespoznatljivo. Htonizam je ostavio suviše duboke tragove u kulturi tako da se ona mogla razvijati u pravcu univerzalističkog harmoniziranja, a svemu ostalom pripisivalo se antiimperijalno pobunjeništvo. Nasilje se tretiralo kao strano pozitivnim tradicijama, a na altruizam se gledalo kao na logičan izdanak Kosmosa i prirode. Matrijarhatski ethos se oslanjao na makrokosmičku uravnoteženost i gotovo bezgraničan optimizam. Međutim, ratnički mentalitet je ipak postojao, posebno zahvaljujući neprekidnim nasrtajima Huna sa sjeverozapada. S juga se pak širio utjecaj taoizma što se borio s već infiltriranim budizmom, no ubrzo je došlo do njegovog preplitanja i tolerantnog uvažavanja. U takvim uslovima postojala je potreba za relativno stabilnim i postojanim misaonim i političkim orijentirima, što su ih stari kineski mudraci, uživajući milost careva, uglavnom uspijevali obezbjediti. Etički kanon kineskih filosofa nije poznavao tragizam, tako da se može smatrati antipolom grčkog etičko-estetičkog tragizma. Kineski ideal slobode nije usmjeren k transcendenciji kozmičke egzistencije nego teži harmoniji društvenog života. O tome govori pet knjiga mudrosti:

  1. “Yi-king” (64 heksagrama koja osim anticipacije vremena sadrže osnov kasnije filosofske terminologije, kosmogonija upućuje na mitsko porijeklo),
  2. “Ši-king” (knjiga moralnih maksima),
  3. “Šu-king” (najstarija dokumenta o kosmogonijskim predisponiranostima vladara, ali s nereligioznom konotacijom),
  4. “Č'un Š'in” (anali i hronike, dovode se u vezu s Konfucijevom historiografijom),
  5. “Li-king” (knjiga o ceremonijama, ritualu i sistemu vladavine Čou dinastije. *5)

Ipak, ocem kineske mudrosti smatra se Lao-Tse, “Stari filosof”, (rođen 604. god. p.n.e.). Naslijedivši osnovne pojmove Yi-kinga, Yang, aktivni princip svjetlosti i Yin, princip tame i podzemnog svijeta, od čijeg međusobnog odnosa zavisi etički princip života, Lao-Tse im nadređuje Tao, transcendentalni princip zakonitosti.

Važno je napomenuti da Lao-Tseovo djelo “Tao-te-king” (Knjiga o Tao) ne implicira transcendentnu personalnost božanstva, – nebo, zemlja i čovjek su jedno, a ujedinjuje ih vladar. Tu tradiciju Lao-Tse ne napušta. On jedino dosljedno uobličava mitsko svjedočanstvo u logički pročišćeno etičko-humanističko-filosofsko mišljenje i kanon mirotvoračke kompromisnosti.

“Tao-te-king” odlikuje se blistavom umnošću, političkom spekulativno-meditativnom dubinom i duhovitošću. Tao je moralni Bitak. Njegovu praosnovu čini spoznaja o relativnosti opstanka, pa samim tim i spoznaja o suvišnosti iracionalnih devijacija humanog poretka. Izraz “Tao-te” nalazi se još u “Yi-kingu”.

Tao znači princip, put, vrlina, vrhovni um, (nešto kao Apsolut u europskoj filosofiji). Lao-Tse često koristi kraći oblik To (Tad u indijskoj filosofiji) što je već u kombinaciji sa te (moralna snaga, vrlina) veoma blisko grčkom Tode ti!

Paradoks ne postoji u tome što Tao (To, Tad ili Tode) označava i nedjelatnog djelatnika; Bitak implicira i opstanak i ništavilo, jer indijsko Tad znači upravo ništavilo, ponor, odsustvo obilježja i supstancije. Vjerovatno je to navelo Hegela da Kini i Indiji odrekne povijesnost, ne uviđajući duboku srodnost kategorijalno-pojmovnih i morfološko-leksičkih supstantiva i modifikata u grčkoj filosofiji. Sa stanovišta promišljanja fenomena humanizma, teško je prihvatljiva teza o Bitku-još-ne-prispjeloj “istočnjačkoj” filosofiji.

Čuang-Tse još 275. god. p.n.e. izreći će riječi koje će kasnije ponoviti Imanuel Kant u neznatno izmijenjenoj formi, ali smisao je isti: U šutljivom je svemiru sadržana veličanstvena ljepota. Postoje očigledne suprotnosti koje bez riječi vladaju… U unutrašnjosti bića postoji neizraženi princip. Mudrac posmatra ljepotu svemira i prozire unutrašnji princip bića (Čuang-Tse); a Kant kaže; Dvije stvari ispunjavaju duh uvijek novim i većim udivljenjem i strahopoštovanjem, što češće i upornije o njima razmišljam; zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni… (ovaj tekst se često citira, ali obično se zanemaruje značaj narednog dijela kojim Kant saopštava kosmički problem egzistencije i moralnu dilemu, uprkos racionalno-logičkoj i transcendentalno-spekulativnoj uznapredovalosti filosofskog mišljenja, smisao problema se ni najmanje nije promijenio)… Postojanje jednoga i drugoga nije tek slutnja zavita u tamu ili u beskrajnu udaljenost, za kojom trebam tragati izvan vlastitog obzora, nego ih vidim pred sobom i neposredno ih povezujem sa sviješću o svom opstanku.

Kant samo ponavlja ono što je poznato još vedantinskim rapsodima, da je život veličanstven, da ga treba spoznavati živeći, udišući ozračje kosmičkog jedinstva sa intencionalnom bivstvenošću.

Koja filosofija i s kojim pravom bi mogla osporiti umnost Maja i Inka u poređenju s umnošću kineskih, indijskih ili grčkih antičkih naroda, odnosno njihovih najmudrijih predstavnika? Zar se Kosmos i život mogu prisvojiti?! Za Lao-Tsea zanimali su se mnogi njegovi savremenici (među kojima je i Konfucije), a znatno kasnije tu vrstu interesovanja ispoljavali su osim Schellinga i Tolstoja brojni egzistencijalistički mislioci, etičari, lingvisti, historičari… Ontičko jedinstvo Apsoluta (Tao) i vrline (Te), koje uspostavlja Lao-Tse, dodiruje same granice egzistencijalnog prostiranja smisla, pa čak i kada ponire do Ne-bića, to jedinstvo ne narušava nikakva transhumana dispozicija. Fenomen Lao-Tseovog taoizma utoliko je veći što spoznaja ništavila ne implicira nihilizam i iracionalizam. U Taou se već nalazi Te koja ga kao apsolutni ontički entitet svodi na ravan relativne pojavnosti i životne neizvjesnosti tako da su suvišne sve one riječi koje bi pokušale apsolutizirati smisao što se prikriva svojom otkrivenošću: Tko spoznaje veliki Tao… taj nema ništa, a ipak je zadovoljan, on zahvaća prazninu i tvrdi da ima potpunu istinu. To je krajnja svrha svih stvari… Ako se ne damo zavesti, da napustimo jedinstvo, nego slijedimo ispravno i nepokolebljivo, makar samo jedan dan, cijeli će nam se svijet pridružiti. *6)

Spoznajne granice su granice individualnog morala. Gotovo proročanski i sa starozavjetnim prizvukom Lao-Tse kaže: Moje se riječi osnivaju na principu. Ljudska se djelatnost osniva na sistemu. Oni kojima je to nepoznato ne poznaju ni mene. Nepojmljiv je Iskon neba i Zemlje, a pojmljivost je majka svih stvari. Tao uspostavlja jedinstvo, jedinstvo uspostavlja dvojstvo, dvojstvo uspostavlja trojstvo, a trojstvom su uspostavljene sve stvari.

Kod Lao-Tsea se jasno uočavaju prelazi od ontološke ka etičko-socijalnoj problematici. Tao je nespoznatljivi princip spoznaje (ontologijska sfera), pojmljivost, majka svih stvari već implicira sferu filosofije prirode. Lao-Tseova etika duboko je prožeta humanošću, – djelovati, ali ne i težiti za posjedom, povući se kad je djelo završeno, zahtijevati, ali ne gospodariti, ne boriti se riječima, dobar čovjek ukazuje na zlo, zao čovjek je pouka o dobru, tek tihim taloženjem stvara se bistrina… Kao državni savjetnik dinastije Čou, Lao-Tse se aktivno uključivao u političku sferu nastojeći da u nju ugradi što više mudrosti, takta i plemenitosti, a na kraju je ipak otišao kada je vidio da vlast i mudrost teško prave kompromise. Ipak, ostale su znamenite poruke: Što je više zabrana, to je siromašniji narod. O najboljim vladarima narod zna samo da postoje, ostale cijene, sljedećih se boje, nad posljednjima se zgraža.

Drugi kineski filosof Kung Fu-Tse (Učitelj Kung) poznatiji kao Konfucius, rođen 551. god. p.n.e. iako ima dosta sličnosti sa Lao-Tseom, uspio je stvoriti, izvanredno jak i prodoran sistem mada sam nije ništa pisao. Ideal je nalazio u kultiviranju znanja i njegovanju tradicija. Zagledan u budućnost i on je proročanski izrekao brojne sentence i misli koje osim kritičkog duha imaju karakter svevremenskog etičko-humanističkog racionaliziranja svijeta. On proklamuje vladavinu mjere, a znanje koje se stiče neprekidnim učenjem, sprečava da se vrlina (zaslijepljena samodovoljnošću) pretvori u glupost, mudrost u neobuzdanost, intimnost u štetnost, ispravnost u surovost, smionost u nered, istrajnost u nastranost. Ideal harmonije Konfucije vidi u muzici, ona simbolizira stanje svijesti, a prirodnost društvenog poretka se ogleda u tom estetičkom legalitetu harmoničnih tonova.

Vrhovni princip Li predstavlja neuništivu volju za slobodom i pravednošću. U pojmu Li sjedinjuju se mitska, racionalno-povijesna, etičko-praktična i političko-državnička komponenta (Konfucije je bio 497. ministar pravde, ali razočaran odlazi u dobrovoljno progonstvo sve dok se prilike nisu popravile, kada se uz sve počasti ponovo vraća). Dok su Buda i Lao-Tse svoj stav prema transcendenciji gradili na akosmizmu, Konfucije je agnosticist. Stoga se on više okretao pojavnom svijetu kulta i umjetnosti. Više je bio okrenut vjeri u čovječnost kojom je bremenita budućnost. Smrt ga nije ni zanimala ni plašila, jer je smatrao da je život dovoljno velika tajna i izazov.

Ostali kineski filosofi su: Meh-Ti, poznat po teoriji evolucije i socijalne demokratizacije; Yang-Ču, pesimistički odbacuje ideju idealnog poretka; Čuang-Tse, jedan od najvećih pisaca klasičnog razdoblja kineske književnosti, racionalist nasuprot Lao-Tseovom intuicionizmu, volterovski oštar i vedar, simbolist, geteovski nenaklonjen prevelikoj skromnosti, ili ćutljiv ili egzaltiran, ničeovski kritičan i ironičan piše knjigu “Razgovor Lao-Tsea s Konfucijem” u kojoj ističe relativnost, i subjektivnu ograničenost fenomenalne spoznaje, skeptičan prema čovječnosti i pravednosti, zagovara iskonsku jednostavnost, gotovo anticipira Shopenhauerov pesimizam i teoriju volje i nagona po etičkoj intrasubjektivnosti znatno prije nego Kant i Fichte postaje poznat kao utemeljitelj fenomenološke redukcije što jednom Heideggeru neće promaći, i ipak, u duhu kineske tradicije, zagovara poštovanje zakona, dužnosti, dobročinstva, izgrađivanje moralnog i humanog karaketra; Meng-Tse (Mencije) savremenik Platonov, preziratelj zloupotrebe vlasti, smatra da su u ljudskoj prirodi snage dobra jače od snaga zla, da se zdrav poredak mora osnivati na zdravom odgoju pojedinca, požrtvovanje za pravdu potiče od saosjećanja, pažnje, poštovanja, ljubavi, uljudnosti, uviđavnosti, poštovanja znanja i tradicija.

Harmonističko bivstvovanje, kako vidimo, nije bilo osnovano na dogmi nego na naučnoj kritici tradicije i sintetičkom objedinjavanju utjecaja iz različitih domena, od mitologije do politike. Materijalni ethos nije omogućio stvaranje herojskih mitova, niti su se razvile forme tragičkog uplitanja u sudbinske kosmičke i životne tokove, ali je zato stvorena originalna humanistička koncepcija mirotvoračkog ekumenizma, dovoljno elastičnog da apsorbuje sve nove elemente, a pri tom ništa ne izgubi od iskonskog arhetipa kineskog duha, ispunjenog meditativnom tajanstvenošću, praktičnom mudrošću, visokom umjetničkom i tehničkom invencijom.

SREDNJI I BLISKI ISTOK

Na Srednjem i Bliskom istoku tokom milenijumske prošlosti, humanizam je sve više bivao nepoznanica što je bio bliži definitivnom sukobu sa kulturom Zapada. Zapravo, Zapad se začeo na Istoku i veoma je teško govoriti o kulturnim razlikama prije hrišćanstva.

Također je veoma delikatan problem prisutan u nastojanju da se npr. kultura Persepolisa, raskošna arhitektura, književnost, politička i vojnička samouvjerenost Darija I i njegovog sina Kserksa, pokuša u potpunosti odvojiti od kritsko-mikenske, ili egipatske, ili judeo-hrišćanske tradicije. Čitav taj azijsko-europsko-afrički čvor, ma koliko bilo u njemu samostalnih i neponovljivih momenata, sudbinski u sebi povezuje historiju (slobodno se može toj historiji priključiti i budućnost) naroda koji su se tu zatekli ili koji su se nakon hiljadugodišnjih egzodusa konačno zaustavili nadajući se kraju svojih stradalničkih lutanja i epopeja. Ma kako Luksor, Karnak, Teba, Memfis ili Aleksandrija bili stari i značajni centri, ne može se poreći duboka unutrašnja uzročnost između njihovog nastanka i mitskoepskih, religioznih, estetičko-humanističko-tragičkih momenata koji su zadesili Vavilon. Čitav taj geografski pojas nalik je na ogromnu historijsku pozornicu na kojoj se Mithos grozničavo bori da nadvlada Logos time što mu se kroz arhitekturu, umjetnost, književnost, filosofiju i religiju objave, zapravo podređuje.

Nezahvalno je operacionalizirati predstavama, kada nedostaju vjerodostojni momenti i historijski dokazi, ali kada je riječ o povezanosti egipatske mitologije što slavi Amona, Ozirisa, Ptaha, Izidu… sa gradnjom takvih objekata kojima se još Herodot divio koliko i mi danas, onda se ne može niti ćutati o veličini duha koji iz kamena proizvodi tako veličanstvenu apoteozu kosmičke vječnosti. Prije nego što su ujedinjeni Gornji i Donji Egipat, Tebanci su uspjeli protjerati Hikse natrag u azijske stepe odakle su i došli, a potom počinje zlatno doba Ramzesa II, Tutmesa III, Kefrena, Keopsa,… koje će potrajati sve do Kleopatre.

Presepolis, međutim, iako možda nema tako dugu prošlost, ne može se reći da ne dijeli jednu od najslavnijih epoha. Tradicionalnih rivalstava između Perzijanaca i Grka bilo je tokom VI i V st. p.n.e., ali su kulminirala kada su 480. god. Perzijanci upali u Heladu i spalili hramove na atinskom Akropolju.

Svega osam godina kasnije, 472. god. p.n.e., pobjedama kod Plateje, Mikale i Salamine, Perzijanci će doživjeti poraz koji će označiti kraj njihove imperije. Ahemenidsko carstvo koje je osnovao Kir i koje će se nakon osvajanja Vavilonije, Medije, Sirije, Palestine, protezati od Inda do Libije i od ušća Dunava do Aralskog jezera, pokleknuće pred jednom državicom sa dobro organiziranom vojskom. Darije nije bio varvarin poput okrutnih Skita i Asiraca. Persepolis je njegova tvorevina podignuta kao zadužbina mira među narodima, što potvrđuje činjenica da su blagonaklonost prema gradnji tog svetilišta iskazali svi susjedi u jednom kratkom periodu primirja.

Za Persepolis su zanatlije Vavilonije pekli opeku, kedrovo drvo stizalo je iz Libana, tikovo drvo iz Gandare i Karije, zlato iz Baktrijane i Sarda, lazur iz Sogdijane, tirkiz iz Korasana, srebro i abonos iz Egipta, reljefi iz Jonije, slonovača iz Etiopije i Sinda, kamen iz Elama, klesari su bili iz Jonije i Sarda, zlatari su bili Međani i Egipćani (iz jednog Darijevog zapisa nađenog u Suzi).

Sve to porušio je i spalio u znak osvete niko drugi do Aleksandar Veliki. Sve opomene koje je Eshil proročanski upućivao svome narodu, stavljajući se na stranu pravde i zaštite pobijeđenih od surovosti pobjednika, ostale su uzaludne. Salaminska bitka samo je prividno označila procvat helenske kulture, bio je to zapravo početak njenog kraja. I ne znajući to, Grci su spaljivanjem postojbine potomaka drevnih sjevernih Indo-Arijaca uništili ne samo dio svoje historije nego i historije čovječanstva uopće. Time će se samo ponoviti sudbina Vavilona, razorenog od Asiraca. A posljednji dio dokumenata koji je bio sačuvan i prenesen u Aleksandrijsku biblioteku također je uništen u požaru. Narodima Bliskog i Srednjeg Istoka kao da je jedini cilj bio da jedni drugima ospore slobodu i jedni drugima unište historiju, ne shvatajući da je historija jedna svima zajednička.

Pred tom orijentalnom implozijom Bitka jedino sačuvani mitovi i epovi, starozavjetni spisi i veličanstvena kamena svetilišta i grobnice, ostali su kao oronuli, ali ipak ponosni i ljubomorni čuvari jedne velike tajne koju su prekrili naleti bezumlja i nasilja. Slojevi vremena i pijeska samo nevješto pokušavaju prikriti još poneku riznicu sjećanja od skrnavitelja koji žele pokrasti sve pa čak i prošlost, produžavajući zločine već toliko puta počinjene nad njom.

Čitav Orijent ostao je u znaku neizvjesnosti humanizma, između slavne historije i prokletstva destrukcije.

Avesta, arijski pandan Vedama, upravo tu je našla negativnu identifikaciju Ahrimana (ahramanyu, princip tame i zla) sa okrutnom realnošću drugog pola čovjekove svijesti, potonule u tamu anti-svijesti i anti-humanizma. Odatle će se kroz ratoborne religije prenijeti na čitav svijet ta tamna podzemna sila koja guta narode, njihove običaje, pravni i moralni poredak.

Ona druga strana identifikovana je sa principom svjetlosti, Ahura Mazda, božanstvo svjetlosti i vatre (u mazdaizmu podređen samo iskonskom vremenu). Smatra se da je Heraklit bio pod jakim utjecajem arijske mitologije. Već ranije je konstatovano da indijska Rg-veda i persijska (iranska, – od ayriana, arijska zemlja arktičkog podneblja) Avesta potiču od zajedničkog praizvora.

Indijska vedantinska misao se razvila u panteistički monizam, dok se mazdaizam (mazda yasna, poštovanje Mazde, – mudrosti) izdvaja kao Zaratustrina nauka, Zoroastrizam, i kult Mitre, Mitraizam na dualističkom principu tame i svjetlosti, zla i dobra, Ahrimana i Ahura Mazde (Mudri Gospodin, Oromazd).

Avesta znači tekst, a ahura, ind. asura, natprirodna moć bogova, maya. Kao što se najstariji jezik vedskih himni razlikuje od sanskrta, također se iranski pahlavi jezik razlikuje od jezika gatha kojim su pisana najstarija pjevanja Aveste.

Najvažniji dio Aveste sadrži Zaratustrine pjesme, izreke i učenja, (Diogenes Laertius tumači Zaratustrino ime kao Zoroaster, Astrothites, obožavalac zvijezda). Zaratustra je reformator, glasno se buni protiv nasilja i krvavih kultova. On poznaje astronomske zakonitosti i priklanja se pra-arijskoj predstavi o svjetlosnoj uslovljenosti prirode i humaniteta. Zajednički princip jedinstva toka svijeta i ljudskih postupaka, smatra se najvišim principom svjetlosnog Bitka. Kao jedan od prvih individualnih mislilaca među arijevcima, Zaratustra (ili pravilnije transkribovano – Zarathuštra) razvija kriticizam prema neprosvijećenosti i bespravlju, pri čemu mnogo liči na Budu i Konfucija. Transcendenciji on ukida antropomorfizam i besmrtnost, a beskonačnost zamjenjuje relativnošću. Mudrost vidi u indiferentnosti prema svemu što je transhumano. Slobodna volja duha dragocjena je mogućnost samoizbora. Zakonitost istine i prilagodljivost sprečavaju egzistencijalni rascjep u mišljenju Bitka i bivanju bivstvenog. Savjest o razlici dobra i zla nije spontana, ona se stiče vježbom duha i spoznajom. Vrhovni ideal je u spremnosti na akt samožrtvovanja da bi se očuvao mir, ali u osnovi tog ideala je optimistički vitalizam. Zaratustrin svijet je transtemporalan, nadvremen i bezvremen, jer vrijeme kao osnovni kosmički princip ne dodiruje biće, – ono je prepušteno potrazi za Iskonom svjetlosti, moralnim poretkom i pravdom. U Zaratustri prepoznajemo arhajskog Indru, tačnije, Zaratustra slijedi princip svjetlosti, na strani je oslobođenih voda i zaštitnik je stočara (Indra nakon duge noći oslobađa rijeke i vraća stoku na pašnjake). Dualistički princip nije prividan, svijest je podijeljena, ali se humanim gestom ujedinjuje i suprotstavlja zlu i beznađu. Mazdaistički dualizam više je dakle, mitološki nego ontološki.

Mit “Puruša” u Vedskim spisima nije jednostavno mogao biti zaboravljen ni u Avesti. Zaratustra je i sam oličenje pravednosti jer u sebi objedinjuje makrokozam i mikrokozam. Vrijeme (zervan) proizvodi Ormazd-a, a Ahriman potiče iz prasumnje. Ako je Zaratustra obožavalac svjetlosti, ako je božanstvo svjetlosti i vatre Ahura Mazda izvedeno iz pramita o Indri, onda je to još jedan dokaz da je pojam vječnosti (aion) izveden iz Eos, svjetlosti zore. Prema tome princip svjetlosti princip je čovjekovog nadanja, ali i napora da opstane na pozornici Bitka.

Zaratustra slavi ahanu, osvit, jutarnje rumenilo, i nije slučajno ta podudarnost motivirala Nietzschea da napiše dva spisa koja već svojim nazivima ukazuju na izvor vedantinskog nadahnuća, iako je Nietzsche o Vedama i Avesti znao malo ili skoro ništa, osim što pohvalno govori o budizmu. Nešto bolji uvid vjerovatno je imao u Zaratustrinu nauku, međutim njemu je više bio značajan sam motiv i estetički pristup fenomenu etičke indiferentnosti, od same forme i suštine sadržaja drevnih spisa. Značajno je ipak uviđanje vitalističke supozicije Bitka i mišljenja, umjetnosti i univerzalnosti volje okrenute slobodi djelovanja, tako da samo zlonamjerno, pogrešno i bezrazložno uzmicanje od takve filosofije može dovesti do previđanja jedne logičke spone između europskog egzistencijalizma “imoralističkog” tipa i najstarijih izvora znanja o čovjeku. Imoralizam u ovom slučaju je drugi naziv za optimizam, a to ne mogu svi shvatiti, pa otuda potiču razlike u mišljenjima i sva nekritička apologetika, ili pak nepriznavanje. Ko još nije doživio veličanstvenu dubinu, zanos, ljepotu i tragiku “Noćne pjesme” u djelu “Tako je govorio Zaratustra”?

Divljenje i strah nisu adekvatne emocije za Michelangelove skulpture, pa se to isto može reći i za Nietzscheovu filosofiju koja otkriva najdublji pathos humanizma u njegovoj tragičnoj samospoznaji koja dopire do ne-Bitka i samodestrukcije, zbog istine. Možda niko među bogovima nije gorio tom istinom i patio kao Dionis, kao što vjerovatno niko nije poput Nietzschea patio i čeznuo za čovjekom. To što na trenutke liči na cinizam i jeste cinizam, ali onaj prefinjeni koji nepovratno ruši gvozdene zavjese da bi sagradio svjetlosni luk spasonosnog privida. Zar i slikari nisu iluzionisti na isti način? “Zaratustra” je ipak samo naslikana pjesma duše zaljubljene u svoju nevinu beskonačnost.

Um teško može da izdrži heraklitovsku apokaliptiku, da je spozna, a ne zapadne u zamke nihilizma, ali ako uspije da se odupre iracionalnom i frustrativnom naboju “civilizacije”, pred njim se nesumnjivo otvaraju najblistaviji horizonti humanizma. No, strah većine ljudi od zasljepljujućeg bljeska uma, obično je jači od smjelosti, pa čak i same želje da se intuitivno obuhvati smisao, porijeklo i budućnost Bitka. Orijentalni Zaratustra, realno promatrano, samo najavljuje blizinu čovjeka Bitku. Kroz njegov lik, ali tek s Nietzscheom, i neznatno ranije s Heraklitom, samo progovara Indrin mitski lik.

Ako se pažljivije zagledamo vidjećemo da Vede i Avesta govore kroz pojavu tih gordih Indrinih sljedbenika. Period od oko 10.000 godina baš i nije neko dugo vrijeme da bi potpuno iščezlo sjećanje na humanizam, posebno ako dugu i tamnu noć historije povremeno obasja poneki umom i intuicijom izrazitije obdaren pojedinac. No, biti svjetleći obelisk znači uvijek sagorjeti u vlastitoj svjetlosti. Na Orijentu ih se možda, nažalost, ili na sreću, susrelo previše.

Indra je neumoljiv u nastojanju da se supstanca mitskog sjećanja na iskonsku svjetlost humanizma obznani povremeno kao dar za strpljenje u čekanju svanuća, ili kao kazna za osionost i bezumno nipodaštavanje smisla datog samim životom. Ovakav sintetičko-retrospektivni stav historijskog kontinuiteta i kulturne sveobuhvatnosti, donekle osporava Spenglerovu tezu o samoniklosti kultura, kao što je problematično i njegovo podvođenje judeohrišćanstva pod kategoriju “arabljanske kulture”. Ma koliko da su isprepletani tokovi razvoja egipatske, judejske, hrišćanske i arapske historije, unutarnja diferencijacija je dublja od obične pseudomorfoze, tako da je teško govoriti o jedinstvenoj “magiskoj duši” Istoka s obzirom na prioritet i izvornost.

Čak je sporna i teza o smrti kultura, nakon njihove “hiljadugodišnje dominacije”. Koliko vidimo tragovi kultura ne samo da su vidljivi i danas, nego pojedini utjecaji koji traju hiljadama godina čak dobijaju u ovom vremenu takve razmjere da se s pravom može govoriti o njihovom resantimanu. Ipak, utisak može lako da zavara ako bi se povjerovalo da se radi o postepenom razotkrivanju međusobno raznorodnih kultura.

Sve više potvrda ima koje idu u prilog pretpostavci o prodoru ka ontološkom identitetu jedne jedinstvene kulture čije su pojedine forme poput ogromnih okeanskih talasa, vremenski i prostorno možda veoma dalekih, ali koji ipak pripadaju istoj supstanci, istom jedinstvenom svjetskom Okeanu, odnosno kosmo-Logosu jedne jedinstvene kulture. Utoliko je teže pomiriti se sa idejom propasti neke od kultura, a ne vidjeti da definitivni zaborav jedne od njih, bila to indijska ili grčka, zapravo znači smrt i gubitak kulture uopće. Istina je da je kultura Inka tajanstveno i naglo prestala da se razvija, ali to nikako ne znači da je sve što je u vezi s njom nepovratno iščezlo. Sve dok postoji interes za tim usnulim svijetom, sve dok historičari i arheolozi tragaju za gradovima, otkrivajući fenomenalna dostignuća u poznavanju astronomije i graditeljstva, otkrivajući međusobnu povezanost kultova i socijalno-političke organizacije, dotle će i ta kultura živjeti. Međutim, dostignuti civilizacijski maksimum jedne kulture, zapravo je početak njenog kraja, osim ako prevlast humanizma nad ovom nuklearnom i petrolejskom civilizacijom ne dokaže da je moguć i drugačiji ishod. Jedno je sigurno: taj ishod može imati samo pečat svekulturnog jedinstva Istoka i Zapada, na prostoru uslovno nazvanom Bliski istok, na kom su se tako tragično susreli i razišli, ostavljajući razorenu auru uma. Umjesto toliko propovijedanog humanizma, tokom posljednjih 2.500 godina tim prostorom je najčešće tekla, čas u jednom, čas u drugom pravcu, rijeka prognanih, beznađu i tihom, ćutljivom bolu i herojskom tragizmu prepuštenih potomaka prastare vavilonske civilizacije.

O fenomenu Vavilona mnogo je pisano u svjetskoj literaturi, ali je ipak toliko mnogo nepoznanica ostalo. Ovom prilikom, pošto bi to zahtijevalo posebno studiozno bavljenje problemom bliskoistočnog egzodusa kulture i humanizma, neće biti rečeno više od neophodnog minimuma potrebnog za izgradnju mosta preko lavirinta historijskih zagonetki. Čudnim udesom počeo je u Vavilonu proces implozije Bitka, a posljedice se osjećaju još i danas. Ono što je bezuslovno sigurno i što pobuđuje najdublju fascinaciju, maštu religiozne predstave, ali i interes nauke, odnosi se na visok stepen kulture koja se raspala. Nostalgično sjećanje, ili istinsko kajanje, predodredilo je možda čitav put kasnije spoznaje, posebno u domenu europske filosofije. Gotovo da nema značajnijeg mislioca koji na izravan ili indirektan način ne implicira tragičnu judeohrišćansku epopeju. Ako se tome doda interesovanje slikara, skulptora, graditelja, kompozitora ili pisaca, stiče se približna slika o grandioznoj sceni Bitka u borbi za produžetak humanističkog ideala. Prožetost historije mitološkim, epskim, religijskim i realnim sadržajima gotovo nigdje se nije tako žestoko manifestovala kao na Bliskom istoku prilikom ozbiljenja transcendentnog supstancijaliteta u obliku antropologosa.

Lom Logosa i nasukavanje na hridine realiteta imalo je za posljedicu da se u unutrašnjost sopstva uruše svi umstveni entiteti kojima će nauka robovati gotovo 2.000 godina, žrtvujući mnoge briljantne umove što se nisu odricali sna o humanizmu. Umjesto svjetlošću, Istok je zračio skepsom, nihilizmom i patnjom, potajno očekujući spasenje koje nikako nije dolazilo ili se gubila nada da će se pojaviti u formi neke čovjeku spoznatljive moći. Religijsko sjećanje na budućnost, istina, potenciralo je duhovnu inicijaciju, proklamujući humanitet, ali izvodeći ideju humaniteta iz predanosti prividu transcendirajuće samosvijesti. Onto-teo-logocentrički subjektivitet reducirao se na ideju sa kojom je idejnost i počela, ideju makroantroposa koji indiferentno i hladno, s distance posmatra svijet koji se nepovratno gubi u pustinji napuštenosti i bespomoćnosti. U Pandorinoj kutiji ostala je samo nada, Elpida, Esperanca, sjećanje na mogućnost lijepog i dobrog života. Onu drugu stranu istog života predstavila je historija anti-humanizma, ako se uopće može govoriti o historiji nepovijesnosti i povijesnosti nehistorijskog zaborava Bitka. No, sve ono što nije rekla religija rekla je umjetnost.

Estetička sublimacija svjetlosnog svijeta svijesti u sebi je reflektirano prećutno priznanje amorfne konačnosti, a kao ospoljavajuća emanacija ona je apoteoza formativnom principu beskonačnosti. Utoliko je umjetnost jedina uspijevala da sačuva humanističku dimenziju svih svojih manifestnih formi. Estetička ekspresivnost kao filosofskim znanjem spoznata potraga za svijetom neprohibiranog duha slobode, jedina je mogla provesti do kraja, uvijek i nepogrešivo, prodor do samog jezgra individualizirane opštosti. Tragika humanizma u antičkoj Grčkoj spoznavala se ne toliko kao tragika sudbine naroda, koliko kao tragika pojedinca. Judejsko-hrišćanska tradicija, međutim, opštost tragike individuuma učiniće principom tragedije Univerzuma. U Grčkoj pojedinac je ili smrtnik ili heroj, a na Bliskom istoku starozavjetna kultura projektuje sliku svog tragičkog udesa na čitav Kosmos, udes naroda posljedica je neshvatanja individualizacije panlogičke samosvijesti. Proces atomizacije univerzalizma pretvara se u trodimenzionalnu viziju demijurga koji pati dotadašnjom, ali i budućom patnjom cijelog čovječanstva. Umjetnost je na tom planu u apsolutno superiornijem položaju jer njen etičko-humanistički kodeks ničim ne biva doveden u pitanje, niti osporen.

S religijom nije isti slučaj. Do danas ona je još uvijek u znaku rascjepljenog uma, između čežnje za humanizmom i egzistencijalnog odsustva savjesti. Sam položaj religije je tragičan zbog nemoći da opstane jedinstven regulativ uma, a s druge strane, nije ni moguće da se nakon smrti Boga uspostavi još jednom ontičko prajedinstvo ostrva kojeg nema. Međutim, to još nije dovoljan razlog za pesimističko-nihilistički ateizam. Ateizam kao nepripadnost tvorca svijetu još ne znači odbacivanje estetičkog svijeta kao jedinog mogućeg humanističkog svijeta. Umjetnost može opstati bez religije, ali religija ne može bez sklada tona, slike, oblika i posvećenog prostora u kom prebiva vrijeme sjećanja i nadanja. Religija je samo onda u horizontu humanizma ako cjelinu Bitka sagledava kao ontološku univerzalnost čiji je ona samo jedan dio koji nikako ne reflektira i apsolutni smisao, jer u protivnom bila bi isključena ravan metafizičkog mišljenja, a s metafizikom bila bi iskorijenjena i nauka i civilizacija. Ipak, ako je hegelovsko lukavstvo uma fenomenalno značajno na nekom mjestu, onda je to očigledno u slučaju potrebe religijskog morala, pod uslovom da je taj moral iskonski supstrat uma koji se protivi bespravlju i genocidu.

Za neprosvijećene duhove moralna sankcija ponekad je dovoljna da ih uputi ka stazama humanizma. Međutim, sve je gubilo značaj kada se paganska sloboda nasilno, suprotno propovijedanoj ideji, prevodila putem krvi u carstvo obećanog raja. Nažalost, egzodus bliskoistočnog humanizma prenio se preko Rima na čitav svijet. Smisao povratka mitskom sada je isti kao tokom historijskog Potopa: Kako preživjeti? Hoće li nagon za humanizmom pobijediti?

Odgovor na to preteško pitanje ne nudi ni jedna proročko-apokaliptička religija, ali je interesantno da Rim na razvalinama helenske kulture restaurira judejsku praideju socijalnog poretka i pretvara je u osnovni princip hrišćanstva, međutim, ratničko-vladarsko pravo ius gentium na kom počiva rimska imperija sukobiće se s pravom nepovlaštenog stanovništva, ius civile. Ovaj problem datira još od Kirovog utemeljenja institucije mjerenja vremena na način različit od onog na kom je počivala Avesta. Kir je ratnik, jer da bi se prostor savladao vremenom asketizam mora prerasti u ratništvo.

Zaratustra je reformator, kao Hesiod i on je pripadnik nižih narodnih slojeva za koje u kasnijem Rimu važi ius civile.

Poznato je da Zaratustra nije bio Perzijanac nego upravo potomak indoarijevskih vitezova koji su iz Indije putovali i zaustavili se na tlu prozvanom Persis. Napuštanje ratničkog života pretpostavljalo je duhovni izbor u potrazi identiteta naroda, ovisno od poimanja vremena kao sudbine. Od tada datira i potraga za historijom kao epskom historijom, ali i surova borba za vlast koja će se u Rimu dovesti do pravne artikulacije ozakonjenog nasilja.

Dok je antički pojam persona obuhvatio mitsko-iracionalnu predodžbu o jedinstvu materije, najbližeg prostora, umjetničkog oblika i slobodne misli, Rim nasljeđuje ideju o netjelesnoj personi. Soma (tijelo) je sema (grobnica) duše, što hrišćanstvo doslovno prihvata kao takvo iz egipatsko-perzijske mitologije i grčke orfistike.

Grci se dive tijelu, a Rimljani podčinjavaju tjelesnost otuđenoj funkciji duha, a duh postaje simbol umišljene pozvanosti za velike ideale i sudbine. U pozadini svega je bolesna ambicija za posjedovanjem.

Justinijan, Kaligula, Neron, Napoleon… svi nastoje dostići slavu Aleksandra Velikog, koji je pokušao ujediniti Grčku i Indiju, ali je pri tom uništio Perziju. Utoliko ta instinktivna težnja za izvornom tradicijom i nije izvorište slave, ali je s pravnog i političkog stanovišta značajna.

Ekspanzija vlasti podrazumijevala je institucionaliziranje kategorije vlasništva, što danas još uvijek potvrđuje nedemantovana materijalna moć sveštenstva. Koliko je ta moć “bliska” duhovnoj askezi poznato je.

“Volja duhovne moći” nije slučajno postala odiozna kada joj se suprotstavila već i sama “volja za moć” kao izraz dozrele čežnje za povratkom čistom bezinteresnom umu i normalnom pojmu tjelesne pripadnosti prostornoj egzistenciji. Zaratustra ne umire poput drugih ostarjelih mudraca, ne odlazi u progonstvo i ne oduzima sebi život niti se plaši progonitelja, poginuo je na bojištu kao ratnik. Međutim, ne treba gubiti iz vida da je herojsko viteštvo centralna tema mnogih mitova i junačkih epova. Na tom motivu počivaju humane težnje da se strah od prostora transformiše u pozitivnu emociju prema čovjeku, prema intuitivnom stapanju sa vremenom, a ne prema nasilnom prevođenju vremena u spoznaju nadvremenskog.

Da bi se krv savladala, mora je čovjek imati. Zato jedno monaštvo velikog stila postoji samo u viteškim i ratničkim vremenima; i najviši simbol za savršenu pobjedu prostora nad vremenom jeste ratnik koji je postao asketa, ne rođeni sanjalica i slabić, koji pripada manastiru po svojoj prirodi, ili naučnik koji u svojoj sobi gradi neki moralni sistem. *8)

Voljeti i znati odbraniti čast i pravdu može samo onaj ko je odvažno zaplovio veličanstveno divljim okeanom smisla i ko je prezreo mučnu religiju straha što prikriva smrt, animalnu požudu i vlastoljublje. Smjelost slobode može biti jedina religija humanog uma, no sloboda progovara kroz duhovnu čast koja transcendira praosjećanje pripadnosti ograničenom prostoru. Potreba za osvajanjem prostora prerasta strah od smrti, putovanje otkriva put ka sudbini, ka smislu što se razotkriva kroz borbu oko ideje i tla, često bez milosti, sa čime počinju i propadaju sve visoke kulture.

Simboli Rima bili su moć i plijen. No i prije Rimljana su osvajanja zloupotrebljavana. Za Vikinge svojina nije imala značenje pojma nego je o njoj predstava proizlazila iz mitoloških predstava o pravu vještijih i rasnijih ratnika, ali to je ipak znatno različitije od rimske beskompromisne pljačke zaštićene paravanom pravne demagogije. Dubina nagona za vlasništvom često je pomorskog junaka pretvarala u pirata, viteza-pustolova u tiranina i robovlasnika. Historija država počinje historijom ratova. Nažalost, Bliski istok je potamnio od ratovanja, umjesto da je slijedio bar dio svojih proročanstava.

U zanimljivoj studiji “Religija i umjetnost morala” u knjizi dr. Miše Kulića “Gral filosofskog mišljenja” *9) izvanredno je uspostavljena relacija između vlasništva i vjere. Interpretirajući problem nelicjemerne judeo-hrišćanske ideje opšteljudske ravnopravnosti i jednakosti, dr Kulić uočava fenomen “licemjernog humanizma”. Vjera dakle nije shvatila da je ona vjera isključivo ukoliko postojeće vlasništvo formi ukine, već je, stvarajući od sebe posebnu formu, vlastitu pretpostavku prebacila u cilj, tj. svoju univerzalnost je odredila partikularno… (str. 153);… I upravo zbog toga hrišćanstvo mora potpuno da rastavi duh od tijela, jer mada tijelo shvata posljedicom duhovnog, ono je za nju nešto prljavo… U tijelu je skoncentrisana sva predstava vlasništva, pa je zato samo tijelo ono što hrišćanstvo želi da ukine. Zato ona samo tijelo kažnjava, muči, i svoju nemoć izražava mazohistički, jer je forma tijela za nju jedino vlasništvo, a materijalna dobra nešto nebitno. Međutim, vlast svoje fiktivne tjelesnosti nad stvarnom tjelesnošću individua, vjera, također, izražava na stvarno tjelesan način, jer vlastitost kao vlast je vlastitost onoga što ona želi da ukine. Njena stvarna vlastitost bi trebalo da bude nevlast, nevladanje. Međutim, pošto vjera sada sebe vidi kao vlast, onda je i njena fiktivna forma, također, nešto fiktivno, tj. ona postaje stvarna forma spoljašnjeg vlasništva koju je imala namjeru da ukine. Zato jedinstvo i jednakost čovječanstva vjera vidi samo pod pretpostavkom svoje vlasti nad čovječanstvom, a ne u onome što bi trebalo da bude njena stvarna pretpostavka nevlasti. (str. 155). Međutim, s obzirom na to da duša sebe ne vidi kao znanje, kao jedinstvo forme i bezformnog, već pristajući uz bezformno, formu proglašava grijehom, onda mora smrt svoje forme da proglasi istinom, a život neistinom, pa tako izrazi sliku ovozemaljskog i nebeskog svijeta. To je fantastična, rascjepljena duša koja u tjelesnom zadovoljstvu nalazi nesreću i grižu savjesti, a u nesreći fiktivnu sreću i probu svoje snage… Psihologija tako nastupa kao nesrećna psihologija, naizmjenična surovost i beskrajna samilost. Međutim, shvatanje duše samo kao duše koja pati razvilo je u individualnoj formi opšte načelo zapadnog hrišćanstva da je svijest uvijek samo svijest o savjesti. Psihologija tako ne izražava odnos mišljenja i čulnosti, već mišljenjem koje shvata čulno hoće da uništi čulnost i postigne izmirenje. Zato je psihologija isto što i samonihilizam, duša koja bi svaku svoju formu morala da uništi da bi bila duh. I zaista, rano hrišćanstvo, u skladu s principom judaizma, zabranjuje svako oblikovanje i predstavljanje Boga… Stvarnost nestvarnog je vlast, jer je nestvarno ono koje upravlja stvarnim. Tako monarh, koji svoju vlastitost ima u vlasništvu spoljašnjih formi, svoje pravo na vlast ima ‘u bogu’, pa time sam izrasta kao Bog. To je hrišćanski monarhistički koncept države… (str. 164-168).

Uvažavajući mišljenje autora M. Kulića o odnosu religijskog morala i morala koji je temelj monarhističkog koncepta države, možda bismo jedino mogli pristupiti preciznijem određenju pojma monarhističkog rimsko-imperijalističkog uma (što se zaslugom Konstantina Velikog 321. n.e. odvojio od judejskog Boga Starog Zavjeta i postao čisti falsifikat izvornog hrišćanskog učenja. Izvjesnost uma postaje neizvjesna onog trenutka kada se um okrene promišljanju sopstvenog porijekla. Ta je neizvjesnost utoliko veća što su produbljenija naučna saznanja o sveprožimajućem karakteru kultura, tako da se čini relativno vjerodostojnim poimanje grčkog filosofskog uma kao jevrejskog boga. Vrijeme patristike ispunjeno je suvišnim odbranama hrišćanstva od prigovora da se radi o falsifikovanoj grčkoj filosofiji, ako se sa sigurnošću može zaključiti da je mojsijevstvo utemeljeno skoro 1.000 godina prije prvih grčkih misaonih sistema. Nesporazum možda i nastaje s pokušajem jevrejskog apostola Pavla da pojednostavljeno uspostavi analogiju između pojmova Nous i Bog, ali to nije mogao biti dovoljan povod za introredukciju uma (i humanosti) na etičku kategoriju dobra; nije samokonstitucija nadindividualne personalnosti mogla biti dovoljan razlog za skok iz sfere transupstancijalnosti u sferu ontologičke ili etičke pojavnosti kojoj je strano postalo mišljenje o sopstvenoj svrhovitosti.

Ne uzimajući hrišćanstvo pod nekritičku i apodiktičku zaštitu, sasvim se možemo složiti s M. Kulićem da jedinstvo i jednakost čovječanstva, vjera vidi samo pod pretpostavkom svoje vlasti nad čovječanstvom, a ne u onome što bi trebalo da bude njena stvarna pretpostavka, nevlasti.

Ali, da je kojim slučajem preciziran problem Rima kao Novog Vavilona postalo bi jasnije da je besmisao traganja za umstvenošću svijeta pohranjen već u prvim impulsima rađajućeg megatehničkog polisa nastalog na Tibru, nakon bratoubistva i incestoidnog zločina nad sestrama i suprugama prevarenih Sabinjana.

Vavilon, jednom već pokoren, ponovo inkarnirao s Edipom, u Rimu je još jednom oživio, prenesen s pepelom grčkog prokletstva. Što je zadesilo Edipove sinove zadesiće i Enejeve potomke koji, kakve li ironije, razoriše Judeju u prenesoše hrišćansku vjeru u Rim.

Na već pripremljenom tlu, do definitivnog rascjepa uma dolazi 1054. god. S jedne strane nekadašnjeg Zapadnog rimskog carstva zaživjeće rimokatolicizam, sa zastrašujućom tehničkom modernizacijom u službi uspostavljanja inkvizicijske institucije straha i terora, a s druge strane, posredovanjem Vatikana također, kao refleks Francuske “revolucije” ateiziranih “komunara”, na tlu nekadašnjeg Istočnog carstva u kombinaciji s tradicijom Vizantije, stvoriće se preduslov za prvu “uspješno” izvojevanu socijalističku revoluciju.

Sa Staljinom se zatvorio prvi koncentrični panvavilonski krug.

Istovremeno, nad nebom Zemlje Izlazećeg Sunca, nagovijestio se i drugi krug pakla, nad onima koji izjednačiše Boga i cara. Preko Novog Rima, Amerike, putuju poput Dürerovih jahača apokalipse, potomci Vavilona, preko Hirošime, Sajgona, Bagdada… ko zna dokle. Samo, sigurno nikada ne kao oslobodioci i donosioci istinske, bezinteresne demokratije. Gral pripremljen krvlju pravednika, moguće je već svuda naći po ruševinama historije. Ako se shvati nesvodljivost religije samo na svijest preobraćenog progonitelja (kakav je bio u početku Pavle), shvatiće se i to da Hus, Jeronim i Luter nisu bili samo hrišćanski mučenici nego i heroji pravde. Giordano Bruno imaće u tom smislu prave uzore kada se i sam suprotstavi bezumlju rimskog gladijatorskog foruma.

Iz ovih prethodno navedenih razloga neophodno je bilo revidirati pragmatičko mišljenje o religiji kao opštem pojmu. Sve religije nisu iste niti su identične njihove podforme i orijentacije, nisu identično reformisane i okrenute korijenima. Izvanredan je doprinos dr. Kulića razjašnjenju kulturne i filosofske dimenzije religijske svijesti posmatrane u kontekstu um-vjera-vlasništvo-državnopravni sistem. Iako je riječ o možda poopštenom pretvaranju religijskih principa u prirodne zakone (Luther-Hobbes-Rousseau; Kant-Fichte-Schiller-Hegel-Marx) ipak je vidljiv značaj filosofskih refleksija u “Gralu filosofskog mišljenja”.

SLAVENI

Neuviđanje mitske spone između religije i prava pruzrokovalo je brojne zloupotrebe gotovo fanatične odanosti vladaru, tako da je na kotaču sudbine ostao mučan trag iznevjerenih i obespravljenih duša. Neuspjela transformacija bliskoistočnog ontoteologizma malo je gdje tako došla do izražaja kao kod Slavenskih naroda.

Slavenska mitologija svojom složenošću i zanimljivom tematikom zaslužuje pažnju po fenomenu elitnih saumirućih boraca smerda. Smerdi ili sumerdy (od sansk, smart, smrt; smerd, samard) kolektivno su žrtvovani i sahranjivani zajedno sa umrlim rodovsko-plemenskim vođama. Ovaj fenomen saumirućih i zajedničko-umirućih u vezi je sa ritualno-magijskom ulogom vođe kojeg i u smrti slijede svi oni najbliži i najodaniji koji su ga slijedili i u životu. Takva sahrana, po vjerovanju, povezivala je pretke sa zemljom kao majkom plodotvorstva. Ovaj praslavenski običaj nastao je pod utjecajem indo-arijskog šamanizma i kulta žrtve i samožrtve. Praslavenstvo ovog ranog stadijuma temeljilo se na predstavama o reinkarnaciji o čemu svjedoče i načini sahranjivanja, od zgrčenog položaja tijela, “pripremljenog” za ponovno rađanje, ka normalno opruženom položaju, do kulta spaljivanja i pravljenja kurgana (mogila) iz vremena razvoja poljoprivrede. Dolazeći u dodir s divljim ratničkim narodima, Slaveni su dosta rano bili prisiljeni da miroljubivi matrijarhalno-htonički način sojeničko-nomadskog života dopune lovačko-ratničkom sposobnošću, što je podrazumijevalo poznavanje obrade metala, ali i beskrajno poštovanje vođe-patrijarha. To je u punom skladu s mitološkom predstavom o Svarogu, bogu neba koji znanje i princip vladanja vatrom i gvožđem prenosi na vođu. On je bio istovremeno knez, sveštenik i ratnik tako da je objašnjivo samožrtvovanje i potpuna identifikacija sudbine plemena sa sudbinom vođe.

Poznavanje ratničke vještine, dakle, u neraskidivoj je vezi sa legendom o činu kolektivne smrti. Međutim, naizgled surovo i zastrašujuće jedinstvo smrti nije praćeno tragovima nasilja, što znači da se radilo o dobrovoljnom činu identifikacije života, slave, slobode i uspjeha, sa činom žrtve za domovinu. Same riječi smrt i domovina, prema Ribakovu, jednom od najvećih slavenologa, u najbližoj su vezi: na staroruskom riječ domovina znači pogrebni sanduk. Domovina je kod Praslavena i savremenih Južnih Slavena ona riječ kojom se otjelotvoruje kolektivna kultnoreligijska svijest s jasnim značenjem prinošenja sopstvenog života na žrtvenik učvršćenja zajednice (države).

Samo se u kulturno-moralnim svojstvima ovih arhaičkih odrednica ratničke kulture Praslavena, koja je očito bila izraz specifične društvene i vojne organizacije plemena, može dokučiti tajna kako su daleki preci Južnih Slavena uspješno naseljavali i osvajali balkanske i mediteranske prostore. *10)

Time se definitivno objašnjava i priroda slavenske kulture, ali i etničkog ethosa u kom dominiraju visok osjećaj za zajednički opstanak, slobodu, nepoznavanje straha od smrti, kao visok osjećaj za dužnost i humanost, jer se može slobodno reći da su u poređenju sa ostalim narodima Slaveni u daleko većoj mjeri bili mirotvorački orijentisani, ali po potrebi i izrazito ratnički raspoloženi ako bi im se uskraćivala sloboda, i to, dakle, na način koji se nametnuo svojom pogibeljnom neustrašivošću. Između Huna i Germana drugačije se nije moglo ni opstati. Avari, Tračani, Kelti i Rimljani, kroz procese asimilacije, samo su djelomično narušili to etničko obilježje, u većini slučajeva ga prihvatajući i kao sopstveno.

Južni Slaveni su između 7. i 4. vijeka p.n.e. nazivani Anti, a njihovih osam plemenskih saveza ujedinio je u 4. veku p.n.e. Bož, Vožd kome je bilo potčinjeno 70 plemenskih starješina. Samo ime Slaveni dobili su po jednom od njih koji se zvao Slav.

Sklavini (ili Sklavuni, Slavuni) veoma rano došli su u dodir sa ostalim narodima koji su se također kretali sa Sjevera, ali i sa Istoka. Jedni od njih bili su indo-arijski Skiti, Skoloti, Skalodi (od kolo, krug, savez, vijeće), objedinjeni u jednom savezu, u jednom krugu.

Skiti su, prema pretpostavkama nekih arheologa i antropologa, sami Slaveni koje su Grci nazivali tako zbog poštovanja pluga i zemljoradnje (o tome govori već Herodot).

Skoloti, Sklavini, Sklavuni, Slaveni, Skiti, što bi moglo biti jedno te isto, dakle, imali su veoma razvijenu mitologiju, ratničku i zemljoradničku kulturu. Slavenska plemena, a posebno Anti, nikada nisu bili potpuno homogenizirana, a ni mit o tradicionalnoj miroljubivosti i demokratičnosti nije baš sasvim odgovarao stvarnosti.

Pseudo-Mavrikije i Prokopije ostavljaju pisane tragove o nastojanju Vizantije da ne dopusti Slavenima da se organizuju u monarhiju, međutim, na nemogućnost da se svi Slaveni ujedine nije toliki utjecaj mogao imati vanjski faktor koliko su utjecale slabe unutrašnje međuplemenske veze. U vrijeme ratova svako se borio za svoje interese, a tome je doprinosila anarhija oligarhijski orijentiranog plemstva. Slavenska demokratija daleko je zaostajala za grčkom demokratijom u pogledu pravne organizacije vlasti, ali je imala prednost u nepriznavanju ropstva i nepokolebljivom otporu prema porobljivaču.

U vrijeme dolaska Slavena na Balkan, u 6. v, kod većine plemena se još uvijek zadržao kultno-mitološki pogled na svijet. Magijsko-religijska kolektivna svijest predstavljala je jaku idejno-psihološku osnovu ranog feudalnog despotizma s kojim je Vizantija teško izlazila na kraj. Stapanje junaštva i svetosti uslovilo je jaku arhaičko-ratničku kulturu. Razvijen jezik svjedočio je o jakoj socijalnoj solidarnosti i povezanosti na unutarnjem plemenskom planu. Naglašen mitološko-epski ethos imao je potpuno izdiferenciranu strukturu, po svemu sličnu indo-arijskoj, tako da je izlišno govoriti o Slavenima kao paganskim varvarima. Mitoepski kod ugradio se u jezik, običaje, folklor. Međutim, prihvatanje hrišćanstva u znatnoj mjeri je narušilo stari sistem vrijednosti tako da je veći dio tragova praslavenske kulture nepovratno iščezao pred agresivnim latino-germanskim i anglo-saksonskim imperijalnim interesima.

Praslavenska religija je antropomorfna, a najviše personifikacije su Perun (bog nepogode, obitava na nebu, donosi kišu, simbolizira plodnost), Veles (bog prirode), Rod (tvorac života, slavenski Oziris, vrhovno božanstvo vasione, zaštitinik zemljoradnje, porodično-rodovski bog), Triglav (povezan sa Perunom, zaštitinik konja i ratnika), Stribog (bog vjetrova), Svarog (bog vatre), Crnobog (zli bog, bog nesreće), Lada (slovenska Venera), Živa (ovaploćenje životnih snaga), Vesna (boginja proljeća), Užora (boginja jutarnje svjetlosti, zora), Ozren (neodoljivo podsjeća na Dionisa i Plutona, bog dualističkog karaktera jer se pojavljuje i kao bog plodnosti i rađanja, života i svjetlosti, bog znanja, osloboditelj od snova i mraka, ali istovremeno je zamišljan i kao bog donjeg zagrobnog svijeta smrti), Dažbog ili Dabog (bog reinkarnacije umrlih u vukove, zbog čega je vuk za Slavene bio sveta totemska životinja; s njim u vezi je mitski junak tzv. Trački konjanik, ili Madarski konjanik, koga prati zoomorfni vuk-simbol-predvodnik ratnika na putu do slave i pobjede).

Samu riječ Bog Slaveni su naslijedili iz panteona vedske mitologije: starobaktrijski bogha, ili sanskritski bhaga znači blagostanje, sreća, bogatstvo, blago, a s tom rječju su na pojedinim slavenskim dijalektima povezane riječi koje označavaju žito, pšenicu, imanje. Suprotno značenje ima riječ bes ili bjasu što znači zao duh, zlo. Iz ovog mitološko-religijskog panteona vidljive su spone sa najranijom vedantinsko-kultskom tradicijom, ali je dominantan i originalan model antropomorfizma, personifikacija i zoomorfizma. Tome se pridružuje također originalna varijanta dualističke htonično-ratničke demokratije iz koje proizlazi epsko-etička suština odanosti domovini i vladaru. Nažalost, rijetki su u historiji tako drastični primjeri zloupotrebe mitsko-arhetipske ukorijenjenosti te odanosti.

Tragičan zaokret unosi hrišćanstvo, odnosno rascjep na vizantijsku i rimsku varijantu, koji najteže pogađa Južne Slavene, budući da se i historijska pukotina između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva, kojom će se napokon i kretati konfesionalni jaz, pojaviti upravo na tom najtragičnijem slavenskom tlu.

Drugi moment zloupotrebe mitsko-arhetipske adaptivnosti vođi donosi pragma o komunizmu. Tradicionalna ratničko-patrijarhalna dimenzija slavenskog morala pretrpjela je tragičan fiasko na žrtveniku domovine, prvo u toku viševjekovnog otpora seldžučko-otomansko-osmanlijskoj imperiji, a potom prilikom pružanja otpora austro-ugarsko-despotskom teroru. Posljedice dva svjetska rata su poznate.

Sinteza svega zla nad južnoslavenskim duhom i svemu što je uopće slavensko donijeće golo-otočka 1948. godina poslije koje se nad slavenskom dušom nadvila prevara u korist Zapada koji bestidno i beskrupulozno destruira sve što predstavlja drevnu praslavensku kulturu.

Proarapska politička zavjera zaodjevena u slavenofilsko ruho bila je potpuno efikasna samo zahvaljujući erosu mitskoepskog naslijeđa u čijoj osnovi je gotovo djetinjsko-nedužna lakovjernost i vjerovanje da iza svakog vođe korača hromi totemski vuk, koji će spasiti narod, ne videći da se radi o iluziji i da svaki vuk nije vuk slave i pobjede, već pripadnik neke srodne, manje plemenite vrste.

Genocid nad historijom slavenskih predaka, nad slavenskom kulturom, nad iskonskom nepokornošću, nad čovjekoljubljem kakvo su iskovali ratnici-pjesnici, epski junaci i mirotvorci, nažalost traje i danas, kroz izdajničko dodvoravanje antislavenstvu. Slavenska svijest nije varvarskopaganska svijest, a to potvrđuje besmrtnost istinskih slavenskih humanista među slikarima, kompozitorima, pjesnicima, književnicima, filosofima, naučnicima, i svima ostalima na koje nije ostavio trag neslavenski utjecaj i međuetnički razdor. Ako su o snazi, veličini i humanističkim perspektivama iskonskoslavenskog duha pohvalno pisali takvi autoriteti u svijetu kulture, kao što su Goethe, Nietzsche, Spengler, Gezeman, onda bi svako zanemarivanje njihovog mišljenja vodilo u ambis historijskih falsifikata i strašno duhovno siromaštvo svjetske kulture u cjelini. Gorka i tragična sudbina slavenskog humanističkog mentaliteta, nadajmo se samo je prošlost koja još traje, ali koja sigurno nosi u sebi aktivno sjećanje i stvaralačku moć svjetlosti koja će prosijati na horizontima humanizma i koja će nadmašiti tminu u koje je zapalo slavenstvo, a s njim i čitavo čovječanstvo.

(Ovaj tekst napisan je krajem 1990. godine, kada se kriza komunističke ideologije sve više pretvarala u agoniju raspada južnoslavenskog plemenskog saveza, a nešto kasnije otpočeće međukonfesionalni rat, praćen dodvoravanjem krugu preživjelih fašističkih recidiva kojima je Jugoslavija još jednom poslužila kao smišljen i pažljivo psihološki biran poligon za ostvarenje mračnog strateškog cilja, da se slomi i pod noge baci slavenstvo u cjelini. Izvorni duh slavenstva pervertiran je u genocidan. Ranije su žrtve bili Dobri Bošnjani, a kasnije, potkraj 20. stoljeća, njihovi nedužni nasljednici. Anticipirano bezumlje sa najsvirepijim oblicima destrukcije sručili su se na tlo koje ni u prošlosti nije znalo za milost prvih susjeda. U trenutku su porušeni svi mostovi, i realno i simbolično, potvrđujući oporu istinu o vavilonskom tragičkom usudu, o prokletstvu potomaka onih kojima je smrt brata ili oca, kćeri ili majke, cijena zahvalnosti za ukazano povjerenje, podijeljen dom, hranu i slobodu. Koliko je još žrtava potrebno bestijalnoj okrutnosti da bi se shvatilo da potonulost u zločin nema svoj ekvivalent u zaboravu i zastarijevanju u vremenu. Jedno je sigurno: porod zemlje natapane krvlju je krv, tako da će usjevi ovog i svakog sličnog podneblja još dugo nositi znamen kazne i osvete. Degradacija slavenskog humanizma ostaje kobna sjena nad horizontom čitave prošlosti svijeta.

Uvučeni u detaljno pripremljen makro-eksperiment, Južni Slaveni su još jednom podijeljeni i bestijalno usmjereni jedni protiv drugih. Vještom i dugotrajno pripremanom i implantiranom indoktrinacijom, zaživljavanjem i omasovljenjem antislavenskih programa i šizoidne agresivnosti, uzdizanjem “demokratije” do kulta, tlo Balkana je postalo školskim primjerom, nažalost, uspjelog kalemljenja tuđeg barbarstva i totalne antihumanosti.

Pred najdubljim očajem majki koje nikada neće saznati ništa o edipovskom nagonu svojih sinova, historija, oslijepljena, već odavno ćuti. No, sigurno je i to da se iz polutame prakolijevke slavenskog duha već probija totemsko obilježje besmrtnosti i neuništivosti koje će se kao takvo pojaviti najverovatnije uskoro, iako možda posljednji put. Ako se ne sačuva izvorna blagorodnost duše slavenske, dušu svijeta prekriće pješčani nanosi vavilonske oluje zaborava).

——————————————-

*1) Swami Prabhupada; “Bhagavad-Gita, kakva jeste”; Rijeka 1991. god.

*2) Navod iz “F. hrestomatije” br.11.; Č. Veljačić “Filosofija istočnih naroda”; MH Zg. 1979. str. 154.

*3) Navod iz “F. hrestomatije” br. 11.; Č. Veljačić “Filosofija istočnih naroda”; MH Zg. 1979. str. 154.

*4) Alfred Weber; “Tragično i historija” Književna zajednica Novi Sad, 1987. str. 103.

*5) Čedomil Veljačić; “Filosofija istočnih naroda”, MH Zagreb, 1979, II tom str. 117.

*6) Čedomil Veljačić; “Filosofija istočnih naroda”, MH Zagreb, 1979, II tom str. 133.

*7) Čedomil Veljačić; “Filosofija istočnih naroda”, MH Zagreb, 1979, II tom str. 137.

*8) Osvald Špengler; “Propast Zapada”, Kosmos, Beograd, 1937. II tom str. 322.

*9) Mišo Kulić; “Gral filosofskog mišljenja”, NIO Univezitetska riječ, Nikšić, Internacional, Sa. 1990.

*10) Veselin Ilić; “Mitologija i kultura”, Književne novine, Beograd 1988, str. 231.

______________________________________

(-5-)

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s