Marjan Hajnal

HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA

II – ONTOLOŠKA SEKVENCA ARHAJSKOG METAKOSMIZMA 

 

Još znatno prije velikih seoba čovjek je imao potpuno razvijenu svijest o Univerzumu koji ga okružuje, ali ta svijest nužno se ograničavala na najneposrednije fenomene prolaznosti života i postojanosti prirode. Djelatnost arhajskog uma, ili arhetipske pred-inicirajuće svijesti, nije bila na tako niskom i inferiornom stupnju kako se to danas najčešće zamišlja. Biotehnička nespecijaliziranost predstavljala je apsolutnu premoć u odnosu na sve druge vrste. Samo čovjek je ovladao vatrom. To sigurno ne bi uspio bez visoko-organiziranog intelekta i bez najrazvijenijeg osjećaja za društvenost. Kao što je svojim umom prevazilazio realne potrebe, uvijek dakle posjedujući “višak misaone energije”, “višak uma”, isto tako imao je svjesno oblikovanu predstavu (ne samo animalni instinkt) o potrebi za miroljubivom komunikacijom. Argumenti koji idu u prilog takvoj tvrdnji su logični i jasni, jer suviše je čovjeku bila prirođena veza sa životom u zajednici, već zbog samog intuitivnog naslućivanja višestruke koristi života u grupi. Međutim, autonomnost volje određivala se ne samo prirodnim poretkom kao kod životinja, nego i snagom invencije. Lingvistički simboli dugo su se smatrali manje značajnim od kamenog oruđa, dok se nije shvatilo da je slikanje po zidovima pećinskih naseobina podrazumijevalo već artikuliran govor. Jezik je čovjekovo prvo iznađeno i najmoćnije oruđe, a ne bi ga stvorio da nije imao apriori razvijen sociolingvistički kod, neophodan za sporazumijevanje.

Tajna opstanka i smrti, moć vatre, neophodnost vode i vazduha, plodotvornost prirode, utjecali su na filantropsko dimenzioniranje pra-svijesti u svijest humanuma. Zaustavimo li se na trenutak kod same riječi humanum, teško ćemo se oteti dojmu da su u njoj istovremeno sadržani dijelovi latinske riječi humus – zemlja (potiče od istoznačnog indoeuropskog korijena khem također zemlja) i indoeuropskog korijena men – kretanje duha, mišljenje (u njemačkom Man, Mensh; engleski – Man).

Imamo dakle HUM-MAN

  1. biće koje živi na zemlji, potiče od zemlje i ex humo, – uzdiže se prema bogovima, (pokorno ili im prkosi), nakon čega se opet vraća zemlji, i
  2. biće koje misli krećući se, pokretni duh, nasuprot prirodi i životinjama. Staroslavenski korijeni čel i vjek označavaju se sa dvostrukim etimološkim predznakom. Prema prvoj verziji i vjerodostojnijoj, čel potiče od indoeuropskog skar gorjeti, sjeći, udarati, mahati, raditi, vrtjeti, vikati, pokrivati, puniti… Skar se vremenom transformiralo u quel, a potom u čel roj, stado, pleme, grupa. Quel je kel, kelo, nama prepoznatljivije kao čelo. Čelo ima veze sa čelnikom, onim koji vodi grupu. Dakle, sintezom termina čel i vjek (dijete, dječak, mladić) dobio se pojam čelovjek – pripadnik plemena, zajednice. Prema drugoj verziji, termin vjek označava vrijeme. Čovjek doista ima predstavu o vremenu. Interesantno je napomenuti da plural ljudi potiče od indoeuropskog korijena leudh što znači uzdići se, izrasti. Od te riječi nastala je grčka forma eleutheros, odvojiti se (od zemlje), osloboditi se, i latinska riječ liber – slobodan.

HUMANUM je dakle biće koje govori, vlada vatrom, radi, obrađuje zemlju, živi u plemenu, dakle grupi, zajednici, i pri tome teži da bude nezavisan, slobodan, u najširem smislu.

Humanost, po nekoj logici, označava trajnu sklonost ka oplemenjivanju. Kreativno, promišljeno i unaprijed planirano djelovanje, oblikovanje, adaptiranje prirode sebi i dovođenje sebe u sklad sa prirodom, iskonska je potreba čovjekova. Njegovoj umnosti doprinosila je solidarnost u većim nesrećama i prirodnim katastrofama. Iskustvo se formiralo na otkrivanju kosmičkih i geoloških zakonitosti, ali i uviđanjem grešaka koje je čovjek pravio. Nekada su greške dragocjenije od slučajno ostvarenih rezultata, ukoliko se pravilno shvate uzroci koji dovode do nesklada između motiva i posljedice, između sposobnosti na datom stupnju spoznaje i objektivacije. Takve greške pobuđivale su kod humanuma izazov da ih intencionalno prevlada, jednom zauvijek. No, one su mu se ipak često ponavljale i još se uvijek događaju.

Na pozornici kosmičkog principa bipolarnosti svojstvene ljudskom duhu, opredijeljenom za svrhu, neprekidno se vodila unutrašnja titanska bitka za svjetlost uma, nasuprot entropiji univerzuma. Ta bipolarnost je od sudbinskog značaja za otjelovljenje ideje humanizma bez koje bi čovjek bio ispod nivoa svrhovitosti kamena i biljke. Da humanum/egzistat nije postao svjestan sebe kao ontološkog fenomena u kome je koncentrirana najfinija moć sinteze anticipacije i sjećanja, on se nikada ne bi osmjelio da počne graditi istinu o sebi na samom sjecištu prostora i vremena, sjecištu koje je i početak i kraj mita, religije, filosofije, umjetnosti, a vjerovatno i historije. Takva eshatološka vizija sudbe Bitka prosto je nagnala čovjeka na potragu za smislom, ili bar njegovim prividom, bez kojeg bi razoran osjećaj napuštenosti i strah od kosmičke usamljenosti bio još razorniji i strašniji.

Na taj način što se zaborav Bitka objavio kao najnegativnija mogućnost prema kojoj je svaki kraj početak novog kraja i beskrajno približavanje kraju bez početka, čitav Kosmos postao je ogledalo na kojem se još vidi bljesak uma, ili svjetlo svijesti koja se nostalgično predaje nekom davnom impulsu. Humanizam je postao činjenica i jedina alternativa koju će čovjek slijediti ali i paradoksalno dovoditi u pitanje.

Praveći greške koje je opet samo on mogao sankcionirati, čovjek je produbljivao razliku između slijepe stihije njegove demonske nutrine s jedne, i miroljubive umstvenosti, s druge strane. Podjednako ćemo proanalizirati i jednu i drugu karakteristiku ljudskog duha, s težištem, naravno, u nastojanju da dokažemo da za hipotezu o urođenosti humanosti postoje dovoljno jaki naučni argumenti. Uprkos svojstvenoj mu samodestrukciji, čovjek nije uspio, bar do sada na svu sreću, da uništi princip umnosti i etičke razboritosti. Po strani ćemo ostaviti stereotipnu semantiku kakvu mnogi autori zastupaju pogrešno razumijevajući i nepravedno optužujući imoralističke koncepcije, po kojima je humanost “s onu stranu dobra i zla”, jer je već sasvim sigurno da su najveći argumenti koji su upotrijebljeni da se odbaci eshatološka slika svijeta, svu svoju energiju usmjerili protiv samih sebe.

Sve proglašavajući dogmom postali su dogmatici svi oni koji su ideje čovječnosti podređivali borbi da se opstane po svaku cijenu pred ruševinama historije. Također, bilo bi nepoželjno posegnuti za bilo kojom ideološkom doktrinom koja vulgarizira sposobnost prilagođavanja, reducirajući čovjeka na puki instrument lukavstva uma. O usponima i padovima čovjeka, sud može izreći samo on sam, kao metakosmički supstrat svijesti ponikao na mjestu ontološkog loma prostora i vremena. Stoga se humanizam i ne može definirati, niti kao ideja, niti kao pokret, niti kao antroploško-psihosocijalni atribut tehničko-tehnološkog napretka. On ima višedimenzionalnu strukturu i nemoguće je teorijski pristupiti fenomenu humanizma bez sagledavanja suštine i samog jezgra povijesnosti logičkog univerzuma iz kojeg emanira i dobro i zlo kojima je izložena mikročestica zvana čovjek. U Kosmosu.

Arhajski metakosmizam predstavlja predcivilizacijsku sekvencu između ledenog doba i prvih visokih kultura na Indu, Eufratu, Nilu, i Jordanu. To je ogroman period buđenja nakon sna o kome tek nešto malo znamo na osnovu arheoloških činjenica. No, jedno je sigurno, imaginacija koja se taložila na samom dnu podsvijesti, ostala je u čovjeku zauvijek, poput tamne sile koja ga, da se pozovemo na Freuda i Junga, najčešće upravo u snovima podsjeća na rezonanciju prvih, sigurno ne posve slučajnih orkestracija po stalagmitima i stalaktitima u pećinskim naseobinama.

Pored tih čudnih zvukova, pored kamena i vatre čovjek je morao imati sasvim nejasnu predstavu o prostoru i vremenu, ali se ne može osporiti da su socijalni instinkti bili već veoma dominantni. Nikakve dileme ne može biti ni oko toga da je u tom ogromnom razdoblju oformio se poseban kod, u početku primitivan, povezan s ritualom i magijom.

Također, postepeno, ali sigurno, izgrađivala se predispozicija za lingvističke simbole, skulpturu, slikarstvo. Pa ipak, jezik kao najmoćniji simbolički izraz, do danas je ostao najsigurniji dokaz o genezi spoznaje relacije između uma i tehnike. Tehnika je stvarala jezik, jezik je prenosio iskustvo o tehnici, a zajedno su sudjelovali u proširivanju intencionalnih umskih sposobnosti. Bilo je to, dakle, vrijeme dugotrajnog i mukotrpnog oblikovanja arhetipskih mehanizama što će u nepromijenjenom spletu iracionalnih momenata, određivati podsvijest i svijest i današnjeg čovjeka, često degradiranog i regresiranog na stadij tog predcivilizacijskog perioda. Da li se u pogledu socijalne organizacije čovjek danas ponaša “civiliziranije” nego u pradavna vremena?… Ako bi racionalisti prigovorili da su instinkti bili ti koji su imali najbitniju ulogu u brizi za potomstvo, moglo bi im se odgovoriti da je razum samo jedna modificirana forma instinkta.

Neumjesno bi bilo čovjeku pradavnih vremena odricati veoma brižan i čuvstven odnos prema pripadnicima iste vrste. Zavisnost od humanih odnosa u grupi utoliko je bila veća što je bila evidentnija dužina uzdizanja i odgoja potomstva u odnosu na druge vrste. Fizička inferiornost bivala je nadomještana biopsihičkom superiornošću i biotehničkom univerzalnošću tako da je čovjek uskoro mogao ispoljiti interes za vremensku periodičnost u prirodi, pa tome podrediti svoje navike i potrebe. Pronalaskom luka, ovladavanjem vatrom i pripitomljavanjem psa, čovjek postaje nenadmašan lovac. Istovremeno se povećava njegova briga za budućnost. Kosmička zbivanja, rođenje i smrt, pojave su koje su plašile, pretvarale se u kultove i fascinaciju.

Svoju usamljenost čovjek je veoma rano shvatio kao svoju najveću prednost. Može se sa sigurnošću reći da je čovjek bio obasjan prvim zracima svjetlosti svijesti kada je uspio u sebi objediniti makrokosmos i mikrokosmos, odnosno onda kada je uočio logičku sponu između kosmosa i govora, lova i prostora, smrti i kamena, boje i vremena.

Čovječnost čovjeka napušta anonimnost, dospijevajući do činjenice da je Kosmos nemoćan i beznačajan ako nije sagledan upitnim pogledom, da je prazan i nijem bez onog ko bi mogao da ga osluškuje i reprodukuje igru svjetlosti, zvukova i kataklizmi koje su nepogrešivo bile vezivane za položaj Sunca, Mjeseca i ostalih planeta. Umstveni senzibilitet jedini je omogućavao i predstavu o Haosu, kao i o ništavilu. Da nije razotkriven astronomijom, Kosmos se ne bi mogao osloboditi svoje vječite vječnosti u kojoj tek ljudska drama, prometejska drama humanizma, predstavlja neko pozitivno događanje koje nudi spas od besmisla.

Smisao se rađa i umire s čovjekom, s njegovim umom oslobođenim od nužnosti ponavljanja. Štaviše, kroz umjetnost, on je u mogućnosti da objedini simbolički univerzum smisla u fenomenalnoj ekstazi i apoteozi igre života i smrti. Kao umno biće čovjek je mogao transcendirati mnoga svoja prirodna ograničenja i nesavršenstva. On to može uvijek kada želi, posebno ako se radi o svjesnoj želji da sloboda i um ne potpadnu pod utjecaj nehumanosti i iracionalizma. Oduvijek nastojeći da u život internalizira red kakav vlada u Kosmosu i prirodi čovjek se neprekidno starao i o drugim oblicima života (sve dok ih u novije vrijeme nije počeo uništavati).

Graditeljstvo, socijalni poredak, igru i još mnoge druge manifestacije intelektualne preobrazbe čovjek je učio od prirode, ali uvijek idući korak dalje od same prirode, što bi se moglo protumačiti i u pozitivnom i u negativnom smislu. Prve institucije pomoću kojih su utemeljeni regulativni principi humanizma apsorbirane su u ritualu i tabuu. Tabu je čovjekov najraniji kategorički imperativ i ujedno prvi korak prema moralnoj disciplini. Red, zabave, poslušnost i stroge kazne čovjek je konfrontirao svom nesvjesnom biću i tako uspostavljao samokontrolu. Djelotvornost tabua ne možemo danas procjenjivati kada ih skoro više nema, ali je više nego sigurno da uklanjanje tabua u savremenom društvu otvara dublji ambis iracionalizma nego što je to mogao biti slučaj u pradavnoj historiji. Ritual je, za razliku od tabua, danas još živ, a ogleda se u mitsko-magijskim ceremonijama koje prate razna ustoličenja, naimenovanja, individualne ili kolektivno psihološke procesije i sl. Ono što se često ne može saopštiti riječima može se objasniti kroz igru, ples, pantomimu. Izvorna svrha rituala bila je u stvaranju reda tamo gdje ga nije bilo. Budući da je ritual pretpostavljao red, omogućio je njegovo produženo dejstvo, otkrivajući najdublje slojeve podsvijesti koja teži da kosmički red projektuje na samu sebe. Pored pozitivne, ritual je imao i svoju negativnu funkciju. Svojim inhibitornim mehanizmima često je gušio potrebne razlike tako da se gubila kreativnost onih koji su ispoljavali sklonost ka većem stepenu do tada nepoznate slobode. Ipak, ritual je značajno doprinosio oformljenju solidarnosti i zajedničkim prevladavanjima emocionalnih stresova prilikom rođenja i smrti, pobjeda i nesreća.

Sociolingvisti nas uvjeravaju da je govor, najznačajnija tekovina kulture, također iniciran ritualnim činom ponavljanja mimike i glasovnih artikulacija. Pomoću govora čovjek je povećao opseg svog društvenog zajedništva i uzajamne simpatije. Tako stvoren svijet simbola postao je čovjekovo najveće bogatstvo s kojim je kultura počela istinski postojati. Bio je to najraniji čovjekov model beskonačnog Kosmosa. Kada je već riječ o govoru, moramo se prisjetiti činjenice da je čovjek tek discipliniranjem straha od vatre uspio disciplinirati lovačke instinkte, morao se socijalizirati da bi se prilagodio grupi. Uz vatru, ispod pećinskih kamenih svodova, čovjek je proveo tokom pleistocena (ledenog doba) skoro 500.000 godina. Nema sumnje da je čovjek mogao preživjeti isključivo zahvaljujući razvijenoj komunikaciji, vatri i lovu, što potvrđuju arheološki tragovi. Pa ipak, sa sigurnošću se može tvrditi da tek prije 10.000 godina postojali su prvi uslovi za nastanak simboličke komunikacije, dok će se prva pisma javiti tek oko 5.000 god. p.n.e.

Govor je bio riznica iskustva i arhaičke mitološke predaje. Kao dom Bitka (Hegel) govor je morao čuvati sjećanje na pretke i daleku prošlost. Omogućavao je, vidjeli smo, socijalizaciju, moralne norme, i prenošenje tehničkog znanja. Osobita odgovornost govora ležala je u saopštenju anticipacija, asocijacija, apstrakcija, prepoznavanja i sjećanja, što je zahtijevalo neumoran kolektivni napor. Pored borbe za opstanak čovjek se neprekidno humanizirao kroz govor. Formativna funkcija jezika otvarala je perspektivu koherentnih i stabilnih komunikacijskih sistema, jačajući ujedno socijalnu povezanost, ne samo na utilitarnoj, nego i solidarnoj osnovi. Strahopoštovanje prema riječi vođe, činilo je jezik nepovredivim arhetipom standardizacije društvenih odnosa. Stoga se narušavanje jezičkog univerzuma i danas kod većine naroda smatra jednim od najvećih grijehova i moralnih prestupa. Još je Konfucije znao da je jezik najdrevniji instrument socijalne kontrole, pa se u skladu s tim zalagao za povratak starim ritualima i autohtonim običajima, s ciljem da se pročisti jezik.

Još jedan dokaz da je jezik simbolički izraz konkretne egzistencije nude biolingvistička i neurolingvistička istraživanja koja dovode u vezu kultove plodnosti i imenovanje prvih i najbližih stvari, procesa i pojava. Sama analogija između pećinskog svoda i simbola žene, ima direktne veze s položajem čovjeka spram Kosmosa.

Jedna od prvih riječi koju je čovjek ne samo izgovorio nego i simbolički, istina, nešto kasnije predstavio, bila je riječ IO. “I” kao simbol muškog principa, kao simbola lova pomoću strijele, kao simbol prostiranja. “O” kao simbol ženskog principa, kao simbol života i smrti (nije slučajna psihoanalitička spona između nebeskog i pećinskog svoda, između prebivališta djeteta prije rođenja u plodnici majke, i grobnice kao uterusa zemlje kojoj se čovjek vraća nakon smrti), kao simbol vječno cikličnog toka vremena. Rezonantno “IO” znači zapravo “ja”, ali znači i broj 10. Teško bi bilo govoriti o slučajnosti.

Slična se analogija može uspostaviti između kralja, (predstavljenog često poput bika) i simbola “A” koji predstavlja glavu bika (V). Kralj, ili vođa grupe, plemena, oduvijek je u prirodnom poretku bio simbol tjelesne snage, plodnosti i vladanja, dakle identificiran je sa bikom. (Staroegipatski bog Oziris, bog Sunca i plodnosti predstavljen je kao Apis, sa glavom bika).

Neki autori, ne bez razloga kako ćemo vidjeti, sazvježđe Taurus (Bik) dovode u vezu sa starogrčkim mitom o IO (!!!), Herinom sveštenicom u Argu. IO, ili Ija, Okeanova unuka, probudila je Herinu ljubomoru. Da bi je spasio, Zeus je pretvori u kravu, a Arga joj odredi za čuvara. Jednu od najzanimljivijih interpretacija ovog mita dao je Schelling u “Filosofiji mitologije”:

Što bi drugo unuka Okeanova (Svjetskog mora) i kći Inahova (etimološki – Izlivača, dakle rijeke koja se izlijeva) mogla da bude do li vode nastale izlivanjem rijeke što nastavljaju da teku po napuštanju korita. U stvari Ija znači samo promjenljiva. Zeusova ljubav prema Iji, šta bi drugo mogla da bude nego dažd koji čini da voda još jače nadolazi, Herina ljubomora na Iju, šta drugo do jad koji narod (Hera se prevodi Populonijom) osjeća zbog poplave, krava u koju je Zeus pretvorio Iju je ukrivljeni tok bujice jer krava ima krive rogove, a krivi rogovi znače krivi tok rastuće bujice. Umjesto posljednjeg fabula kaže: čuvar biva uspavan. Frula znači zapljuskivanje talasa; čuvar biva ubijen znači: nasip biva probijen; Ija mahnito bježi u Egipat i uzima se sa Nilom; znači: vode što nastavljaju da teku, miješaju se sa Nilom; Ija rađa sa Nilom Epafa (Occupos), znači: pritokom voda nastaje Nil što zauzima i preplavljuje zemlju. *1)

Ne uklapa li se ovaj mit (što ga prvi put bilježi Hesiod) u teoriju o posljednjem velikom potopu?

Ovu hipotezu potkrepljuje još jedan primjer. U stotinama podzemnih hramova rasutih širom teritorije rimske imperije, Od Engleske do Sirije, moderni arheolozi su otkrili slike i rezbarije koje prikazuju mladog čovjeka kako ubija bika. Značenje ovog prikaza, centralne ikone tajnog kulta poznatog kao mitraizam, bilo je neriješena zagonetka i misterija ovog vijeka. Koji je mitski događaj prikazan ovim figurama? Kakve nam činjenice o učenju kulta otvara smaknuće bika (TAUROKTONIJA)? Nekoliko istraživača došlo je do zaključka da slika ne predstavlja mit o događajima na Zemlji već da je to jedan astronomski kod sa jakim religioznim implikacijama. Otprilike 4200. god. p.n.e. do 2000. god. p.n.e. proljećna ravnodnevnica bila je u sazviježđu Bika, da bi se oko 2000. god. p.n.e. pomjerila u sazviježđe Ovna. Ako se prisjetimo da iz tog razdoblja, dakle od kraja V milenijuma p.n.e. datira početak svih visokih kultura (indijska, egipatska, kineska, judejska, vavilonska, etrurska…), da se formiraju prva kraljevstva, da nastaju prva pisma i astronomska mjerenja vremena, jasno proizlazi predstava o užasnom strahu koji je nastao među ljudima onog doba za koje je Bik bio simbol života i oličenje kraljevske, odnosno božanske moći. Nebeski ekvator je projekcija zemaljskog ekvatora na nebesku sferu. To je zamišljeni krug koji zaklapa ugao od 23 stepena sa ravni zemaljske orbite (ekliptikom, tj ravni koja određuje krug zodijaka). Nebeski ekvator presijeca zodijak na ekvinokcijima (tačkama nebeske sfere u kojima se Sunce nalazi prvog dana proljeća i prvog dana jeseni).

Nekada davno nebeski ekvator je značio daleko više od samo zamišljenog kruga. Stari astronomi su vjerovali da je zemlja smještena u centru vasione i da je potpuno nepokretna; fiksne zvijezde bile su pričvršćene za veliku sferu koja je rotirala oko Zemlje jednom dnevno, oko ose koja je prolazila kroz Sjeverni i Južni pol. Karakteristike ove sfere, kao što su njeni polovi i ekvator, igrale su suštinsku ulogu u drevnom shvatanju strukture Kosmosa. Zbog toga je nebeski ekvator bio mnogo bolje poznat nego što je danas. Npr., Platon u “Timaju”, piše da je tvorac vasione počeo formiranje Kosmosa uobličavajući njegovu supstancu u slovo “X” da bi predstavio presijecanje ekliptike i nebeskog ekvatora. Zemlja nije nepokretna, njena osa se pri kretanju naginje, a samim tim se mijenja i ugao između relativnog položaja ekvatora i ekliptike. Ravan ekliptike pun krug kroz sva sazviježđa napravi za 25.920 godina. Taj period zove se precesija (koju je otkrio grčki astronom Hiparh 125. god. p.n.e). Iz geocentrične perspektive, precesija izgleda kao pokret cijele kosmičke sfere. Za tadašnje, već učene ljude koji su vjerovali da zvijezde utiču na ljudsku sudbinu, otkriće precesije djelovalo je kao smak svijeta. Činilo im se da je stabilnu sferu pokrenula neka tajanstvena sila moćnija i od samog Kosmosa.

Značenje tauroktonije (smrt bika) postalo je simbol za kraj vladavine sazviježđa Bika. Nije stoga slučajno što je mit o Perzeju koji ubija minotaura jedan od najstarijih mitova. Kult Mitre koji se poštovao u Iranu javio se međutim znatno kasnije upravo negdje u Hiparhovo vrijeme. Na osnovu ovog saznanja bilo je olakšano shvatanje nekih rituala koji su se održali i do današnjeg dana, npr. u španskim koridama: pobjeda nad bikom simbolizira pobjedu nad htoničnim silama kojima je čovjek bio izložen tokom posljednjih ledenih doba smjenjivanih potopima.

Pomenuti mit o Iji (IO = ja = čovjek) označava zapravo potres izazvan pobjedom muškog, lovačkog instinkta nad matrijarhalnim htoničnim instinktom. Međutim, već Eshil nazire opasnost od potpunog poistovjećenja čovjeka sa kosmičkim silama koje nisu na strani osvajača. Otuda potiču sve razlike među filosofskim, religijskim i kulturnim koncepcijama.

Ovim prethodnim primjerima pokušalo se prezentirati jedinstvo kultne ornamentike, sa izvođenjem smisla pojedinih lingvističkih struktura reflektiranih na kosmogonijske procese, o čemu svjedoče brojni mitovi i epovi, a o tome će biti još riječi. Fenomen humanizma, uvjerili smo se do sada, objašnjiv je samo kao fenomen kulture, a kao takav dostupan je jedino u multidisciplinarnom domenu lingvistike, filosofije jezika, filosofije mita, hermeneutike, estetike… Uvažavanje ovih činjenica biće od relevantnog značaja kada budemo govorili o onim socijalnim i političkim implikacijama koje sputavaju humanizam i degradiraju ga na njegovu suprotnost. Do tada ćemo se još zadržati na području jezika, dokazujući jednu od najvažnijih hipoteza:

jezik je u pravom smislu panteon Bitka kao humanog Bitka.

Već smo konstatovali da je kult vatre, kao jedan od najelementarnijih kultova, prisutan skoro kod svih naroda svih epoha. Titravi odbljesci na kamenim zidovima i svodovima pećina, uz fascinantnu akustičnost dvorana, morali su nadahnuti prve slikare, muzičare koreografe.

Pojam broja nikako nije mogao biti nepoznat. Ples, igra, ritual, neprekidno ponavljanje i tako tisućama godina, sve do prvih orfičara i Platona i čuvenog prikaza slike pećine. Mit o Prometeju zabilježen kod Hesioda, kao tragedija oblikovan kod Eshila, nedvosmisleno ukazuje, na identifikaciju Logosa i vatre. S Heraklitovom filosofijom to postaje još očiglednije. Pod kupolama crkvi koje u potpunosti zatvaraju sve horizonte i koje su građene upravo po uzoru na pećinske ćelije, komore i katakombe, sagorijeva najfinija duhovna vatra koja se sačuvala u Logosu. Otkuda tolika čežnja kod čovjeka za panteonom što skriva nebo koje priziva? Čemu lažni lavirinti i hodnici u piramidama. Čemu žudnja za vječnošću? Zašto su Hindusi, Grci i Indijanci spaljivali mrtve ako su vjerovali u predestinaciju? Lakonski bismo mogli zaključiti: svi pravi odgovori su istiniti. 

Svi elementi dalekih kultura govore istim jezikom humanizma. Bilo da je riječ o arhitekturi, skulpturi, slici, muzici, broju, poeziji, filosofiji, religiji… uvijek je cilj isti, osvijetliti, osmisliti način da se pronikne u tajanstvenu suštinu prometejske drame humanizma. Uvijek iznova se nameće pitanje: kako osloboditi se bijesa demona, kako pomoći Prometeju u sebi, i drugima. Osloboditi se, a ipak sačuvati vatru, život, svjetlo svijesti. Istu onu vatru kojom je sagorijevao Bruno, Michelangelo, Kierkegaard, Kafka, Jesenjin… Htjeti doprijeti do daljeg smisla te drame moguće je samo poniranjem do svjedoka i glasnika Iskona, a to su jezik i mit. Sve ostale simboličke i izražajne forme počivaju u njima.

———————————

*1) F. W. J. Schelling ; “Filosofija mitologije”, Opus, Beograd 1988. str. 6.

 ___________________

(-3-)

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s