Marjan Hajnal

HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA

V – EGZISTENCIJALNOST ESTETIČKOG HUMANIZMA

 

Godinu dana prije Schillerove smrti (1805.) postaje jasno da su njegovi “Razbojnici” anticipirali suvremenu teorijsku egzistencijalističku orijentaciju u kojoj se iz temelja mijenjaju pogledi usmjereni prema suštini revolucije. “Svaki revolucionar je jedan Brut”, reći će Schiller, iako je i dalje bio uvjeren da spona Francuske revolucije i Weimarske “demokratije” upućuje na rađanje novog vremena, u čemu se i nije prevario, osim u pogledu negativnih konsekvenci tog vremena. Nije se dogodilo da estetički humanizam prevlada negativno-dijalektičku i entropijsku perspektivu budućnosti čovječanstva. Zamka utopijskog apela za mirom i blagostanjem, postavljena da prikrije pravu suštinu “povratka prirodnom pravu”, nije do kraja uspjela zavesti Schillera – humanistu. Njegov “Vilhelm Tell”, alpski lovac, na kraju odlaže luk i strijelu, što otvara pitanje njegovog sopstvenog opstanka; od čega će onda on živjeti?

Goetheov “Faust” otkriva dramu svih neprijatelja slobode, potonulih u “apsolutnu slobodu”. San svijeta topi se pred činjenicom da se problemi ne prevladavaju time što se pregorijeva volja za pripadnošću tom svijetu, a ni time što se nastoji sagorjeti sam svijet.

Victor Hugo ne dopušta Jean Valjeanu da na kraju, kada je stekao ugled, potisne svoju prošlost u zaborav. To nije lična nedužna prošlost (kakva ona uistinu jeste i bila) nego pravna prošlost krivca kojeg je trebalo javno sankcionisati. Međutim, u životu se događa suprotno; krivci koji su izbjegli zasluženoj kazni dokazuju vječitim bijegom od savjesti da tu savjest nikada nisu ni posjedovali.

M. Gorki, slijedeći svog učitelja Čehova, upravo zato se okreće od realizma. Njegov antirealizam nije nadrealan, on je realizam nade i očaja istovremeno, ali ponajviše je u njemu sadržan etičko-humanistički poziv za poštovanjem čovjeka kao čovjeka. Kada se Gorki, koji je poslije neuspjele revolucije 1905. prognan, vratio 1914., nije ni slutio da njegovo neslaganje s Lenjinom neće uvećati njegove šanse da preživi kasnije u vrijeme Staljinovog terora. Ideja o pomirenju socijalizma i religije, za koju se Gorki zalagao nije odgovarala ideji neprekidne socijalističke pobune. Tiranski “demokratski centralizam” nije mogao dopustiti vjeru u drugog vladara osim megatehničkog vladara. Lenjin je zatvorio teatar Mejerholda i Tiarova poslije čega se Majakovski ubio (Jesenjin je to već ranije učinio, također duboko prevaren idejom sovjetske socijalističke “pravde”).

Tolstoj u 82. god. života napušta svoju grofoviju, da bi u znak protesta, dobrovoljno stupio na put siromaštva, na kom je i umro 1910. god.

Max Horckheimer u “Kritici instrumentalnog uma” prezentira osobine totalitarne, autoritarne ličnosti, nastojeći da ukaže na osnovne biopsihičke anomalije koje se razotkrivaju tek dolaskom na vlast. One variraju u širokom rasponu, od konvencionalnog rasnog stereotipa, do bizarne zabrinutosti za status svoje porodice. Ispoljava se sklonost “crno-bijelom” mišljenju, mrzi se sve što je slabo, potenciraju se naslijeđene sklonosti a odbacuju se socijalne determinante, samokritika je nezamisliva, ispoljava se osvetoljubivost, podcjenjuje se intelektualnost i emocionalnost, nehumani postupci se prikrivaju personalizacijom – uvijek je neko drugi kriv, idealizira se jedan od roditelja, optimizam je oficijelni stav – pesimizam je “dekadentan”, ispoljava se sklonost intrigama, sujevjerju, genocidnosti…

Pišući psihobiografiju J. V. Staljina “Od vlasti do paranoje”, autor Vladimir Adamović kao da je sve to imao u vidu. Ako se zanemari sam lik dekadentnog tiranina, ostaje maestralna Adamovićeva psihoanalitička desublimacija genetskog patogenog koda u službi Thanatosa. Zlostavljanje od strane oca stvorilo je potrebu, uslovan refleks, da se postane otac nacije kako bi se metodama oca – mučitelja mučila djeca te nacije. Surovost i nepovjerenje poneseni iz djetinjstva najčešće izrađaju želju za osvetom prema životu uopće. To dopunjuje mesijanska vjera u sopstvenu harizmu, (grč. karizma – božanski dar). Autoritet (lat. auctor, od augere – širiti, uvećavati) podrazumijeva postojanje sljedbenika. Rimljani su razlikovali autoritas – automatski refleks podčinjavanja od protestas – funkcionalnog autoriteta koji identifikuje sebe sa institucijom i svaki napad na ličnost izjednačava se napadom na društveni poredak. Kada u toj identifikaciji učestvuju milioni duboko nesrećnih ljudi u želji da steknu i najmanju količinu životne topline od majke-države i vladara-oca, onda je to, kako se Zinovjev izrazio, neprolazni užas.

Individualna paranoja u slučaju jednog od najgenocidnijih tirana, prerasla je u mosovnu histeriju mase koja se ni po čemu nije razlikovala od mase jakobinskih “revolucionara”.

Moris Merlo Ponty u djelu “Humanizam i teror” detaljno se upušta u analizu slučaja “Buharin”, s namjerom da na primjeru Koestlerovog djela “Pomračenje o podne” kroz sudbinu Rubashova, demistificira suštinu revolucionarnog terora i nasilja.

Laž i krv stvaraju historiju pobjednika. U historiji postoji jedna vrsta prokletstva; ona pobuđuje ljude, dovodi ih u iskušenje, vjeruju da idu u istom smjeru kao i ona, a ona se odjednom povlači, zbivanje se mijenja, pokazuje se da je drugo bilo moguće. Ljudi koje ona napušta i koji su mislili da su samo njeni saučesnici, iznenada se pokazuju kao potstrekači zločina kojim ih je ona inspirisala. I oni ne mogu tražiti oproštaj niti se osloboditi jednog dijela odgovornosti…*1) 

Wilhelm Reich u “Masovnoj psihologiji fašizma” bavi se analizom uzroka koji regimentiraju metafizički idealizam političke reakcije u moćan agregat jednog državnog militantnog organizma koji u određenom momentu koristi zamah revolucionarnog socijalnog bunta obespravljenih masa, da bi u drugom momentu oslobođena energija tih masa okrenula se protiv njih samih. Kada se susretnu iracionalnost mase, vremena i vođe, politička igra straha može da počne. Srednji stalež u Njemačkoj bio je identičan trećem staležu u Francuskoj, a upravo taj stalež je bio najizloženiji ideji prevrata.

W. Reich pokazuje ulogu države u profiliranju porodice u čemu najaktivniju ulogu ima crkva preko koje se uspostavlja i zaokružuje ideologija naslijeđa, časti i obaveze.

Njemačka žena ako bi se udala za ne-Nijemca gubila je pravo na nasljedstvo. Na tom jednostavnom principu utemeljena je ideologija krvi i tla. Ideolozi fašizma (Alfred Rosenberg, Friedrich Ratzel, Joseph Arthur de Gobineau, Houston Stewart Shamberlain) stekli su za kratko vrijeme bezbroj sljedbenika, a njihov se broj neprekidno i do danas uvećava širom svijeta. Katastrofalne posljedice ratova kao da ništa nisu promijenile. Rasne i nacionalne teorije, podupirane megatehničkom neo-pan-vavilonskom ideologijom, održavaju mefistofelovsku zabludu o “čistoti” i “superiornosti”, “demokratiji” i “novom poretku” – još uvijek u životu, dok naivni puk ni poslije bolnog buđenja iz košmarnog sna ne razaznaje prave krivce i istinske uzroke svoje nesreće.

Gustave le Bon u “Psihologiji gomila” govori o predstojećem dobu kao dobu gomila. Era iracionalnih destruktivnih masa, istina, započela je davno, ali je le Bon u pravu kada kaže da mase nisu podobne da mudruju, ali su vrlo podesne za akciju, bilo kog tipa. Gomila je igračka u rukama svih vanjskih podražaja, pod kojima se na njoj odražavaju neprestane promjene. Ona je rob impulsa koje prima. Izolirani pojedinac može biti podvrgnut istim podražajima kao i čovjek u gomili, no čim mu mozak predoči neugodnosti koje bi mogle nastati ako im se preda, on im se ne predaje. To bi se fiziološki moglo izraziti tako da se kaže da izolirani pojedinac posjeduje podobnost da vlada svojim refleksima, dok je gomila ne posjeduje. Gomila vrlo lako postaje krvnikom, no jednako lako postaje i mučenikom. U istom trenutku prelaze iz najbješnjeg divljaštva u najapsolutniju velikodušnost ili heroizam. One su nalik na lišće što ga uzvitla oluja, skupi, pa rasprši na sve strane, i pobaca po zemlji. *2)

Psihologijom mase bavili su se i Gilles Deleuze i Felix Guattari, ali sa stanovišta “želeće mašine”, u djelu pod nazivom “Anti-Edip; kapitalizam i šizofrenija”.

U osavremenjenom psihoanalitičkom stilu, čak post-modernom reklo bi se, autori ovog djela govore o čovjeku – želećoj mašini. U izuzetno složenoj ali i zanimljivoj građi djela, sadržane su brojne reference i dometi Reichove psihoanalize. Novi Edip je apsolutno inkarnirao u svim sekvencama života savremenog čovjeka. U pitanju su sve sile društvene proizvodnje, reprodukcije i represije. To je stoga što su potrebne uistinu mnogo moćnije sile da bi se pobijedile sile želje, da bi se navele na rezignaciju i da bi se posvuda ono što je bilo aktivno, agresivno, umjetničko, produktivno i osvajačko u samom nesvjesnom zamijenilo reakcijama tipa: tata-mama.

U tom smislu je Edip svojevrsna primjena, a porodica delegirani agens. A djetetu je čak i kad se potrudi, mučno, teško da sebe doživljava kao jedan ugao porodice:

To dijete

ono nije tu,

ono je samo jedan ugao,

jedan budući ugao,

a ugla nema….

a upravo je ovaj svijet oca-majke ono što mora da nestane

ovaj udvostručeni – dvostruki svijet,

u stanju stalne razjedinjenosti,

u stalnoj težnji ka sjedinjenju…

oko koga se vrti cijeli sistem ovog svijeta

kog zloćudno podržava najmračnija organizacija.

(Antonin Artaud; “Ainsi donc la question”…, Tel Quel, 1967; 30. *3)

Znamo da su Edip i “najmračnija organizacija” simbolički izrazi megatehničke civilizacije.

Edipovsko-narcistička mašina sve dopušta, ali čovjeka dovodi do autizma, tijelo ostaje bez cjeline, organi bez funkcionalne povezanosti u jedan koordiniran sistem.

Potresno djeluju stihovi lamenta “O majko, zbogom…” (str. 227) koji potpuno realno odražavaju jad Novog Edipa (anti-Edipa), koji je zaista u još bezizlaznijem položaju nego njegov praotac koji ispašta i sam posljedice Istočnog grijeha. Linija uzmicanja od katastrofe ne uspijeva izbjeći životu Nove Sfinge, “plave linije”…

Anti-Edip je sastavni dio civilizacijske paranoje, historijskog haosa. Dimenzije socijalnog habitusa niti se zatvaraju niti se na nešto svode. Šizo-analiza poznaje jedino poredak proizvodnje haosa. Prust i Kafka su samo prvi izdanci i prve žrtve tog haosa.

Jean-Francois Lyotard uspostavlja anti-sistem metanaracije. Nauka prati šizoidnu naprslinu, edipovsku i faustovku pukotinu u Bitku. Misao se više ne zadovoljava ovostranim trodimenzionalnim svijetom i polazi u potragu za ostalim izgubljenim dimenzijama koje ljudski um ne opaža. Filosofija Haosa teži samokonstituisanju Haos-Logosa, možda i teo-kosmo-Logosa.

Za ovu realnost vjerovatno je preuranjeno očekivanje da postmoderna može nešto značajnije pripremiti mišljenje za jedan takav preokret, u anti-materijalnu metafiziku. U tom smislu je apsurdno apriorno glorifikovanje nove religije koja se prikriva metanaracijama. Posebno ako o humanizmu nema ni riječi. No, bilo bi također pogrešno odbaciti nove modele nelinearnih dinamičkih sistema, teoriju fraktala, katastrofa i Haosa, ako možda baš u njima leže odgovori na pitanja o humanizmu, koja dosadašnja nauka nije dala. Fizika budućnosti iz haotičnih atraktora već izvodi prve postulate o granicama entropije. Istina o Univerzumu ne čini se više tako daleka.

Imajući predstavu o tome, kao da postaje lakše shvatiti “Načela čiste i primijenjene anarhije” Paula Valerya, “Anarhizam i moral” Petra Kropotkina, “Historiju i utopiju” Emila M. Siorana… Slike Vasilya Kandinskog, muziku Arnolda Schoenberga…

——————————————

*1) M. M. Ponty; “Humanizam i teror”; Mala edicija ideja, Beograd, 1986 str. 78.

*2) G. le Bone; “Psihologija gomile”; Globus, Zagreb 1989. str. 46.

*3) Ž. Delez-F. Gatari; “Anti-Edip”; Theoria, S. Karlovci, 1990. str. 99.

____________________________________

(-12-)

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s