Marjan Hajnal  

HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA

IV – 2 – ANTROPOLOŠKA I PSIHOANALITIČKA DIMENZIJA MEGATEHNIČKE RETROGRESIJE

Lewis Mumford je najvjerovatnije u pravu kada iznosi svoju, neobičnu na prvi pogled, tezu o krivici Kopernika, Keplera, Galileia, Descartesa i ostalih znanstvenika. Poznato je koliko su Niccolo Cusano i Kopernik inicirali Brunovu misao, ali značajnije je uočiti analogiju nasilja nad Brunovim slobodoumljem, sa nasiljem koje je poteklo poslije njegove tragičke smrti, prema masama nedužne i bespomoćne djece, žrtava bezumlja i najsurovijeg iracionalizma. A svi ljudi su nečija djeca, bar djeca prirode. I sve tragedije, ma koliko se temeljile na istom principu, tragične su svaka na svoj način.

U svojim epohalnim djelima “Grad u historiji” i “Mit o mašini” Mumford govori jezikom antropologa, historičara, filosofa, humaniste. Na izuzetno uvjerljiv i argumentiran način on razvija Spenglerovsku tezu o razvitku, samonegaciji i kolapsu tehničke civilizacije Zapada. Slijedeći njegovu osnovnu intenciju da ostane objektivan promatrač, antinihilist i humanist, već smo se na dosta mjesta u ovoj studiji dotakli njegovih originalnih termina “megatehnika”, “megamašina”, “megastroj”, “ljudska mašina”, a sada ćemo pokušati bar djelomično osvijetliti i probleme koji se tiču novog pohoda “evolutivne retrogresije”, analizirajući uslove koji u suvremenim ambijentima tehničke i urbane revolucije, vode izravnom stvaranju tehničkog kulta anti-života.

Prateći misao o humanizmu, paralelno sa isticanjem spektra vrednosnih implikacija njegovih ontoloških, historijskih, etičkih, estetičkih i tragičkih horizonata, dospijevamo do ovog posljednjeg, ali sada više ne na način individualne sudbine, ta sudbina postaje opštetragička. Dok tragička individua uvijek sadrži u svojoj pojavi i povijesnu, oslobodilačku, herojsku i istinski humanističku supstancu, dotle je opšta tragedija u potpunosti odvojena ne samo od supstance humanizma, nego i od supstance svijeta, a ipak pripadajući svijetu, na podređen, subzistentan način. Totalna depersonalizacija, dekadencija, destrukcija, nasilje, osnovne su karakteristike te desupstancijalizirane slike suvremenog megapolisa.

Iako je mit o mašini star koliko i civilizacija, ova posljednja faza regimentacije obuhvata prve stvarne tehnološke, kulturne i socijalne revolucije, a s njima i sve što ih u svim porama i strukturama neizbježno prati, samodestrukcija Bitka. Osnovno pitanje na koje ćemo pokušati odgovoriti glasi: Kako, i da li je moguće prevazići tu samodestrukciju? Odgovor je nemoguće naći bez prethodnog razumijevanja same mitsko-arhajske etičko-estetičke individualno-tragičke dimenzije humanizma, kao što je nemoguće i bez temeljitog sagledavanja uzroka koji su čovjeka pretvorili u roba, slijepo poslušnog izvršitelja genocida, subjekta i objekta kataklizmičke suvremenosti. Bez činjenica koje je Mumford maestralno prezentirao, još bi i bilo moguće kako-tako, – (eventualno samo kroz psihoanalitičku, kulturološku ili aksiološku ravan), – doći do odgovora, ali sigurno je da bi taj odgovor bio parcijalan, ne bi imao sadržanu u sebi antitezu, pa samim tim ne bi bio ni dovoljno naučno utemeljen.

Čak i po cijenu djelomičnog uskraćivanja povjerenja u Mumfordovu principijelnost, mora se priznati da se radi o nesvakidašnjem humanisti koji je u dovoljnoj mjeri i originalno kreativan teoretičar, koji ima besprijekoran naučno-metodološki pristup, kao vrstan poznavalac svih najosjetljivijih dijelova ljudske podsvijesti, ali koji je istovremeno izvanredno informiran o dostignućima u oblasti suvremenih tehnoloških trendova i problema koji ih prate, pišući o svemu visokim, estetički uobličenim, ali prodornim stilom koji ne ostavlja mjesta za nedoumice i dileme. U svemu tome imponira Mumfordova nesvakidašnja, istinskog humaniste dostojna hrabrost da iznese takve teze, koje podsjećaju na Rousseauove, da su po mnogim kriterijumima najveći Renesansni i post-Renesansni naučnici kao što su Kopernik, Kepler, Galilei, Descartes, Newton… prvi, u posljednjoj fazi konstituiranja megamašine, otpočeli njenu sudbonosnu regimentaciju, koncentraciju njenih moći u superioran mehanizirani agregat socijalnih, političkih, ideoloških i ekonomskih struktura koje će zapravo biti polazna tačka destrukturacije kao destrukcije, kao totalnog razaranja estetičko-humanističke slobode, individualne i čovječanstva u cjelini.

Poslije umjetnika Renesanse koji su ponudili svoje viđenje perspektive svijeta; poslije prvih socijalnih reformatora kao što su bili Thomas Müntzer, Thomas More, Campanella, Erasmus Rotterdamus (Desiderius), Machiavelli, Luther, Bruno; poslije prvih Kopernikovih otkrića, počela se radikalno mijenjati sudbina Zapada. Pokazalo se da je Kopernik bio bolji Egipćanin od Ptolomeja, ispravljajući grčko-egipatski solarni kalendar i uočavajući da Zemlja nije središte Svemira. Za posljedicu, astronomija i mehanika stvaraju preduvjet za pojavu apsolutiziranog političkog i industrijskog poretka. Po uzoru na časovnik u kom se redukovala minijaturna mašina, mini-model mehaničke zakonitosti Kosmosa, obnovila se stara religija vladara koji vlada vremenom, ljudima i cijelim Univerzumom. Louis XIV uporedio je državu s nebom na kom je on bio Sunce, “Le Roi Soleil”. Sistem apsolutne moći podčinio je sve: seljaštvo, sveštenstvo, vojsku, činovništvo, kao u klasičnom Dobu piramida.

Prvi znak uspona novog Boga Sunca nije se dakle pojavio u sferi tehnike, nego u sferi vlasti; nova religija označila je i ideološki i praktično vjeru u moć, prekomjernu i neograničenu. Pri tome je astronomija, i briga o kalendaru, ne bez razloga bila pod patronatom dvora. Iz takvih relacija potekao je znanstveni determinizam kao sastavni dio sistema autoritarne kontrole. Povezanost ta dva momenta ugrozila je danas čovjekovo postojanje. Koperniku pripada zasluga što je drevna megamašina opet bila sastavljena i na kraju rekonstruirana. *1)

Iz novouspostavljenog centra svijeta, čovjeka je potisnula mašina, ne da bi utopijsku nadu o životu i radu bez granice pretvorila u stvarnost nego da bi se obnovio prastari sistem moći, moćniji nego ikada.

“Ascencionizam” – orijentiranost na nebo, proizlazi iz prestrukturacije psihičkog bića koje se, dakle, okreće, u kopernikanskom smislu, od astralnih mitova ka konkretnoj moći posredovanoj tehnikom. Od kada čovjek nije više očekivao da će doći spas s neba, počeo ga je tražiti oko sebe i u sebi; oslobađajući se religijskog super-ega, po drugi put otvarajući Pandorin kovčeg zla, prepustio se istraživanju koje je bilo samo predstupanj surovog nasilja, piratstva i porobljavanja. Novi kompleks moći izložio je svijet milosti nemilosrdnih.

Konkvistadorski koncentracioni logori nicali su na svim kontinentima, a cinično su ih nazivali “rezervatima”. Iluzije o geografskom novom svijetu pale su pred mehaničkom osvajačkom invencijom. Poslije Kopernika dolaze Johannes Kepler i Galilei koji će još više doprinijeti prenošenju astralnog i solarnog poretka na organizaciju megatehničke moći koje su se dokopali beskrupulozni suvremeni tirani.

Kepler u posmrtno objavljenom spisu “Somnium” (San), 1609. god. opisuje čovjekov let na Mjesec, ali ne predviđa da čovjek u tom trijumfu koji će ostvariti tri i po vijeka kasnije, neće naći utjehu za izgubljeni mir na Zemlji. Ekološke kataklizme Kepleru su bile nepojmljive, a genocidi daleko manje pretpostavljivi od saznanja da su putanje planeta i kometa elipsoidne. Otiskujući se od Zemlje, Kepler je za sobom ostavio dvije milijarde godina organskog života, svu neizmjernu stvaralačku aktivnost i udruživanje svih živih vrsta, što je sve dostiglo kulminaciju u čovjekovoj umnosti. Što se životne vrijednosti tiče, čovjek bi sve planete Sunčevog sistema mogao dati za nekoliko kvadratnih kilometara nastanjene Zemlje. *2)

Međutim, iracionalnost nove megamašine ne mari za svrhu. Bitan je strah koji će se izazvati kod manje ekonomskih i tehnološki moćnog susjeda, uz očekivanje da će taj strah produbiti podaničku poslušnost i ovisnost, na čemu se religija megamašine i temelji. Kompleks automatiziranih centara u kojima se obrađuju informacije i iz kojih direktno potiče regulativna moć, u današnjim uslovima, samo je odraz galaksije, na svijest Galileievih sljedbenika. S otkrićem zakonite periodičnosti koju jedan centar kontrolira i koordinira, Sunce, tako se nastojao nametnuti tokovima civilizacije jedan pozitivistički koncept “harmonije” reda, položaja i poretka u socijalno-klasnom, kulturnom, etničkom i, na kraju, rasnom (rasističkom) pogledu.

Za Galileieve riječi da je “filosofija zapisana u svemiru, toj velikoj uvijek otvorenoj knjizi koja je napisana jezikom matematike, trouglova, krugova i koju je čovjeku nemoguće razumjeti bez tog jezika ako ne želi da luta po mračnom lavirintu”, Mumford čak kaže da sadrže zločin. Galilei je vratio Kopernika na Zemlju, ali, učinivši to, prognao je čovjeka iz tog novog carstva čistog znanja. Slijedeći Keplerov mit, Galilei je sagradio svijet u kom je vrijedila samo materija, u kojem su kvaliteti postali imaterijalni…*3)

Podijelivši čovjekov um, eliminisan je živi svijet, u središtu te nove slike svijeta čovjek po sebi nije postojao, ostao je samo odlomak čovjeka, – distancirana, sterilizirana inteligencija. Diskvalifikovan je svijet stvarnog i historijskog iskustva. Time je čovjeka iz žive prirode prognao u svemirsku pustoš, nepovratnije nego Bog Adama i Evu iz raja. *4)

Sve što nije pripadalo egzaktnoj znanosti odbačeno je kao izraz subjektivnosti. Ne osjećajući to, Galilei je produbio dualizam subjektivne i objektivne sfere života, ekskomunicirajući središnji predmet same nauke, multidimenzionalnog čovjeka. Podijelivši iskustvo stvarnosti u dvije sfere, u subjektivnu sferu, koju je odlučio isključiti iz znanosti, i objektivnu sferu, teorijski oslobođenu čovjekove vidljive prisutnosti ali spoznavanu strogom matematičkom analizom, odbacio je kao nebitno i nestvarno ono srastanje kulturnih značenja koje je omogućilo i matematiku, – koja je i sama čisto subjektivni destilat. Galilei je prodao povijesno pravo prvorođenja kulture. Nije imao pojma da je njegova distinkcija između vanjskog i unutrašnjeg svijeta, između objektivnog i subjektivnog, između kvantitativnog i kvalitativnog, između matematički opisivog, spoznatljivog, i onog nedostupnog, nesvodivog, nemjerljivog, za analizu neprikladnog, bila lažna destrukcija. U antihistorijskom, utilitarnom poretku, kojim je ozakonjena mehanička slika svijeta, ono što je preostalo od subjektivnog iskustva, bilo je ili osiromašeno ili iskrivljeno gubitkom dodira s čovjekovom prošlošću i nedostatkom razboritog anticipiranja njegove budućnosti. *5)

Do izvjesne mjere Mumford ublažava svoj stav prema Galileiu, tvrdeći da on sam nije bio neki pritajeni heretik, nego humanist ili humanistički prirodoslovac koji nije mogao znati da će apstraktni konceptualni svijet čijem je stvaranju pomogao, na kraju potisnuti sve vrijednosti i odbaciti svako iskustvo i saznanje koje se nije uklapalo u prevladavajući mehanički obrazac. Mora biti da je Galilei smatrao da će kultura koja je oblikovala njegov vlastiti život, nastaviti da živi još ljepše uređena i obogaćena a ne osušena osiromašena i reducirana njegovim pogledom na svijet. *6)

Ma koliko se Mumford trudio da izbjegne totalnu kritiku Galileievog pozitivizma, ipak ostaje dojam da je vjerovatnoća da se još jednom prema njemu pogriješi, – velika. Osjećajući i sam tu opasnost, Mumford sagledava na fenomenološkoj osnovi “krivicu” Galileia, ali, naravno, sasvim suprotno od onog što mu je pripisivala Inkvizicija. Galilei ostaje velika figura u svijetu znanosti, s tim što se prigovori koje mu Mumford upućuje moraju respektovati kao sasvim opravdani i naučno relevantni.

Isto važi za Descartesa za kog su organizam i mehanizam kompatibilni pojmovi. Svojom koncepcijom znanstvene metode, vjeran načelu mehanicističkog apsolutizma, Descartes je otvoreno inaugurisao stil nekog renesansnog despota. Apsolutni oblik vlasti i njena prokrustovska pojednostavljenja pretpostavljao je demokratskom obliku i podjeli vlasti. Svojom naklonošću prema političkom apsolutizmu, Descartes je otvorio put konačnoj militarizaciji (!) i znanosti i tehnike. *7)

Izjednačavajući čovjeka i mašinu, Descartes je u posredujućoj funkciji postavio znanstvenika kao aspolutnog zakonodavca. Uzimajući mašinu kao model Univerzuma, Descartes je potpuno zanemario historiju i um, svaku manifestaciju života podveo je pod mehaniziranu i reduciranu optiku razumskog senzualizma i skepticizma. Nije bitno samo misliti, nego kako, šta i s kojim ciljem.

Konačno, Thomas Hobbes, više ironično nego ozbiljno, u djelima “De Cive” i „Leviathan”, sve vrijednosti života svodi na prirodnopravnu dimenziju imperijalne moći. Uglavnom, raspoloženje prema Hobessu varira od simpatija do apriornog podozrenja, ali, danas posebno, teško se može osporiti fenomenološka konsekventnost njegove teorije o pravu jačeg u borbi za opstanak. Nametnuti ekonomsku i vojnu dominaciju znači i egzistentno opstati na svjetskom tržištu. Slijedeći takvu doktrinu, sve vodeće sile ponašaju se hobessovski, no to ne znači da je za to kriv Hobess. On je samo saopštio jednu tužnu činjenicu novije historije, o kojoj posjedujemo znatno manje sporne argumente nego o “varvarskom” i nasilničkom odnosu ljudi u prahistoriji. Bespoštedni rat svih protiv svih ipak više pripada ovom vremenu, a i među vukovima postoje izgrađeniji i postojaniji etički principi nego među ljudima u pojedinim bezumnim okolnostima. Vuk vuku je uvijek samo vuk, a čovjek čovjeku u najnegativnijem kontekstu ne može biti niži od čovjeka. Poredeći čovjeka s vukom, Hobess je uvrijedio prirodu. Za izdaju, ili zločin, životinja ne zna ni kada joj prijeti velika opasnost. Svjesno i promišljeno nasilje svojstveno je samo čovjeku, a u tome su dva aspekta jednog zla: utoliko manje se može opravdati nasilje što je biće svjesnije, a s druge strane, onaj ko uopće čini zlo dovodi u pitanje suštinu svog ljudskog bića. Monstruozni zločinci ne mogu se nazvati zvijerima, još manje ljudima. Utoliko je njihovo pravo na lični život, ne samo sporno nego i nemoguće i neodrživo.

Ako se nakon tri vijeka od Hobessove smrti (1588-1679) napravi detaljnija usporedba historijskih tokova s osnovnim intencijama njegove filosofije, nesumnjivo se dolazi do uvjerenja da ma koliko Hobess bio prvi moderan politički mislilac svog vremena, njegovi pogledi ni danas ne gube ništa od svog moderniteta i aktualnosti. Naprotiv, enciklopedijska sveobuhvatnost i interdisciplinarnost njegove teorije sve više dobijaju na značaju, podjednako među zastupnicima individualističkih, liberalno-demokratskih i hegemonističko-totalitarnih koncepcija. Sam Hobess, istina, preferirao je ovaj posljednji oblik, ali njegovo djelo dopušta dovoljno istinske slobode, duhovnog i materijalnog prostora za sve pripadnike patrimonijalnog sistema koji može opstati samo kao sistem progresivnih humanih težnji. Ne ostavljajući ni jednu oblast neprostudiranu, Hobess je gotovo dva vijeka prije Hegela (na kojeg će presudno ostaviti utjecaj), ostvario u svom djelu “Leviathan” *8) niz postavki za sveaspektnu multidisciplinarnu analizu svih mehanizama koji mogu konstitutivno učestvovati u izgradnji političkih, pravnih, ekonomskih, kulturnih, duhovnih i vojnih institucija. Duboko poznavanje ljudske psihe dopušta Hobessu da polazeći od upravo psihoanalitičke sfere zakorači put znanstvenog utemeljenja državnog organizma podređenog vrhovnim umskim i humanim principima. Hobess jasno sagledava činjenicu da materijalna priroda slobode ne počiva izvan duhovne slobode. Nesmotreno dimenzioniranje vodi ili pozitivističkom ili organicističko-strukturalističkom anarhizmu. Pravda nije protivna razumu*9) ističe Hobess, ali ako nosioci pravde nose punu svijest o istinskom dostojanstvu i slobodi čovjeka.

Materija koju iznosi Hobess u “Leviathanu” svjedoči o svom autoru kao mudrom i oštroumnom pedagogu i humanisti. I bez iscrpnije kritičke analize može se konstatirati da Hobessovo vrijeme tek dolazi, vrijeme njegove reafirmacije.

Mumford je nesumnjivo tačno dijagnosticirao uzročno-posljedičnu progresiju destruktivnosti spram porasta tehnološke moći. Istina, od vremena arhajskog do gradnje piramida, i od piramida do nuklearne ili termonuklearne reakcije, mnogo toga se promijenilo, ali je princip megamašine ostao nepromijenjen; princip prinude, porobljavanja, nasilja, moći… Tehnika uvećava čovjekovu moć, a ako se sintetizuju moć i destruktivnost, zlo postaje neminovnost.

Hannah Arendt dokazuje da je nasilje ljudski fenomen, a da nije niti ‘životinjski’ niti ‘iracionalan'*10)

U istraživanju “Sile i moći” autorica ističe da je za moć nepotrebno opravdanje; kao fenomen, težnja moći je inherentna svim ljudskim zajednicama. H. Arendt kao Fromm, Marcuse, Max Weber, ili Jakob Burckhardt, zaključuje da je najopasnija destrukcija koja se prikriva kao organizirana, institucionalizirana, državna moć. Tada ona postaje diktatura i “legitimni” oblik terora.

Nasilje se manifestira kao prekoračenje granica moći, tada sama moć postaje nasilje. Arendtova zaključuje kako se u pogledu napretka civilizacije ništa nije promijenilo u pogledu zloupotrebe moći. Samo je porasla mogućnost da nasilje bude kvantitativno i kvalitativno ukorijenjeno u većoj mjeri kod “civiliziranih” naroda i njihovih visoko industrijaliziranih država. Više od 90% američke kinematografije zaokupljeno je opsesivnom idejom da profitira na prikazivanju nasilja i destrukcije, ne vodeći računa o pravilnom definiranju uzroka nasilničkih i delikventnih ponašanja, čijim bi se razjašnjenjem potražio put ka njihovom prevazilaženju.” Iskustvo umiranja kao i opažanje vlastite smrtnosti, za politiku je najnegativnije iskustvo koje postoji” kaže H. Arendt. Stoga takva politika “uči” i “navikava” svoje podanike na blizinu smrti, ne bi li sami pronašli put ka vlastitom opstanku. Ima li išta pogrešnije od toga?

Centri moći oduvijek su bili popunjavani lažno-aristokratskom elitom koja je ili kolektivni monarh, tiranin, diktator, ili pronalazi za svoje težnje najekstremnijeg pojedinca. S. Freud i A. Adler uočili su “nagon za isticanjem” i “potrebu” za otporom kao najčešće izvore destrukcije, koja postepeno prerasta u mesijansku fikciju o svjetskoj prevlasti nacije i rase. Koliko je tome doprinijela Inkvizicija nije potrebno posebno govoriti. Inkvizicija je samo negativna, do krajnosti pojačana komponenta kolektivne podsvijesti specijalizirane da strahom i zloupotrijebljenom tehnikom očuva moć megastrukture koju čine grupe i pojedinci, čija se potisnuta iracionalnost projektuje na bilo koju formu slobodoumlja. Sve postaje hereza što nije pod patronatom krvožednog oktopoda što pod plaštom “spasa” krije gnusne oblike spasa, – od života.

Teatar apsurda postaje danas teatar okrutnosti. Demokratske vlade pretvaraju se u strahovlade, demokrati nastupaju kao timokrati, opsesivni paranoici kao oslobodioci i nacionalne vođe. Inkvizicija, usavršena kroz Holokaust, ne zaustavlja se u svom pohodu, definitivno nastojeći da najveći dio svijeta pokori uz pomoć megatehnike.

Ujedno to je i najveća tragedija tehničke invencije. I prema Hanni Arendt, pravi uzrok povećanog nasilja je sve veće ograničenje slobode koje čovjekovom djelovanju nameću tehnika, automatizacija i birokratija. Arendtova govori i o fenomenu “ničije krivice”. “Birokratija je onaj oblik države u kom nema ko da vlada; a gdje su svi jednako nemoćni, imamo tiraniju bez tirana”.

Naravno, aluzija je jasna; krivci su dobro prikriveni administrativnom impersonalnošću i ideološkim sveopravdavajućim mehanizmima, prije svega dehumaniziranim i korumpiranim pravosuđem. Hobbes je bio u pravu ako je mislio na takvu vrstu Leviathana.

Pierre Janet (kao i Freud učenik je velikog francuskog psihijatra J.M. Charcota) jedan je od osnivača dubinske psihoanalize, a u svom djelu “Ljubav i mržnja” bavi se psihičkim aspektima destrukcije nasuprot pozitivnim i humanim ljudskim osjećanjima. Prema njegovom mišljenju, mržnja nije primarni fenomen, pa prema tome ni agresivnost. U kontekstu psihosocijalnih problema mržnja nije primarni pokretač nasilja. Značajno je istaći Janetovo zapažanje da tek na nivou socijalnih stremljenja ka boljoj poziciji ispoljavaju se sve poznate forme amoralnog i nasilničkog ponašanja, kroz mehanizme napadanja i odbijanja, agresije i bijega u depresiju. Iza delirija proganjanja obično slijede progoni i totalni zločini. Iza anksioznih anticipacija mogućeg neuspjeha, obično se krije tiranska ambicija. Trijumf, pak, oslobađa hybris, silništvo. Težnje za dominacijom su biološki produkt svake vrste, pa i ljudske, cilj im je da se do vodstva dođe zavođenjem individua i masa. Kada je vlast u pitanju, moral obično ima sporednu ulogu, sve se svodi na način pokoravanja, a savjest u nepovoljnim okolnostima potpuno izostaje. Višak autoriteta stvara vođe ali i sve frustracije ako to pretendent ne ostvari. Manije naređivanja smjenjuju se sa depresivnim egoizmom, a opsjednutost fikcijom dominacije često prerasta u patološki imperijalizam i sadizam, utoliko opasniji ukoliko je povezan sa principom misticizma, mitomanije, religijskog i nacionalnog fanatizma. Fanatik tiranin hoće da stvori saveznike da bi ih pokorio. Najmoćniji saveznik je Bog; zbog toga su svi imperijalisti Božji saveznici. Misticizam igra veliku ulogu u razvoju imperijalizma. *11)

Imperijalizam podčinjava i samu religiju i sam postaje religija, a to je već poznato ishodište megamašine.

Erich Fromm otpočinje svoj dvotomni spis “Anatomija ljudske destruktivnosti” navodom starog grčkog proročanstva: Što su generacije novije to su gore. Doći će vrijeme kada će postati tako zle da će obožavati moć; odabrat će snagu, a poštovanje prema dobroti će nestati, na kraju, kada se niko više ne bude brinuo protiv nedjela ili osjećao stid u prisustvu bijednih, i njih će Zeus uništiti. Kada bi obični ljudi ustali i srušili sve zle vladare, ne bi sve bilo izgubljeno. *12)

Prema Frommu postoje različiti uzroci i oblici ljudske agresivnosti, ali je jedan od osnovnih razloga dominantan; pomanjkanje sigurnosti uslovljava osamljivanje, ili iščezavanje solidarnosti u grupi. Umjesto da teži svom oslobađanju, čovjek postaje apstraktna i anonimna jedinka u amorfnoj socijalnoj sredini. Umjesto da bude kreativni atom, nerazdjeljivi subjekt svog umnog bića, in-dividual, on se razgrađuje na animalne komponente i antihumane fragmente, potisnute i zaboravljene cjeline tog bića. Ne posjedujući instinktivne inhibicije protiv zloupotrebe podsvjesnih mehanizama odbrane, čovjek je dio pozitivne prirodne sklonosti ka djelovanju transformirao u agresivnost. Nije uviđao da njegov um postaje najmoćnije i najstrašnije oružje. Čovjek sam postao je oružje ne-Bitka, oružje Thanatosa.

Nasuprot neoinstinktivizmu Konrada Lorenza i Skinnerovom neobiheviorizmu, Fromm razlikuje benigno-defanzivnu i maligno-destruktivnu agresivnost. Prva je filogenetski naslijeđena (programiran impuls za napad ili bijeg), i ima za cilj održanje i opstanak vrste. Druga je specifična samo za čovjeka, opasna po sopstvenu vrstu, nije filogenetski programirana, nema svrhu, u gramzivosti nema granica, u vezi je s nemoralom koji je opet čisto ljudski fenomen, kroz mitologemsku naciomaniju i religijski fanatizam stropoštava čovjeka do ambisa katastrofe i užasa. Fromm znatno nadmašuje Freudov i Lorencov instinktivizam kao nedorastao kompleksnijem proučavanju fenomena agresivnosti, jer se bavi samo oblicima i vrstama agresivnog ponašanja, a ne i sociokulturnim, ekonomskim, ideološkim i drugim okolnostima koje utiču na stvaranje takvog ponašanja, u suštini destruktivnog, antihumanog, nekrofilski usmjerenog na užitak smrti.

Agresivnost Fromm povezuje sa rušenjem stabilnog životnog ambijenta, gubljenjem prostorne intimnosti u velegradovima, i stvaranjem privida slobode. Čovjek je zapravo sve više izložen strahu od viška slobode.

Samosvijest, razum i imaginacija prekinuli su ‘harmoniju’ koja karakterizira životinjsku egzistenciju. Pojava samosvijesti, razuma i imaginacije svrstala je čovjeka u nepravilnost, hir svemira. Čovjek je dio prirode, podređen njenim fizičkim zakonima koje nije sposoban promijeniti, a transcendira prirodu. On je izdvojen, iako je njen dio; on je bez doma, a opet je lancima vezan za dom koji dijeli sa svim bićima. Bačen u taj svijet na slučajno mjesto i vrijeme, istisnut je iz njega slučajno i protiv svoje volje. Budući da ima svijest o sebi, shvata svoju bespomoćnost i ograničenja svog postojanja. Nikada nije slobodan od dihotomije svog postojanja; ne može se osloboditi svog duha čak ni kad bi to želio; ne može se osloboditi svog tijela, sve dok je živo njegovo tijelo mu stvara želju da bude živ. Čovjekov se život ne može živjeti ponavljanjem primjera svoje vrste; on mora živjeti, iako se ne može vratiti predljudskom stanju harmonije s prirodom i ne zna kamo će stići bude li išao naprijed. Čovjekova egzistencijalna kontradikcija rezultira stanjem neprestane ravnoteže. *13)

I Fromm ima u vidu Mumfordovu analizu arhetipskog mentaliteta lovca-ratnika, samo što ga Fromm naziva antropološkim Adamom.

U prethistorijskom lovcu on vidi tip kasnijeg frustriranog ratnika koji, ne koristeći na adekvatan način genetičku predisponiranost, postaje agresivni objekt manipulacije megamašine, ili arhaični “usamljeni vuk” koji izvršenje pravde stavlja u ličnu nadležnost, ali mu agresivnost ostaje svojstvena.” “Egzistencijalna kontraindikacija” okončava se u “hroničnoj depresiji dosade”, neurofiziološkoj napetosti, iracionalnim strastima, osjećaju napuštenosti, ugroženosti, suvišnosti, što prerasta u osvetničku, ekstatičku, kriminalnu, militantnu ili neku drugu destruktivnost. Um, taj čovjekov blagoslov, ujedno je i njegovo prokletstvo, on ga neprekidno prisiljava da se hvata u koštac sa nerješivom, najfundamentalnijom, egzistencijalnom dihotomijom između života i smrti. *14)

Međutim, u čovjeku, kao i oko njega, neprekidno se sukobljavaju principi humanističke i autoritarne etike. Freud je uvjerljivo dokazao ispravnost Nietzscheove teze da sputanost slobode okreće čovjekove instinkte “natrag”, protiv njega. Neprijateljstvo, užitak u programiranju, iznenađenjima, promjeni, razaranju, okretanje svih tih instinkta protiv njegovih vlastitih posjednika, to je porijeklo loše savjesti. *15)

Destrukciji se po Frommovom mišljenju suprotstavlja humanistička svijest.

Savjest, conscientia, znanje o moralnoj svjesnosti jedna je od osnovnih pretpostavki humanog života. Ona je reakcija nas samih na nas same, ona je glas našeg instinskog Ja koji nas poziva natrag samima sebi da živimo produktivno, da se potpuno i harmonično razvijamo, tj. da postanemo ono što potencijalno jesmo. Ona je čuvar našeg integriteta, ona je sposobnost da čuvamo svoje Ja sa potrebnim ponosom, a također da kažemo ‘da’ svome Ja. Humanistička savjest nije pounutreni glas autoriteta kojem želimo ugoditi plašeći se da ga ne naljutimo, ona je naš vlastiti glas, prisutan u svakom normalnom ljudskom biću i nezavisan je od svih vanjskih sankcija i nagrada. Humanistička savjest je reakcija čitave naše ličnosti na svoje ispravno funkcionisanje ili nefunkcionisanje. Stoga je najvažniji simptom poraza u borbi za svoje Ja, – loša savjest. *16) 

Ožiljci koji ostaju poslije poraza u borbi protiv iracionalnih autoriteta na dnu su svih pseudoidentiteta, neuroza, oslabljenih, paraliziranih ili izgubljenih etičkih principa.

Često ljudi nisu svjesni odsustva svoje savjesti, a da se ipak zaklinju u moralnost i čestitost. Zato je neophodno distancirati etiku humanističke savjesti od savjesti uopće, i etičnosti uopće. Autoritarna savjest može biti moralna, ali ne istovremeno i humana. Uništeni centar za savjest put je ka destrukciji i nasilju, iako, najčešći ideološki uslovljen privid, stvara dojam o moralnoj i pravnoj opravdanosti nasilja. Politika se bezobzirno koristi tim prividom, kada su joj i tiranske i genocidne metode administrativno odobrene. Ako se savjest zasniva na krutom i neranjivom iracionalnom autoritetu, razvitak humanističke savjesti može biti potpuno zaustavljen, Tada čovjek postaje potpuno zavisan o silama izvan sebe i prestaje da se brine, ili da se osjeća odgovornim za egzistenciju. Sve što mu je važno, to je odobravanje tih sila. *17)

U duhu naših ranijih konstatacija i Fromm smatra da se Srednji vijek nije završio u 15. vijeku. On u svojoj sjenci još krije opasnosti koje prijete čovjekovoj hrabrosti i odvažnosti da bude “svoj i za sebe”.

Fromm, po uzoru na ostale pripadnike “Frankfurtske škole” na svijet gleda s pesimističke pozicije, ali ipak u “protestu humanizma” nalazi neki realni put mogućeg bivstvovanja. U tom smislu on akcenat stavlja na bivstvovanje, a ne imanje. Život koji se humano ne proživljava gubi svoje značenje.

Ljudi umiru, nažalost djeca više, od fizičke gladi, ali čovjek umire i smrću duhovne gladi i neslobode. Ako gledamo ekonomske osnove samo normalne osobe, a ne uvidimo nesvjesnu patnju prosječne automatizirane osobe, ne uspijevamo da uvidimo opasnost kojom našoj kulturi prijeti njena ljudska osnova: spremnost da se prihvate svaka(!) ideologija i svaki vođa(!), to očajanje ljudskog automata (uticaj Mumforda, opaska – M.H.) plodno je tlo za političke ciljeve fašizma. *18)

Naravno, fašizam je koncentrirani izraz svih postojećih, ili mogućih, najekstremnijih formi destrukcije, na koje se i odnosi sintagma “Implozija Bitka”.

Fromm kao humanist nije imao iluzija u pogledu skorog oslobađanja čovjeka, niti se priklanja radikalnom pesimizmu. Slobodan čovjek, za njega je “s onu stranu okova iluzije”. Okovi su u megatehničkom despotizmu, a da bi se riješio, moraju se ispuniti tri forme slobode; ekonomska, intelektualna i moralna sloboda. *19)

Fromm do kraja ostaje ubijeđen u mogućnost humanističkog socijalizma, iako je njegova misao sva u znaku tragičkog saznanja da se sjenke produžuju i glasovi ludila postaju sve glasniji. Osim onog što može da dobije od konformizma gomile, čovjek je nesiguran, nesposoban da voli i da koristi svoj razum, da donosi odluke, obožava proizvode koje je sam stvorio – vođe, za koje misli da su iznad njega a sam ih je stvorio, nesposoban je da cijeni život i zbog toga je spreman i voljan da sve uništi. *20)

Fromm nikoga ne pokušava da prisili na humanizam, on samo realno i objektivno, kao iskusan čovjek i plemenit teoretičar, na multidimenzionalnoj osnovi nastoji da ocrta konture historije čovjekovog humanizma, a pošto taj put vodi “preko trnja do zvijezda”, on poput opreznog analitičara koji je siguran u rezultate do kojih je doprlo njegovo dugotrajno i iscrpno istraživanje, ipak ostavlja mnogo prostora za iskonsku vjeru u čovjeka. Poput planinskog vodiča koji, istina, za trenutak u magli možda ipak gubi horizonte prema kojima se kreće grupa svjetskih humanista kojima i on pripada, Fromm zna da je jedini put kojim se može doći do cilja, put humanizacije cjelokupnog obzorja do kog se moraju probiti oni nesebični, plemenitom nadom prosvijetljeni, tragički heroji svoje lične, i čovječanstvu zajedničke sudbine. Ako se na konačnom cilju i ne pojave svi fizički, za utjehu bar ostaje činjenica da je ideja koja ih je nadahnula bila mjerodavniji i svetiji izazov od pretpostavljenog samožrtvovanja, – napokon, – njihove ideje ponekad su najveća djela, a sama djela u prostornom i vremenskom smislu ipak su samo fizički dio onih koji su ih stvarali. Besmrtnost djela humanista čine i humanizam besmrtnim fenomenom. Okovanost čovjeka za svijet potvrđuje istinu da mit o Prometeju nije samo mitska projekcija velike iluzije o Čovjeku.

Svaka pojava ima tek jedan ‘uzrok’ a to je ‘univerzum’, a isto tako ono što mi nazivamo budućnost univerzuma ima tek svoju prošlost. *21) Evo, posljednjeg rta i krajnje tačke naseljivog svijeta. Ti si na granici i u posljednjem koraku koji još dopušta povratak. Još jedan i nećeš se više moći vratiti. Pogledaj prostranstvo, kako je sastavljeno od raznih mora i ponora čudno ocrtanih! Ovdje smrt, ludilo, ravnodušnost, sloboda, okružuju te. Sreća je jedan od tih ambisa. Sve zavisi od jednog nesvjesnog pokreta koji ćeš načiniti. Ovdje su najmanji uzroci sposobni za najveće učinke. Posljednji mali utisak, izvući će na sreću umjesto tebe svu tvoju sreću još neizvjesnu. Jedna uspomena pogrešno smještena, ili neki zaborav beskrajno kratak. *22)

Za Valerya, nažalost, ovom prilikom ima samo toliko prostora, koliko je bilo potrebno da se ovom dubokoumnom alegorijom upotpune prethodno prezentirane misli o uzbudljivoj neizvjesnosti i smislu drame humanista na vrletnim stazama humanizma, često kobnim, i fascinantno lijepim istovremeno.

Za razliku od većine psihoanalitičara, socijalnih psihologa i strukturalnih antropologa koji su se bavili fenomenom destrukcije i nasilja, Carl Gustav Jung bavi se problemom arhetipske ukorijenjenosti iracionalizma što se manifestira kroz individualno i kolektivno nesvjesno ponašanje. Njegov pristup je multidiscipliniran, utemeljen na osavremenjenom iskustvu civiliziranog čovjeka koji je nekim skrivenim mehanizmima povremeno ili trajno, duboko vezan za arhajski mitološki humani dinamizam, ali čija se intelektualnost neprekidno bori protiv tamnog misterija uobičajeno zvanog sudbina. Jung ne govori izravno o tom sukobu metafizičko-simboličkog svijeta tame protiv vidljivog svijeta estetičkog intelektualizma, ali ćemo pokušati iz njegove teorije sintetizovati najrelevantnije konsekvence koje bi išle u prilog našoj tezi o agresivnosti i nasilju kao najtragičnijem anti-polu humanizma. Jungova prednost u odnosu na Freuda, Fromma, Adlera i druge psihoanalitičare, sadržana je u činjenici da se on u najvećoj mjeri približio objektivnoj psihičkoj strukturi humanog “psihoida”, iako ni Jungu to nije bio osnovni cilj. Njegova je teorija fenomenološka ekspertiza slojeva ljudskog uma, prije svega onih najskrovitijih i najdublje potisnutih u podsvijest, a koji tako moćno dominiraju ličnošću ljudskog bića, nespremnog i nemoćnog da ih se oslobodi, uprkos stepenu kulturne i znanstvene adaptiranosti prirodi, historiji, prostoru ili dolazećem vremenu.

Fenomen iracionalizma utoliko je teži za izučavanje što su na sceni Bitka ostale skoro nepromijenjene sklonosti ka samodestrukciji, naivnim predrasudama, magijama, tajanstvenim, simbolima, kultnim ornamentima, ceremonijama, procesijama,… koji su samo možda prikriveni drugačijim koloritom i modernijim formama. Jung posjeduje, osim velikog životnog i profesionalnog iskustva visok smisao za sintezu saznanja i međusobnu projekciju dubinske psihoanalize na filosofiju života, konkretne slučajeve, na globalnu svjetskohistorijsku, socijalnopolitičku i kulturnu situaciju, pri čemu mu je uvijek maksima-vodilja; spoznati najdublje psihogene zone čovjekove podsvijesti da bi se čovjek mogao održati kao konstantno humanizirajuće i samo-humanizirano biće. Shvatiti ono najdublje, što često samo snovi otkrivaju ili su to otkriveni manifestovani simptomi, to je bio najveći Jungov humanistički izazov. Prema njegovim riječima, čovjek voli vjerovati da je gospodar svoje duše, ali to nije. Sve dok nema kontrolu nad svojim raspoloženjem, osjećanjem i nesvjesnim bićem u čije odluke se upliću patološki agensi, on nije svoj gospodar. Nedovoljna kontrola nagona dospjela je do zone recesije kulture, do zastrašujuće kolektivne paranoje, mističke zanesenosti bezumljem. Žalosna je istina da se čovjekov zbiljski život sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti, dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće. Život je ratište. Ljudski rod je nalik na osobu koju zavode nesvjesne moći. Čelična zavjesa označava simboličnu liniju podjele. Kad bismo mogli sagledati svoju sjenu (mračnu stranu svoje prirode) bili bismo otporni prema svakoj moralnoj i duhovnoj zarazi i podmetanju. A sada smo izloženi svakoj zarazi jer zapravo praktično radimo istu stvar kao i ti drugi. Štaviše, još smo u nepovoljnijem položaju, jer niti vidimo niti želimo shvatiti što sami činimo pod plaštom dobrog ponašanja. Veliki mit, arhetipski san o zlatnom dobu (ili Raju) gdje ima u izobilju svega za sve, a veliki, pravedni i mudri vođa vlada ljudskim zabavištem (ili stradalištem, M.H.), zahvatio je ljude u svom infantilnom obliku, ali nikada neće iščeznuti iz svijeta pred nadmoćnim stajalištem koje podupiremo svojom zapadnjačkom nezrelošću. *23) Čovjeku su potrebne ideje i uvjerenja koja će dati smisao njegovom životu i omogućiti mu da pronađe svoje mjesto u svemiru. On može podnijeti najnevjerovatnije napore kad je uvjeren da ima smisla, a skršen je kada pored svih svojih nevolja mora priznati kako je sudionikom neke ludosti. *24)

I Jung ističe povezanost dehumanizacije svijeta s porastom znanstvene moći. U pijesku intelektualne pustinje gubi se dodir s prirodom: “Munja nije osvetnička strijela, ni u jednoj rijeci nema duha, nijedno drvo nije čovjekovo životno načelo, nijedna zmija ne utjelovljuje mudrost, nijedna spilja nije obitavalište velikog demona, nikakvi glasovi ne govore više čovjeku iz kamenja, biljaka i životinja, niti im se on obraća vjerujući da ga mogu čuti. Nestalo je njegova dodira s prirodom, a time i neizmjerne emotivne energije koju je pružala ta simbolička povezanost. Taj golemi gubitak nadoknađuju simboli naših snova. *25)

Zavisnost i strah od “druge” prirode unijeli su nemir i u te snove, pretvorene u moćni arsenal realnog košmara. Ma koliko se mogao adaptirati na blizinu smrti, čovjek se nikada neće moći pomiriti sa potencijalnom objektivacijom svojih snova – košmarnih vizija smrti bliskih i dragih osoba.

Naš um stvorio je novi svijet koji vlada prirodom i naselio je čudovišnim strojevima. Oni su tako očigledno korisni da uopće ne vidimo mogućnost oslobađanja od njih, ili od svoje ovisnosti o njima. Čovjek je prisiljen slijediti pustolovne podsticaje svog znanstvenog i izumilačkog duha i diviti se sebi zbog sjajnih dostignuća. Istovremeno njegov genij pokazuje kobnu sklonost ka sve opasnijim i sve savršenijim sredstvima za masovno samoubistvo. Pomoću razuma tako uvjeravamo sami sebe “osvojili” smo prirodu. Sadašnjim nam životom vlada bog Razum što je najveća i najtragičnija naša iluzija. *26)

Jung svakako misli na sjenu razuma specijaliziranog u megatehničkom smislu. Iako razum kontroliše većinu nagona i stvaralačkih imperativa, ipak je arhetipsko jedinstvo “Ja” i “sjene duha” u nepomirljivom sukobu sa današnjim svijetom.” Ja” nastoji da se oslobodi sopstvene sjene, što se tragično odražava na racionalnom planu opstanka. Zrela civilizacija, savladava na trenutak polja smrti, zahvaljujući prevlasti estetske dimenzije humanizma, ali ubrzo sjena tamnog olujnog oblaka razara horizonte preostalog nadanja. Sama civilizacija postaje neuhvatljiva slutnja, neželjeni san koji čeka svoje metakosmičko ozbiljenje. Metafizika svjetlosti tako još jednom potvrđuje svoju neizbježnost.

Poseban interes nameće Jungova analiza mitskih predstava o junacima. Bez izuzetka, skoro sve mitologije i religije svijeta odražavaju iskonsku potrebu za junacima, nadmoćnim idolima neustrašivosti kojima je jedini cilj da spasu “svoj” narod. Idealizirana kosmička, natprirodna moć pripisana pojedincu, jasno ukazuje na podsvjesnu transpoziciju straha od smrti i zla. Na tom iskonskom strahu iz kojeg je poteklo ropstvo podjednako koliko i osjećanje moći, utemeljio se prvi impuls megamašine. Vještom manipulacijom tuđim strahom, neznanjem, sujevjerjem…, sticala se kod moćnika predstava o njihovoj višoj vrijednosti koja im daje za pravo da se identifikuju sa mitskim junacima izbaviteljima od realnih sila zla i podsvjesnih demona koji muče psihu manje adaptiranih individua. Akceptiranje Freudovih zaključaka, o neprevladivim formama ovisnosti tih individua od njihovih roditelja, ili o neprevladanim kompleksima koji proizlaze iz te ovisnosti (ili prerane napuštenosti), dobiva ovom prilikom svoj puni značaj. Svim tiranima, lažnim junacima i mesijama svojstveno je da na okolinu djeluju kao proroci, pokrovitelji, vođe, a uistinu se radi samo o projekciji lične inferiornosti na druge osobe. Svoju infantilnost nesigurni individualitet prikriva prividom moći i dobrote, utoliko intenzivnije što su mu bliži ciljevi do kojih nastoji doći, a dok ih se domogne počinju povratni rušilački mehanizmi koji s višestruko uvećanom energijom od uložene na putu do cilja, obrušavaju se prvo na one koji su mu stajali na tom putu, a potom i na širu okolinu, što često prerasta u megalomansku, lično-osvetničku, piromansku strast u čijoj je osnovi težnja ka uništenju sjećanja na roditelje, dakle ka uništenju ličnih kompleksa i trauma, ali na zaobilazan način, preko težnje da se uništi ili pokori cijeli svijet. Uništiti svijet za njih je najveći pothvat, samo zato da bi se uništilo vlastito edipovsko porijeklo. U tom samouništenju – samoosljepljivanju, individue-civilizacije, zatvara se krug entropijskog pola Iskona.

Time je ostvaren definitivan spoj individualnog i podsvjesnog metafizičkog svijeta sjene, i transcendentno-imaginativnog carstva moći. Iz tog sekundarnog prahaosa izrasta antisvijet, svijet moralne i psihičke eutanazije, impersonalnosti, besciljnosti, defetizma, apsurdnosti, suicidalnih opsesija… Mehanizmi “spasa” pretvaraju ih u njihove suprotnosti koje se “moraju” objektivirati, realno materijalizovati, u obrnuto-projektovanoj slici u kojoj se samodestrukcija pretvara u destruktivan odnos prema drugima. Nemoć samostalnog duhovnog odrastanja postaje koban sindrom ugroženosti civilizacije što je transcendirala prirodu: padajući u katastrofalni samozaborav čovjek postaje žrtvom megapolisa, lavirinta stvorenog da zamijeni Kosmos. Međutim, novi kosmo-megapolis traži novog vladara, jednog, svima zajedničkog. Da li će to biti konačno Thanatos, iz čijeg je predvorja Prometej ukrao svjetlost uma i dao je ljudima koji nisu znali biti zahvalni? Na humanistima je prevelika odgovornost da izbore slobodu govora kako bi saopštili istinu. No, većinu je megamašina zauvijek ućutkala.

Inicijacija psihičkog nukleusa teži cjelini Bitka i bivstvovanja. Mnogi egzistencijalisti to nisu shvatili, dospijevajući samo do predsvijesti o podsvijesti. Stoga nije slučajno što je i sam stvaralački dinamizam često više bio odbljesak djelomično ukroćenog demonizma, što znači da ni svi humanisti nisu bili potpuni gospodari svoje podsvijesti. Naprotiv, podsvijest se nikome do te mjere ne otvara u svom iskonskom jedinstvu s humanističkom egzistencijom, kao što je to slučaj sa stvaraocima čija podsvijest nije talog arhetipske prošlosti nego je agens buđenja prošlosti u sadašnjosti, s ciljem da se osmisli Bitak budućnosti. Podsvijest humanista je čista, ona predstavlja bljesak prvobitne savjesti, i utoliko humanistički arhetip, oni koji pogrešno razumijevaju Junga, pogrešno povezuju s recesivnim arhetipom megamašine.

Neprozirnu tamu i zatvorenost podsvijesti um umjetnika ne prihvata. Svijest brani svoj položaj i nastoji potisnuti sve nedefinisane momente egzistencije natrag u podsvijest, što navodi na osamljivanje. Nesvjesno ne treba podvrgavati racionalističkom sudu svijesti, kaže Jung u svom djelu “Psihologija i alhemija”, već ono naprotiv treba biti doživljeno sui generis. Razum to naravno neće prihvatiti jer tim se zahtijeva ako ne potpuno, a ono bar djelomično žrtvovanje razuma. *27)

Svijest današnjeg čovjeka već se udaljila u opasnoj mjeri od nesvjesnoga, tako da čarobni krug, mandala, sve manje može pozitivno utjecati na približavanje svjesnog humanog bića podsvjesnom humanom biću čovjeka. Iracionalnost rađa dubok strah, ne više od podsvjesti nego od svjesnog čina. Estetički um, u tom smislu, vodi pravi rat protiv cijepanja kosmologičkog arhetipa, ne dopuštajući da urbani konstituens civilizacije u potpunosti potisne etički horizont u korist tragičkog, odnosno katastrofičkog horizonta. Istinsko doživljavanje i spoznavanje podsvjesnog u domenu je tajne koja je dokučiva tek malom broju humanista. Spoznati tragizam antihumanizma oduvijek je bio preduslov za opstanak humanizma. Shvatiti sisteme zloupotrebe podsvijesti znači kroz historijske sukobe spoznati suštinu moći, agresije i destrukcije. Da bi se doživio i promislio smisao humanizma potrebno je odvažiti se na gorke korake propitivanja tragičnih sukoba Bitka i civilizacije, pojedinca i mase, svrhovitosti i besciljnosti, kulture i modernog barbarstva.

Dinamički procesi duhovne energije, za koju Jung koristi termin “libido”, ali ne u Freudovom smislu, u komunikaciji sa spoljašnjim svijetom djeluju na principima samoregulacije i kompenzacije, čiji su osnovni zadaci da inhibiraju sukobe nagona i duha, i da teže ravnoteži energetskih potencijala svijesti i podsvijesti.

Cilj funkcionisanja ovog sistema je individuacija, oslobađanje privida što ga oko svjesnog bića obrazuje Persona. Kroz individuaciju čovjek se oslobađa Sjene, negativnog pola psihe. Persona i Sjena su segmenti mreže kolektivno-nesvjesnog. Dogodi li se da tom mrežom bude trajno sputano biće čovjeka, slabe individuacioni mehanizmi, sve dok se sfera slobode individualnih korisnih pokretača uma ne stopi sa sferom Mana ličnosti kojom dominira kolektivno nesvjesno. Nesvjesna projekcija Animusa i Anime (zastupljenih u psihi žene i psihi muškarca), na područje prirodnog životnog prostora, zrači iz moćnih centara životne energije, koji obezbjeđuju sklad duha i nagona. Svaki poremećaj ličnosti skoro redovno proizlazi iz te neorganske relacije (za razliku od deformacija uslovljenih organskim oštećenjima, bolestima ili drugim psihofiziološkim faktorima).

Dok Junga više interesuju mehanizmi nesvjesnog zaostajanja za supstancom stabilnog psihičkog stanja ličnosti, nas će ovom prilikom interesovati one neorganske relacije koje se velikim dijelom reflektuju na planu filogenetske predisponiranosti za agresiju, nasilje, destrukciju i dekadenciju, dakle, na planu sekundarne reverzibilne destrukcije duha, i na planu zloupotrebe duhovne energije.

Neophodno je istaći da je Jung u znatnoj mjeri bio pod utjecajem Einsteinove teorije relativiteta, i da je bio dobrim djelom inspirisan mitologijom, religijom i filosofijom Indije i Kine. Napuštajući primarno Freudovo stanovište, Jung ipak odaje priznanje velikom učitelju i prijatelju za otkriće nesvjesnog, ne kao demonskog, već kao indiferentnog bića u kom se spajaju u jedan jedinstven sistem biološki dio organizma sa psihičkim. Jung se zaustavlja na analizi snova kao najdostupnijim pokazateljima mentalnog stanja psihe, tragajući za arhetipskim sekvencama koje uslovljavaju psihozu i ostale psihičke poremećaje. Iako se Jung nije direktno bavio socijalnim aspektima antihumanizma, niti uopće posebno preferira sam humanitet cjelovite ličnosti, ipak moderna nauka ima veliki dug prema njegovom djelu, koje bi se u određenom smislu moglo okarakterisati kao fenomenologija podsvijesti. Samim tim njegove studije obiluju sadržajima relevantnim za naš aspekt psihoanalitičkog dimenzioniranja specifičnog arhetipskog koda pod čijim se okriljem formira destruktivni naboj. Pošto bi suviše pretenciozno bilo nastojanje da se izoluje taj kod izvan sociopolitičke, ekonomske, sociokulturne, etnološke, historijske, naučno-tehnološke, pravosudne, ili tehno-menadžerske megastrukture današnjice, preostaje jedino da usmjerimo pažnju na razumijevanje suštine destrukcije, ne pretendujući da lažne dedukcije što ih je stvorila “znanost” prihvatimo nekritički kao definitivne fenomene “dijalektičke zakonitosti i nužnosti”, niti pretendujemo na definisanje antihumanizma preko univerzalnih kategorija kako ih zamišlja tipologija ličnosti. Naravno, ne bi bilo dovoljno samo sa psihološkog stanovišta govoriti o Psyche. Dakle, dok smo ranije govorili o prostor-vremenskim određenjima Logosa, fundirali smo i bitne pretpostavke humanizma. Analizirajući suštinu i porijeklo mitskog mišljenja, dotakli smo se i fenomena trans-logičkog i anti-metafizičkog porijekla jezika. Sada, govoreći o implozivnoj sferi psihe, u kojoj se vrtlože megatehničke sile što nastoje ostvariti dominantan utjecaj na podsvijest, na samu mogućnost logičkog uništenja, na slobodu govora, na djelatnu moć i uvažavanje pojedinca, preostalo je jedino da dovedemo u vezu ideju humanizma i polimorfnu podlogu dekadentnih nagona.

Već smo zaključili, slijedeći Junga, da je podsvijest riznica arhetipskog iskustva, istovremeno i pozitivna i negativna, i umstvena i iracionalna instanca moguće i stvarne opstojnosti. Potrebno je razjasniti kako se metamorfozira individualni arhetip reduciran iz kolektivno nesvjesnog, u kolektivni arhetip individualno nesvjesnog. Varljiva blizina genealoškog i filogenetskog engrama arhetipske predstrukture, uslovljava privid humanosti i moralnosti u slučajevima kada megatehnika ostvaruje prodor u dubinske slojeve podsvijesti. Istina, privid moći ne postaje uvijek moć privida, ali opsesivna i traumatična sjena civilizacije najčešće uspijeva zavesti i obmanuti mase. Nikada se ne bi to dogodilo da sama civilizacija nije u svojoj biti emaniran produktivitet slobodnih subjekata čija djela otima od kulture i humanizma, za potrebe instrumentalnog uma.

Jung potencira povjerenje, transfer, edukaciju i samoedukaciju, kao i metamorfozu ličnosti, kao metodski okvir pridobijanja ličnosti za komunikaciju i njeno uključivanje u prihvatljive tokove egzistiranja. Stiče se dojam da je po Jungu značajnije za čovjeka proučavanje kolektivno nesvjesnog od individualnog nesvjesnog jer se u prvom slučaju arhetip ili prvobitna slika poima kao kognitivni supstrat historije civilizacije, ratova, revolucija, ekonomskih i socijalnih promjena… Izolacija Sopstva počinje prevlašću Animusa i Anime, Sjene i Persone. S njihovom dominacijom počinje i agresivnost, prema sebi i prema svijetu ili prirodi oko sebe.

Jungovom zaslugom, a opet zahvaljujući njegovim iskustvima koja je stekao u Indiji, naučno priznanje dobila je i parapsihologija, tako dugo anatemisana. Jung dolazi do shvatanja da se sa vremenskom egzistencijom našeg unutrašnjeg bića događa i svojevrsno vanremensko egzistiranje. Taj dualizam psihe podstakao je Junga da vjeruje u životnu duhovnu energiju kao supstancu humane svijesti, koja ima svoju apriornu ali i arhetipsku predstrukturu, pa je neprekidno upozoravao na katastrofalne posljedice nepoznavanja i zloupotrebe onog što je iskonski primjereno i inherentno biću čovjeka. Poenta cjelokupnog njegovog životnog djela svodi se na odbranu od psihičke destrukcije, kroz ukazivanje na to šta psiha jeste, kakav je značaj poznavanja “druge svijesti”, kako uspješno prevladati lične drame i klimu socijalnog košmara.

Nema napretka u individuaciji ako se ne prepoznaju i ne prevladaju skroviti izvori i boravišta sopstvene Sjene. Uopće nije isključena mogućnost da su tužne sjene na licima Michelangelovih skulptura odraz upravo iste one sjene psihe o kojoj govori Jung. On govori o odvajanju okcidentalnog uma koji tone u iracionalnost i totalizaciju individualiteta, zahvaljujući zaboravu mitskog mišljenja, što je još jedna koincidencija s našim prethodno iznesenim shvatanjima o tragičkoj iluziji savremenog čovjeka da može opstati u izdvojenoj sferi vremena, bez historijskog sjećanja, bez savjesnog odnosa prema mitsko-arhetipskom porijeklu aperceptivne, samoopažajne, intuitivne saživljenosti sa prirodom.

Psiha obuhvata svjesno-nesvjesnu cjelinu, dakle, ne posebno nadsvjesnu ili podsvjesnu. Nju oblikuju arhetip kao neiskvarena priroda, volja, nagoni, simboli. Pretpostavimo da agresivnost potiče od međusobnog nesklada ovih elemenata sa prirodom, nesklada između Psyche i Physis. *28)

Sam pojam Psyche potiče iz pra-arhajskog perioda, ali tek poslije Homera oslobađa se svoje isključivo mitske funkcije. Zanimljivo je i veoma značajno da su prije nego se izdiferencirao termin Psyche korišteni sinonimni termini, ali je svakom od njih bila svojstvena differentia speciphica. Ti termini su:

MENOS neodređena SILA, svojstvena prirodnim stihijama, životinjama, ali i ČOVJEKU, kada označava njegovu ŽESTINU, SRDITOST i uopće SNAGU i ŽIVOTNOST, a čiji gubitak znači gubitak života.

ETOR također označava ŽIVOTNU SNAGU i NJENO ORGANSKO SJEDIŠTE i ishodište osjećanja.

CARDIE, označava SRCE kao izvor životne sile, tjelesni centralni organ krvotoka, ali i centar osjećanja i strasti, kao i razmišljanja i svijesti.

PHREN, PHRENES je sjedište životne snage kod životinja i ljudi, kao i cjelokupnog duševnog sopstva za razliku od cjeline onog tjelesnog.

THYMOS je životna sila ili ŽIVOT sam. Kada thymos napusti tijelo nastupa smrt.

PSYCHE ima dva značenja:

  1. a) u prvom smislu Psyche označava životnu silu kojom se manifestuje BORBA protiv smrti. Dakle, Psyche se pojavljuje u kontekstu međusobnog odnosa ŽIVOTA i SMRTI kao pozitivna SILA koja teži održavanju života;
  2. b) u drugom smislu, kod Homera, Psyche je lik-sjena umrlog što nakon smrti silazi u Aidos i nadalje boravi u njemu. Nju samu dakle smrt ne pogađa, ali u njoj nema phrenes. Homer poistovjećuje Psyche i EIDOLON, njegovo drugo, identično po liku, ponovljeno Ja (egipatsko KA, rimsko GENIUS). Psyche je životna duša, zatalasani, pulsirajući život, a nasuprot je

THANATOS koji označava SMJENU SILA, ŽIVOTNIH STIHIJA, označava SMRT. Thanatos je sama smrt, trenutak prelaska Psyche u carstvo Aidosa… Homer vidi taj poredak kao prelet duše-ptice-EIDOLON.

AER je određen za ARCHE, prasupstancu života (on je u vazduhu i vodi, osnovnim uslovima života, kao kiseonik i vodonik), čime je označen epohalan čin identifikovanja mikro i makro-kosmosa, uspostavljena je analogija između čovjeka i svijeta, ostvarena je ontološka sinteza ANIMIZMA, HILOZOIZMA, PANPSIHIZMA I PANTEIZMA. Kao što Psyche oživotvoruje tijelo, tako Aer oživotvoruje planetu. Psyche je DAH i DUH kao antropomorfizirana ptica-duša. Nije slučajno za Anaksimena vazduh, ono što se udiše, povezan sa životom. Anaksimen je vjerovatno prvi izrekao tu misao da Kosmos diše. Život je poistovjećen sa disanjem, dahom, vazduhom, pokretanjem vazduha…

Veoma je bitno da se uoči da već u samoj etimologiji riječi Psyche kao najsveobuhvatnijem pojmu leži SILA kao instanca koja i održava i ukida bivstvovanje. Ona je u ontološkom i ontičkom pogledu izvan-etička kategorija u slučajevima kada su cilj i smisao dominacije života opravdani estetsko-humanističkim uzrocima. Međutim, kada kroz Thanatos progovori megatehnička nekrofilija, SILA postaje metafizičko-etička kategorija. Samim tim što sila dovodi u pitanje cjelovitost etičkog univerzuma, ona pripada tom univerzumu kao dinamički princip njegovog samouspostavljanja i samoprevladavanja. Moral stoga doista jeste kriterij vrednovanja negativnog dejstva Psyche na prirodu i prirodu čovjeka. Jedino eutanazija ostaje nedefinisan pojam, s etičko-pravnog stanovišta.

Psyche ima u pogledu eutanazije meta-empirički stav, on nije vrednosno apsolutno neutralan, ali odnos prema životu ili Thanatosu nije definisan. Život, BIOS, kao kosmički prafenomen, u jezgru pojmovne i etičke nedefinisanosti ne opravdava nesvjesnu egzistenciju, ali ne opravdava ni samodestrukciju. Zato, u načelu, život, kao jedinstvena sila Psyche i Physis, nosi u sebi pozitivitet samoodržavanja, ali i pozitivitet samonegacije, nasuprot negativitetu implozije.

Dualizam, dvoznačnost, DIHOTOMIJA i BIPOLARNOST, osnovna su svojstva sile Psyche. U njoj se ogledaju sukobi nebeskih i titanskih elemenata duha koji luta kroz sfere sudbine tražeći svoje porijeklo i svoj mir. Ali, u tjelesnosti i tjelesnim iracionalnim zahtjevima, u podsvijesti nataloženo iskustvo negativnog što se predočava kroz ANAMNESIS kao materijaliziran bol duše, leže snažni instinkti samouništenja. Opsjednutost tim instinktima ne dopušta da svjetlost svijesti dopre do horizonta humanizma. Kao neka vrsta utjehe nude se vjerovanja u metempsychosis i metensomatosis, ali BIOS sa stanovišta humanizma ostaje osnovni cilj ljudskog djelovanja, a ne Thanatos. Thanatos je MOROS, smrtna sudbina, usud, gašenje životne topline heraklitovske vatre.

Psyche je u sebi reflektirani Logos. Pošto je Logos bezgraničan, beskonačan, logično bi bilo da je i MOĆ Psyche također neograničena. Međutim, Physis koja voli da se prikriva, ograničava doseg Psyche. Štaviše, PRIRODA je ontički subjekt, HIPOKEIMENON na kom bivstvuje BIOS preko Psyche. Stoga je svako prekoračenje moći Psyche u odnosu na moć prirode, osuda na smrt cijelog Logosa. Physis uvijek podrazumijeva GENESIS, stvaranje, rađanje, razvoj, a to opet, sljedstveno, podrazumijeva sve vremenske horizonte, temporalnu sferu zvanu GENOS. Genesis je ono što još nije, ali je bilo, jeste i biti će. Privilegij Psyche je da odlučuje o ishodu tog bivanja.

A-GENETON negira genesis kada Thanatos savlada Physis-Psyche, prirodu Psyche.

LOGOS sve bivstvujuće bivstovanje drži na okupu, – “CUM-TENEO”, kontinuum, dok su moći prirode i Psyche uravnotežene. Kada Psyche izgubi kontrolu nad SOMA, tijelom, ono postaje njena grobnica SEMA, i obrnuto, kada Physis potpadne pod apsolutni utjecaj prividne svijesti Super-Ida “civiliziranih” individuuma, od slobode psihičke prirode ne ostaje ništa.

Tek je HUMANI UM apsolutni vladar koji ima trajnu moć nad Bitkom i jeste supstrat, IDEAL ŽIVOTA I BITKA SAMOG. Posjedovati humani um znači biti stvaralac humanih dobara i vrijednosti. No, pošto je život borba, a sve borbe nemaju pozitivan kraj, volja uma da uspostavi humani poredak ne uspijeva, posebno u današnjem vremenu, da obuzda nagon Psyche ka smrti. Sve više ogoljena na moć potrebnu za opstanak, Psyche implicira paradoks spasonosne samodestrukcije, da ne bi postala destruktivna.

Zataji li ovaj spasonosni mehanizam, svoju igru smrti započinje Thanatos kao EU-THANATOS. Iz tog začaranog kruga oslobađa se Pandorino zlo koje Nadi i Mudrosti ostavlja tek vrijeme kasnog Sumraka. Kuda i sa kakvom izvjesnošću da polete Nada i Mudrost tek u Sumrak? Ka novom Osvitu? Ili apsolutnoj tami, iako nikada, otkada je čovjek stanovnik Kosmosa, tama nije bila apsolutna. Bez čovjeka, ko zna, možda neki drugi oblik svijesti, možda upravo zahvaljujući čovjeku, a možda i s njim, humanim, sretnim, preživjelim bićem…

Za nauku, kao i za metafiziku, sve je ANANKE – nužnost. Jedino humanizam prevazilazi granice nužnosti, ali sukobljava se sa tragičnom spoznajom relativnosti spoznavanja. Iskustvo Psyche pohranjeno je u arhetipovima, nadmoćnim principima nesvjesnog. Upravo ono isprva neočekivano, zastrašujuće haotično otkriva dubok smisao. I što se više taj smisao saznaje utoliko više Psyche gubi svoj smisao pritiska i prisile. Postepeno nastaju nasipi protiv poplave haosa jer se smisao odvaja od besmislenog, a time što smisao i besmisao više nisu identični, slabi i snaga haosa putem razdvajanja smisla i besmisla, pa smisao biva opremljen snagom smisla, a besmisao snagom besmisla. Na taj način nastaje jedan novi kosmos. Time se ne misli na neko novo otkriće medicinske psihologije, već na drevnu istinu da iz punoće života proizlazi ona pouka koju otac predaje sinu. *29)

Jung sagledava historijsku neminovnost i sudbinski značaj nesvjesnog, sa stanovišta buđenja smisla iz arhetipskih modela smisla. Čovjek je zapleten u besciljno doživljavanje i zbunjen… probudio se u jednom svijetu koji nije razumio i zato pokušava da ga tumači. *30) Bez čovjeka ništa ne znači nešto, jer kada još nije bilo mislećih ljudi, nije bilo nikoga ko bi pojave tumačio. Samo onome koji ne razumije mora se tumačiti. *31) Ali, u cijelom haosu postoji kosmos, u svem neredu ima skrivenog reda, u samovolji ima nekog stalnog zakona, jer sve što je aktivno počiva na suprotnosti. Haotična samovolja koju ponese Anima daje povoda da se nasluti skriveni red. *32)

Iz ovih Jungovih riječi naslućuje se samo insert cjeline njegove misli koja je neposredno humanistička. Neobuzdanost Anime kao divlje i surove plemenitosti on sagledava iz perspektive jednog Michelangela. Haos amorfne materije i besciljnost svijeta tek su izazov za trijumf smisla nad iracionalnim bespućima kojima luta, od megatehnike na propast osuđena, ideja dostojanstva.

Kao što bi drugačije bilo neumjesno i očekivati, Jung ne nudi instrumentalizirani psihoanalitički organon, na neki izravan način. Samo onaj ko ne pomišlja na takvu opasnu avanturu, vjerovatno najopasniju od svih, da se odluči na propitivanje nesvjesnog bića individue i kolektivno nesvjesnog bića civilizacije, može očekivati neke gotove odgovore. No, to ne znači da ih Jung nije dao, oni postaju vidljivi samo za one koji imaju isti cilj: pomjeriti granice spoznaje humanizma ka nekim novim-starim visinama koje će postati dostupne i vidljive najvećem dijelu porobljenih podanika megatehničke tamnice. Jung je svjestan rizika i opasnosti od kojih zavisi cijela ljudska sudbina. Arhetipska fascinacija može proizvoditi fenomen opsjednutosti simbolima ili dovesti do gubljenja kontrole nad moćima Psihe. Normalna i stabilna egzistencija ne uzrokuje agresivnost tako lako poput patološki disocirane svijesti koja nije u stanju da vlada nesvjesnim. Čovjek ne nalazi ni jedno tradicionalno vrednosno ni emocionalno uporište u trenucima sloma i pada u posljednju, tamnu, nepovratnu dubinu Thanatosa.

Bilo bi suviše naivno povjerovati da je Jung optimist ako se zna da je skepsa svojstvena svima koji dublje promišljaju probleme budućnosti. Ipak, Jung svoje shvatanje Psyche izvodi iz njene slobode, sadržane i u etimologiji grčkog korijena; Psyche se odnosi na nekog ko opijen leti, luta poput leptira od cvijeta do cvijeta i živi od ljubavi.

Psyche nije mogla svoju zemaljsku bit odvojiti od božanskih Amora. Ta mitska alegorija podsjeća na trenutak kada podsvjesna žudnja za životom dospijeva do svijesti o onom što je u čovjeku neuništivo: to je volja za slobodom humanog opstanka. Tu volju sadrži dah života (Anima) ili plamen. Duša je vatra i dah, ona je ono živo u čovjeku, ono što živi samim sobom i ono što prouzrokuje život. Ona zavodi (pomoću lukavstva i igre – varke) tromost materije koja ne želi da živi, da se opredijeli za život. Ona uvjerava u nevjerovatne stvari da bi se život živio. Ona je puna zamki i klopki, sa ciljem da se ulovi čovjek, da bi došao do zemlje, i da bi se tamo zapleo i ostao na njoj, kako bi živio život. Da nije pokretljivosti i treperenja duše, čovjek bi usljed svoje najveće strasti, tromosti, dospio do potpunog smirenja. Imati dušu je iskušenje života, jer duša je demon koji daje život, koji igra demonsku igru ispod i iznad ljudske egzistencije. Nebo i pakao su sudbina duše. Anima nije dogmatska duša, a nije ni ‘anima rationalis’ koja je filosofski pojam, već je prirodni ‘archetypus’ koji obuhvata sve iskaze nesvjesnog, primitivnog duha, povijesti jezika i religije. Ona je i jedan život iza svijesti, koji ne može jednostavno da se bez, ostatka integriše sa sviješću, jer ova, štaviše proizlazi iz njega. Psihički život je većim dijelom nesretan život…*33) Čovječanstvo uvijek stoji na granici onih stvari koje samo čini ali njima ne vlada. Naše srce gori, a tajanstveni nemir nagriza korijene našeg prostora. Cijeli svijet želi mir, a cijeli svijet se naoružava rukovodeći se onom izrekom: ‘si vis pacem, para bellum’. Čovječanstvu više nego ikada ‘bogovi’ pokazuju puteve sudbine. Mi ih danas nazivamo ‘faktorima’, od ‘facere’ – činiti, praviti. Činitelji stoje iza kulisa svjetskog pozorja. Kako u pogledu malih tako i velikih stvari. Naizgled, mi smo ti ‘faktori’ svoji sopstveni gospodari. Međutim, zakoraknemo li kroz vrata Sjenke, sa užasom ćemo uvidjeti da smo ‘objekti faktora’. Takvo saznanje je veoma nelagodno, obespokojavajuće, jer nas ništa toliko ne razočarava kao otkriće naše sopstvene slabosti. Ono štaviše daje povoda za primitivnu paniku, jer se čuvana i njegovana nadmoć svijesti, koja je u stvari tajna ljudskog uspjeha, na opasan način dovodi u pitanje. No, budući da neznanje ne predstavlja jemstvo neke sigurnosti, već naprotiv još više povećava nesigurnost, to je nesumnjivo bolje da uprkos sveg straha znamo za našu ugroženost. Ta velika opasnost koja nam prijeti potiče iz nesagledivosti psihičke reakcije. Umni ljudi su već odavno shvatili da spoljašnji historijski uslovi bilo kakve vrste predstavljaju samo povode stvaraocu životnim opasnostima, naime sumanutim političko-socijalnim tvorevinama, koje se ne mogu kauzalno shvatiti kao neophodne posljedice spoljašnjih uslova već kao odluke nesvjesnog. *34)

Nastojanje humanog dijela čovječanstva u znaku je učvrčćivanja svijesti pred izvjesnošću katastrofe. Nedvojbena je Jungova poruka da čovjek mora da upozna samog sebe da bi znao ko je, da bi prevladao sukob sa vlastitom “Sjenkom”, koja je edipovski tjesnac, ili moderna raskrsnica, na kojoj je čovjek izgubljen u samome sebi. *35)

Ta stiješnjenost i izgubljenost vraćaju iz podsvijesti osjećaj praopasnosti na koju čovjek odgovara agresijom koja prevazilazi uzrok, motive, podsvjesnu namjeru, postajući iracionalnom samosvrhom. Međutim, uprkos spoznaji bespomoćnosti, život traži cijelog čovjeka, a posebno njegovu humanu ličnost. Naravno, ne bez pristanka na borbu i žrtve, ali ne borbu u kojoj su žrtve ljudi, nego njihove strasti, mane proizašle iz preobilja, osionosti, bezosjećajnosti, neskromnosti, surove samodovoljnosti, cinizma, poltronstva, vlastogramzivosti, pohlepe, nemorala, megalomanije… što sve skupa podrazumijeva istinske ljudske suze i realne patnje nedužnih preko čijih se života ostvarivao raj za jedne, pakao za druge.

Antonio Store u knjizi “Ljudska agresivnost” s posvetom Konradu Lorencu, već pomenutom psihoanalitičaru koji se također bavio fenomenom ljudske agresivnosti, iznosi zanimljivo gledište da čovjekov paranoidni potencijal poništava inhibitorne mehanizme koji čovjeka treba da zaustave u određenom momentu.

Store to objašnjava lošom prirodnom zaštitom nasuprot kojoj je vještački proizvedena zaštita u formi oružja. Međutim, čovjek višak agresivnih pobuda prenosi na inteligentno smišljene izume koji gube funkciju zaštite i postaju pridruženi instrumenti agresije. Podsvijest nije u stanju da stavi pod svoju kontrolu moć oružja i da uspostavi razliku između odbrane i prekoračene zone trijumfa. Povećavajući vrijeme djelovanja određenih vrsta oružja, povećavajući efikasnost uništavanja ljudskih života, povećavajući udaljenost od mjesta učinka, smrt postaje bezlična i dehumanizirana. Privikavanje na zločin uslovljava desenzibilizaciju na bol i patnje onih koje je zadesila nesreća. Naizgled “razuman” i “pristojan” čovjek neće počiniti ubistvo iz neposredne blizine nad pojedincem, posebno nad djecom, ali sa prostorne distance koja je bezbolna i bezbjedna za izvršioca naređenja, smrt iste te djece za njega je samo bezličan slučaj. Lična sigurnost skoro potpuno mrežom privida prekriva savjest. U savanama, džunglama, stepama, u moru, među životinjama prisutan agresivan nagon ima strogo utvrđenu zakonomjernost i ima granice. Za patološku psihu agresivnog čovjeka, međutim, ne postoje ni zakoni ni granice. Ljudsku agresivnost Store analizira kroz nekoliko sekvenci: od agresivnosti u razvoju djeteta, između odraslih ljudi, između polova, na nivou depresije, šizoidne odbrane od neprijatelja, paranoidnog neprijateljstva i na kraju, na nivou psihopatskog neprijateljstva. Storu bi se mogla zamjeriti blaga površnost i nedovoljna studioznost, s obzirom da je njegova knjiga pisana za širi auditorij, ali može se reći da ona ispunjava nekoliko osnovnih uslova da bi mogla biti tretirana kao ozbiljniji doprinos osvjetljavanju fenomena destrukcije. On u svom hipotetičkom okviru dovoljno smjelo prezentira i osnovne zamjerke koje se mogu uputiti Freudu i Adleru, sasvim pravilno distingvira agresivnost kao jedan od primarnih bioloških fenomena nasuprot agresivnoj mržnji s primjesama osvete, i sasvim opravdano povezuje agresivnost suvremenog čovjeka sa ekonomskim, i tehnološkim imperativima. Međutim, Store u potpunosti zanemaruje ideološku funkciju megatehnike.

Herbert Marcuse, nakon sjajnog djela “Um i revolucija”, okreće se mišljenju same biti estetičkog humanizma, otkrivajući da su Schiller, Kant, Schopenhauer, Nietzsche i Freud najzaslužniji za tu preorijentaciju od Hegela ka propitivanju uzroka propadanja racionalističko-prosvjetiteljske tradicije Zapada.

E.Fromm, M. Horkheimer, V. Benjamin i T. Adorno bavili su se istim problemima, ali je Marcuse za nijansu više uspio ostvariti sintezu filosofije i psihoanalize, prodirući u samo jezgro samodestrukcije civilizacije, videći u estetičkom humaniziranju svijeta jedini izlaz iz lavirinta represije, moralne i intelektualne dekadencije. Pod utjecajem Freuda, Marcuse napušta stav o umu kao najvišem principu slobode. Freud u civilizaciji Zapada vidi akt pobune prirode i prirodnih nagona protiv dehumanizujuće represije. Megatehnika, vizuelno izobilje i relativnost prostorne udaljenosti od drugih regija svijeta, stvorili su za um lični dojam blagostanja i sigurnosti. Svodeći se na jednu dimenziju, – dimenziju dominacije, – um je prisilo samoga sebe da putem mehanizirane egzistencije obezbijedi nepresušan dotok energije transformirane u kapital, osnovni samoregenerišući instrument nasilja. Negativni um oslobodio se čak i primarne sfere eksploatacije. Sila je postala samosvrhovita suština prodora u srce Logosa.

Industrijski totalitarizam uspio je premostiti čak i ideološke razlike, ako je podlogu imao u “sreći” represivne svijesti, odvojene od nerepresivne zbiljnosti. Društvena svijest gubi sponu s mitskom prošlošću i postaje, Jungovim jezikom rečeno, svijest-arhetip, kolektivno nesvjesno savremene horde nesposobne za viteštvo u miru i čast u ratu. Kladionice, utrke skupih bolida, zloupotreba djece, beskućništvo, narkomanija, kriminal i zločini iz niskih pobuda postali su dio urbane svakodnevnice u kojoj je sve nemoguće osim da se živi divlje, neurotično, bez topline i osjećaja za mjeru. Čovjek je postao kriterij antivrijednosti, pa time i alternativno biće sebi kao “mjeri svih stvari…”

Novi Logos, kao psihodelirično božanstvo, predodređuje biološku adaptivnost nagona ka samouništenju. Tiranski razumljeni razum zaustavio se u položaju ciničke ravnodušnosti, nevješto prikriven krinkom ljubaznosti, poetičke zavodljivosti i romantičnog nadahnuća. Moguće spoznaje Marcuse vidi u povratku Erosu, pra-principu humano-estetičke umnosti i cjelokupnog pozitivnog stvaralaštva. Freudova filosofska metapsihologija snažno je podstakla Marcusea da i sam na kulturu gleda kao na historijski produkt represivne sublimacije u procesu “organizacije” nagona. Za nas to polazište može poslužiti kao osnova za analizu ljudske agresivnosti. Tehnicističko transsupstanciranje moći, prodor moći do nukleusa humanosti, s tendencijom da se na njegovo mjesto dovede čista praktično-empirijska realnost lišena emocionalnih i etičkih paradigmi, prognalo je slobodu iz civilizacije.

Ako je odsutnost potiskivanja arhetip slobode, civilizacija je tada borba protiv te slobode. Nadomještanje načela zadovoljstva, načelom zbiljnosti je veliki traumatski događaj u razvoju čovjeka, u razvoju genusa (filogeneza), kao i u razvoju individuuma (ontogeneza). Civilizacija ne ukida jednom zauvijek stanje prirode. Ono čime civilizacija gospodari i što potiskuje zahtjev načela humanizma (termin ‘humanizma’ inkorporirao u Marcuseov tekst autor ove studije, budući da termin ugoda ili užitak možemo shvatiti znatno šire od Frojdovog poimanja zadovoljenja primarnih nagona, libida), i dalje opstoji u samoj civilizaciji. Ona nesvjesno čuva ciljeve poraženog načela ugode (Humanizma). Povratak potisnutog ispunjava zabranjenu i podzemnu povijest civilizacije. *36)

Represija je historijski fenomen: borba protiv slobode se ponavlja u psihi čovjeka; neprestano, još od prve, pretpovijesne instance dominacije nakon prve pobune, potiskivanje izvana potpomaže potiskivanje iznutra: neslobodni pojedinac vrši introjekciju svojih gospodara i njihovih naređenja u svoj vlastiti duševni aparat. Borba protiv slobode se ponavlja u psihi čovjeka, kao samopotiskivanje potisnutog pojedinca, a zatim njegovo samopotiskivanje podržava njegove gospodare i njihove institucije. *37)

To je dinamika civilizacije. Arhetipski praprincip samoregulacije, lov i rad, nametnuli su ekonomske determinante brojnosti u grupi. Nagonska aktivnost se preusmjeravala na optimalnu brojnost koja je garantovala opstanak. Već u tim uslovima otac kao vođa, kao arhetip dominacije, pojavljuje se kao porobljivač i kao selektivna instanca.

Tako je, za Freuda, nerepresivna civilizacija nemoguća. Freudova metapsihologija predstavlja neprestano-obnavljani pokušaj da se otkrije i ispita užasna nužnost unutarnje veze civilizacije i barbarstva, napretka i patnje, slobode i nesreće, – veze koja se otkriva kao veza između Erosa i Thanatosa. Freud ne ispituje kulturu s romantičkog ili utopijskog gledišta, nego na osnovi patnje i bijede koju njena implementacija uključuje. Kulturna sloboda se tako pojavljuje u svjetlu neslobode, a kulturni napredak u svjetlu ograničenja. Time se kultura ne odbacuje; nesloboda i ograničenja su cijena koja se mora platiti. *38).

Ova Marcuseova konstatacija o sudbini kulture identična je tragičnoj dimenziji humanizma. Sloboda u civilizaciji je bitno suprotna sreći, ona uključuje represivnu modifikaciju (sublimaciju) sreće. *39)

Ovo implicira naš ranije iznesen stav da se zaborav mitsko-arhetipskog porijekla humanizma ogleda kao razaranje racionalnosti, kada se zaboravi, potisne i uništi trag što potiče od arhajske kolijevke umnosti i prve svjetlosti svijesti. Psihoanaliza i filosofija, međutim, nose edipovski znamen u sebi kao sačuvanu formu opomene na ono što humanizam nije. Te discipline na neki način su čuvari estetičkog uma. Bez njih bi umjetnost bila samo besmislena i besciljna iluzija.

Marcuse ističe osporavajuću i kritičku dimenziju umjetnosti spram represivne desublimacije tzv. “više kulture”. Razvoj represivnog mehanizma otkriva se na dva plana. Na prvom, ontogenetskom planu, prisutna je tenzija potisnutog pojedinca, od ranog djetinjstva do njegove svjesne društvene egzistencije. Na drugom planu, filogenetskom, prisutna je represija civilizacije od prvobitne horde do potpuno institucionalizirane države. Za oba ta plana presudan je ishod sučeljavanja dva nagona: Erosa kao ujedinjujuće snage života i Thanatosa kao nagona ka smrti. Civilizacija kao Nirvana približava te nagone, čini ih inertnim i vodi apsolutnom smirenju, i u tome je njena kob.

Kao što je egzaltirani Eros u opasnosti da transcendira svoju suštinu, tako i Thanatos, u razornom obliku svjesnog ili nesvjesnog bijega od života, predstavlja samo potiskivanje volje da se svijet proživljava kroz oskudicu, patnju i bol.

Stapanje Erosa i Thanatosa pripada čistoj destrukciji, imploziji Bitka. Ta sinteza moguća je tek skretanjem prvobitne razornosti ega na vanjski svijet koji se hrani tehničkim napretkom, a upotrebom nagona smrti u oblikovanju Super-ega postiže se kazneno pokoravanje ega zadovoljstva načelu zbiljnosti i time osporava civilizirana ćudorednost. Pri tom preobražaju nagon smrti Thanatos stupa u službu Erosa; agresivni porivi pružaju energiju neprestanoj promjeni, svladavanju i izrabljivanju prirode u korist čovječanstva. Napadajući, cijepajući, mijenjajući, mrveći stvari i životinje, periodično i ljude, čovjek širi svoju dominaciju nad svijetom. Ispod motiva za rat, za razorno porobljavanje vremena, prostora i čovjeka, smrtonosni partner Erosa se pojavljuje u neprestanom odobravanju i prinošenju žrtava. Svojom snagom Thanatos prvo oblikuje Super-ego koji odbrambenom ulogom izgrađuje i štiti jedinstvo Ega od nerealističkih zahtjeva Ida. Tako Superego radi u službi Erosa. Međutim, Super-ego postiže te ciljeve tako da usmjeri Ego protiv njegova Ida, okrene jedan dio nagona razaranja protiv jednog dijela ličnosti, razori, rascjepi jedinstvo ličnosti kao cjeline, i tako on radi u službi Thanatosa. Ta razornost usmjerena prema unutrašnjosti, štaviše, sačinjava moralnu jezgru zrele ličnosti(!). Savjest, najpoštovaniji moralni posrednik civiliziranog individuuma, izranja natopljena nagonom smrti, kategorički imperativ dok izgrađuje društvenu egzistenciju ličnosti. Proces potiskivanja pripada nagonu smrti kao i nagonu života, ali, što čovjek više obuzdava svoje agresivne težnje prema drugima, on postaje tiranskiji, agresivniji u svom ego-idealu… intenzivnije postaju agresivne težnje njegovog ego-ideala protiv njegovog Ega. Dotjerana do krajnosti, u melankoliji, ‘čista kultura nagona smrti’ može zavladati Super-egom; on može postati neka vrsta sabirališta(!) nagona smrti. *40)

Veoma je indikativno Marcuseovo stanovište “razornosti kao moralnom jezgru zrele ličnosti” i o “sabiralištu nagona smrti”. Nema sumnje da se na površinu Marcuseove misli probija Shopenhauerovo, ili još izrazitije, Nietzscheovo shvatanje morala. S druge strane, treba imati u vidu i činjenicu da je Marcuse od M. Heideggera kod kog je habilitirao doktorski rad, također morao preuzeti nešto od shvatanja tu-bitka u smrti. Istina, za razliku od Heideggera, Marcuse se potpuno distancira od afirmativnog pogleda na “sabirališta smrti.”

Već “trauma rođenja”, po Freudu, oslobađa prve izraze nagona smrti, – podsticaj na povratak u Nirvanu placente. Edipov kompleks je neprestano djelatan pratilac civilizacije kao zločin prema sinu, ali i prema ocu. U zločinu se nastoji zaboraviti zločin: Koncentracioni logori i prisilan rad, suđenja nekonformistima i njihove patnje oslobađaju mržnju i bijes koji označavaju totalnu mobilizaciju protiv povratka potisnutog. *41)

Trauma civilizacija prenosi impulse sub-individualne i nad-individualne pred-svijesti na domen najjačih ideoloških utvrda moderne kulture, produbljujući pukotine u drevnim zidinama koje su čuvale hram duha od iracionalizma. Ma koliko ritual i magija bili odraz iracionalnog u psihi čovjeka, oni su bili i prvi pokretači etičko-estetičko-humanističkog kodiranja umnosti. Ali, u uslovima kada se mitologizira ideologija nemitskim formama, arhajsko iskustvo uma postaje barbarsko. Uprkos primarnosti humanizma, filogeneza otkriva da je civilizacija prekinula mit te primarnosti i sebe hipostazirala kao sub-konstituens kulture. Tako su se u krilu kulture zametnuli akulturacioni procesi. Slijedila je pobuna protiv biološki opravdanog autoriteta, razorna pobuna protiv kosmologičkog poretka. Na kratko vrijeme ta pobuna je prekinula lanac dominacije, ali se svaki oblik slobode iznova guši istim represivnim metodama, i zbog istih ciljeva. Štaviše, ako se agresivnost ne ispolji u punoj mjeri, javlja se osjećaj lažne savjesti i krivice. Zato se radije pribjegava “zaboravu” i “nemišljenju” onog što u ledenoj pustinji apstrakcija čini stub herojsko-tragičke drame pojedinca i civilizacije u cjelini, a to je sam humanizam.

Zaboravlja se da je najlakše biti čovjek, uprkos ustaljenoj floskuli koja tvrdi suprotno. Patološki gen uvijek je nestabilniji, varijabilniji, noviji, a kao takav manje je adaptabilan i manje je univerzalan, a kao takav i manje otporan.

Genotip genija je sličan na prvi pogled, razlika se međutim vrlo brzo uspostavi ako postoji pozitivna sociokulturna klima. U protivnom, posljedice su katastrofalne ako metodama zastrašivanja i manipulisanja emocijama, znanjima ili kolektivno-nesvjesnim arhetipovima, ovlada pojedinac koji je genije zla. Jedan od uzroka destrukcije Marcuse vidi i u tehničkom ukidanju individuuma, što se odražava u opadanju društvene uloge porodice: Pod vlašću ekonomskih, političkih i kulturnih monopola, nastanak zrelog superega čini se da preskače stadij individualizacije; generički atom direktno postaje društveni atom. Represivna organizacija nagona izgleda da je kolektivna, a ego izgleda da se prerano socijalizira putem cijelog sistema vanobiteljskih posrednika. U borbi generacija izgleda da su se uloge izmjenile; sin zna bolje; on predstavlja zrelo načelo zbiljnosti nasuprot njegovim zastarjelim paternalnim oblicima. Otac, prvi objekt agresije u Edipovoj situaciji, pojavljuje se kasnije kao prilično neprikladna meta agresije. On ima manje da pruži, i stoga manje da zabrani. Progresivni otac je najnepodesniji neprijatelj i nejnepodesniji ‘ideal’ ali takav je svaki otac koji više ne oblikuje ekonomsku, emocionalnu i intelektualnu budućnost djeteta. *42)

Pa ipak, izvori frustracija, agresivnosti i represivne kontrole i dalje postoje i djeluju. Oni se s oca premještaju na sistem čiji su centri moći najčešće anonimni.

Zato agresivni postupci obično promašuju pravi cilj. Tako odbijena, preusmjerena agresija prijeti da postane besmislena, pojačana, ona se ponovo introjekcijom obrušava na privatni životni prostor, na porodicu i krug apsurda se zatvara. Inhibicija, sublimacija, Super-ego-kontrola, obnovljena agresivnost, to su mehanizmi civilizacije. Eros slabi i oslobađa se razornost. Zapad ne poznaje Nirvanu, a Istok je zaboravlja, postajući tehnološka provincija Zapada. Jezik i kultura gube zajednička obilježja. Eros koji gradi kulturu, okreće se nagonskoj vrijednosti smrti. Uzroke svih formi dekadencije Marcuse vidi u rascjepu uma od prirode protiv koje “mora ratovati, koju mora poraziti”, protiv koje se “mora” odnositi nasilnički, koja se neprekidno mora “napadati, krotiti i izrabljivati.” Ego doživljava Bitak kao provokaciju. Ego postaje prekondicioniran za akciju svladavanja.

Max Scheler je pokazao da je svjesni ili nesvjesni impuls volje za moći nad prirodom primum movens u odnosu modernog individuuma prema Bitku, i da on strukturalno prethodi modernoj znanosti i tehnici, kao prelogički i alogički antecedent prije znanstvene misli i intuicije. Priroda se a priori doživljava putem razuma sklonog dominaciji, pa se i u nju inplantiraju tendencije gospodarenja i kontrole. Prema tome RAD je a priori moć i provokacija u borbi s prirodom, on je svladavanje otpora. U takvom radu i stavu, predstave o objektivnom svijetu se pojavljuju kao simboli za agresiju. Čin se pokazuje kao dominacija, a stvarnost kao povod za otpor. Ta je misao oblikovala predominantni pojam ne samo ega, mislećeg i djelujućeg subjekta, nego i njegovog objektivnog svijeta, Bitka po viziji čovjeka. Logos se poima i manifestuje kao logika dominacije, ali to je logika prevremenog trijumfa. Najskrovitija transcendencija ostaje u čovjeku, a ne u Kosmosu ili nukleusu. Agresivnost subjekta prerasta u agresivnost prema subjektivitetu individuuma.

Eros slobode postaje rizik pada u totalnu neslobodu, bezosjećajnost i aspoznajnost. Negativni odnos prema drugima ocrtava se u strepnji i strahu, obnovljenom praiskonskom strahu, od Apsoluta, od cjeline biti Bitka, od cjeline života stopljenog s Univerzumom Kosmosa i Psyhe.

Negacija slobode Bitka koji je prestao biti Um, manifestuje se u razaranju vremena i prostora, jezika i mitova, a s njima nestaje i pozitivitet tragičkog ethosa. Estetika se svela na mikrojedinice, iracionalno brze operacije i proračune, ili se okamenila u sivilu modernih super-obeliska megapolisa.

Nesvjesno biće čovjeka se također promijenilo, sadržaji u dosegu Ida i Superega postali su fantazmagorične projekcije svakodnevnog terora od strane jednookog TV čudovišta – modernog Polifema od kojeg nema bijega ni spasa dok milionskim senzorima motri i prati svaki pokret svojih zatočenika.

Jedino još arhetipski genotip sakuplja tragove prošlosti, filosofsko sjećanje na moguću humanu budućnost. Ma koliko uznapredovalo otuđenje, filosofija ga ne može nikada prihvatiti kao definitivan poraz estetičko-humanističkog uma. Shopenhauerovo i Nietzscheovo, Sartreovo i Tofflerovo poimanje volje, mora se sagledati u okrilju NOVOG EROSA koji ne prihvata poraz bez pronađenog puta, ili do apsolutne slobode, ili do apsolutnog uništenja.

Međutim, volja za humanizmom kao najvišom moći, iako još neoslobođena represivne sublimacije, zadobiva postepeno moć nad vremenom. Pobuna protiv izgona iz pra-arijskog raja postepeno trijumfuje nad megatehnikom. Moderno barbarstvo oblik je ratnog nasilja transformiranog u pokušaj da se kroz razne pacifističke pokrete Thanatos preusmjeri prema Morfeju – bogu sna.

Naravno, samodestrukcija volje nije putokaz za obnavljanje humanizma, ona je samo posljednja kulminaciona faza samodestrukcije civilizacije koja će se ili definitivno trgnuti iz košmara ili će definitivno potonuti u san iz kog nema povratka. Nietzscheova ideja vječnog vraćanja istog mogla bi se shvatiti i kao povratak istoj vječnosti. Smrt jest. Čovjek dolazi do sebe samo kad je transcendencija savladana, kad je vječnost postala prisutna ovdje i sada.

Magični krug, mandala, omogućava ciklitet duha i prirode.  Sve ide i sve se vraća, vječno se okreće kotač Bitka. Sve umire, sve opet procvjetava, vječno trči godina Bitka. Sve se slama, sve se opet slaže; vječno se gradi ista kuća Bitka. Sve se rastaje i sve se opet sastaje, vječno je sebi vjeran krug Bitka. U svakom trenu otpočinje Bitak, oko svakog ‘ovdje’ okreće se kugla ‘tamo’. Sredina je posvuda. Vijugav je put vječnosti. (F. Nietzsche, “Tako je govorio Zaratustra”).

Vječno vraćanje označava put patnje, ali i radosti. Vječnost, već odavno krajnja utjeha otuđene egzistencije, pretvorena je u oruđe potiskivanja time što je prenesena na transcendentni svijet nerealna nagrada za stvarnu patnju. Ovdje, vječnost se vraća dobroj zemlji, kao vječiti povratak njezine djece, krina i ruže, sunca na gorama i jezerima, ljubavnika i ljubljene, strepnje za njihov život, bola i sreće. Smrt jest; ona pobjeđuje samo ako nakon nje dolazi istinski preporod svega što je prije smrti bilo ovdje na zemlji – ne kao puko ponavljanje, nego kao ponovno stvaranje koje se htjelo i željelo. Vječno vraćanje uključuje tako povratak patnje, ali kao sredstva većeg zadovoljenja, povećanja radosti. Užas bola proizlazi iz ‘nagona slabosti’, iz činjenice da bol prevladava i postaje konačna i fatalna. Patnja se može potvrditi ako je čovjekova moć dovoljno velika da od boli napravi povod za afirmaciju, kariku u lancu radosti. Radost traži vječnost, želi da ona sama i sve stvari vječno traju. *43)

Na Marcusea je osim Kanta presudan utjecaj izvršio Schiller. Marcuseov estetički humanizam, kako vidimo inspirisan u ovom slučaju i Nietzscheovom nepomirljivošću sa sudbinom tragičkog kraja, koincindira sa afirmacijom života kao umjetničke pobune protiv okova represivnih “ideala” megatehničke civilizacije. Esencijalna svrha i cilj Bitka je kultura Logosa, a ne Logos smrti, neslobode, antikulture, antihumanizma. Umjetnost je i prema Marcuseu, možda najvidljiviji put povratka potisnutog humanog života. Iza iluzije leži znanje. Istina imaginacije se ostvaruje tek onda kada sama fantazija dobije oblik, kada stvori svemir opažanja i razumijevanja, subjektivni i u isto vrijeme objektivni svemir. To se događa u umjetnosti (revoluciji umjetnosti reći će Marcuse kasnije). Analiza spoznajne uloge fantazije dovodi tako do estetike kao nauke o ljepoti; iza estetskog oblika nalazi se potisnuta harmonija osjetilnosti razuma i vječiti protest protiv organizacije života od strane logike dominacije… Umjetnost, oblikuje ne samo na individualnoj nego i na povijesno-generičkoj razini nesvjesno pamćenje oslobađanja koje je propalo, obećanja koje je iznevjerilo. *44)

Kako vidimo, i za Marcusea je umjetnost najviši oblik negacije neslobode. Kroz estetiziranu humanističku svijest progovara Bitak sam. Umjetnost, filosofski pojmljena, arhajska je predforma humanog Bitka.

——————————————-

* 1) Lewis. Mumford; “Mit o mašini”, Grafički zavod, Zagreb, II, str. 37.

* 2) Lewis. Mumford; “Mit o mašini”, Grafički zavod, Zagreb, II, str. 53.

* 3) Lewis. Mumford; “Mit o mašini”, Grafički zavod, Zagreb, II, str. 56.

* 4) Lewis. Mumford; “Mit o mašini”, Grafički zavod, Zagreb, II, str. 59.

* 5) Lewis Mumford; “Mit o mašini”, Grafički zavod, Zagreb, II, str. 61.

* 6) Lewis. Mumford; “Mit o mašini”, Grafički zavod, Zagreb, II, str. 77.

* 7) Lewis. Mumford; “Mit o mašini”, Grafički zavod, Zagreb, II, str. 87.

* 8) Tomas Hobess; “Levijatan”, I, II; Gradina, Niš 1991.

* 9) T. Hobess; “Levijatan”, I tom, str. 154.

*10) Hannah Arendt; “On violence” (Sile i moći), prema navodu S. Melchingera u “Povijesti

političkog kazališta”, Grafički zavod, Zagreb, 1989. god. str. 41.

*11) Pierre Janet; “Ljubav i mržnja”, Naprijed, Zagreb 1968. str. 181.

*12) E. Fromm; “Anatomija ljudske destr.”, I, Naprijed, Zagreb i Nolit, Beograd, 1986. god.

*13) E. Fromm; “Anatomija ljudske destr.”, II, Naprijed, Zag. i Nolit, Beog., 1986.g. str. 51.

*14) Erich Fromm; “Čovjek za sebe”, str. 47.

*15) Erich Fromm; “Čovjek za sebe”, str. 139.

*16) Erich Fromm; “Čovjek za sebe”, str. 145.

*17) Erich Fromm; “Čovjek za sebe”, str. 153.

*18) Erich Fromm; “Bekstvo od slobode”, str. 178.

*19) Erich Fromm; “Zdravo društvo”, str. 239.

*20) Erich Fromm; “Zdravo društvo”, str. 271.

*21) Paul Valery; “Sveske”, 3; Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 110.

*22) Paul Valery; “Sveske”, 3; Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 368.

*23) Carl G. Jung; “Čovjek i njegovi simboli”, Mladost, Zagreb 1987. god. str. 85.

*24) Carl G. Jung; “Čovjek i njegovi simboli”, Mladost, Zagreb, 1987. god. str. 89.

*25) Carl G. Jung; “Čovjek i njegovi simboli”, Mladost, Zagreb 1987. god. str. 95.

*26) Carl G. Jung; “Čovjek i njegovi simboli”, Mladost, Zagreb, 1987. god. str. 101.

*27) Carl. Jung; “Psihologija i alhemija”, Naprijed, Zagreb 1984, str. 59.

*28) Relacijom “Physis” -” Psyche” detaljnije se bavio B. Šijaković, Sarajevo 1988.

*29) Carl G. Jung; “Psihološke rasprave”; M. S. Imago, N. Sad, 1984. g. tr. 378.

*30) Carl G. Jung; “Psihološke rasprave”; M. S. Imago, N. Sad, 1984. g. str. 378.

*31) Carl G. Jung; “Psihološke rasprave”; M. S. Imago, N. Sad, 1984. g. str. 378.

*32) Carl G. Jung; “Psihološke rasprave”; M. S. Imago, N. Sad, 1984. g. str. 378.

*33) Carl G. Jung; “Psihološke rasprave”; M. S. Imago, N. Sad, 1984. g. str. 372.

*34) Carl G. Jung; “Psihološke rasprave”; M. S. Imago, N. Sad, 1984. g. str. 368.

*35) Carl G. Jung; “Psihološke rasprave”; M. S. Imago, N. Sad, 1984. g. str. 367.

*36) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 27.

*37) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 27.

*38) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 28.

*39) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 28.

*40) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 56.

*41) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 71.

*42) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 92.

*43) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 113.

*44) Herbert Marcuse; “Eros i civilizacija”, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 1

________________________________

(-11-)

 

 

 

 

 

 

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s