Marjan Hajnal

HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA

VI – SUPSTRAT OBJEKTIVACIJE KOSMOTVORNE IMAGINACIJE

Kao što su se u umjetnosti sukobili utopija i politika, u ideji humanizma su se susrele tehnika i estetika. David Orel postavlja granice kibernetike tako daleko u budućnost koliko su nedostižne konačne granice humanizma. Ostaje primjetno ipak Orelovo zaziranje od otuđene tehnike kao megatehničkog koda koji se nasilno implantirao u kibernetiku. On citira Norberta Winera, tvorca kibernetike: …očigledno je da ovaj sretni trenutak u kome traje život na Zemlji mora da prestane. Kraj će biti strašan i potpun. Mi smo, ipak, samo brodolomnici na jednoj planeti koja mora umrijeti… Bićemo progutani, ali već sada treba da znamo da taj kraj mora biti dostojan naše veličine. *1)

Ako se na ovakvu eshatološko-apokaliptičku viziju budućnosti gleda s dozom skepse i ravnodušnosti možda se ta vizija i neće činiti tako strašnom. Ako se na nju gleda, međutim, kao na logičan fenomen entropije, preostaje utješna Vittgensteinova teza da “svijet je sve što je slučaj”. Samo logika Univerzuma nije slučajna.

U tom kontekstu je futuristička koncepcija u “Trećem talasu” Alvina Tofflera znatno približnija potencijalima ljudske umnosti i humanosti koje mogu opstanak učiniti realnim ishodom kosmičke drame bivstvovanja. Sudar civilizacijskih talasa, po Toffleru, omogućiće da povijest čovječanstva tek započne.

“Mi smo djeca predstojećeg preobražaja u trećem talasu”.

Prvi talas počeo je oko 8.000. god. p.n.e. i vladao je do 18. vijeka n. e. Drugi se dovršava u ovom vremenu, kada predstoji i sudar sa budućnošću. Nema sumnje da je Toffler utopijski humanist koji nije nešto suštinski novo rekao u odnosu na Spenglera i Mumforda, ali pažnju plijeni njegov optimizam koji je sasvim ljudski human i odmjeren.

Jakob Bronowsky u “Osjećaju budućnosti” iznosi slične stavove, kao i Ch. Friman i M. Jahoda u “Budućnosti svijeta”, ali, pošto futurizam nije u naučnom obzorju ove studije, preostaje nam jedino mogućnost da o perspektivama humanizma mislimo na način koji je najprimjereniji do sada zastupljenoj organizaciji i elaboraciji osnovnih teza. Jedna od njih je sublimat ideje o onto-psihološkoj i socio-kulturnoj predeterminiranosti za humanost, što znači da osim što je čovjeku humanost genetski i kosmološki prirođena, ona mu je istovremeno postavljena kao briga i cilj.

Humanost nije, dakle samo dar, ona je obaveza, zadatak, imperativ i enigma koju neprekidno treba rješavati, a odgovore slijediti.

Principi nade i odgovornosti nisu u mogućnosti da pruže otpor globalnoj destrukciji Logosa, ali bar nastoje kroz estetički humanizam i prevladan involutivni korak u apsurd, izbjeći klopku fatalizma i defetizma.

Stefan Morawski u “Sumraku estetike” iznosi već poznate adornovske stavove o kraju umjetnosti, ali za razliku od Adorna, on ne zatvara auru estetičkog humanizma pred mogućnošću spasonosnog izlaska iz lavirinta beznađa. To je značajno sa stanovišta opstojnosti samog humanizma uslovljenog umjetničkom transformacijom svijesti. Ako bi humanost bila odvojena od umjetnosti, i obratno, bio bi to zaista definitivan kraj svijeta. No tako nešto, bar još uvijek, nije tako blizu. Za duhovnu svjesnost, ideja o definitivnom kraju još je manje vjerovatna.

Bitak i humanost su identični. Bitak kao kosmotvorna objektivacija, humanost kao trijumf životne igre imaginacije, stvaralaštva. Put humanosti je put svjetlosti od smrti ka transparentnom plavetnilu što kao nagrada očekuje alpiniste nakon opasnih iskušenja u traganju za orkanskim ili nekim drugim visovima na kojima se jedino može osjetiti ushićenost mladog Feniksa pred prvi, a možda i posljednji let.

Vjerujmo u Michelangelov non finito kao odgađanje svega što je posljednje, zauvijek postalo i dovršeno.

Krug Bitka gubitak uznosi do trijumfa. Gubitak je pobjeda na putu plemenitosti, a plemenitost je neograničena tek stapanjem s horizontima svjetlosti humanizirane svijesti kao svijesti o savjesti i sveopštoj ljubavi. Oni koji spoznaju sebe na tom putu mogu da se prepuste blaženstvu konačnog cilja kojeg su dosegli.

Prisjetimo se indoarijskog poimanja kruga koji ne simbolizira prazninu unutar linije. Europejci nultu opciju shvataju kao infinitezimalnu, iracionalnu i metafizičku konstrukciju, a zaboravljaju da su svojim tijelom samo prostorni rub kruga unutar kog toliko dugo i besmisleno lutaju bez snage da provire kroz koronu ega i narcisoidne samodobitnosti.

Prevrednovanje ideje humanizma je provedeno, ali ne i dovršeno. Poredak pravde još nije uspostavljen, ali ipak, u modrom ponoru vremena naslućuje se eho igre sna o Čovjeku koji ne očekuje Prometejevu vatru, nego sam pronosi plamenu čežnju uma za istinom o samom sebi, humanom, i smrtnom, i vječnom.

————————————-

*1) David Orel: “Podčinjena misao”, Zodijak, V. Karadžić, Beograd 1976. str. 135.

_____________________________________

(-13-)

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s