nihad-filipovic fotografija

Nihad Filipović

Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

(sedmi nastavak)

Strast vladanja i strast pokoravanja

 

Piše: Nihad Filipović

 

ALTER EGO: Samo po sebi veće učešće žena u društvenim i posebno političkim poslovima,  ne znači automatski izbalansiraniji pristup i harmoniziraniji odnos muških i ženskih silnica u kreaciji društvene zbilje. Moguće je zamisliti situaciji gdje je normativno u nekom društvu pitanje polne ravnopravnosti valjano uređeno, pa ipak takvo društvo i dalje funkcionira vođeno pretežno muškim impulsom. Ovo stoga što emancipacija žene, nije tek puko pravno-tehnicističko pitanje; u globaliziranom svijetu, moguće je pod uplivom tendencija kulturološkog modernizma koje, među ostalim, globalizacijski proces nosi, savršeno normativno urediti pitanje polne ravnopravnosti, npr. izbornim zakonima urediti najniže procente, recimo 50% učešća žena na izbornim listama za najviše organe vlasti, pa ipak da u praksi i dalje imamo izrazitu dominaciju muškog principa u načinu vođenja politike. Ovo stoga što je emancipacija žene podrazumijeva emancipaciju društva, pa ako nemate u tom smislu relaksirane odnose među polovima u društvu, a imate savršenu pravnu regulativu koju vam je donio opći globalizacijski tok, duh vremena i povijesno civilizacijsko okruženje, krajnji rezultat je doduše pojačano učešće žena u društvenim poslovima, napose politici, ali žena koje razmišljaju na pasivan način, žena koje pristaju na poziciju pasivog klimanja glavom, umjesto aktivnog zalaganja da se stvarno čuje njihov autentični glas i stav i da se onda bore za prevagu tog ženskog kvaliteta i tih stavova ili makar da kao takvi budu primjećeni i uzeti u obrzir u fazi kreacije odluka.

Naravno uvjek je lakše pasivno očekivati da drugi rješava zajednički problem koji se tiče nas, jer se na taj način izbjegava odgovornost za posljedice donesenih odluka. Taj problem pasivnog odnosa ženskog elementa u ukupnoj slici humaniteta prisutan je od porodice pa do vrha piramide zvane društvo. Obično se smatra kako muškarci od žena   tradicionalno očekuju prepuštanje vodeće uloge, od hranioca porodice do odlučivanja u društvenim stvarima, ali se previđa u kojoj mjeri  žene  tradicionalno očekuju od muškaraca da rješavaju probleme, da odlučuju u ključnim stvarima u porodici i društvu. Muški otpor ženskom uključivanju i osvajanju jednake pozicije u kreiranju i odlučivanju u društvenim poslovima, biološki je uvjetovan otpor aktivnog dominirajućeg mužjaka koji osvaja, nameće se i odražava snagom na vrhu, nad biološki pasivnom ženkom koja očekuje da bude osvojena, da pripada jakom, jačem i najjačem i da je onda zaštićena. Žensko pristajanje na dominirajuću mušku poziciju je dio ženske psihološke strukture i njene uloge u čoporu, gdje se ženka podvrgava moći mužjaka, a zauzvrat dobiva zaštitu u bešćutnom svijetu u kojemu opstaju samo najjači.  

Međutim, žene u društvu imaju, odnosno trebale bi imati, veliku moć, ali je ne koriste. Pitanje je zašto? Žene su majke, one su te koje imaju moć svoju djecu, napose sinove, ako je već muški element ključni u problem društvene seksualne segregacije, od malih nogu podučavati respektibilnom odnosu prema ženskom spolu. Čine li to žene i čine li u potrebnoj mjeri? Zašto mnoge žene inače svjesne problema, nemaju snage iskoračiti i aktivno se upustiti u mjenjanje stanja? Nije li to najprije zbog onoga što je ženska narav, karakter odnosno psihologija, dakle u osnovi biološki element. Konačno, ne smjemo smetnuti sa uma, da jednom na poziciji moći odlučivanja, i žene funkcioniraju na isti način kao i muškarci: vodi ih interes, a u njegovom ostvarenju sklone su moć zloupotrljebljavati, često su sujetne, rigidne, bez sluha za drugačije mišljenje, u osnovi ne vode dijalog, nego nameću svoje viđenje itd. itsl.

Iskustvo nas uči da odnos dominacije i potčinjavanja, osim spolne refleksije, ima i ukupno društvenu dimenziju i značaj. U pokušaju argumentiranja ove teze vratimo se ovdje brojevima, odnosno odnosu veličina. Dakle, veličina je masa, a što je veća masa, to je potencijalno veća energija. Socijalne veličine međutim, same po sebi ne produciraju energiju. Postavlja se pitanje šta je to onda, koji je to onda pokretač društvene energije promjena, šta je to što porađa ideje koje pokreću masu u težnji ka nekom novom vremenu? Nada kao stanje duha je svakako mogući dio odgovora na to pitanje. Nada u bolje, kvalitetnije, slobodnije, istinitije, pravičnije neko novo, buduće vrijeme. Ali otkuda nada? Transcendentalnost koncepta nade doduše zamagljuje mogućnost preciznijeg odgovora na to pitanje, ali ga ne isključuje. Na početku naše rasprave pokušali smo ukazati na mogući pravac traženja odgovara na to pitanje, ali mislim da je propušteno ukazati na jedno zapažanja koje nam iskustvo kazuje i prenosi sa generacije na generaciju i koje se stoga čini temeljnim za pravilno razumijevanje ljudske tendencije ka novom vremenu i dakako za pravilno razumijevanje nade, kao psihološkog stanja svijesti koja nas nosi i pokreće ka novom vremenu. Nada je, vidjećemo dalje u ovome izlaganju, zapravo samo aberacija svijesti. Novo vrijeme koje se kreira na energiji nade i vjerovanja u bolje sutra, samo je stari društveni odnos u novom idejnom/ideološkom ozračju.

Dakle, teza koju ovdje postavljamo i pokušavamo razviti i argumentirano braniti je slijedeća: čovjek kao subjekt povijesti, imaginacijom duha kreira nadu iz koje se rađa energija promjena i novo vrijeme, ali jednom osvojeno novo vrijeme u osnovi je onaj isti, stari društveni odnos. Promjene koje nosi novo vrijeme najvećim dijelom su aberacija tj. privid, nešto što nam se takvim  javlja u našoj svijesti, jer smo duhovno već pripremljeni tako razumijevati  vrijeme, odnosno novo stanje odnosa u vremenu. Nije samo težnja ka novom vremenu naime, ono stalno nastojanje ljudi, nego je to i tendencija ljudi da se zadrži staro, da se zadrži postojeći odnos, makar i u izmjenjenoj formi, i u novom vremenu.

Prema Marksu, u osnovi  društvenog odnosa jesu produkcioni odnosi. Društvo i odnose u društvu determinira materijalni moment ili, razumljivije kazano, odnos onih koji imaju i onih koji nemaju. To su silnice što pokreću društvo, čine ga dinamičnim, proizvode novu vrijednost čineći društvo, smatrao je Marks, sveukupno bogatijim odnosno materijalno prosperitetnijim, ali istovremeno, budući su te silnice u interesnoj, tj. klasnoj koliziji, one djeluju centripetalno i centrifugalno tj. silnice onih koji imaju, teže zadržanju postojećeg stanja, a silnice onih koji nemaju, teže promjeni postojećeg stanja.

 Temeljni ljudski odnos jeste odnos gospodara i njemu potčinjenog.

Sva nam ljudska povijest kazuje da je to tako. “Prva lekcija civilizacije je lekcija pokoravanja”, kaže Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill). Taj polazni ljudski odnos, odnos onoga koji ima i njemu potčinjenog, onoga koji mu služi, kroz povijest je, unatoč svih promjena i novog vremena koje se, malo-malo pa javlja kao nova stvarnost, taj je temeljni ljudski odnos,  robovlasnika i roba u antičkim vremenima, feudalnog gospodara i kmeta u agrarnom vremenu, odnos vlasnika kapitala i radnika u industrijskom vremenu tzv. prvobitne akumulacije kapitala, odnos birokratske partijske upravljačko-kulturološke vrhuške i radničke klase u vremenu tzv. diktature proleterijata, taj je temeljni odnos ostao kroz povijest nepromijenjen, i ljudi ga održavaju takvim i danas, u novom, globalizacijskom vremenu, gdje opet imamo gospodara, a to su multinacionalne kompanije i banke koje posjeduju gro svijetskog kapitala, odnosno njihovi vlasnici na jednoj strani, a na drugoj stani su oni globalizirani, tj. svi mi ostali koji smo htjeli ne htjeli, uvučeni u globalizacijski tok. I kao što je rob imao neke koristi iz odnosa sa robovlasnikom, kmet iz odnosa sa feudalcem na čijoj je zemlji živio i radio, a radnik iz odnosa sa vlasnikom kapitala za kojega radi, tako i danas, ljudi imaju neke koristi iz globalizacijskog toka; novo globalizacijsko vrijeme i odnosi u vremenu život čine u mogočemu lakšim i podnošljivijim. Ljudi novac prebacuje sa jedne strane svijeta na drugu iz svog dnevnog boravka, tek uz tipkanje na kompjuterskoj tastasturi, a to je, osim što je interes globalizataora interes i globaliziranih; na ovaj način skraćuje se vrijeme protoka kapitala, a vrijeme je novac, odnosno sami život, koji ne čeka, nego ima svoj tok, pa sada stigao nam novac na vrijeme ili ne. Konačno, sve je postalo globalno: informatika, financije, ekonomija, politika, znanost, sport, kultura dokolice itd. Iz takvog stanja odnosa profitiraju svi tj. ljudi iz takvog stanja odnosa izvlače probitak, ostvaruju neki boljitak, odnosno imaju ili bar vjeruju da imamju, neke koristi koje su mjerljive kvalitetom življenja. Ipak, glavni probitak je rezerviran za manjinu, za one koji vladaju kapitalom, a to su, nazovimo ih poslovođama globalizacije, to su bogati bankari, vlasnici multinacionalnih kompanija i medijski multimilijarderi. Ti ljudi su danas ono što su nekada bili robovlasnici i feudalno plemstvo: oni su gospodari, oni gomilaju profit i uživaju slobode koje bogatstvo donosi, oni financiraju političke stranke, njihovi mediji javnosti plasiraju njihove istine i političke favorite, a političke stranke, budući funkcioniraju u demokratiji (a demoktratija je svjetski trend kraja dvadeset i prvog i početka dvadesetog stoljeća), gdje sve ovisi od popularne podrške masa,  za uzvrat se takmiče u pridobivanju njihove podrške, jer njihova podrška znači svježi novca za njihove izborne kampanje, financijsku potporu i održavanje administrativnog partijskog aparata itd. Kada se osvoji vlast, onda se vraćaju uslugu kreiranjem takvog makrosistema ekonomskih odnosa koji poslovođama globalizacije, omogućava niske takse i jeftinu cijenu radne snage, a svima ostalima, pored privida kvalitetanijeg života, ostaje samo još prilježniji rad; evo se posvuda u Evropi blagostanja, danas u drugoj deceniji dvadeset i prvog stoljeća, pod izlikom produženja prosječnog ljudskog vijeka, upravo podiže penzioni limit sa 60 godina života za žene i 65 godina života za muškarce, na šezdeset i sedam odnosno sedamdeset godina života, kako gdje, i to jednako za muškarce i žene (cinik bi rekao, još jedan doprinos ženskog feminističkog pokreta ravnopravnosti spolova).

 

                       Balerina

                        “Prva lekcija civilizacije je lekcija pokoravanja”

                            Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill)

 Dakle ništa nova pod kapom nebeskom. Temeljni odnos gospodara i roba se i dalje vrti kao povijesni vrtuljak gdje su gospodari vlasnici vrtuljka oni koji ubiru profit, a mase su, prividom kvaliteta života, blazirani robovi koji uživaju u vrtešci sa koje im izgleda izgleda nema silaska. Demokratski model vladanja nudi masi mogućnost kritike koja ide do sprdnje i satire spram elite, ali ista ta masa, unatoč galami i potsmjehu na elitu, istoj vjeruje i očekuje da od nje bude vođena. A elita, budući ljudi kao i masa,  uronjena u  lagodan život i respektibilne pozicije u društvenoj preraspodjeli moći, kako vrijeme odmiče, postaje nalik na masu, intelektualno lijena, ignoratnska, troma i “pospana” od života, polagano se transformira u ljigavu, ciničnu upravljačku vrhušku, neosjetljivu do tuposti za stvaran život i probleme istih onih malih ljudi koji im ropskom pokornošću, upravo strašću za pokoravanjem, omogućavaju tu i takvu lagodnu poziciju moći.

Strast vladanja, volja za moć i strast pokoravanja, dvije su najdublje psihološke karakteristike ljudske duše, odnosno dva najtananija stanja svijesti koja nas objašnjavaju kao ljude, kao vrstu.

Čovjek je društvena biće. Izvan društva čovjek ostaje neraliziran. Po primordijalnom redu stvari čovjek teži povezivanju sa drugim ljudima, jednako kao što i ostale životnje grupe, npr. majmuni, vukovi ili hijene, teže povezuje u čopor, u zajednicu iste vrste gdje se onda uspostavlja prirodan red alfa i beta zvijeri, nekada i treći red zvijeri, gdje svaka zvjer zna svoje mjesto i ponaša se u skladu sa tom “spoznajom”. U životinjskom svijetu red i odnos alfa i beta zvjeri definiran je prirodnom selekcijom. Nekada je u alfa poziciji najsnažniji mužijak, ali u nekim drugim slučajevima, kao npr. kod hijena ili nekih majmuna, dominantna pozicija pripada ženki. Nauka nema prezicne odgovore u svakom pojedinom slučaju, šta je to što opredjeljuje alfa i beta poziciju zvijeri, ali naučnici dakako imaju realičite ideje i mišljenja zašto je to tako; u krajnjem, sve te ideje i sva ta mišljenja bi se mogla svesti na ideju prirodne selekcije, odnosno agresivni genetski instinkt samoodržanja. Dakle, pozicija zvijeri u grupi u najužoj je vezi sa ubilačkim instinktom sebičnog gena: sebični gen se održava samoproduženjem, a ono tim veći izglede ima što je pozicija zvijeri u grupi jača.

Isti obrazac modeliranja alfa i beta reda i pozicije pojedinih subjekata u grupi vrijedi i za čovjeka: i naš sebični gen podliježe prirodnom zakonu održanja samoproduženjem, a ono tim veće izglede ima, što je naša pozicija u grupi, u zajednici odnosno društvu, zaštićenija snagom moći koju smo nagomilali: novac, upravljačka moć i pozicija onoga koji ima. Ovu poziciju u preraspodjeli društvene moći je alfa pozicija. To je pozicija onih koji imaju, koji vladaju tj. upravljaju grupom, zajednicom, odnosno društvom ili preciznije, upravljaju životima ljudi koji čine grupu, zajednicu, društvo. Na drugom klatnu ove socijalne klackalice samoodržanja sebičnog gena je pozicija onih koji su u preraspodjeli društvene moći ostali prikraćeni. Njihovu pozicija je beta pozicija. Koliko god paradoksalno, ali prihvatanjem pozicije gubitnika kao neumitnog reda stvari, pristajanjem na beta poziciju ovisnosti, ljudi slijede instinkt samoproduženja sebičnog gena. Pobunom protiv silom nametnutog reda u raspodjeli društvene moći riskira se sam život, a pasivnim prihvatanjem etabliranog reda, u zamjenu za privilegiju održanja života, stvaraju se uvjeti za održanje u životu i na taj način samoproduženje sebičnog gena.

Ovo naravno ne znači da pobuna, izazov postojećem redu odnosa, nije moguća. Ona je moguća i ona se svako malo i dešava (revolucije i socijalni prevrati kao težnja ka novom vremenu), jednako kao što u se u poretku alfa i berta zvijeri, periodično javljaju izazovi za one u alfa poziciji, sa strane mlađih, agresivnih zvijeri koje pretendiraju na vodeću poziciju u čoporu. Ali, svaki takav izazov je opasan, kako za zvijer koja trenutno dominira tako i za agresivnog agresivnog aspiranta na alfa poziciju.

I konačno, ovdje ima još jedan element koji se ne bi smio previdjeti: ljudi su stvorenja navike. Ono što je danas, posebno ako je većina socijalizirana tj. artikulirala je svoju poziciju u društvu i uvedena je u stanje prihvatanja odnosa u vremenu, pasivno se očekuje i sutra. A ako je loše do nepodnošljivosti, i najmanji tračak nade da će biti bolje, rasplamsava vatru optimizma u kojoj nerjetko izgara svaka nada.

Historičari i dan danas razbijaju glavu kako je Evropa početkom dvadesetog stoljeća, Evropa u kojoj ni jedna velika sila toga doba nije željela, niti je imala interesa za širi konflikt, kako je ta i takva Evropa, zavitlala kovitlac Prvog svjetskog rata. Rat navodno niko nije želio, pa ipak, do rata je došlo, jer su mase pasivno vjerovale eliti i očekivale ili bolje rečeno nisu očekivali ništa, naprosto vjerovali su, a može evo i nadali su se, problem će se već nekako riješiti odozgo, sa strane onih u alfa poziciji, e da bi onda vrhovni alfa žrec elite, ostarjeli car Franjo Josif, objavio rat seljačkoj Srbijici, onako pred spavanje, očekujući da će se probuditi u novim, proširenim granicama imperije. Rat je potrajao četiri godine, odnio preko dvadeset miliona života i poslije je  nastalo navodno neko novo vrijeme. Samo u prednjem smislu posmatrano, moguće je pravilno razumjeti koncept novog vremena i stalne ljudske težnje ka boljem.

Smatram da je najprije, rodno mjesto težnje ka novom vremenu, nada onih u beta poziciju u novu preraspodjelu društvene moći, gdje će se onda oni naći u faforizirajućoj alfa poziciji ekonomske i ukupne društvene moći koju onda onim sebičnim genom prenose potomstvu.

Cjelokupna konstrukcija odnosa u društvu je kao ona naprijed opisana imaginarna klackalica, gdje su se u prerspodjeli društvene moći, jedni našli u alfa, a drugi u beta poziciji. Klackalica naravno podrazumjeva balans; taj je balans ovdje odnos alfa moći i beta sitnih društvenih beneficija koje uvjek prate i stanovite obaveze. Kada se balans pomjeri dolazi do promjena u strukturi odnosa u društvu, dolazi do pomjeranja klatna moći, postojeći društveni red se mijenja i tada se aktivira agresivna energija sebičnog gena: ljudi se bore za novu poziciju u novom vremenu odnosno u novoj raspodjeli društvene moći.

Mobilizirani narod jeste masa koja nosi energiju promjena, jer u ljudima odnosno u  svakom čovjeku ponaosob, tinja nada sebičnog gena, ali bit promjene je uvjek zaštita interesa novoformirane elite (koja može biti i djelom jeste „presvučena“ stara upravljačka elita). Svi globalni povijesni procesi: robovlasništvo i transformacija na feudalne odnose, feudalizam i prelaz na kapitalizam, buržoaski odnosi i transferiranje na socijalizam, različite forme apsolutizma, despotije i tiranije i transferiranje u društveno prihvatljivije forme tzv. diktature proleterijata, pleonastičke forme tzv. narodne demokratije…itd., sve do modernog postindustrijskog, informatičkog i globalnog društva, sav je taj povijesni tok uvjek u osnovi bio traganje za novim formama zaštite u međuvremenu iznova raspodijeljenog društvenog bogatstva.

Interakcija prividno pasivne mase i elite otupjele na interese mase, posebno je maligna u totalitarnim društvima, gdje su mase dodatno imobilizirane represijom, a nekada, kao u slučaju raspada Jugoslavije, kojemu smo svjedočili devedesetih godina dvadesetog stoljeća, sredstvo imobilizacije može bit i  ideologija. Jasno, jugoslavenski slučaj je specifičan, utoliko jer je na djelu bila ideologija nacionalizma, a ne autentični socijalni poriv i težnja za promjenom društvene strukture moći (mada se ne smije zanemariti i taj moment, jer je nakon pada Berlinskog zida i sovjetskog komunističkog modela bilo jasno da će i u Jugoslaviji doći do krupnih društvenih promjena, pa je nacionalizam bio onaj spasonosni pojas za koji se prihvatila stara komunistička upravljačka elita koja je ciljano proizvodila društveni haos e da bi ostali u poziciji moći).

Ali, nisu li i mase u bivšoj Jugoslaviji slijepo vjerovale elitama? Sve je i počelo tako što je srpska elita “objasnila” narodu razmjere “zločina” nad Srbima na Kosova, a potom i diljem bivše države Jugoslavije. Onda su hrvatska i slovenska elita “objasnile” svojim narodima razmjere njihove “ugroženosti” u Jugoslaviji; onda su u tu matricu upale i makedonska i bh. elite (u bh. slučaju naravno pomnožene faktorom tri), a onda je sve otišlo do vraga. Tako su u bivšoj Jugoslaviji elite proizvele i uz pomoć zavedenog naroda vodile ratove, tim su ratovima nametnuli novu stvarnost tj. biva novo, ne samo geopolitičko vrijeme, nego i vrijeme novih društvenih odnosa, jer je paralelno sa ratovanjem izvršena i preraspodjela društvenih dobara transferiranjem sa državne i društvene imovine na privatni svojinski odnos. Izvršena preraspodjela društvenog bogatstva, praćena je kao i inače, a posebno u haotičnim vremenima revolucija i ratova, teškim zloupotrebama i otvorenim kriminalom elite koja se formirala da tako kažem u hodu tj. u društvenom haosu koji je nastao otpočinjanjem ratova kojima se ubijala država Jugoslavija. Ratuje se dakle, ali dok narod gine na linijama konfrontacije, u isto vrijeme, negdje u pozadini vrhuška, ta elita budućeg novog vremena, već vrši preraspodjelu društvenog i državnog kapitala države koja je u nestanku.  Ta nova elita je pretežno ona stara upravljačka struktura uz neke narodne prinove i skorojeviće koje je društvena nacionalistička bujica izbacila na površinu. Ne treba posebno naglašavati, jer logično proizilazi, da je u svom tom haosu, pravo bilo deseta rupa na svirali; zapravo sve je i moglo biti odrađeno na način beskrupuloznog gaženja legaliteta. Ono gdje su postjugoslavenska društva danas jeste nastojanje tih novih-starih elita da se preraspodijeljena dobra zaštite, da se osiguraju, inače će duboka socijalna nepravda na kraju poroditi haos nasilja, revolucije i sam Bog dragi zna šta sve ne. Otuda, u exjugoslavenskom medijskom prostoru sve se češće čuje krilatica- regionalno otvaranje, što podrazumjeva regionalne kontakte, dijalog, prevazilaženje teške i krvave najbliže prošlosti…itd. i tsl.

Valja nam međutim znati da se iza pozitivnih namjera regionalnog otvaranja i saradnje, krije već izvršena preraspodjela privatiziranog društvenog kapitala u transformaciji sa bivšeg društvenog i državnog vlasništva nad nepokretnom i pokretnom imovinom odnosno nad kapitalom i sredstvima za proizvodnju.

I tako biva region ponovo ulazi u novo vrijeme. Naravno, zaleđe, pozadina tj. ono što je skrivena suština inače poželjne priče o regionalnom otvaranju jeste prednji interes zaštite preraspodijeljenog društvenog kapitala; kako je i politička geografija regiona skicirana, sada je potrebno poraditi na smirivanju tenzija, na otpočinjanju istinskog, iskrenog, a ne hinjenog dijaloga. Tako su u novom vremenu već zapravo sadržane socijalne silnice nekog budućeg vremena, koje prije ili kasnije dolazi. Neki već u našoj domovini Bosni i Hercegovini zagovaraju revoluciju kao jedini način dokidanja teških nepravdi koje je novo vrijeme donjelo građanima.

(nastaviće se)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                                  

 

 

 

 

                           

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s