nihad-filipovic fotografija

Nihad Filipović

Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

(deveti nastavak)      

Sloboda, istina i upokojenje pauka

Profesor Najdžel je u toaletu primjetio pauka u klozetskoj školjci. Pauk je, s oproštenjem, iz dana u dan, konstantno zapišavan, a nije imao mogućnost, tako je profesor zaključio, pobjeći iz školjke, obzirom na poklopac kojim je školjka redovno zatvarana nakon upotrebe. Profesor Najdžel je pomislio kako pauk mora da živi nepodnošljiv život, te je odlučio pomoći pauku. Otrgnuo je komad toaletnog papira, pružio ga prema pauku, ovaj se popeo na papir, a profesor ga je onda izvadio van školjke i spustio na pod. Pauk je stajao na podu ne pokrećući se. Profesor ga je ostavio u takvom stanju, vratio se poslije dva sata da provjeri gdje je pauk i našao ga na istom mjestu. Blago ga je dodirnuo papirom za brisanje ruku, ali se pauk nije pomjerio. Sutradan, profesor je ponovo otišao u toalet, gdje zatiče pauka na istom mjestu, ali uginulog.

ALTER EGO: A šta je sa slobodom? I šta je sa istinom? Nije li sloboda prevrtljiva kao i dobro i zlo, a istina samo njen vjereni pratilac: ono što sila/nasilje kreira u “slobodi” i natura svima ostalim, istina je, u istoj mjeri kao i moje razumjevanje istine. I šta je onda sloboda i gdje je onda istina, ako je i jedno i drugo podložno subjektivnom razumjevanju. Subjektivni doživljaj može biti u dodiru sa istinom, a i ne mora; često i nema sa istinom veze, nego je emotivni izraz, psihološki i parapsihološki fenomen i slika. Bez čvrstog oslonca na znanje, nema istine, tj. može je biti, ali je nema, jer je ljudi tako nerazumjevaju. Suprotno usvojenoj istini, da su zemljotresi rezultat permanentnog smjenjivanja kišnih i sušnih perioda, Aristotel (c.384.-322.,s.e.) je tvrdio, kako su isti rezultat rezultat snažnih vjetrova unutar Zemlje. Nijedno ni drugo nije istina, iako je ovo drugo njoj bliže, ali je i jedno, pa i ovo drugo Aristotelovo, makar kod pristalica njegovog učenja, razumjevano kao istina. A ni jedno niti drugo nije istina, jer jer tu nema znanja. Ima spekulacije, ali ne i znanja razumjevanog u smislu čvrstog oslonca na istinu kao racionalno potvrđeno znanje. Ili uzmimo Demokritusa, (c.460.,s.e.-c.370.,s.e.) i nešto kasnije  Lukritiusa (c.95. s.e.-c.55., s.e.) i njihovo razumjevanje svijeta. Demokritus je smatrao kako sve u prirodi podliježe prirodnim zakonima, kako je sav materijalni svijet sazdan od atoma i beskrajnog praznog prostora između atoma. Smatrao je da je Zemlja okrugla i da je Univerzum nastao spajanjem mase atoma, da postoji mnoštvo svjetova koji se javljaju, rastu i dezintegriraju u beskrajnom ciklusu ponavljanja. I sve to više od 2.000 g. prije, nego je naučnim postupkom i metodom, kombinacijom matematike, fizike, kosmoloških znanja i eksperimenta, nešto od tih spekulacija potvrđena kao tačno. Kasnije Likritius, slijedeći misao Demokritusa, tvrdi isto, pa ide i korak dalje, osim materijalnog smatrajući i nematerijalni svijet, svijet duše i duha, sazdanim od atoma. Univerzum je beskrajan, smatrao je Likritius i kao što postoji Zemlja, postoje i drugi svjetovi kao Zemlja i ti svjetovi nastaju, rastu i razvijaju se, pa nestaju…

Dakle, Demokritusovo i Lukritiusovo  znanje i istina, razvijeno u uvjetima slobode misli i misaonog preispitivanja usvojenih znanja i suprotno u vremenu prevlađujućih mitoloških istina o svijetu i svemu što svijet tvori i što nas okružuje i opredjeljuje takvim kakvim jesmo, a znano je i neznano, materijalno je i duhovno itd., suprotno dakle shvatanju svijeta kao carstvu moći bogova, iako u mnogim elementima tačno, ipak je kroz vrijeme, sve dok neki elementi njihove spekulacije nisu potvrđeni kao istina tj. racionalno znanje, ipak je takav nauk bivao, sa podsmjehom ili prezirom svejedno, odbacivan i razumjevan kao laž tj. neistina. Doduše i prevlađujuće, ovome suprotno mitološko vjerovanje u bogove koji su samo inkarnacija ljudi sa svim njihovim slabostima i vrlinama, ali sa nadnaravnom moći, vjerovanje razumjevano u helenskom vremenu kao istina, danas znamo, bilo je laž, ali je to razumjevano kao istina, što je pretpostavljam, rezultat te sile brojeva i njihove političke artikulacije o kojoj ovdje govorimo.

Drugim riječima, subjektivno razumjevana istina, a sa njom i sloboda u kojoj se javlja, bez oslonca na znanje kao racionalno potvrđene istine, samo je magla, spekulacija, iluzija, stvarno ili umišljeno stanje, koje dakle može, a i ne mora biti istina; jer istina je znanje, činjenično, racionalno, naučnom odnosno intelektualnom spekulacijom, proračunom, metodom i putem otkriveno i usvojeno znanje. Sve izvan toga je privid istine. To može biti i društveno usvojena istina, ali u osnovi je ta istina tek socijalni konsensus oko nečega što se interesno (ne dakle činjenično) doživljava kao istina.

Ljudske istine moraju imati granice, a te su granice laži. Tamo gdje počinje laž, prestaje sloboda i mada je laž, dokaziva i utuživa, jer laž se izražava riječima i uvjek je u polju činjeničnog tj. dokazivog, ipak, ona je pokadšto, gotovo pa ontološki nedokučiva, a to je zato što je ljudi čine takvom, tj. u njenoj konstrukciji služe se praznim floskulama, koje zvuče retorički zavodljivo, a zapravo znače ništa, pa su prema tome takve floskule, poput ontološki lažac, genetska pokvarenost, endemska istinoljubivost ili recimo nebeski narod, sve su to nedokazive, šuplje floskule tj. laži koje su s onu stranu slobode govora. U tom smislu, taj međaš: istina/laž, prostor slobode/neslobode, nekada je teško sagledati.

Ljudske istine kao i sve ljudsko, podliježu i podrazumijevaju moralnu dimenziju. To već izlazi iz teze da je istina znanje, a još od Sokrata humanitet prati misao o znanju kao vrlini. Opozit znanju je neznanje, pa je ono dakle odsustvo vrline. Tim slijedom, sve u ljudskim relacijama što je izvan morala, od mišljenja i riječi do djela, nije dobro ili ne vodi dobru. Prema tome, znanje sa jedne strane, a moral sa druge jesu oni kameni međaši koji nam omugućuje lakše uočavanje i razlučivanje istine od laži, slobode od neslobode.  Ipak, uočili ih ili ne, početak laži je kraj slobode i početak njene zloupotrebe. A zloupotreba slobode uvjek vodi u diktaturu i tiraniju.

EGO: Ovdje prvo valja uočiti paralelizam u nastojanju spoznaja apsolutne Istine i istine u ljudskim relacijama. Apsolutna ili vaseljenska Istina je ideal, a sve idealno se postiže, ako je to postizanja ovdje uopće moguće, postupno; dakle nizom parcijalnih istina težimo ka apolutnoj Istini, koju nikada u cjelosti ne dostižmo. U beskonačnom Univerzumu, nema konačnih rješenja, pa prema tome ni konačne istine. Ili drugačije kazano, apsolutna istina je da nema konačne istine.

Tim prije isto vrijedi u ljudskim relacijama, jedno, jer je ljudska istina spoznaja i percepcija uma, a svaki um, univerzum je za sebe, a drugo, jer sve ljudske istine traju u vremenu i rezultat su ljudskih odnosa i silnica koje dominiraju tim odnosima.

Zato što nema konačnih ljudskih istina, valja nam se navikavati na mnoštvo istina.

Ljudske istine su nužno umnožene, gdje svaka potencijalno, makar i ograničeno, objašnjava svijet, pojave, događaje. Njihovom sintezom stvaraju se predpostavke sa postupno osvajanje istine. Jasno, ostvariti sintezu različitih viđenja socijalnih istina nije jednostavno, jer iza svake socijane istine i njenog viđenja, različiti su društveni interesi. Ipak, oko polazne pretpostavke ne bi trebalo biti neslaganje, a ta predpostavka ili teza bi trebala ili radije morala glasiti: Dijalog različitih istina je put slobode.

Stoga, i onda kada oponentske istine doživljavamo lažima, opsjenama, mitovima, predrasudama ili prosto glupošću, u ime traganja i težnje ka istini, te u ime slobode, valja nam prihvatiti legitimo pravo na njihovo izlaganje. Dijalog različitih istina podrazumjeva stalno pozivanje na znanje i dijaloški tok u okvirima etike, ali ako sintezom, zbog suprotstavljenih društvenih interesa, nije moguće osvojiti istinu, nije li najcjelishodnije je konflikt “zamrznuti”, a vremenu i odnosima u vremenu, znači odnosu varijabilnih veličina i interesa u vremenu, prepustiti kreiranje nove socijalne situacije u kojoj će u konačnici biti moguće ostvariti sintezu i osvojiti istinu? U suprotnom, ukoliko ovo nije moguće postići, sučeljene različite socijalne istine odnosno interesi iza njih, nužno vode u sukob.  

Pauk

Louise Bourgeois, Pauk, Tate Modern

Ne samo u vaseljenskim nego i u ljudskim relacijama istina ima samo jedno lice, ali više naličja. Ona bi dakle trebala biti apsolutna, jer je njen imperative da je istinita i da kao takva ne podliježe mijenjanjima. Po percepciji međutim, čak i kada je očigledna, u realitetu činjenično evidentna, ona je relativna tj. svaki subjekt je doživljava na poseban način. Više ljudi isto zbivanje, isti događaj ili pojavu kojoj svjedoče, vide u više nijansi, a da i ne govorimo o vančinjeničnim, vanpredmetnim fenomenima koji su izvan osjetila i samo se čistim umom spoznaju. Dakle kada više ljudi, gdje niko nema neki posebni interes da laže, svjedoči jedno, matrica viđenja je ista ili uglavnom ista, ali su prisutna manja ili veća odstupanja i specifična viđenja detalja. To je stoga što se istina percipira mišljenjem odnosno umom, a izražava govorom, pri čemu je svaki um, univerzum za sebe, a govorne mogućnosti iskaza opet nužno su limitirane, najprije jezikom odnosno obrazovanjem i ukupnim socijalnim uvjetima u kojima je svaka ličnost rasla i formirala se kao osoba.

Stoga, istina iz moje vizure nije ili ne mora biti istina iz tvoje vizure.

Pa ipak istina je, ili bi trebala biti, jedna, ma kako se inače činila umnoženom i ma kako je ko vidio zbog različitog osobnog i (ili) kolektivnog kulturološkog (socijalnog, obrazovnog, dnevno-političkog i interesnog) porijekla i obrazovanja, dakle ukupnog životnog iskustva koje nas modelira, oblikuje kao ljude, pojedince i pripadnike zajednice ljudi. Umnožene istine se u interesu društvene stabilnosti sintetiziraju i tako socijaliziraju, postajući opće mjesto prepoznavanja ljudi.

Službena međutim, ona većinska usvojene istina, ne mora biti istina, a slobode nema ako nema mogućnost oponiranja službenim istinama. Već smo u ovoj raspravi navodili neke historijski relevantne primjere oponiranja službenim istinama. Spomenut je primjer Demokritusa i Lukritiusa i njihovog učenja o porijeklu svega. Još ranije u ovoj raspravi spominjali smo Aristarhusa od Somose i Nikolu Kopernika i njihovo naukovanje o heliocentričnom sistemu. U svoje vrijeme Aristarhus nije imao načina dokazati istinitost svojih teza, a Kopernikova istina se našla u sukobu sa službenom, istinom crkve njegovog vremena; ali ti su primjeri, osim što transparentno potvrđuju tačnost Fokalovske teze o društveno posredovanoj kontroli znanja (na koju smo se također, ranije u ovoj raspravi, osvrnuli), još je jedna zgodna potvrda našeg razumijevanja ljudskog progresa na parčićima krhkog znanja, gdje se prethodno uvjek nadovezuje na novo, kao u lancu karika na kariku.

Sloboda je i mogućnost izbora, pa ako nemate izbora,  de facto ne živite u slobodi. Kao što je imperativ istine da je istinita, tako je i imperativ slobode da je slobodna, i zato je imperativ moje slobode da ne reducira prostor slobode drugog, a moje istine da ne ograničava pravo drugog na iznošenje njegove istine. Zato je sloboda zemljače, u kojoj su Demokritus i Likritius razvili svoje razumjevanje istine, istinska sloboda, jer nije reducirala prostor slobode pojedinaca izvan službenog toka misli, odnosno prevlađujeće usvojenog socijalnog viđenja i razumjevanja.

Umnožene socijalne istine najbolje se daju procjeniti sa distance. Vrijeme, vremenska distanca, mjerilo je validnosti vladajuće istine, al i njoj suprostavljenih istina. Ovom slijedom, u nekim elementima kao što danas znamo, Demokritusova i Lukritiusova istina je takva od začetka, ali blizak sam tvom razumjevanju zemljače, da se i njihove istine, imaju primate kao spekulacije, sve dok u vremenu, ne budu potvrđene kao znanje, tj. kao istina.

Pri tome, valja uočiti razliku između Istine kao fakta i istine kao mišljenja odnosno predodžbe ili uvjerenja.

Istina kao fakt je uvjek jedno, a istina kao mišljenje, predodžba ili uvjerenje zavisi od prevlađujućeg kolektivnog stanja duha u vremenu, pa u nekom novom vremenu stare istine gube validnost i socijalno fermentiraju u neke nove istine. Stoga su sve konsenzualističke i konstruktivističke filosofske teorije istine, da pomenemo ovdje njih, jer one najneposrednije odražavaju prevladjujuća socijalna mišljenja, predožbe i uvjerenja kao istine, samo pokušaj traganja za istinom. Uostalom kao i čitava filosofija koja je u biti traganje za Istinom. Ipak, nijedna zajednica, čak ni monokulturna, ne može funkcionirati na bazi sukobljenih socijalnih istina; tim prije je u multukulturnim zajednicama potrebno, tragajući za istinom, postići socijalni konsenzus i konstruirati istinu oko ključnih pretpostavki funkcioniranja zajednice.

U odnosu istina/sloboda, istina je konstanta, a sloboda je varijabila. Koliko god širili prostor slobode, istina uvjek ostaje ono što je bila i na početku: zadata, apsolutna veličina. Sloboda je pak poput Univerzuma: ona nema granica. Ona je relativna kao veličina, ali je apsolutna kao vrijednost. Kao apsolutna vrijednost sloboda može samo biti univerzalna. Parcijalne, ograničene slobode: sloboda robovlasnika, sloboda feudalca, imperijalno-kolonijalne slobode elite, patrijahalne slobode, mogu postojati samo kao transparentno potsjećanje neslobode robova, seljačkih i kolonijalnih masa, žena i tako dalje i tome slično.

Upotreba slobode može biti i zloupotreba, pa se zloupotreba slobode tako javlja granicom, ali ne slobode, nego njene upotrebe. Ako je sloboda cijena iznošenja istine, onda je zloupotreba slobode, cijena slobode. Pri tome su irelevantne dobre namjere: put u pakao popločen je dobrim namjerama; relevantno je znanje, a ono nam, i pri našim najboljim namjerama, nije uvjek dostupno u mjeri potrebnoj za situiranje naših postupaka u okvirima moralnog kodeksa. Kazali smo, uz znanje, moral je taj kamen međaš u odnosu istina/sloboda: oslonac na moralnu komponenta u ljudskim relacijama međutim, uvjek bi morao počivati najprije na razumjevanju potreba drugog. Drugim riječima potrebno je polazirti koliko od sebe, pa drugom ne željeti ono što ne želiš sebi, toliko, pa i više, od onog drugog, sa kojim smo u društvenoj interakciji. Kao transparentna ilustracija onoga što se ovim želi kazati poslužiću se primjerom koji navodi profesor Tomas Najdžel (Thomas Nigel) u eseju “Rođenje, smrt i smisao života” (“Birth, death and meaning of life”). U tom eseju razmatra se povezanost pitanje intervencije u prirodno stanje i smisla života; prvi dio ove intelektualne dileme tj. intervencija u prirodno stanje, u dodiru je sa razumjevanjem istine i slobode, kako je mi ovdje shvaćamo i pokušavamo razviti. Otuda ovaj primjer nalazimo zgodnom ilustracijom teze kako upotreba slobode, čak i u najboljoj namjeri, ako je lišena znanja, moguće završava onako kako nismo željeli.

Dakle, na Prinston univerzitetu (Princeton Univerzity) profesor Najdžel je u toaletu primjetio pauka u klozetskoj školjci. Pauk je, s oproštenjem, iz dana u dan, konstantno zapišavan, a nije imao mogućnost, tako je profesor zaključio, pobjeći iz školjke, obzirom na poklopac kojim je školjka redovno zatvarana nakon upotrebe. Profesor Najdžel je pomislio kako pauk mora da živi nepodnošljiv život, te je odlučio pomoći pauku. Otrgnuo je komad toaletnog papira, pružio ga prema pauku, ovaj se popeo na papir, a profesor ga je onda izvadio van školjke i spustio na pod. Pauk je stajao na podu ne pokrećući se. Profesor ga je ostavio u takvom stanju, vratio se poslije dva sata da provjeri gdje je pauk i našao ga na istom mjestu. Blago ga je dodirnuo peškirićem za brisanje ruku, ali se pauk nije pomjerio. Sutradan, profesor je ponovo otišao u toalet, gdje zatiče pauka na istom mjestu, ali uginulog.

Profesor Najdžel je djelovao iz ljudskog osjećaja empatije, želeći pauku stvoriti pretpostavke za kvalitetniji život, ali cilj koj je postigao je upravo suprotan. Nemoguće nam je precizno znati zašto je pauk uginuo, ali je itekako logički moguće povezati njegovo uginuće, sa intervencijom profesora Najdžela. Jer kako god, ta intervencija je završila najgore moguće po pauka, njegovim ugibanjem. S tim u vezi javljaju se brojna složena i teška pitanja koja tangiraju ne samo pauka i njegov život ili općenito životinje i njihovo bivanje, nego se tiču nas ljudi i našeg kvaliteta života; otvara se tako pitanje odnosa kvaliteta i smisla života otvara i pitanje slobode intervencije u tuđe živote, odnosno, u relacijama koje nas ovdje prvenstveno zanimaju, pitanje društveno-političkog intervencionizma. Jer često, iako nošene najboljim namjerama, naše intervencije u poslove, odnose i živote drugih, često završavaju neočekivano i sa teškim posljedicama za one kojima smo inicijalno željeli pomoći. Paralela sa intervencijom profesora Najdžela u mali život pauka situiranog u klozetskoj šolji, sa povijesnim intervencijama u živote ljudi odnosno njihovih zajednica, prirodno se javlja i nameće kao misaoni tok ozbiljnog promišljanja o spoljnjem društveno-političkom odnosno državnom intervencionizmu. Istovremeno ovaj nam primjer posredno kazuje u kojoj mjeri je  upotreba slobode u društvenim relacijama filigrantski delikatna i kako bez oslonca na istinsko znanje, i najbolje namjere mogu prouzročiti neočekivane posljedice, pa se sloboda u kojoj smo djelovali i koju smo željeli drugom, nenadano javlja kao njena najteža zloupotreba.

Zloupotreba slobode znači sužavanju prostora slobode i u konačnici, društveno zakonito vodi u nasilje. Otuda se sloboda se javlja kao zgodan izgovor demagozima slobode, za stalno novo i sve veće, sužavanje prostora slobode, pod krinkom ove ili one ugroženosti, a sve navodno u ime slobode.

Konačno, istina je sluškinja slobode, a sloboda je cijena iznošenja istine. Hrabar i slobodoljubiv pojedinac, nekada je spreman žrtvovati slobodu, pa čak i život, da bi rekao svoju istinu. Nije najmudrije, jer sve, pa i istina, ima svoje vrijeme. Poznata je ona narodna o horozu koji prije zore prokukuriče, pa završi u loncu.  U nas u Bosni toliko napadan i jednako toliko pa i više pogrešno interpretiran i razumijevan, profesor Muhamed Filipović u svojim “Filosofskim esejima”, esej “O istini”, razvijajući mišljenje da se istina izražava i mjeri u historiji, a ne u riječima, jer “riječi su samo izraz vremena i okolnosti govora”, poziva se na filosofa Kanta i njegovo razumjevanje istine, koja je moguća samo u okvirima praktičkog uma i djelovanja ljudi u historiji. Kant je naime nekom zgodom držao predavanje u kojemu je posredno, ali oštro kritizirao tadašnjeg pruskog kralja Fredericha trećeg. Uvjek budni doušnici, to su javili kralju, na šta je on, inače sam na riječima pristalica liberalizma, što znači i slobodne kritike vlasti, poručio Kantu: kada slijedeći put gospoda profesori budu držali slobodoumna predavanja, neka najprije razmisli od čijih talira žive. Kant je nakon toga prestao sa kritikama, a kada su ga mladi pruski liberal i vrlo vjerovatno oni koji su ga i otkucali kralju, počeli optuživati da je nikakav liberal i da nije istinoljubiv, Kant im je odgovorio: “Kao filozof ne smijem nikada reći laž, ukoliko uznam istinu. Kao čovjek, opet znam da svaka istina ima svoje vrijeme. Neka gospoda liberali iskoriste svoje vrijeme, a moje još nije došlo”. Dakle, zaključuje u nastavku Filipović, pitanje istine je praktičko pitanje, a ne teorijsko. “Šta će ući u ljudsku svijest i postati istina našeg života, ne odlučuje teorija, nego praksa i snage koje njome gospodare”.

Međutim, mučenici istine, žrtvujući se u njeno ime, na dugi rok, šire prostore slobode. Jasno, da li je žrtva bila historijski svrhovita ili uzaludna, o tome konačan sud daje vrijeme, odnosno ljudi u vremenu, dakle praksa i snage koje njome gospodare. Nije dakle teorija, pa ni filosofska spekulacija, ključ za otkrivanje ljudskih istina, nego je to praksa, ustanovljeni ljudski odnosi u vremenu i silnice ili snage koji dominiraju u vremenu. Historijsko vrijeme je potvrdilo humanističku svrhovitost mučeničke smrti Đordana Bruna, kojega je katolička inkvizicija javno spalila 1600. g. ili čeških heroja Jana Palaha, Jana Zajica i Evžena Ploceka,  koji su se se javno spalili u znak protesta zbog sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj 1968. g. Sa druge strane, žrtvu mučenika Grahama Bradforda, koji se aprila 1993. g. javno zapalio ispred zgrade britanskog Parlamenta u znak protesta zbog ukloge britanske armije u bosanskom ratu, koja je tek “počasna garda na masovnoj sahrani bosanskih beba, djece i žena” (izvadak iz posljednje poruke G. Bradforda), vrijeme, praksa i snage koje njome gospodare, još nije historijski definiralo kao uzaludno ili svrhovito samožrtvovanje.

(nastaviće se)

               

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s