Nihad Filipović

nihad-filipovic fotografija

Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

(deseti nastavak)

MEDIJSKO POSREDOVANJE LAŽI KAO DRŽAVNOG INTERESA

                          

ALTER EGO: Silu odnosno nasilje u državnim relacijama možemo razumjeti i prihvatiti kao moć brojeva, napose velikih brojeva. Konačno, na velikim brojevima počivaju jake ekonomije, moćne ideologije, kulture, i jasno, veliki brojevi generiraju snažnu vojnu silu. Ali naglasak na etiku, kao korektiv moći brojeva, jeste eskepizam, zabijanje glave u pjesak. Jer nikakva etika i u njoj dobro niti porađa niti usmjerava političku i državnu moć velikih brojeva nego je to interes. Države nemaju prijatelja; države imaju interes i saveznike kao potporu onoga u čemu i one same, tj. te savezničke države, nalaze svoj interes. Državni interes je unutarnji ili vanjski i uvjek je ekonomski iskaziv, pa i onda kada nije transparentan, kada je taj ekonomski, zgrtalački moment, maskiran ideološkim ili tzv. višim državnim, nacionalnim ili općenito političkim ciljevima. Lična sujeta vlastodržaca: osobni prestiž, ulazak u povijest kao otac nacije, historijska gromada, prekretnička ličnost nacije, narodna majka, umišljena ili stvarna historijska misija… itd., tu može imati udjela, zavisno od historijskih okolnosti i posebno u vanjskoj politici, ali je opet u korjenu politike, onaj zgrtalački, ekonomski iskaziv interes dražave. Unutarnji državni interes je funkcionirajuća ekonomija, kultura, obrazovanje, red, kontrola prostora. Vanjski državni interes se u najvećem dijelu povijesti manifestirao kao širenje posjeda, osvajanje novih teritorija, dakle kao kontrola prostora, bilo izravna, bilo preko vazala, ili kako bi se moderno kazalo, agenata ili saveznika. Vazalski odnos se nekada iskazivao kroz obavezu plaćanja specijalnih taksa (danak, porez) i političku poslušnost u globalnim relacijama, kasnije kroz kolonijalni odnos, a u moderno doba se to transferira kroz specijalne veze u kojima se prepoznaje obostrani interes (britanski Commonwelth; odnos Rusije i njenih satelita, bivših sovjetskih administrativnih jedinica; odnos SAD i mnoštva manjih državnih subjekata, odnos tzv. Republike Srpske sa Republikom Srbijom… i slično). 

Historijski posmatrano, kontrola što većeg prostora značila je tim veću moć, baziranu na kontroli prirodnih resursa i ljudi. Takav sadržaj državnog interesa je bio izraz interesa vladarskih dinastija i vladajućih klika oko vladara koje su na taj način uvećavale i svoju moć. U moderno doba, vanjska komponenta državnog interesa, ne znači nužno teritorijalno širenje prostora u okupacionom smislu, dakle u smislu neposrednog vojnog prisustva na terenu. Iako se državni interes i dalje može javljati, i javlja se, širom svijeta kao interes preraspodjele prostora, jer još ima naroda koji su razvili nacionalnu svijest, ali su historijskim turbulencijama ostali bez države ili žive u više država, pa su pogodan medij za nacionalističku manipulaciju, ipak, u moderno doba, kontrola prostora je najprije kontrola ekonomskih resursa, a to se u globaliziranom svijetu ostvaruje ne nužno neposrednim vojnim prisustvom na terenu. Historijski su otpali su i različiti danci, takse ili porezi kojima su suobordinirane države iskazivale lojalnost moćnijim silama. Umjesto prednjih arhaičnih formi dominacije, u moderno doba, kontrola prostora se radije ostvaruje brojnim globalizacijskim mehanizmima i instrumentima: od banaka i financijske uvezanost, preko ekonomija i uzajamanog ekonomskog interesa do medija i sadržaja kulture, te tim slijedom medijske kontrole prostora. Pri tome, ono što je i dalje nepromijenjeno jeste činjenica da je iza državnog interesa, i dalje interes elite, gdje se onda taj interes, medijski posreduje kao državni, dakle opći interes.

Ako znamo da je preraspodjela svjetskog prostora među velikim silama koji uvjek diktiraju povjesni tok, danas završen proces (čak su i bespuća Artika i Antarktika podjeljena), vanjskopolitički državni interes se posredovanjem u moderno doba iskazuje kao bussiness (kojega ćemo ovdje prevesti kao poduzetništvo) kao interes kapitala, kao imperative kreiranja profita. Pri tome su medijski posredovani život, krupni kapital i država, interesno umreženi i uvezani, neposredno u funkciji državnog interesa, odnosno, u krajnjem, profita.

Tu su, kazali smo, prisutna dva toka, prvi je unutarnjopolitički, a drugi je vanjskopolitički tok. Unutarpolitička sprega državnog interesa i bussinessa (poduzetništva) je lakše uočiva od one vanjskopolitičke. Ona se zapravo tu i ne prikriva jer, u domenu unutanjopolitičkih odnosa, nema za tim ni potrebe: u državnim granicama vlast je suverena i tu je da se obnaša u interesu društva, a to znači kontrola prostora, funkcionirajuća i profitabilna ekonomija, znači kvalitetniji uvjeti života, kvalitetniji obrazovni sistem, zdravstvo, kultura…itd. Potreban je društveni konsensus oko ciljeva unutarnje politike, a to se ostvaruje na slobodnim izborima, nakon čega pobjednička politička opcija dobiva društvenu legitimaciju za provedbu zamišljene državne politike. Mediji u tom lancu, i sami pod kontrolom krupnog kapitala i elite, u  funkciji su prenosa odnosno posredovanja istine vladajuće elite, koji se iskazuje, medijski dakle interpretira, kao opći interes društva.

Evo na primjer, pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nije se mogao vidjeti holivudski film, a da u njemu glavni i sporedni likovi ne piju i ne puše. Čak su i ljubavne scene i polupci bile začinjene alkoholom, cigaretama i duhanskim dimom. Na stranu, je li umjetnost, ovdje film, preslikao život ili je i sam posredovao isti, ali je ovdje evidentan interes krupnog kapitala, znači državni interes. Država je ubirala enormne poreske prihode od prometa na alkohol i cigarete i to je taj interes koji je našao svoje ovaploćenje u filmskom izrazu. Moralistički prohibizionicam na alkohol, u Sjedinjenim Američkim Državama je doživio kolaps još ranije, početkom dvadesetog stoljeća, gdje je na ilegalnom prometu alkoholom, profitirala mafija. Elita je razumjela taj mafijaški poučak, te stoga pada prohibizionizam nošen idejom dobra, tj. zaštite ljudi od pošasti ovisnosti od alkohola, a marketinški presing i filmska umjetnost, dakle business, dakle interes, posredovanjem života, alkoholu i cigaretama, daju značaj kultnog sadržaja tzv. američkog načina života. Nakon nekoliko decenija, kada je ovladala svijest u društvu da je interes od forsiranog reklamiranja cigareta i profit koji se na taj nači ubire od prometa na cigareta, manji od dugoročne štete po zdravlje ljudi, (dakle poreskih obveznika tj. onih koji pune državnu kasu), a koju prouzrokuje pretjerana konzumacija duhana, državni interes će se preusmjeriti, što onda prati industrija filma posredovanjem života, pa se krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća i danas u drugoj deceniji dvadeset i prvog stoljeća, teško može vidjeti američi film, a da junaci konzumiraju duhan, a na čitavom kulturološkom i političkom zapadu pokrenut je val zakonske restrikcije pušenja na javnim mjestima. U međuvremenu, cigarete i duhan, zamjenio je automobil i nafta, pa je je država opet našla svoj interse, tj. način da se ono izgubljeno na budžetskoj ćupriji, popuni još i više na budžetskom mostu. Pri svemu, država se ne dotiče alkohola iako je alkohol socijalno pogubniji od cigareta, jer uništava ne samo konzumeta nego i temeljnu ćeliju društva tj. porodicu. Nameću se visoke takse kao moralistička prašina u oči javnosti, ali alkohol i dalje ostaje značajan instrument punjenja državne kase, a prohibizionizam, opet dakle ta moralistička prašina u oči javnosti, se usmjerava na, stvarno ili navodno, opasnije droge.

 

 James_Deen

“Buntovnik bez razloga”- medijsko posredovanje laži kao istine:

uvijek ima razloga za pobunu

Drugi strana političke priče o državnom interesu je spoljnopolitički tok. Taj tok se  takođe javlja kao posredovani business (poduzetništvo) koje se političkim i medijskim uvrtanjem interpretira kao državni interes, viši nacionalni ciljevi, narodni interes… itd. Posebno u konfliktnim situacijama, a konflikt je u modernom globaliziranom svijetu permanentno stanje političkih odnosa: uvjek negdje imamo sukob koji ima odjek u svijetskim relacijama i u kojemu su involvirano mnoštvo interesa, ne samo strana u konfliktu, nego i silnica izvan neposrednog konflikta; dakle u ovakvim situacijama, posredovanje državnog interesa, to političko i medijsko uvrtanje o kojemu ovdje govorimo, prikriva suštinu vanjske državne politike (koja je, kazali smo, uvjek interes vladajuće elite), te je maskira tzv. višim državnim, političkim, nacionalnim i narodnim ciljevima i interesima.

Ovim slijedom, primjera radi, agresija Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Republike Srbije (uz asistenciju Republike Crne Gore) na Republiku BiH 1992. g., javlja nam se u sasma novom svjetlu: kao grabadžijski motivirana, a nacionalizmom maskirana, otimačina prirodnih bosanskohercegovačkih resursa, kao ubistvo sa predumišljajem i razbojnička pljačka pod krinkom viših nacionalnih interesa. Da je to doista tako, da se tu doista radilo (i radi) o zgrtalačkom interesu elite kao što to ovdje pokušavamo rasvijetliti, a ne o istinskom interesu naroda u čije ime je to rađeno, svjedoči ona najekstremnija, radikalska varijanta te srpske politike, koja u političkoj zaluđenosti megalomanijskim idejama i ne krije da joj je cilj, ne samo kontrola prostora naseljenih srpskim etnosom, nego se te aspiracije na tuđu zemlju protežu i na Republiku Makedoniju, pa čak i na Republiku Albaniju, dakle prostor gdje uglavnom, niti je bilo, niti ima srpskog naroda.

Kao transparentna ilustracija onoga što se ovdje želi kazati, poslužimo se još jednim primjerom iz života. Poslije Drugog svjetskog rata, pošast masovnog zločina prodire u imaginaciju masa. Nacistički projekt ubijanja razvijen kao industrija lišena svih moralnih obzira spram ciljanih grupa eksterminacije, nakon poraza, posredovanjem medija, ulazi u imaginaciju masa svijeta. Javlja se termin genocid i isti se klasificira kao zločin. Desio se zločin genocida toliko puta u povjesti, ali tek medijskom globalizacijom, svjetskim medijskim umrežavanjem, ta historijska kuga humaniteta, postaje opće mjesto civilizirane duhovnosti. Nakon 1945., u medijski uvezanom svjetu, činilo se, ništa nije, niti može biti isto. Danas, u uvjetima satelitske medijske pokrivenosti svijeta, mobilne telefonije, telefonskih tekst i video poruka, kompjuterizacije i elektronske umreženosti svijeta preko tzv. društvenih mreža, danas bi to trebalo vrijediti još i više. Starim metodama laganja i arogancije, očekivalo bih se, jednostavno se  ne može više vladati masama, koje su obaviještene, znaju i vide više i izvan svojih života, nego ikada prije u povijesti. Tako npr. laž o oružiju za masovno uništenje kojim Sadam Husein može ugroziti čak i daleki London, laž kojom je pokrivana vojna akcija na Irak, zahvaljujući slobodnim medijima, raskrinkana je takorekuć u nastajanju; drugo je pitanje zašto javnost Velike Britanije ipak nije bila u stanju blokirati vojnu akciju osmišljenu u glavama elite na vlasti, nego su naprotiv, isti onaj lider i partija (mada tu nije bilo razlike po partijskoj liniji pošto je cjelokupan politički establišment većinski podržavao vojnu akciju na Irak), dakle isti taj lider (Tony Blair) i partija koji su organizirali kampanju na Irak, na prvim slijedećim izborima, bivaju ponovo izabrani da obnašaju vlast i u narednom mandatu. To je naravno zato što su britanska politička elita i najuticajniji mediji, bili i ostali pod kontrolom krupnog kapitala (u ovom slučaju naftnih barona i cijelog tog industrijskog lanca koji je ovisan o nafti i natnoj energetskoj produkciji), gdje je inicijalni javni angažman građana (procjenjuje se preko million ljudi da je učestvovalo na svojevremenim demonstracijama u Londonu, nastojeći spriječiti donošenje odluke u Parlamentu o ulasku u vojnu kampanju na Irak), svakodnevnom uvrtanjem i medijskim presingom, umrtvljivan, sve do prosječne duhovne amnezije javnosti: laž je pokrivena tzv. višim nacionalnim interesima, nakon čega se pitanje parlamentarne legitimacije vojne akcije na Irak, osim lične sujete premijera Blera, koji je video priliku da i on, poput prethodnice Margaret Tačer (Margareth Tacher)  i argentinsko-britanskog sukoba oko Foklandskih otoka, ima svoj mal rat i da kao izvjestan pobjednik u tom ratu, uđe u britansku i svjetsku povijest, osim dakle tog ličnog momenta sujete i ambicije vlastodršca, pitanje legitimiziranja vojne agresije na Irak svelo se na čisto tehnički, organizacioni napor.

Međutim, historijska činjenica ostaje: vjerovatno prvi put u povijesti, šira javnost je znala, i to ne post festum, nego u startu nedvojbeno znala, koja je stvarna pozadina vojne agresije na Irak. Još krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća, njemački nacisti su mogli lagati njemačku javnost o stvarnoj pozadini agresije na Poljsku (biva napala nas Poljska pa moramo se braniti); ali, već krajem istog tog stoljeća i danas, na početku dvadeset i prvog stoljeća, zahvaljujući tehnološkoj informatičkoj revoluciji koja se u međuvremenu desila i njoj pratećim promjenama u duhovnosti i onome što označavamo pod pojmom javna svijest,  takav arogantni, baš me briga politički modus operendi elite, ali i lijeno, podaničko participiranje javnosti, uvjek spremne na potvrdno klimanje glavom u znak odobravanja akcija elite, historijski je završena, odnosno trebala bi biti završena epizoda ljudske povijesti, makar u Evropi i razvijenijem dijelu svijeta, pa sljedstveno tome, očekivalo bi se kako se više ne može vladati starim metodama laganja i političke manipulacije.

Pa ipak i danas postoje moćni, čak i u Evropi, koji nastoje masu držati pod kontrolom manipulacijama i tehnikom predinformacijskog i predglobalizacijskog  vladanja, što je jasan znak u kojoj mjeri su ti i takvi, duhovni zarobljenici vremena koje je već iza nas. Tako, može tamo neki predsjednik govoriti što hoće, može angažirati, koliko mu budžet dozvoljava, i Ari Levija i Emila Vlajkog i koga sve ne, na negiraju genocida, i mogu njihove laži i iskrivljene interpretacije, mediji pod kontrolom lokalno posredovati kao istinu, ali svijet je u živo, satelitskom uvezanošću, televizijskom slikom i reportažama sa lica mjesta, svjedočio činjenice  genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Poput neizbježnog ulja na vodi istina će prodrijeti i do receptora njihovih laži. Ona je zapravo već  tu, samo što konzumenti laži na kojoj je proizvedena energija zločina i počinjeni zločini, nisu spremni prihvatiti je, jer je suviše bolna i same receptore involvira u zločin, bilo kao pasivne posmatrače, bilo kao podstrekače zločina ili kao aktivne učesnike u projektu. I šta onda biva? Biva maskiranje osobnog interesa ljudi u centrima moći, u javni, tzv. viši nacionalni, opći interes. Dakle, imamo socijalnu kamuflažu na djelu, gdje se istina gura pod tepih, a u ime tzv. viših nacionalnih interesa, medijski se posreduju spinovana (uvrnuta) istina elite na vlasti kao opće društveni interes. Takav put ne vodi u novo vrijeme, taj je put jasna historijska stranputica, kao što su kasno spoznali Haški optuženici za ratne zločine počinjene u jugoslavenskim ratovima. Jednostavno, u uvjetima globalizacijske umreženosti svijeta, nemoguće je vlast obnašati, pa ni ratove voditi, na način predglobalizacijskog društva.

Konačno, i ono što eventualno 1992. g. javnost u Republici Srbiji i Srbi u region, izloženi medijskoj manipulaciji elite na vlasti, recimo da nisu znali, danas, u vrijeme interneta i pulsirajućih i itekako “živućih” tzv. elektroničkih društvenih mreža, mobilne telefonije i svih tih pratećih tehnoloških čudesa kojima se javnost drži “budnom” non-stop dvadeset i četiri časa, koji je to izgovor koji javnost, u našem slučaju srpska javnosti posebno kulturološka elita koja modelira duhovnost i prosječnu svijest građanstva, može ponuditi kao alibi za usporenu, lijenu, tromu reakciju na istinu kojom se Republika Srbija i srpski narod u region i Bosni i Hercegovini, kada- tada, najprije u sopstvenom interesu, moraju suočiti?    

 

(nastaviće se)

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s