Nihad Filipović

nihad-filipovic fotografija

Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

(jedanaesti nastavak)

DRŽAVNI INTERES: MIT I STVARNOST

 

“Samo dvije sile ujedinjuju ljude: strah i interes”.

Napoleon Bonaparte

 

EGO: U ljeto 1943. godine, britanski premijer Vinston Čerčil (Winston Churchil) je uputio vojnu misiju na zapadni Balkan, pod vođstvom Ficroja Meklina (Fitzroy Maclean), sa zadatkom da stupi u kontakt sa jugoslavenskim partizanima i njhovim Vrhovnim štabom. Zadatak misije je bio da na licu mjesta utvrde ko se uistinu bori protiv Nijemaca: četnici ili partizani. Mladi jugoslavenski kralj Petar Karađorđević je nakon napada na Kraljevinu Jugoslaviju, aprila 1941. godine i brzog poraza rovite kraljevine, našao utočište i podrčku u Londonu. Britanska vlada je podržavala mladog monarha i njegove ljude u Jugoslaviji tzv. Kraljevsku jugoslavensku vojsku u otadžbini (četnički pokret) pod vođstvom generala Dragoljuba-Draže Mihajlovića. Čerčil je imao svoje ljude i pri četničkom štabu Mihajlovića, ali nije bio zadovoljan informacijama koje je od njih dobivao o aktivnosti četnika u borbi protiv Nijemaca. To je bio razlog za odluku da se pošalje vojna misija i pri partizanski Vrhovni štab. Kad je britanska vlada analizirala informacije i sa jedne i sa druge strane, bilo je jasno ko se zapravo uistinu bori protiv okupatora, a ko u ime nekih viših nacionalnih ciljeva taktizira, oteže, pa i direktno sarađuje sa okupatoroim u borbi protiv partizanskih jedinica. Nakon toga britanska vlada odlučuje odbaciti četnike i svu podršku pružiti partizanima.

Referirajući Čerčilu, Meklin je bio skeptičan oko budućeg uređenja Jugoslavije, nakon okončanja rata. Smatrao je da će Jugoslavija pod vođstvom Josipa Broza Tita i njegovih komunista neminovno inklinirati ka diktatoru Josifu Džugašviliju Staljinu odnosno Rusima i njihovom komunističkom carstvu, Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Međutim, kako je sam Meklin posvjedočio kasnije u knjizi “Istočni pristupi” (“Eastern approaches”), objavljenoj u Londonu 1991.g., Čerčil ga je, nakon što je on izrazio pomenute sumnje, upitao:

Da li namjeravaš živjeti u Jugoslaviji nakon rata.

-Ne gospodine, odgovorio je Meklin.

-Ni ja, rekao je Čerčil i dodao:

-Budući je tako, što manje i Vi i ja, brinemo oko toga kakva će se vlast nakon rata uspostaviti tamo, to bolje. Ono što nas zanima je, ko od njih ubija više Nijemaca?

Bilo je to tipično za Makijavelističku političku filosofiju Čerčila koja se u najkraćem da svesti na njegovu poznatu misao: “Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji. Postoje samo naši stalni interesi”. Čerčilova riječ je, jasno, bila odlučujuća, te britanska vlada nakon toga odbacuje  monarhističke četnike, logistički se koncentrirajući na pomoć partizanskim jedinicama i narodnooslobodilačkom pokretu pod vođstvom i dominacijom komunista.

Prednjim primjerom željelo se pokazati kako državni interes nije uvjek i neoposredno svodljiv na poriv gomilanja vrijednosti. Zaista, iza tog interesa najprije je interes elite koja ga kreira. I zaista, taj je interes uglavnom svodljiv na novac, pa i onda kada je taj moment maskiran ideologijom, nekakvim višim nacionalnim ciljevima i širim društvenim interesima. U tom smislu državni interes je ozakonjeni interes društvene elite, onih koji vladaju. Kod unutarpolitičkog državnog interesa, koji je funkcionirajuće društvo, dakle ekonomija plus nadgradnja, taj fiskalni moment je manje-više jasan, transparentan i neprikriven. On je dijelom neposredno zgrtalački moment gomilanja vrijednosti, a dijelom je u funkciji kreiranja ambijenta za učinkovitu realizaciju poriva gomilanja vrijednosti: od efikasne zdravstvene zaštite preko pravnog sistema i funkcionirajućih institucija održavanja javnog reda do sistema socijalne zaštite, sve je zapravo u toj funkciji podmazivanja, nauljenja i održavanja u kondiciji društvenog organizma kao mehanizma realiziranja zgrtalačkog poriva u ljudima.

Kod vanjskopolitičkog državnog interesa, koji je takođe bussines (poduzetništvo), koje se politički i medijski spinuje (uvrće) i interpretira kao opći interes, priča je ipak ponešto složenija. U kriznim situacijama i ratovim, zgrtalački motiv državnog spoljnopolitičkog interesa se maskira lažima o tzv. višim državnim ciljevima i interesima. Ratovi su historijske fabrike straha, a strah i interes su snaga koja ljude ujedinjuje, okuplja ih oko stožera vlasti, vladara i vladajuće elite nakon čega ih je lako usmjeravati u željenom pravcu. Međutim, historijski posmatrano, od antičkih vremena do danas, ratovi su započinjani pod ovim ili onim izgovorom, ali su se uvjek svodili na jedno te isto: osvajenje prostora, prirodnih resursa i ljudskog potencijala te time i uvećanje moći osvajača. Sa druge pak strane, sa aspekta napadnutog društva i njegove države, državni interes je odbrana prostora, sopstvenih resursa i prava na samoodređenje i sopstvenu organizaciju društva. Prema tome jednadžba prema kojoj je taji interes uvjek svodljiv na zgrtalački moment nije obavezno i jedina moguća, u složenoj slici onoga što se u konkretnoj povijesnoj situaciji javlja kao državni interes. Moguće je da se taj interes javlja i kao odbrambeni refleks, kao način za koji se smatra da je najcjelishodniji u odbrani države i društva i realiziranju vanjskopolitičkog proklamiranog državnog cilja.

 Lutke

Starogrčke terekota lutke na koncu, 5/4 stoljeće

prije nove ere, Nacionalni arheološki muzej u Atini

Dakle vraćajući se ovdje politički i medijski posredovanom državnom interesu, može se kazati, ta se prezentacija uglavnom, ali ne i obavezno, javlja kao laž i kao pervertirana istina, gdje su činjenice kojima se manipulira istinite, ali je njihova javna prezentacija svjesno iskrivljena u funkciji nekog cilja kome se daje primat u odnosu na istinu. Taj cilj zaista, najčešće jeste, ali opet ne i obavezno, interes kapitala. Kapital je uglavnom motiv i sadržaj državnog interes pri čemu, elita koja kreira ciljeve državne politike, kao što smo vidjeli na primjerima trke za ekstra zaradom na prometu cigareta, u desetom nastavku ove rasprave, u beskrupuloznom, grabadžijskom instinktu gomilanja vrijednosti, ide čak i na uštrb prosječnog zdravstvenog stanja nacije. Takvih i sličnih primjera nezajažljive trke za profitom u ime navodnog općeg interes, a na nuštrb interesa onih koji zapravo tvore vrijednosti, moglo bih se naći još: od kriminalnih uvjeta života i mizernih radničkih nadnica iz vremenu kapitalističke prvobitne, industrijske i postindustrijske, moderne, globalizacijske akomulacije kapitala, do recimo komunističkog, sovjetskog, kineskog, jugoslavenskog itd., tretmana  radnika; od nadnica do ulaganja u sredstva i opremu zaštite na radu, svugdje nalazimo sveprisutni  profit na jednoj strani i “nedostatak” sredstava za isplatu pristojnih nadnica i ulaganje u sredstva njihove zaštite na radu, na drugoj strain. Međutim, i to smo vidjeli na primjeru trke za profitom na promet cigareta, kada je u društvu postupno ovladala svijest o neodrživosti stanja masovnog poticanja na pušenje, onda su države, pod priitiskom takvog stanja javne svijesti, bile prinuđene na uvođenje restrikcija na konzumaciju duhana. Može se to nazvati i bacanjem prašine u oči javnosti, jer je izgubljene prihode država našla načina nadomjestiti povećanim porezima na promet alkohola i enormnim rastom automobilske industrije, te porezima na promet automobila, automobilskih dijelova i goriva.

Ali, sve živuće mora funkcionirati, inače ga nema: da bi se živjelo, disati se mora; tako i država: da bi društvo funkcioniralo, država mora ubirati prihode. Pitanje je samo odnosa koristi i štete, a to koliko stvar krupnog kapitala, gdje je zakon interes, jeste i pitanje opće ili prosječne svijesti o tome šta je korisno i dobro u određenoj situaciji, a šta nije.

Ako korist razumjevamo kao dobro, a štetu kao zlo, onda smo opet na pitanju odnosa tih ključnih etičkih komponenti, tako da, osim kao inters kurupnog klapitala, taj se odnos može javljati i razumjevati i kao pitanje balansa i prevage korisnog i dobrog nad manje korisnim i štetnim, sve zavisno od konkretne povijesne situacije i naravno kao pitanje odnosa društvenih silnica tj. sile pozicije i sile opozicije. Pozicija kontroliše moć pa je u procesu odlučivanja njena odlučujuća, ali moć artikulirane opozicije raste sa rastom podrške u masi, sa širenjem opozicione svijesti u narodu, tako da u konačnici brojevi, tj. narodna podrška, determinira ono što se javlja kao prosječno duhovno stanje.

Primjera radi, šta su imali široki narodni slojevi, radnička klasa i seljaštvo, od širenja britanskog spoljnopolitičkog interesa monarhije i političke i kulturološke elite koja je racionalizirala taj interes u historijskim turbulencijama stvaranja i širenja imperije u kojoj Sunce nikada ne zalazi? Ništa ili uglavnom ništa. Živjeli su sirotinjski po selima i u najgorim gradskim slamovima Bradforda, Glasgova, Šefilda itd., u teško zamislivoj bijedi i oskudici, dok je je elita gomilala bogatstvo. Ali kako se svijet o neodrživosti takvog stanja širila, politički uvezivala i osvajala sve transparentniju podršku u masama, tako su elita odnosno kapital, pod pritiskom velikih brojeva koji čine masu, bili primorani na preusmjeravanje tokova novca na poboljšanje uvjeta života naroda. Rezultat je bio postupno poboljšanje uvjeta života seljaštva odnosno radničke klase tj. naroda.

Sem interesa elite i vojnoindustrijskog kompleksa koji su profitirali na ratu, šta je ima američki narod od zaštite nacionalnih interesa u Vijetnamu šezdesetih godina dvadesetog stoljeća ili nešto ranije u Koreji?

Šta su imali Rusi i sovjetski narodi od zaštite ruskih, kokano nacionalnih interesa, u Afganistanu, 1978. godine, kada se partijski i državni vrh Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, odlučio na  vojnu intervenciju u unutaropolitička zbivanja u toj državi?

Jednako tako, šta je imao srpski narod od državnih i tzv. viših nacionalnih interesa u ime kojih je uvučen u agresivni rat protiv Republike Bosne i Hercegovine. Usput rečeno, agresija na Republiku BiH jer dosita bila pljačkaško, nacionalizmom i višim nacionalnim ciljevima maskirano kriminalno poduzetništvo, reket srpsko-crnogorske vladajuće elite, gdje su se onda u proizvedenom haosu nasilja i bezakonja, okoristili i neki “sposobni” i snalažljivi narodni sinovi i kćeri; ali, kajmak je pokupila politička upravljačko-gangsterska elita i njeni sateliti od od Beograda do agenata na terenu. Primjera radi, samo u Prijedoru i okolici, vrijednost imovine oko 50.000 Bošnjaka i Hrvata pobijenih i protjeranih, prema izjava Bogdana Delića, šefa policije u Prijedoru koju je dao 02.07.1993 novini Kozarski vjesnik (zbog čega će ubrzo nakon toga biti smijeniti), procjenjivala se na nekoliko milijardi njemačkih maraka. Dosta kuća je uništeno, ali je ostalo na hiljade automobila, kamiona, traktora, bijele tehnike, privatnih industrijskih i poljoprivrednih mašina, imovine zanatlija: od zlatara, elektro i vodoinstalatera, pekara, automehaničara i vuklanizera, do stolara i imovine ostalih tzv. malih poduzetnik. Sve je to kratko vrijeme bilo smješteno po raznim magacinima i sigurnim lokacijama, a onda je nestalo; lokalni “civilni funkcioneri”, kadrovi Srpske demokratske stranke, te policijski i vojni kadrovi, raznim mahinacijama pokupili su kajmak i okoristili se opljačkanom imovinom Bošnjaka i Hrvata. I tako svugdje u RBiH gdje je agresor, preko svojih domaćih etničkih bh. agenata, uspio uzurpirati vlast i nametnuti teror kvislinške tzv. Republike Srpske. Doda li se prednjem pljačka državne i društvene imovine, imovine preduzeća, manjih i većih kompanija, od Energoinvesta do Fabrike automobila u Vogošći, od Fabrike aviona Soko u Mostaru do Rafinerije u Bosanskom Brodu itd., itd., tek tada dobivamo predstavu o istinskom državnom interesu i tzv. višim nacionalnim ciljevima zbog kojih je pokrenut rat.

Nego zemljače, tvoj je pristup općenito u našoj raspravi, pa i u pitanju državnog interesa i njegovog posredovanja, radikalno skepticistički i pesimistički. Ima u njemu tog čerčilovskog cinizma iskusnih, oni koji su vidjeli život. Moj pristup se može razumjevati i kao nada i optimizam. Ostati optimist i nakon što vidiš život, postignuće je po sebi. Ali kakav svijet ostavljamo djeci, ako im prenosimo cinizam i beznađe. Jer, skepticizam i pesimizam sputavaju; suprotno, optimizam i nada u dobro pokreću. Prema tome, treba vjerovati u dobro, jer je sve ostalo besmisleno.

Nastaviće se

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s