Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

(dvanaesti nastavak)

 

POLITIČKI I KRIMINALNI REKET 

VIŠIH NACIONALNIH INTERESA

 nihad-filipovic fotografija

Piše: Nihad Filipović

ALTER EGO: Između teze o predpostavljenom društvenom dobru i onome što elita procjenjuje općim dobrom i korisnim za društvo i državu, i teze o prevazi animalnog instinkta sebičnog gena u čovjeku, koji generira gomilanja vrijednosti i time moći, ergo ovaploćenje je nagona opstanka, biram ovu potonju. Sve je u čovjekovom životu i svijetu u osnovi pokretano primordijalnim instinktom održanja samo što se transferiran u društveni prostor i relacije, taj nagon kulturom, te političkim i medijskim posredovanjem prezentira i prepoznaje kao opći, javni ili državni interes. Etički pojmovi i kategorije samo su duhovna nadgradnja kojom se ljudskim tvorevinama pridaje civilizacijski facelift. One jasno u našem svijetu imaju svoje nezamjenjljivo mjesto; bez njih sve bi doista bilo kanibalistički pogrom. Na kraju krajeva, čovjek je društveno biće, a društvo bez etike je ništa više od čopora. Ali, etikom ne bi trebalo prikrivati istinu o čovjeku, a ta je istina nužno primordijalno opredijeljena. Još ranije smo kazali, ljudi, narodi i njihova društva, koji upanu u iluzionističku zamku o dobrom i plemenitom divljaku kojega zajednica čini okrutnim, takvi dakle, kako bi narod kazao, sjeku granu na kojoj sjede. Naravno, ne čini zajednica odnosno sistem čovjeka duhovno smirenim, dobrim, sretnim i zadovoljnim životom nego obratno, čovjek je taj koji grad i zajednicu odnosno sistem i dobro i sopstvenu sreću. Ali, razmišljanje i govorenje u društvenim relacijama znači kretanje putem obilježenim kolektivnim pojmovima i kategorijama kao znakovima pored puta. Pri tome brojevi, njihova veličina, tj. veličina naroda odnosno zajednice ljudi, u takvom razmišljanju i govorenju, koje među ostalim, uključuje i međudruštvene konflikte, imaju nezaobilazan značaj, jer nije isto sučeljavanje sa sa velikim u odnosu na manje i malo; čovjek je dakle polazna, startna osnova svakog razmišljanja o ljudima i ljudskom, ali historijski posmatrano, narodi i njihove zajednice, koji se udalje od istine o životu, ljudima i društvu i time imobiliziraju sopstveni odbrambeni mehanizam, ostaju nespremni da se brane, te su šaptom padali, padju i dalje i sveukupno, u neprekinutom historijskom lancu nasilja, plaćali su i plaćaju, ogromnu cijenu zbog svog laičkog iluzionizma o ljudskoj prirodi, o društvu i mehanizmima društvene pravde i zaštite.

EGO: Ljudi su to što jesu: Božija stvorenja, bića prirode, a društvo i društveni instituti i postignuća: kultura, politika, medijska prezentacija itd., izraz su unikatne ljudske duhovnosti. Kao takvi oni imaju nezamjenjljivo mjesto u čovjekovom svijetu. Od Arhimeda potiče ona čuvena misao- Dajte mi čvrst oslonac i pomjeriću svijet (zemlju); taj čvrsti oslonac u čovjekovom svijetu su instituti društva. Preko njih ljudi se uvezuju, organiziraju društvo i pozicioniraju se u zajednici. Preko njih se kreira duhovnost ljudi, modelira se društvo, razvija se društvena svijest, kulturološki i politički modeli itd. Dakle zaista, iako sistem odnosno njegovi instituti, ne objašnjavaju čovjeka, već obratno, čovjek je ključ za razumijevanje svega ljudskog, ipak, valja se suočiti sa istinom o čovjeku i njegovom svijetu: istina je da je čovjekov primarni poriv preživljavanje, ali čovjek kao biće grupe, samo udruženo s drugim ljudima nastoji graditi stabilnim izvore materijalne osnovice opstanka. Taj kolektivni napor podrazumijeva organizaciju, ustrojavanje, podjelu zadataka… itd.; dakle to je već sistem koji čovjek, kao društveno biće, gradi paralelno sa borbom preživljavanja, a duhovno razvija kao znanost, umjetnost, kultura, sve kako raste materijalna osnovica opstanka vrste.

Prema tome dilema ekonomija prvo, a politika, nadgradnja, sistem i odnosi u društvu nakon toga, jeste lažna dilema; to je historijska stranputica, uvjek u službi onih koji imaju, a nikada na ruku onima koji nemaju, jer ih društveno pasivizira, umrtvljuje, čini ih socijalno intertnim.  Oni koji je zagovaraju, to čine iz neznanja ili svjesno, u svom pretpostavljenom interesu usmjeravaju društvene tokove zajednice u močvare političke i socijalne otupjelosti mase ili pak politički manipuliraju masom, usmjeravajući energiju grupe u svom interesu koji maskiraju općim, višim, državnim interesom itd.  

I jedno i drugo je neoprostivo. U ignorantskoj neobavještenosti, prvi su nekompetentni, jer ne vladaju potrebnim elementima spoznaje, a često imaju pozicije moći u društvu, pa tako i instrumente usmjeravanja društvenih tokova, od vladanja budžetom do medijske  implementacije sopstvene nekompetentnosti na društvo. Drugi su pak svjesno, politički i interesno motivirani, direktno usmjereni na podrivanje tokova društvene pravde. I jedni i drugi poturaju zajednici priču o posebnoj košarici za kruške, a posebnoj za jabuke, dočim niti kruške niti jabuke, prodati ne možete, ako ih ne prevezete do tržnice.

Drugim riječima, nema uspješne ekonomije u društvu u kojemu nije postignut društveni konsenzus (sporazum) oko toga kakva se zajednica hoće. Pretpostavka da se hoće neka zajednica je polazna tačka u izgradnji te zajednice. Kao što je temnelj kuće polazna osnova za zidanje, tako je i društvena saglasnost o tome da se hoće zajednica, polazna osnova za njeno zidanje. I kao što one kruške i jabuke na tržnicu prevesti ne možemo ako nam kamion nije u funkciji, tako ni ekonomija u zajednici ne funkcionira bez okvira, bez ambijenta koji kreira društvo. A takvog okvira i ambijenta nema, ako nema društvenog sporazuma s tim u vezi. Instrumentarij za postizanje društvenog sporazuma su politički, pa prema tome otpadaju sva priče o društvenoj ekonomiji koju je moguće razvijati vanpolitičkim sredstvima, o ekonomiji koja je moguća van politike i politici koja je van ekonomskih tokova.      

ALTER EGO: Ovdje smo na pitanju što teško opterećuje društvenu (pod)svijest u našoj Bosni, svih ovih godina od rata 1992.-1995. U Bosni i Hercegovini ne postoji društveni konsenzus kakva se zajednica želi. Postoje značajne političke snage koje zapravo tu zajednicu i ne žele. Obzirom na multietničku kompoziciju političkog bh. naroda (ili makar onoga što bi to u teorijskom smislu trebalo biti), pitanje koje se s tim u vezi javlja jeste kako u takvim uslovima ostvariti društveni sporazum? Da li je to uopće moguće i ako nije, nije li onda legitimna mirna disolucija takve zajednice? No prije no što o tome progovorimo koju, želio bih da se još malo zadržimo na par momenata vezanih uz državni interes, specifično uz tzv. viši nacionalni interes kao navodni sadržaj državnog interesa. Dakle šta je to, kakav je to, čemu služi među ostalim taj viši  nacionalni interes?

EGO: Viši nacionalni interes ne postoji, a onoliko koliko se kao privid postojanja javlja, samo je nategnuta, vještačka konstrukcija samodopadnog političkog uma; skrivalica i okov istine gdje se iza velikih riječi, kriju uglavnom veliki-mali ljudi i njihov interes. Zato i kažemo da je to nategnuta konstrukcija jer se iza nje kao maske općeg interesa, krije interes neke ograničene skupine ljudi. Viši nacionalni interes je politička fraza karakteristična za revolucionarni duh i nacije ili njihove države u konstrukciji. U razvijenim demokratijama ne postoji viši nacionalni interes. Postoji nacionalni interes. Taj je interes zaštićen kao državna tajna, traje određeno vrijema kao takav, ali nakon isteka tog vremena, nema ga: arhivi se otvaraju i ono što je do juče bilo nacionalna tajna, nakon toga više nije. I tu se iza nacionalnih interesa nerjetko kriju ilegalni postupci, pa i kriminal elite na vlasti, ali je izgrađen čvrsti pravni okvir koji vrijedi za sve i izvan izvan kojega nema ni pojedinaca ni društva. Stoga, u tako uređenim društvima, nikome ne pada na pamet traganje za istinom okivati okovima viših nacionalnih interesa; ne zbog toga što je tu elita eto nešto kao posebno fina i prosvjećen pa ne može sebi dozvoliti da prijeporne postupke krije iza viših nacionalnih interesa, nego zbog toga što je takav sistemski ustroj, pa je taj luksuz vlasti, koja je periodično smjenjljiva, isključen. Različiti sučeljeni politički interesi koji legitimno u svakoj zajednici postoje, periodična smjenjljivost vlasti koja podrazumijeva makar polaganje računa kada se vlast na izborima izgubi, ako je to bilo iz ovih ili onih razloga nemoguće istjerati na čistinu dok su odgovorni bili vladajući, plus prevlađujuća prosječna društvena svijest o tome šta pravo jeste, a šta nije, šta je njegov kontrapunkt, šta je dakle zloupotreba prava, iskrivljivanje prirodnog osjećaja pravičnosti, ta su tri elementa  ključ za razumijevanje nacionalnog ili državnog interesa onako kako se pravno uređuje u razvijenim demokratijama.

 Nihad_ilustr

Viši nacionalni interes je zapravo tekovina revolucionarnog i političkog uma nacije u konstrukciji (izvedenica od engleske fraze nation building). Zato uz viši nacionalni interes, idu očevi nacije. Zapravo, višeg nacionalnog interesa nema bez neke persone kojoj se pridaje nacionalni značaj, oko koje se mota izmaglica duha nacionalne ideje. Lider nacionalnog pokreta tako postaje onaj stožer oko kojega se savija nacija; lider simbolizira uzvišenu ideju i ujedno zadovoljava potrebu mase za autoritetom. Sa druge strane, revolucionarna i vremena „zidanja“ nacije, su prevratnička vremena gdje povijesna bujica, osim lidera i manjine, manje-više kompetentnih, na površinu izbaci masu nekompetentnih, masu društvenog taloga, koji se javljaju kao kulisa historijske dramske predstave. Oni naravno „ne pale svjetlo onima koji dolaze“ (Hamza Humo, „Hanarinpogled“). Oni su međutim poslušni i fanatično odani vođi i ideji (a fanatizam je uvjek s onu stranu razuma). Iznad svega, takvi instinktom samoodržanja prepoznaju sopstveni interes, pa koristeći prevratničko vrijeme društvenog i pravnog haosa, gomilaju vrijednosti, imovinu, kapital, sve krijući se iza ideje i vođe; takvi se onda uvezuju i pošto preuzimaju vlast, grade sistem kojim štite stečevinu.

Konačno i očevi nacija i lideri su ljudi, i jednako tako, kao njihov narod, i oni su sa planete Zemlje, i oni griješe, i oni imaju neke osobne interese i motive itd., a tu onda izgleda nastaje problem: spoznaji da i lider griješi, u ime ideje višeg nacionalnog interesa i navodne ili stvarne potrebe mase da se „pred sudom povjesti“ izdigne lik našeg lidera, pridaje se sakralni značaj, pa o tome, o tim greškama, o političkim  vrludanjima lidera, o kriminalu koji orkestrira lider, o bogaćenju kako lidera tako kruga oko lidera i mase poslušnika u nižim ešalonima vlasti,  pristojan čovjek, koji jel’te drži do nacionalne ideje, neće javno govoriti. Onaj koji pokuša govoriti, strši iz snopa nacionalnog pruća. To je moment kada se legitimnoj nacionalnoj ideji pridodaje artificijelni atribut višeg nacionalnog interesa ovijenog državnom tajnom. Tajnovitost je podrazumjevajući i noseći element u konstrukciji višeg nacionalnog interesa. Bez začina tajnovitosti, nacionalni interes gubi atribut „višeg“, pa biva običan interes malih ljudi na vlasti. A ako ni viši nacionalni interes, pečetiran državnom tajnom, nije dovoljano snažan činilac demotiviziranja pojedinaca na putu istine, onda slijedi politička diskvalifikacija takvih u rasponu od medijskog demoniziranja „stranih plaćenika“ do fizičke likvidacije „izdajnika“.

Taj politički i kriminalni reket provodi vrhuška oko lidera, a orkestrira lider. Uloga lidera pri tome se pokriva velikim riječima i naglašenom tajnovitošću. Lider je navodno iznad tih prizemnih tokova, on je preokupiran teškim nacionalinim poslovima, bavi se krupnim narodnim i nacionalnim pitanjima, njega ne opterećuju dnevnim trivijalnim pitanjima, on se bavi projekcijom strateških ciljeva i tome slično. A ako kojim slučajem istina ipak provali državni pečat, pojavi se i osvoji javni prostor, onda lider, historija je puna takvih primjera, navodno nije znao, nije bio obaviješten, sve je to mimo njega, kao što nije znao Josif Visarionovič Džugašvili, zvani Staljin, šta se radi sa njegovim najbližim saradnicima na politički montiranim suđenjima i u logorima u Sibiru, kao što nije znao Josip Broz Tito šta se zbilo u Blajburgu, kao što nije znao Mao Cetung šta se zbivalo za tzv. kineske kulturne revolucije nego je sve to kasnije pripisanio tzv. četvoročlanoj bandi na čelu sa njegovom suprugom i tako dalje i tome slično.

Zapravo na djelu je prećutni konsensus ne elite i naroda, kako neki smatraju, nego izričito elite, koja, navodno, iščitava narodno raspoloženje. Ono što se gurka pod tepih višeg nacionalnog interesa, pri tome je, i to je sama bit fenomena, uvjek nešto vezano uz jake osobe, uz nacionalne patrijarhe, lidere i vrhovnike, neke krivine i vrludanja „očeva nacije“, iza čije karizme se kriju ešaloni saradnika, poslušnika i njihovih interesa. Pri tome, nisu to obične političke mrlje lidera i elite uz lidera. I u politici se griješi, pogrešno procjenjuje i odlučuje. To je nešto što se naprosto podrazumjeva kao moguće u svakoj ljudskoj aktivnosti. Međutim, ovdje je riječ o političkom i državnom kriminalu koji eto, u ime višeg nacionalnog interesa, ima biti državnom tajnom. Na ovaj način politika mutira u ozakonjeni kriminalni biznis tj. kriminalni reket elite na vlasti koja sopstvene interese krije iza općih, narodnih, tzv. viših nacionalnih i državnih interesa.

Nastaviće se

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s