RECENZIJA NOVE STIHOZBIRKE KSENIJE KANCIJAN

„MI NISMO PTICE“ 

Promoviranje govora ljubavi sa dopadljivom ironijom

http://internovine.com/promoviranje-govora-ljubavi-sa-dopadljivom-ironijom/

Piše: Medina Džanbegović, mr. književnohistorijskih nauka

23 04 15 -Medina_Dzanbegovic23 04 15 Ksenija Kancijan L(POTPIS UZ SNIMKE:

Kancijanova, lijevo; 

Džanbegovićeva, desno)

Za pjesnikinju Kseniju Kancijan, koja brižno reda riječ po riječ do potpunog oblika pjesme, nije suštinski to što je vrijeme opustošilo bića, što su neke ljubavi bile obmana, a društveni ustroji se ispreturali. Koliko god lelujale misli, u novoj stihozbirci “Mi nismo ptice”autorica je sve dovoljno sagledala, tako da nema puno nehata. Poetesa Ksenija Kancijan se dotiče svakodnevnice svakoga građanina svijeta, zatočenoga u egzistencijalni i socijalni limb. Rezime bi bio da je uništeno ono što je zaslužilo biti uništeno, jer socijalne i prirodne veličine, kao i ljubavne nevolje pojedinačni su slučajevi nemilosti, što za pjesnikinju ne znači da je u vezi s tim mladost i uopće život proćerdan. Stoga u istoimenoj pjesmi proizilazi njena vokacija, najprije neizvjesna, bez bacanja u očaj, umjetnički stvarana, da bi postala potvrđena i sigurna – “mi nismo ptice… /ni trava… /ni dlan…”. Da se podsjetimo: ljudi su se od davnina divili pernatim letačima, koji sa lakoćom dopiru do mjesta, koja su nama, običnim smrtnicima, nedostupna. Ptice simboliziraju nebeski svijet, duhovna stanja, anđele. “Plava ptica” francuskoga književnika Mauricea Maeterlincka simbolizira sreću. Potraga za njom nije uzaludna, s obzirom da san, mašta i osjećanje sa takvoga putovanja u božićnoj noći, stvaraju katarzu i oplemenjuju. U drevnoj istočnjačkoj mudrosti plave ptice su prikazivane kao čarobnice, nebeski glasnici, besmrtnice. U islamu su simboli meleka/anđela, a njihov jezik je duhovno saznanje, poruka od samoga Boga. Po staroistočnjačkim i antičkim mitologijama, a i poslije, u svim Svetim knjigama, razumijevanje ptičijeg jezika dato je samo izabranim, kako bi bolje organizirali svijet. Perzijski pjesnici naslućivali su iskonsku čistoću toga jezika. Etrušćani su imali augure/svećenike, koji su konstantno promatrali let i ponašanje ptičijega svijeta. Takvo promatranje/auspicij naslijedili su i Rimljani, koji su gatali prema njihovom letu, što će stoljećima označavati putovanje duše u budućnost. Ptice su smatrane i simbolom vjernosti, svjetlošću duha, ljepote i nade. Velike ptice često su bile zaštitni znak vladara i bogova. Orao je bio Zeusu posvećen, odnosno Jupiteru u grčko-rimskome svijetu. Vidjet ćemo ga na mnogim zastavama i grbovima raznih europskih plemićkih obitelji i institucija. Svojim nečujnim letom, kojim se obrušava na plijen, sova često simbolizira smrt, koja također naglo i nečujno dolazi, kada se najmanje očekuje. Ali ona je i simbol mudrosti. U staroegipatskoj mitologiji (Horus i priča o Ozirisu) sokol je igrao važnu ulogu. Poetesa nas upućuje da „nismo ni trava…“, s obzirom da nam se i biljke približavaju sa određenom porukom, koju bismo trebali znati valjano protumačiti. Drumovi su nam varljivi, obilježeni stalnim promjenama, vidljivim i po našim dlanovima, pa ipak, mi nismo ni samo “dlan”. Iz jednostavnoga i bliskoga snažno prodire dubok, raskošan i senzibilan pjesnikinjin iskaz:

trava

ona

iz moga parka

s djedove livade

ili

Jaruna

trava

drhtava

usahla

smrznuta

zelenih očiju u

proljeće

Riječi Ksenije Kancijan su čarolija koja oblikuje naš svijet. Pjesma „Mi nismo ptice“, po kojoj je stihozbirka dobila naziv i kojom počinje, sadržava i druge simbole, vrlo jake i stare. U vidu gradacije lirična napetost je dopunjena stihovima-odgovorima:

mi smo samo

riječ

kap

dah

molekula Svemirom potekla…“

Pjesma predstavlja cjelovitu i mozaičnu sliku ljudske staze, protkane elementima mistične sufijske književnosti. Ako prihvatimo tvrdnju da je čovjek (mikrokozmos) ustvari makrokozmos smanjen do veličine čovjeka, svako od nas je sažeti cjelokupni univerzum. Od vode je sve živo stvoreno. Veza je između zemlje i neba. Voda koja se spušta sa neba zemlji donosi miris neba, a voda koja se (isparavajući) diže na nebo sa sobom nosi miris zemlje. Mi smo oblikom kapi, ali sadržinom oceani. Sve što postoji i što se dešava u čovjeku, dešava se ekvivalentno, ali u makro razmjeri i u Svemiru. I obratno. Svemir je ukupnost svega što postoji.

mi

idemo

koračamo

zastajemo pogrbljeni

skupljamo komadiće sebe

rakovi u školjku uvučeni

dodirujemo se

u

prolazu

držimo za ruke

okrećemo leđa jedni drugima

kao da nas nikada nije

bilo…“

Čini mi zadovoljstvo govoriti o ovoj maestralnoj pjesmi, na kojoj ću se najviše i zadržati pri interpretaciji knjige „Mi nismo ptice“. Zanimljiva joj je i arhitektonika. Autorica strukturu i kompoziciju djela gradi na strukturalističkome i poststrukturalističkome metodološkom obratu, kao i takozvanom „ženskom pismu“. Pa ipak, koliko god je subjektivna u ženskome doživljavanju svijeta, intimna u temama uprisutnjavanja sebesnosti unutar njega, introvertna nije. Otvorena je i iskrena prema prirodi, društvu, svijetu… Iako neposredno kazivana, obojena ličnim viđenjem, značenja su mnogostruka, ali uvijek puna ljudske topline, dobrote, melodičnosti i harmonije. Lijepu pisanu riječ Ksenije Kancijantreba znati čitati. Interpunkcijski znaci su rijetki, a akt duhovne slobode čest. To i jeste jedna od primarnih konsekvenci modernističkoga i postmodernističkoga obzorja, pa su stoga „nova čitanja“ vrijedna upravo zbog otkrivanja novih doživljaja vrijednosti. U ovome rukopisu promovira se govor ljubavi i to sa dopadljivom ironijom. Svjesna, da se na neki prikriveni način riječi odražavaju u svim našim postupcima, čak i onima koji izgledaju daleko odmaknuti od jezika, autorica, kako u svojim dužim („Mi nismo ptice“, „Nismo ništa krivi bili“, „Kuća, ulica i poneka lastavica“, „Vratit će se rode“, „Prozor“, „Samo oblaci kartu za daljinu ne trebaju“, „Nemoj biti običan“, „Nećemo stići“, „Nježna pjesma“…), tako i u kraćim („Kad“, „Dječaku s jezerima u očima“, „Odlazak“, „Riječi koje prže“, „Na prstima“, „Popucana suza“, „Pjesma prvog poljupca“, „Ne plaču breze“, „Mladost“…) pjesmama artikulira širok raspon emocija sa svih aspekata života. Motivi„ptice“ pridružuju se kao najčešći: cvijet, miris, proljeće, svijet, breze, more, oblak,sunce,jutro, noć , vjetar, leptiri, trava, koraci, obronci, djevojčica, žena, noć, san… a sve to odaje maštovitu pjesnikinju, rasplamsanu u dragocjenim mudrostima, što opet reanimiraju žensko iskustvo, feminilni fokus pjeva, koji nas poziva da bismo uvidjeli šta istinska umjetnost doista jeste.

Ne plaču breze

one to

ne znaju

zadrhte samo

kad vjetar ih

dodirne

spuste

ruke

uzdrhte

puste kosu

da lice im

prekrije

ne plaču

davno otplakale

sve tuge

u neko zeleno

proljeće

(“Ne plaču breze”)

Složeni zbir istina, ponekad i protivrječnih, čini samu suštinu ljudske sudbine. U današnjem svijetu to sažimajuće i živo znanje o ljudskome biću može se naći samo u književnosti. Tako se rađaju i dobre pjesme, poput bezobličnih duhova, u intimi svijesti, da bi u borbi sa riječima postepeno dobijale formu, tijelo, pokret, ritam, sklad, život, pa i besmrtnost.

Kad Pjesma utihne

Vjetar zapanjen stane

I

Oblaci

Kad Dobar Čovjek ode

Noć postaje

Tiša

Da Tuga ne vrišti

Da se

Stiša

Glazba

Svoju Moć

Ima

U nama

Ostaje

Ne

Staje

Kroz Noć se

Toči

Makar

Mokre nam

Oči

(„Kad pjesma utihne“; posvećeno Kemalu Montenu)

Pjesma nije puki prizor sunca što tone na horizontu. Za literaturu nema značaja golo iskustvo samo po sebi. Ono je samo mogući oblik života, koji omogućava neophodnu identifikaciju sa drugim ljudima, sa stvarnim ili zamišljenim likovima. Poezija KsenijeKancijan u tom smislu nije odveć subverzivna. Uprkos romantici, ona je prosto svoja, smještena u obrise nove sentimentalnosti. Simulirajući igre života kroz suptilnost u aluzijama, prokazujući svijet koji nije ni crni, niti bijeli, pjesnikinja jasno pokazuje (i dokazuje) da ne samo senzacionalistički, već i duboko potresni, lirski tonalitet ludističke rekonstrukcije ljudske suštine, može voditi ka spoznajama jastva i odvajanju od spoljnjih senzacija. Poetesa hvata odbljeske, i žalosne, i radosne realnosti, tražeći u njima uvijek povod za nenametljivi humanistički angažman.

U trivijalnosti jučerašnjeg dana

sunce se poigravalo iza Sljemena

a Dan je bio težak

Sara je upozoravala da se Nikada više ne

ponovi

Smrt

Očaj

nestanak jednoga Naroda

Papa je poljubio ruku logorašici

i ja joj poljubila

s tugom i pijetetom

a trivijalnost spominjem

na lente i gardu se odnosi

dok ljudi

kontejnerima

prljavim prstima

komadiće hrane iskapaju

(“Sunce se poigravalo iza Sljemena”)

I Ksenijine pjesme socijalnoga karaktera su prečišćenoga pjesničkog izričaja, koji lišava pretjeranu atribuciju, pokazujući osobitost u tkanju i pretakanju misli, što prodiru kroz rešeta savremenog beznađa, dajući situacijama i ljudskoj suštini pravi smisao.

Molim te

nemoj biti

običan

obični ljudi su kao

vlati

ili

kamenčići po

putu

ako dobro ne pogledaš

svi su

isti

(“Nemoj biti običan”)

To je pjesništvo lijepih promišljanja i osjećanja, koje lomi limitnost žanrova, pomiješano sa melanholičnom čežnjom i željom da sve bude na neki način neobično. Ljubav je ovdje i sada, bez nakićenosti, koja bi prigušila istančane nijanse. Kao takva, ne smije biti ispraznost. Začudnost se postiže odabirom kuta gledanja.

Život je

tristo čuda i

još više

negdje u Svemiru je sve zapisano

još se

piše…”

(“Nježna pjesma”)

U stihovima Ksenije Kancijan nema goleme tuge, niti nerješive misterije – tek konstatacija da je život kombinacija svih duginih boja, sreće i bola, u kojoj preovladavaju osjećaji duše, potreba za ljubavlju, sjećanja na neki miris, zvuk, sve ono što nas veže za mladost i puteve kojima se išlo ili tek želi poći. To pokazuju na samome početku knjige„Mi nismo ptice“, umjesto uvodne riječi, izabrani stihovi, citat autorici dragoga pjesnikaMiroslava AntićaNajvažnijena svijetu, to je znati vidjeti vjetar i čuti snijeg kako pada,znati dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osjetiti nausnama sanjivi ukus mjesečine.Mašta je moja prva ljubav.”

I za kraj, svrsishodno preporučujem pročitani rukopis, ocjenjujući ga kao savremeni hram tekuće hrvatske književnosti za objavu.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s