Nihad Filipović

nihad-filipovic fotografija

Traktat o duhu novog vremena i političkoj moći brojeva

(trinaesti nastavak)

Multikulturalizam, nacionalizam i domovinska svijest

.

Piše: Nihad Filipović

 

ALTER EGO: Rekli smo, sav je Univerzum i sav je čovjekov svijet, kao i njegova biološka struktura, zapravo odnos ogromnih, velikih, manjih, malih i još manjih veličina. A veličine su brojevi. U prednjem slijedu i malo, razumjevamo velikim, u smislu uzajamne uvezanosti slijeda, gdje upravo ono najmanje, uvjetuje ono veće i veliko, pa bez tog malog i najmanjeg, najisitnijeg elementa, nema niti onih velikih u slijedu.  Primjera radi, osmotrimo ovaj red kosmičkih veličina: planeta Zemlja je nešto veća od Venere, znatno veća od Marsa, dok je u toj relaciji Merkur patuljkast, a Pluton sićušan.

U drugom posmatranom redu veličina krenimo od Jupitera, kao najveće planete u sunčevom sistemu. Potom slijedi manji Saturn, a Uran i Neptun su u tom slijedu znatno manji. Planeta Zemlja u ovoj je relaciji poput bilijarske loptice u odnosu na Jupiter, a najmanji planet našeg sunčevog sistema Pluton, u tom je sliujedu veličine glave igle. U odnosu na Sunce, Jupiter je u ovome redu velična, veličine bilijarske lopte, dok je u toj relaciji, Zemlja spram Sunca, veličine glave igle.

U trećem redu veličina osmotrimo naše Sunce u odnosu na druge zvijezde. Sunce se u ovome redu veličina, u odnosu na, uzmimo Siriusa, doima kao bilijarska u odnosu na fudbalsku loptu. Sirius je opet kao bilijarska loptica u odnosu na Poluksa, a ova zvijezda opet isto to, tj. bilijarska loptica u odnosu na ogromnu masu Arkturusa. Planeta Jupiter u ovome redu veličina se ne i registrira, faktički je nevidljiva i javlja se kao zrno pijeska u odnosu na Arkturusa.

Konačno, u četvrtom redu veličina ogromni Arkturus se doima osrednjim  u odnosu na megagigantsku zvijezdu Beteldžuz u sasviježđu Orion. U ovoj relaciji naše Sunce je zanemarljive veličine i javlja se kao zrno pijeska u odnosu na Beteldžuz. 

I sada, gdje je u ovakvom globalnom redu veličina čovjek, gdje je pčela a gdje mrav? Koji je uopće smisao traženja smisla u redanju veličina, ako svaka veličina ima svoje mjesto u odnosu veličina? Izvucite mrava (Zemlju) iz ekološkog (sunčevog) sistema i nepovratno ste izmjenili, ako ne i ugrozili cijeli sistem. Ipak, ponuđeni red kosmičkih veličina čini se relevantnim, ako ništa drugo, ono radi sagledavanja stvari, pojava i odnosa u našem ljudskom univerzumu i miz naše, humanističke vizure. Pomaže to prizemljenju uzoholjelih. Pomaže otriježnjenju silom, vlašću, novcem opijenih. Ukratko, djeluje medikativno, mada je sve opet u konačnici, do pacijenta.

Šta je dakle u ovakvom redu veličina, kako ga razumjeti i koji je smisao ljudskih humanističkih vrijednosti? Šta je etika, šta je historija, šta je filosofija, a šta teologija? Nisu li egzaktna astronomija, matematika, fizika, genetika u imaginarnom humanističkom redu vrijednosti, spram prednjih disciplina, kao naprijed opisana kosmička relacija patuljaka, giganata i megagiganata. No izvucite malu etiku iz humanističke slike svijeta i ugrozili ste cijelu sliku. Izvucite malu historiju ili tek neku od historijsko-socioloških komponenata ljudskog putovanja kroz povijest, npr. multikulturalizam ili nacionalizam i sav humanitet vraćate na prapočetak. Historija i jeste stalno ponavljenje već viđenog i izvlačenje pouka otuda, pa dok se ne primi u čovjeka. Ali, odstranite historiju i osakatili ste humanitet do mjere povratka na predhumanističko stanje. Ekstremni ljevičarski politički pokret pod imenom “Crveni Kmeri” i vođstvom Pol Pota u Kampućiji (Kambodža) i ranije Enver Hodžini ultra-dogmatski komunisti u Albaniji, ideološki arogantno i sa pozicije sveznajućih, pervertirano vjerujući u marksizam, a faktički uopće nerazumjevajući Marksa i njegovu filosofiju, poigravali su se sa ljudima i njihovim uvjerenjem u istinu Svevišnjeg: zabranili su religiju, pozatvarali crkve i džamije, a pravnu nauku i struku kao nepotrebne, reducirali ili kompletno odstranili iz društvene prakse. U Kampućiji su čak točak povijesti vratili na neko nulto, početno stanje, onako kako su ga oni vidjeli i reazumijevali, pa su ukinuli novac, ispraznili gradove, a gradsko stanovništvo i specifično inteligenciju, poslali na selo da se opameti radeći težačke poslove na zemlji; djecu su učili novom moralu denunciranja sopstvenih roditelja, vjerovanja u vrhovni autoritet Partije i partijskog lidera…itd. Rezultat je bio neviđena tiranija, obezvrjeđivanje ljudskog života do mjere ugrožavanja opstanka nacije, tako da se u konačnici taj beskrupulozni i etički reducirani despotizam, čim su se pojavile historijske okolnosti (pad Berlinskog zida na jednoj strani, u slučaju Albanije i pobjeda Vijetkonga u sukobu sa Sjedinjenim Američkim Državama te njihov sukob sa Crvenim Kmerima, na drugoj strani, u slučaju Kampućije); ti su se dakle despotski sistemi neminovno osuli, kao što se pijesak u piješčanom satu neminovno osipa, tako su se naprosto urušili i ti društveni sistemi, iznutra, sami sebe su pojeli, kao rak što izjeda zdravo tkivo, a u slučaju Kampućije, i uz neposrednu vojnu vijetnamsku pomoć sa strane, te su kao takvi ti sistemi društvene organizacije, završili na povjesnom smetljištu.

Veliki umovi modeliraju mišljenje i stavove određenih historijskih epoha. Svaka epoha, svako novo vrijeme, ima svoje velike umove, filosofe, učenjake, umjetnike, pjesnike, književnike i općenito kazano intelktualce koji su duhovni vrh epohe i koji kao takvi pomjeraju opće predstve ljudi i o njima i o vremenu i o svijetu u kojemu jesu. Nikola Kopernik (Nicolaus Copernicus), kazali smo još reanije u ovoj raspravi, svojim  heliocentričnim učenjem, pomjerio je čovjeka izvan centra vasione i tako zauvjek izmjenio našu percepciju  o nama i našem mjestu u Univerzumu. Bez Lutera i Kalvina (Calvin), ne bi bilo reformacije. Bez Loka (Locke), Lajbnica (Leibniz), Voltera (Voltaire) i Rusoa (Rousseaua), ne bi bilo renesanse i prosvjetiteljstva, a bez Čarls Darvina (Charles Darwin) i njegove teorije prirodne selekcije, ne bi bilo moderne misli ovakve kakva jeste danas. Univerzum, našu planetu, svijet i društvo, nas i naše porijeklo, ovako kako ih danas vidimo, sve je to drastično drugačije, nego, uzmino, kako su to vidjeli naši pretci i to ne tako davno, evo, recimo još u  devetnaestom stoljeću. Ne postoji opća saglasnost, čija ili koja misao je u osnovi te radikalne promjene u viđenju svijeta i čovjeka u svijetu. Neki kontribuciju za ovo kako danas mi vidimo nas, svijet, društvo i odnose u svijetu i društvu pripisuju Karlu Marksu (Karl Marx, neki Sigmundu Frojdu (rođeno ime Sigismund Schlomo  Freud), neki Albertu Ajnštajnu (Albert Einstein), ali su i Marks i Frojd, zapravo inspiraciju i unutarnji poticaj za razvijanje svojih teorija klasne borbe odnosno erosa kao primarne pokretačke ljudske energije, izvukli iz darvinizma, kao sto su i otkrivači tajne genetskog koda, tog mehanizma prirodne selekcije, Džejms Votson (James Watson) i Francis Krik (Francis Crick), na polju genetike samo slijedbenici Darvina, dok je Ajnštajna opet, nemoguće razumjeti u cjelosti bez potrebnog matematskog znanja, tako da je njegov utjecaj na prosječnog čovjeka i njegovo razmišljanje i stavove u tom smislu limitiran. Kako bilo da bilo, koga god ili čiju god misao, u redu veličina, postavili u poziciju zvijezde Beteldžuz u humanističkom sazviježđu Homo sapiens, prednji veliki umovi humaniteta, čine se, poput onih prednjih kosmičkih giganata. Red veličina tu je od manjeg značaja, ali ne i bez značaja. Imaginaran kakav jeste, ima on ipak svoj smisao, jer, kao i u onom kosmičkom i u ovom humanističkom redu veličina, iako svaka zvijezda ima svoju separatnu egzistenciju; pomjerite jednu zvijezdu i ugrozili ste cijeli sistem. Ako  sav povijesni tok razumjevamo u prednjem smislu odnosa veličina, ako je taj tok stalna težnja kreaciji novog vremena, gdje se novo vrijeme, kao kreacija duha, kao naše mišljenje o onome što doživljavamo kao povijesni realitet, javlja kao historijski kontinium, konstanta koja traje i nošena nadom neprestano se obnavlja i ako je ljudsko vrijeme i odnosi koji se formiraju u vremenu, umnožen fenomen tj. paralelno se javlja i razvija više ljudskih vremena koje razumjevamo kao povijest, onda se sva povijest i odnosi u društvu i među društvima, može posmatrati globalno i parcijalno.

S tim u vezi, pitanje koje nas ovdje zanima jeste: u opisanoj globalnoj slici i odnosu veličina, u kojem je redu veličina i kakav je značaj sveprisutnog nacionalizma i nacionalističke svijesti u organizaciji modernog društva?

Jer nakon pošasti Prvog i Drugog svjetskog rata, pokrenutim energijom krupnog kapitala i nacionalizma, a kojima je samo u jednom, dvadesetom stoljeću, uništeno više ljudi nego kroz cijelu povijest čovječanstva do tada, neki vide nacionalizam i nacionalistički sentiment isključivo kao negativan, nepoželjan fenomen. Takvi društva i države vide kao građanski raj, skup jedinki koje na okupu drže više, a zajedničke, dakle opće vrijednosti i interesi ljudi. Istovremeno, neporeciva je istina: sva moderna društva su nacionalizmom modelirana, tako da se prednji pristup doima više kao wishfull thinking (engl. poželjno mišljenje), dakle više poželjan modus, nego stvaran izlaz iz ćorskokaka u koji energija nacionalizma, u sprezi sa interesom kapitala, neizbježno gura društvo. Konačno, ako izvučemo nacionalizam iz rama globalne slike modernog društva, u kojemu je manje-više religijska svijest historijski već potisnuta iz javne sfere u sferu osobnog, šta je to onda što ostaje kao osnovica uže socijalne identificije ljudi. Šta je u toj slici zvijezda Beteldžuz koje bi se javljala kao obnovljena koheziona povjesna energija humaniteta. I šta je onda Sunce u toj slici tj. šta je, koja je to uža identitetska osnovica ljudi odnosno društava, temeljem koje se prepoznaju kao grupa, kao zajednica, kao društva? Nije li istina: izvucite nacionalizam iz slike modernog društva i države i ugrozili ste čitav sistem!

EGO: Najprije kazao bih: svaki čovjek je jedinstvena kreacija, i svaki ljudski život je osoben i vrijedan po sebi. U sazviježđu humaniteta, svaki ljudski život je zvijezda. Svjetlosti milijarde naših života tek su iskrice velikog svemirskog bljeska, baš poput milijarde zvijezda u beskrajnim prostranstvima Svemira. Ali, silom pomjerite (ubijte) jednog čovjeka i “kao da ste ubili čovječanstvo”, ugrozili ste tako čitav sistem odnosa u društvu.

Od antičkih vremena pa dalje, stoljećima su društva, carstva, imperije, funkcionirale kao multilatelarne zajednice uz dominaciju religijske svijesti u javnoj sferi. Relegijsku svijest  razumjevamo kao svijest vjerujućih, ali institucionalno uvezanu i u vezi sa političkom organizacijom društva, tj. u vezi sa državom, sa krunnom, monarhijom itd.; dakle, u osnovi je razumjevamo (jer se ona kao takva se javlja), kao teološku političku svijest, paralelnog toka i istovremeno višestruko interesno uvezanu sa onim što je državna politika u vremenu.

Društveno homogenizirajuća sila religijske svijesti je pretežno centrifugalna. Interesno uvezana sa etničkom osjećajnošću, to je sila, moć u sebe zatvorena, a prema vani otvorena kao nasilje, koja se kao takva doživljava kod paralelnih religijskih svijesti i onda kada nastoji, iskreno ili hinjeno, svejedno, prezentirati misionarske i prijateljske namjere. Budući je kulturološki pluralizam, dakle različite religijske kulturološke tradicije u pojedinim zajednicama i onda bio činjenica života kao što je i danas i kao što uvjek  biva sa svime što je ljudsko, i budući je kulturološki pluralizam nesapojiv sa religijskom ekskluzivnošću, a ne može se dokinuti čak ni silom, jer je to životna činjenica jača od svake društvene sile i nasilja, to je onda društveno-homogenizirajućaća centripetalna snaga feudalnog, agrarnog modela društvene organizacije, na političkom istoku humaniteta, specifično ovdje mislimo na islamski dio, održavana relativnom tolerantnošću spram lokalnih tradicija (Osmansko carstvo je moguće i najsvijetliji primjer feudalnog centripetalnog multikulturološkog teološkog modela svijesti prednje deskripcije; forsiran je islam kao državna religija, ali je ostavljan prostor i drugim tradicijama vjerovanja uz obavezu plaćanja taksi, a kazna za neplaćanje takse je bio zatvor); istovremeno na kršćanskom političkom zapadu humaniteta, razvija se krajnje rigidan odnos forsiranja kršćanske religiozne svijesti kao dominirajuće uz stalno sužavanje prostora i  puno agresivniji odnos prema alternativnoj duhovnosti i tradiciji vjerovanja koji je išao sve do eksterminacije. Naravno, povijesno gledano i tu je bilo primjera relativne tolerantnosti, ali općenito se može kazati da je na političkom zapadu humaniteta u epohi one Genlerovske, tzv. agrarne civilizacije, usprkos miru, milosrđu i oprostu kao ključnim elementima kršćanskog pogleda na društvo i odnose u društvu, općenito vladao rigidniji odnos prema nekršćanskoj tradiciji vjerovanja, što je vodilo i u otvorene sukobe na religijskoj osnovi. Religija kao motiv i pokretačka silnica ratovanja kroz povijest je element prisutan i na političkom zapadu i na političkom istoku humaniteta, ali je na političkom zapadu taj element stanje svijesti radikalnije primjenjivan. Španjolska rekonkvista i nasilna klonverzija na kršćanstvo koja ju je pratila kao i protjerivanje Jevreja i nekršćanskog stanovništva sa Iberijskog poluotoka i krstaški ratovi od 11 do 13 stoljeća koje je pratio isti fenomen nasilne konverzije (fenomen nepoznat u islamskom svijetu, a u onoj mjeri u kojoj se sa tim fenomenom u islamskom svijetu suočavamo danas, to je samo transparentan pokazatelj, u kojoj mjeri su ljudi koji zagovaraju i provode takvu praksu, zapravo udaljeni od tradicionalne interpretacije islama), dalje, francuski ratovi između kršćana i protestanata 1562.-1598., ili recimo, sukobljavanja katolika i protestanata u Centralnoj Evropi u period od 1618.-1648. i tako dalje i tome slično, moglo bih se toga još naći u bogatoj porošlosti evropskog religijske persekucije; dakle prednji primjeri su možda i ponajjači argument u prilog gornjih teza. Možda je upravo ovo i ovakvo historijsko iskustvo, razlog zašto je u konačnici na kršćanskom političkom zapadu humaniteta  došlo do pojave i realizacije laičke ideje tj. ideje o potrebi odvajanju svjetovnog od duhovnog, što onda zbilja dovodi do postupnog oživljavanja i ovladavanja pluralne svijesti u društvu; bio je to odbrambeni refleks društva na uništavanje ljudi pod krinkom nekih viših, navodno samo svećenstvu i samovolji kraljeva i vladajućih klika, dostupnih istina. Istovremeno međutim, valja primjetiti, kako laička, sekularna ideja, zbog različitog povijesnog iskustva, u islamskom svijetu većinski ostaje neprihvaćena.

U svijetu dominacije islama i islamskog kulturološkog modela svijesti favorizirana je religija islama (kao što je u svijetu dominacije kršćanstva favorizirana religija kršćanstva), ali tu nije dolazilo do uništavanja ljudi i pogromaškog nasilja nad drugim i drugačijim u ime islama, te se stoga smatramo nije ni javila sekularistička ideja, a u onoj mjeri u kojoj je ta ideja danas prisutna u islamskom svijetu, ona se uglavnom razumjeva kao još jedan kulturološki i civilizacijski import danas dominirajućeg tzv. političkog zapada humanitet.

No kako god bilo, prednji, nazovimo ga tradicionalni model i društveni red,  navalom industralizacije i njoj prateće nacionalizacije (etnonacionalizacije i nacionalizacije vrijednosti), transformira se u novo vrijeme odnosno novi društveni, politički i kulturološki model.

Novo vrijeme i novi model organizacije društva, za razliku od prethodnog modela u kojemu je domninirala religijska svijest i nazovimo ga uvjetno rudimnentarni multikulturalizam (uvjetno rečeno, jer to nije bio multikulturalizam u današnjem razumjevanju tog pojma, a vidjeli smo, u kršćanstvu, ta svijest o drugom i drugačijem, različitom od islamskog i kažimo našeg razumijevanja Istine Stvoritelja, doživljavana je eksterminacijski; ipak, bio je to etnički, jezički i djelom tradicijsko-običajni pluralizam: sistem odnosa tolerantan prema drugom i drugačijem i u tom smislu, ovovremenom terminologijom klasificiran, multikulturalizam).

Danas međutim, u novom vremenu, društvene odnose bitno opredjeljuje nova društveno-homogenizirajuća, monokulturalna, nacionalistička svijest. Ali, parcijalne nacionalističke svijesti su se ubrzo našle u sukobu, iniciranim sopstvenom, unutarnjom energijom modela, što je producirao povjesnu imperijalističku tendenciju gomilanja vrijednosti. Kolonijalna utrka postaje europska moda, način i najjednostavniji put gomilanja imperijalnog bogatstva, a time i rasta moći. No kada je kolonijalna utrka završena, odjednom se ispostavilo da su neki od pretendenata u podjeli svijeta, ostali prikraćeni. Kolonijalna utrka je završena, nova podjela svijeta dovršen tok, i odjednom, takvi se nađoše u poziciji gubitnika, a da sticajem povjesnih okolnosti čestito nisu utrku ni otpočeli. Na toj osnovi dolazi onda do sukobljavanja  između nosilaca nacionalističkih modela svijesti i organizacije društva, koji se kroz imperijalistički  prvi i drugi svijetski rat, a oba su isnspirirana nacionalizmom, svodio na pitanje prestiža u grabeži. Sem međusobnog interesnog sukoba kolonijalnih sila, u “susretu” sa lokalnim, koloniziranim kulturama i tradicijama, ta je svijest demonstrirala nacionalistički narcizam i rasnu aroganciju, pa dolazi do sukobima i sa lokalnim zajednicama. Nacionalistički kolonijalizam je dakle nosio u sebi protuvriječnost: poriv gomilanja vrijednosti širenjem imperija i nacionaliziranjem dobara, našao se u sukobu  i sa konkurentskim nacionalističkim imperijalizmima i sa probuđenim nacionalizmom lokalnih zajednica. Tako je, kao jedan od onih tipičnih historijskih paradoksa, to istovremeno, bila ona snaga koja je srušila sopstveno čedo, detronizirala kolonijalizam, imperije uglavnom svela u nacionalne granice, oslobodila Afriku i široke azijske prostore, kreirala mnoštvo novih nacionalnih država…

 Rodin_-_Tri_duha

Auguste Rodin, Tri duha, 1886.

Inspiriran Danteovom Božanstvenom komedijom,

Rodin modelira u jedno tri identične skulpture, koje se vrte oko iste osovine.

U međuvremenu, bivša kolonijalna carstva su nagomilala dobra, učvrstili poziciju centra u svijetskim tokovima, a nova tendencija koja se rađa u centru  zove se globalizacija ili globalizam i njoj prateći multikulturološki model svijesti opet diktiran potrebom kapitala, dakle gomilanja vrijednosti.

Tako politički zapad ponovo ulazi u ciklus multikulturalizma. Ali, dok je multikulturalizam tradicionalnog društva bio periferan, gdje su lokalne kulture i tradicije egzistirale bez integriranja, danas se, po prvi put u povjesti, susrećemo sa fenomenom i kulturološkim modelom organizacije društva koji razumjeva multikulturalnost kao poželjnu integralnost u razlikama. I dok je kulturološki model tradicionalnog, onoga, kako smo ga gore označili, ruralnog ili agrarnog pluralizma, povjesni vrhunac imao na, današnjim političkim riječnikom kazano, političkom istoku humaniteta, osovina multikulturalizma danas, pomjerena je na politički zapad humaniteta. Ključni moment u ovakvom razvoju društvene političke svijesti na političkom zapadu humaniteta, moment kojim se stvara zametak za ovakav razvoj, bio je pokret prosvjetiteljstva. Tim pokretom, um je oslobođen teološke totalitarne stege na koji je način stvorena ključna pretpostavka za slobodno mišljenje. Slobodno mišljenje je naime moguće, samo u uvjetima sekularizma, tj. u uvjetima pomjeranja teološke duhovnosti iz sfere javnog u sferu privatnog. Jer religiozna svijest, i misija koju širi organizirana religija, jeste volja za moć. Kao takva ona je totalitarna tj. ono što se danas klasificira kao fundamentalizam, dakle težnja za širenjem i regulacijiom svih aspekata života društva i pojedinca. I dalje, kao takva i na političkom zapadu i na političkom istoku humaniteta, ona je društvenu svijest, kroz stoljeća rasta teološke civilizacije, kontrolisala religioznom dogmom, prvo bez sile koju je tek osvajala, tek snagom poruke koju je nosila, u periodu rasta i konsolidacije civilizacije, a potom institucionalizirano okovano i silom, u vremenu kada izazovi slobodnog uma, počinju masovnije osvajati imaginaciju ljudi.

Sav je humanistički progres zapravo nastao u sukobu, nekada “miroljubivo” produktivnom, a nekada turbulentnom i krvavom sukobu, oktroirane, službene duhovnosti i ljudske težnje za istinom.

Zato je formulacija i floskula što se često čuje u javnoj komunikaciji, o modernoj, tehnološki i humanistički progresivnoj judeo-kršćanskoj civilizaciji političkog zapada, apriori razmišljenje ontološkog tipa, ili preciznije, izvan stvarnog stanja stvari. Tehnološki i humanstički proboj i napredak civilizacijskog zapada je ostvaren usprkos, a ne zahvaljujući organiziranoj religiji. Treba li jači dokaz u potporu ove teze od vatikanskog protivljenje sekularizaciji, što traje i dan danas. Taj je društveni otpor historijski potisnut i prevladan zahvaljujući humanističkom prosvjetiteljskom pokretu i sve što danas ostaje Vatikanu jest apeliranje na svijest pastve, bez mogućnosti neposredne, institucionalzirane, državne, intervencije.

Ako je univerzalna religijska svijest kroz čitavu antičku, agrarnu i predindustrijsku povjest identitetski, ili možda preciznije kazano identifikacijski, povezivala humanitet, ili bliže, separatne dijelove humaniteta, različitog jezika, različitog ili istog prostora življenja i u dobroj mjeri, mada po porijeklu, teološki istog predznaka, različitih kulturoloških tradicijskih modela, onda bi neka buduća, a danas rudimentarna, univerzalna kosmopolitska svijest i u nju inkorporirana uža identitetska svijest, a to bi, smatram, najprije mogla  biti domovinska svijest, ta bi dakle svijest, odnosno sadržaj te svijesti, mogao povezivati separatne zajednice različitog lokalnog jezika, različitog ili istog prostora življenja i različitih kulturoloških tradicijskih modela. 

Prema tome druže, u pokušaju odgovora na tvoje pitanje, kazao bih: društvene zvijezda Beteldžuz bi u ovakvoj slici svijeta, mogla biti obnovljena koheziona energija multikulturalizma i njoj paralelan multilateralizam kao nači uređenja odnosa među ljudima odnosno njihovim zajednicama, a društveno sunce, ona uža identitetska osnovica ljudi uvezanih u društvo, mogla bi biti domovinska svijest.

Dominaciju religijske svijesti u općoj slici svijeta, povjesni je tok, izmještajući teološku svijest iz javne sfere u sferu privatnosti, nadomjestio dominacijom racionalističke nacionalne svijesti komplementarne izmjenjenim ekonomskim uvjetima i novim prioritetima. Novi, globalistički ekonomski i opći red vrijednosti (multikulturalizam), trebali bi pratiti i novi prioriteti koji će zahtjevati novi humnistički, multiratelarni pristup, što znači tvorbu nove sitaucije, gdje će etnička nacionalna svijesti iz sfere javnog biti potisnuta u sferu privatnog. Taj je proces na političkom zapadu (koji se zadnjih četiri stotina godina i nešto jače, javlja centrom modernosti), u toku, i makar krajnji izhod bio trenutno neizvijestan, logika povjesnog toka humaniteta ili ako hoćete, logika kapitala kao vladajuće ideologije modernog humaniteta, uz pretpostavku da je u modernom, uvjetno ga naznačimo, postideološkom svijetu, kapitalizam tu da ostane, upućuje nas na pretpostavku jačanja globalizacijskih tendencija, a to znači povratak multikulturalizmu i multilateralizmu, nužno pomjeranje etničkog nacionalizma kao pokretačke društvene energije iz prethodne faze, faze industralizacije i nacionalizacije kapitala, u sferu privatnosti, baš kao što se prethodno desilo sa religijskom sviješću, a u javnoj sferi, promoviranje nove uže identitetske odnosno identifikacione osnovice, u sklopu širih multikulturalnih entiteta. Ta bi identitetska osnovica, u novoj situaciji, rekoh najprije mogla biti domovinska svijest.

Zašto domovinska svijest?

Zato što u narastajućoj novoj globalnoj slici svijeta, etnički nacionalizam se javlja redukcionističkim i kao takav ne uklapa se u novopromovirani multikulturalni model. Dok domovinski model uže identifikacione osovice prirodno akceptira ljude različitog etničkog porijekla, različite boje kože, različite kulturne tradicije, povezujućiih i uvezujućiih tako, po horizontali društvene podjele rada i vertikali društvene moći, u jedinstvenu socijalnu cjelinu, u društvo i državu i kao takav jednako tako prirodno uklapa se u širi multikulturalni entitet, etnički nacionalizam se javlja nesposobnim odgovoriti na ovaj izazov.

Vratimo se ovdje vremenu u kojem jesmo, posmatrano kroz vizuru novog vremena kao stalno ponavljajućeg fenomena povijesti. Ideološka blokovska podjela svijeta je padom kumunizma dokinuta, ali će se moguće postupno kreirati novi, pretpostavka je neideološki blokovi, jer živimo u vremenu kraja ideologija, odnosno vremenu kada se sva ideologija svela na jedno, na novac i stalno uvećanje kapitala; dakle, novo vrijeme će moguće biti vrijeme nadnacionalnih blokova uvezanih interesom kapitala. Slijedstveno, novo vrijeme će biti vrijeme multikulturalizma i multilateralizma jer cjelokupno historijsko iskustvo nas uči da je to dosegnuta tačka i razina odnosa među ljudima i njihovim zajednicama, sa koje nema povratka na stare forme arogantne dominacije. Dominacija velikih i jakih će se i dalje naravno provoditi, samo na drugi način, složenim mehanizmima pregovaranja i dogovaranje, manje ili više prikrivenim, plasiranjem sopstvenog interesa, uzajamnim ustupcima i kompenzacijama gdje će dobivati i jedni i drugi, ali u konačnici, jasno, najviše uvjek oni jaki, dominirajući, znanjem, tehnologijom, vojnom i političkom moći  i tako dalje i tome slično.  Ovome već danas već svjedočimo, a da u najvećem to prolazi mimo nas neopaženo. Jer, šta je drugo Europska zajednica nego preteča tog nadnacionalnog bloka novog vremena kojega naslućujemo? Ruska federacija se nalazi u procesu strategijskog premišljanja. Ideja o bescarinskoj uniji Rusije i Rusiji geopolitički gravitirajućih država je samo početni zamajac u kreaciji nekog novog vremena sukladnog sa interesima tih država i njihovih naroda. Kina je po sebi blokovska veličina, a takav joj je i značaj, ali nije nelogično zaključiti da će i Kina tražiti, kao što već traži, partnere za interesno povezivanje, najprije u Indokini, al i šire, npr. u Africi gdje već danas ostvaruje značajan ekonomski proboj i povezivanje sa interesom lokalnih zajednica odnosno država. Ovo tim prije vrijedi za Sjedinjene Američke Države koje su sila i veličina po sebi, ali uz stalno rastuće kineske ili recimo indijske brojeve odnosno veličine, i SAD će se nužno interesno blokovski uvezivati, jer nema drugog načina da se konkurenstki uspješno odgovori na izazov velikih kineskih ili indijskih brojeva.

Slijedom prednjeg može se izvući i slijedeći zaključak: na stranu slom kreditnog i financijskog sistema kojemu smo svjedočili 2008. godine, a koji je svojevrsna najava kraja američke svijetske predominacije, koji kraj će uostalom u nekom, sada već doglednom historijskom novom vremenu, neminovno uslijedit, ali je i lom finansijskog i kreditnog sistema i općenito kraj dominacije sistema odnosa koji je potrošio unutarnju energiju održanja, bio i logičan i očekivani slijed događaja, kako je to uostalom još Karl Marx naučno analizirao i predvidio u svom Kapitalu. Konačno, u uvjetima globalizacijskog tržišta i odnosa u svijetu, logika nam kazuje, SAD jednostavno ne mogu izdržati konkurenciju i energiju jednom (polu)oslobođenih aziijskih golijata, koji zajedno danas tvore gotovo pa polovinu ukupnog svijetskog stanovništva. Tranzicijski period će potrajati kraće ili duže vrijeme. Čovječanstvo se već danas nalazi u toj fazi. A dalje u vremenu, vršiće se pomjeranja na svjetskom klatnu moći, pa će se tako nužno pristupiti i rekonstrukciji instituta Ujedinjenih Nacija. Jer kakav je to sistem kolektivne sigurnosti u čijem Savjetu sigurnosti nema mjesta za Indiju i u kojem tri kontinenta niko ne reprezentira. Reforma UN će se odvijati po nacionalnoj ili globalizacijskoj matrici ili mjesavini jednog i drugog, zavisno od smjera gibanja u globalnim svijetskim odnosima.

Vrijeme koje živimo upravo jeste početak tog tranzicijskog perioda koji će potrajati neko buduće, neizvijesno vrijeme, ali je tendencija zakonita i već sada očita, a ono što  SAD može održatavati i u nekom budućem, neodređenom vremenu dominantnom svijetskom silom, jeste znanje (i sa tim u vezi naročito enormna vojno-tehnoška superiornost, temeljem koje SAD vjerovatno mogu računati na slijedećih 20/30 do 50 godine dominacije), plus enormni energetski i sirovinski resursi. Uostalom slično kao i Rusija koja raspolaže sa dve bitna elementa samoodrživosti: energetska neovisnost i enormna sirovinska blaga. Međutim, dok Rusija, zbog osobenog historijski modeliranog trpeljivog mentaliteta Rusa i ruske nacije, može računati na požrtvovanost nacije zadovoljne i malim, SAD i američka nacija teško zaražena potrošačkim mentalitetom, bez nekog novog, povjesnog i kapitalnog prodora u produkciji neke nove, revolucionarne inovacije i vrijednosti u svijetskim razmjerama, ne mogu očekivati dominaciju u svjetskim relacijama i u nekom novom vremenu koje se već nazire.

Tako će se kreirati novo vrijeme, a povijest će nastavila ciklično kretanje začeto još u vremenu civilizacijskog uvezivanja na teološkoj osnovi, što je prema našem shvaćanju, prva povjesna globalizacija, nužno teološki/monokulturalistički limitirana, ali globalna po definiciji i po altruističkoj, mada reduciranoj, ali altruistickoj sadržini, koju je taj tok nosio i na kojemu je ta misao počivala. Evropska povijest i povijest Bliskog istoka, od šestog stoljeća, pa sve do devetnaestog stoljeca i doba erozije moći Osmanskog carstva i njegovog svođenja u granice moderne Turske, jeste povijest polaganog, ali postojanog širenja globalne interakcije, sučeljavanja, ali i kooperacije, suradnje i protoka, što vidljivog što manje vidljivog protoka, manje ljudi, a ponajviše ideja i interesa (trgovina), kršćanskog i islamskog bloka. U ovoj bi se optici, ondašnji carski ili monarhistički imperijalizam, odnosno nešto kasnije kolonijalizam, mogao vidjeti kao onovremena nova globalna tendencija. Motivirana porivom gomilanja bogatstva dakle voljom za moć što se oslonja i prirodno nadovezuje na bogatstvo, odnosno nešto kasnije, motivirana nacionalizmom i interesom kapitala, dakle opet ekonomski pokretana, ta je tendencija u sebi nosila unutarnju protivriječnost: nacionalni egoizam i kulturološki unilateralizam, neskriveno arogantan spram koloniziranih subjekata, morao je izazvati konflikt, jer niti ga je pratila multikultruralna svijest niti je počivao na altruističkoj sadržini i misiji.

Historijska ponavljanja su u nijansama i novo/staro vrijeme, u našem slučaju obnovljeni multikulturalizam i obnovljene, modificirane i novom vremenu i odnosima prilagođene vrijednosti uz njega, kao zamajac revitalizirane globalne društvene energije krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća, za razliku od Genlerove Agrarije kao faze dominacije multikulturalne svijesti koju je odlikovalo jezičko šarenilo, dokinuto industralizacijom i širenjem prostora imperija, jer imperijalni princip moći onda insistira na jednom jezik komuniciranje, radi ubrzanja toka razmjene informacija, sada, u nastupajućoj novoj fazi dominacije globalne multikulruralne svijesti, moguće će biti obilježen dominacijom jednog svjetskog jezika komuniciranja uz zadržavanje lepeze “malih”, nacionalnih jezika, stalno ili za neko historijski neodređeno vrijeme, svejedno. Kulturološki i obnovljeni neokolonijalizam, “rasizam na distanci”, kako to neki vide, ili ne, u ovoj je slici manje ili više sporedan efekt općeg toka, a njegove stvarne refenerce diktiraće interes kapitala, uvjetno rečeno, jer je proces (interes) uzajaman, kako globalizatora tako i globaliziranih. Globalizacijski tok se čini povjesnom nužnošću, prije i iznad svega zbog novopronađenog interesa krupnog kapitala, a kao i svaka globalna tendencija i kao u svakoj povjesnoj situaciji i u ovome će toku i procesu biti onih što će izvući više, a to su oni što vladaju kapitalom i znanjem i onih što će izvući manje, a to su oni manje razvijeni i zemlje tzv. “trećeg svijeta“, ali će na dobitku biti svi. Jer, bez obzira na negativne efekte globalizacijskog povjesnog toka, koji su manje više neizbježan pratilac svakog masovnog gibanja, od one prve teološki motivirane globalizacije koju je pratila, a mnogi će reći i njen sastavni dio bila, pljačka, prisvajanje nove vrijednosti širenjem prostora moći, koloniziranjem osvojenog prostora i konverzijom na svjetonazor osvajača, preko perioda klasičnog kolonijalizma/imperijalizma koji se odvija u vremenu Agrarije i njene transformacije u industrijsko društvo, do trećeg povjesnog globalizacijskog vala, koji se najtransparentnije očituje u medijsko-informatičkom uvezivanju planete Zemlje u globalno društvo, a de facto afektira sve aspekte života modernog čovjeka, uvjek je, slijedom cijelog tog povijesnog toka, konačan zbir, dakle kada se podvuče crta i sagledaju efekti gibanja epohe, u konačnici taj je zbir uvjek pozitivan.

Ako je išta aksiom povijesti onda onda je upravo to: humanitet nema drugog puta do puta suradnje, svekolikog uvezivanja, razmjene ideja, robe, slobodnog kretanja ljudi…

Evropa je dio tog toka. Moderna Evropa počiva na principu ujedinjenja, a ako razjedinjenost evropskih država, koja se uvjek iznova javlja i jača u periodima krize, ako taj u evropskoj prošlosti dominirajući princip, pod krinkom dražavnog i nacionalnog suvereniteta, ponovo prevlada, onda to znači povlačenje multikulturalizma, ponovno nadiranje i ovladavanje nacionalističkog sentimenta, u kojem slučaju budućnost pripada narastajućim gigantima političkog Istoka, iznad svega narastajućoj Kini i Indiji,  i dalje moćnim Sjedinjenim Američkim Državama, sveprisutnoj Rusiji, ali sigurno ne razjedinjenoj Evropi.

(nastaviće se)

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s