Elis Bektaš

Mač i veslo

Ne dolazi opasnost po bosanski jezik samo od onih koji bi da mu oduzmu ime. Štoviše, takve su prijetnje čak i slabije od onih unutrašnjih, koje smo često skloni prenebregnuti, doživljavajući ih kao sitnice ili, u najgorem slučaju, kao razumljive i bezopasne devijacije. Te unutrašnje prijetnje nisu dovoljno snažne da jezik ubiju, ali mogu da ga obogalje i učine entropičnim. A tamo gdje jezik bude obogaljen i entropičan, takvi će biti i ljudi, jer je jezik njihova supstanca, a možda čak i substantia completa.

Sve do početka sedamnaestog stoljeća, japanska je vještina mačevanja bila veoma kruta i komplikovana, teška za učenje i nezgrapna za primjenu, prevashodno uslijed kanoniziranih i skoro tabuiziranih pravila koja su više uvažavala potrebu za očuvanjem tradicije, nego potrebu vojnika na bojnom polju. Da se na povijesnoj sceni nije pojavio Miyamoto Musashi, koji je sa ove vještine strgnuo nepotrebne i sputavajuće okove, malo je vjerovatno da bi ona i danas bila predmetom fascinacije i udivljenja. Pripovjest veli da je Musashi, u šikari se skrivajući od potjere, promatrao neku staricu kako bere lišće za čaj. Lahkoća njenih pokreta, među kojima nijedan nije nedostajao niti bio suvišan, Musashiju je, po vlastitom priznanju, bila jedna od najvećih lekcija iz mačevanja što ju je ikada primio.

Musashi se sa prijezirom odnosio spram besmislenih pravila, koja su gušila vještinu i prijetila da je pretvore u alatku porobljavanja, umjesto oslobađanja duše. Perčin nije nosio, ritualno samoubojstvo nazivao je glupošću, a nije se libio ni istovremeno potegnuti oba mača u borbi, što je dotad bilo nezamislivo. Svoj posljednji veliki duel, nakon kojeg je postao instruktor mačevanja na šogunovom dvoru, dobio je drvenim mačem, izdeljanim od običnog vesla. Boreći se protiv besmislene tradicije drevnog Japana, upravo je Miyamoto dobrim dijelom zaslužan za divljenje što ga mnogi danas osjećaju spram duha te otočne zemlje.

Nema ovo kratko podsjećanje funkciju pozivanja na nekakvu revolucionarnu djelatnost, no Musashijev nas pristup mačevanju može podučiti ponečem i u stvarima životnijim i svakodnevnijim nego što je jedna egzotična borilačka vještina. Na primjer, u odnosu spram jezika. Već je u ovom magazinu bilo riječi o tom neuralgičnom pitanju naše sadašnjice, no to je jedna od onih tema koje nas pozivaju da se njima neprekidno bavimo. Ne samo iz ugla stručnjaka, već i iz onog važnijeg, ugla govornikovog. Riječ stručnjaka, naime, valja uvažavati, no oni katkad znaju zbuniti običnog čovjeka, kojem je jezik, jer je ugrađen u samu strukturu njegovog bića, važniji no što i sam sluti. Kao što katkad znaju iznevjeriti struku ašikovanjem sa tradicijom, ideologijom, pa čak i sa dnevnom politikom.

Većina naših današnjih diskusija i govorenja o jeziku započinju njegovim imenom. A upravo je to ono što valja sa prijezirom odbaciti, baš kao što je Musashi odbacio seppuku, ritualno rezanje vlastitog stomaka. Svaka rasprava o imenu bosanskog jezika mora početi i dovršiti jednom jedinom tvrdnjom – bosanski jezik nosi to ime jer ga tako nazivaju njegovi korisnici. I tačka. Pa i točka. Svako ustrajavanje na preispitivanju utemeljenosti tog imena u sebi, i to nevješto, skriva jednu malignu intenciju, koja obično dovrši sa nečim oštrijim od jezika – sa sječivom poput wakizashija. U nastojanju da se dokaže kako se bosanski jezik ustvari valja nazivati bošnjačkim, šćućurila se karikatura onog kolonizatorskog duha, koji je otočjima dalakih oceana davao evropeizirana imena, jer je jezik njihovih stanovnika smatrao tek barbarskim ćeretanjem. Takvo je postupanje imalo prođu, jer je iza njega stajala superiorna ratna tehnika. Međutim, oni koji danas insistiraju na bošnjačkom jeziku nisu tehnički superiorni kolonizatori, baš kao što ni govornici bosanskog jezika nisu tehnički inferiorno mikronežansko pleme.

No, ne dolazi opasnost po bosanski jezik samo od onih koji bi da mu oduzmu ime. Štoviše, takve su prijetnje čak i slabije od onih unutrašnjih, koje smo često skloni prenebregnuti, doživljavajući ih kao sitnice ili, u najgorem slučaju, kao razumljive i bezopasne devijacije. Te unutrašnje prijetnje nisu dovoljno snažne da jezik ubiju, ali mogu da ga obogalje i učine entropičnim. A tamo gdje jezik bude obogaljen i entropičan, takvi će biti i ljudi, jer je jezik njihova supstanca, a možda čak i substantia completa.

Dvjema opasnostima valja posvetiti naročitu pažnju. Prva je ona koja je proteklih par desetljeća što otvoreno što prikriveno njegovana i protežirana iz određenih jezikoslovnih krugova, koji su sebi dopustili kontaminaciju politikom i ideologijom preko granice pristojnosti. To je naivno vjerovanje da će bosanski jezik biti oruđe bosnizacije ove zemlje i da će jednoga dana njeni stanovnici koji govore drugim jezicima shvatiti svoje zablude i vratiti se korijenima. Najviše što se može i smije očekivati od tog jezika, kao i od bilo kojeg drugog, jeste da bude živ, prilagođen sadašnjici i okrenut ka sutrašnjici, te da razvija svoju sposbnost za iskazivanje misli, umjesto da je reducira.

Srećom, dovoljno je umnih glava među govornicima bosanskog jezika koje razumijevaju besmislenost naivnog očekivanja da se bosanski jezik ustoliči kao jedini u ovoj zemlji. Međutim, dugotrajnu kontaminaciju valja strpljivo i polahko liječiti i obične ljude na to neprekidno podsjećati. Jer je odustajanje od tog očekivanja preduvjet za odbranu bosanskog jezika. Kako od onih koji bi da ga reduciraju na bošnjački, tako i od onih koji bi da ga svedu na dijalekt nekakvog južnoslovenskog, jugoslovenskog, srpskohrvatskog ili kakvog već ne nadjezika. Naročito je sa ovim potonjim bespredmetno upuštati se u diskusiju, jer oni ne razumijevaju da bi njemački jezik, da je Treći Rajh uspio ostvariti svoje planove, vremenom progutao mnoge germanske jezike, baš kao što je za vrijeme SSSR ruski jezik nastojao da usisa jezike srodne ruskom. A kad takvi budu razumjeli ovo i kad budu razumjeli da ni Treći Rajh ni SSSR ni Jugoslavija srećom nisu preživjeli, diskusija će također biti bespredmetna.

U svakom slučaju, umjesto da se u jezik ulaže vječni strah od ugroženosti ili očekivanje da će se on nametnuti i onima koji ga ne žele za vlastiti, mudrije je u njega uložiti radost, znatiželju i spremnost da se njime prati svijet koji je iz dana u dan sve veći i sve složeniji. Jezik koji robuje tradiciji nužno će ostati na repu vremena. Jezička tradicija jeste bitna kao orijentir i kao svjetionik koji govornika hrabri kada zaluta, ali kada joj se povjeri uloga gospodara ona zna pokazati svoju zločestu, robovlasničku ćud.

Upravo je ta boljka, navada jezičkih tradicionalista i kanonizatora, druga velika prijetnja koja iznutra kidiše na bosanski jezik. Takvi pred govornike jezika postavljaju norme i pravila, ne kao korisne upute već kao Gesslerov šešir*. Povijesnim i ideološkim razlozima uvjetovana redukcija jeziku neće donijeti ništa dobro, ona mu samo može oduzeti sposobnost da precizno označava bujajuću stvarnost. Takvi imperativi, koji bi da jezik zakoče u jednom povijesnom trenutku ili, još gore, da ga vrate u neki od pređašnjih trenutaka povijesti, čine jezik nepodesnim za jedan odista bitan imperativ. Onaj koji zahtijeva dinamičnost i otvorenost spram svijeta.

Primjerom kazano, niko se nema prava izrugivati simpatičnom lokalizmu hudovica, ali uzdizati ga na razinu jezičkog standarda i kroz školstvo ga nametati predstavlja skoro pa kriminalni čin spram jezika, da ne kažemo zločinstvo par excellence. Nije novinski članak podesno mjesto da se u njemu filozofira o tezi da sinonimi ustvari ne postoje, jer bi čovjekov mozak, pretačući misao u rečenicu, zastao ispred dva sinonima kao Buridanov magarac ispred dva jednaka plasta i nikada ne bi mogao dovršiti svoju misao. Ali ovo jeste mjesto na kojem valja ukazati na predivnu dvojnost što je bosanski jezik ima u pridjevima lahko i lako. U stolačkom kraju, za koji se među nekim jezikoslovcima vjeruje da baštini najvaljaniji jezik, često se za tiha i nenametljiva čovjeka može čuti da je lahke sjene. Koliko taj glas h daje ovom izrazu na uvjerljivosti, nepotrebno je dokazivati, dovoljno je samo ga oslušnuti. S druge strane, tenk ili haubica teško da mogu biti lahki. Ustvari mogu, ali samo u parodiji i groteski, jer ih to h nekako uneozbiljuje i čini karikaturalnim. Ukoliko jezikoslovci i njihovi emisari na terenu – lektori i korektori – odnos između lahko i lako budu doživljavali kao borbu u kojoj na životu može ostati samo jedan, valja im znati da će iz te borbe sam jezik izaći sa, ako ne smrtonosnim, a ono zasigurno nakaznim ožiljcima.

Jezička administracija, da ne kažemo birokratija – jezikoslovci, lektori i korektori – ne smiju se ponašati poput fariseja, kojima je obožavanje propisa otupilo vjeru. Oni bi valjalo da budu narednici koji jezik, tu vojsku na vječitom maršu, održavaju u poretku i dižu mu moral. Ali ne smiju činiti ono što, nažalost, počesto čine – posegnuti za drilovanjem koje će samome sebi postati svrha i zamagliti cilj marša.

Za razumijevanje toga dobro će nam poslužiti dijalog u preludiju posljednjeg Musashijevog duela. Kada je izašao iz čamca na Funajimu i stupio pred Sasakija Kojirōa, protivnik ga je upitao gdje mu je mač kojim se misli boriti. Držeći komad drvenog vesla u ruci, Miyamoto mu je odgovorio da je oružje tu. Kojirō je potom isukao svoj neobično dugački mač i odbacio korice na žalo, na šta mu je Musashi kazao da nema svrhe boriti se jer je duel već odlučen. Kojirō je zahtijevao objašnjenje, pa mu čuveni mačevalac kaza da je, odbacujući korice, odbacio i vlastiti život.

Ne shvatajući šta mu protivnik govori, Kojirō je ušao u borbu iz koje je iznijet smrskane lobanje. A pouka je bila bolno jednostavna – nekom su korice nužne kao i sam mač, a neko može i sa drvenim veslom.

_____________________________________

*Gessler – austrijski punomoćnik u Švicarskoj u XIV stoljeću. Prema legendi, postavio je svoj šešir na javnom mjestu i naredio građanima da ga pozdravljaju. Za kaznu zbog nepoštivanja naredbe, Wilhelmu Tellu naloženo je da samostrijelom gađa jabuku na glavi rođenog sina.

_____________________________________

Tekst je objavljen u magazinu Stav 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s