Abdulah Sidran

Abdulah-Sidran

.

UZEVŠI KOST I MESO

.
Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
.
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

.

____________

https://www.youtube.com/watch?v=GUr3VRRflg8
.

.
BELVEDERE

.
Priča o onima koji su mrtviji od svih svojih mrtvih.
This is a tale of those that are more dead than all the dead of their kin.
Kratak Opis
Ovo je intimna priča o onima koji su preživjeli genocid u Srebrenici, a sada se suočavaju sa realnošću punom kontrasta.
.
Realnost njihove neumorne portage za istinom sudara se sa trivijalnošću svakodnevice tranzicijskog društva opsjednutog produkcijom “reality shows” koji formiraju pojedince sa površnim karakterom.
.
Kada se ova dva svjeta sudare u potpuno disfunkcionalnom društvu, počinje odbrojavanje…

http://www.belvederemovie.com/

____________________

.

NE MOGU DA ZASPIM

Ne mogu da zaspim. Pod uhom, u jastuku,
čujem svoje bilo. Ko preglasan, sa džamije,
ezan, što me budi i kad kao mrtvac spavam,
ne da mi, ono, da zaspim, ovakav, tužan i trijezan.
Na jedno čulo sveden, radim, i postojim, samo
sluhom.

Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne boli. Kako da
Vam kažem? Sklopljenih očiju, strašan i ružan,
nekakav, u tami, vidim lik. Gledam ga, gleda me,
dok o njemu krojim slik. Da mu dadnem oblik.
Cijelu sobu obujma, a više ga nema, nego što ga ima.

Naučio sam, davno, taj nauk: hoće, i voli, u sliku
da se pretvori zvuk. S velikom mukom, odmahnem,
nejakom, unutarnjom rukom. Jednom, pa opet.
Slušam, potom – a golo olovo u očnim kapcima –
okolo, sve odjekuje. Krevet i pod, zidovi i strop.
U njima, gromoglasno, moje srce bije. A ništa
mi nije. Samo: ne mogu da zaspim. Čujem svoje
bilo. Sve čujem: topi se, na sjeveru Kugle, golemi
led. Struji struja. Sve čujem: gine, i jeca, u Africi,
nekakva rogata životinja. Toplo diše mrav. Čujem:
sanja me žena. U njoj, moje srce tinja. U igri i
veselju, pominju me djeca: «Ocu je danas stoti
rođendan!» Dođe mi da se prekrstim, spoljašnjim
rukama, odjednom objema, kako se nikad niko
krstio nije, niti se krsti. Otkloni, Alahu! Svemilosni,
otkloni!

Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i
trnem cio, kao da ničega više nisam ni sin, ni brat, ni
otac – ni dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam,
dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo.
Što ne da mi da zaspim. Što hoće, i čini, da zdrav i
budan i trijezan, za postelju nesvezan, mirno dočekam
Smrt. Svoj posljednji, prelijepi, ezan da čujem duhom
a ne sluhom, i u oči da je gledam, dok me uzima, i
prima. Mene, i ovo moje strašno bilo.
I sve da mi bude – i lijepo i milo.
Kako nikad nije bilo.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s