Zijad Burgić

Gavraški motivi

http://zijadburgic.com/2011/11/10/404/

“Gavraški motivi”

Što se mene tiče, u Bosni i Hercegovini samo oni koji prihvataju Bosnu kao svoju zemlju znaju ko su, što su i na čemu su!
Svi ostali su izgubljeni na njenim povijesnim raskršćima, u mraku bauljaju i žive iluzorne živote razapeti izmedju Istoka i Zapada,
ili kako pjesnik reče, dva konjska repa i kliktaja konjanika!

…..

Bosna, tvrda zemlja. Seljačka zemljica…
Dakle, ZEMLJICA!
Tako se tepa samo onome koga istinski voliš.
Što ti se zavuklo u damar, u tijelo. U dušu.
Bolje rečeno, u “ono malo duše“.

Čuh nekad i negdje da je duša „teška“ oko 21 gram.
Moreš misliti: 21 gram!
I da u „to“ stane sve ono što insana insanom čini.
Ako imaš tih nekoliko grama, ono malo duše,
onda ćeš razumjeti mikrokosmos naš.
I znaćeš da smo mi insani zemljice naše.
I da nas je ona oplemenila i učinila tim što jesmo.

I znaćeš,
da smo mi svojim korijenima povukli merhametluk,
nešto tako karakteristično za istinske insane zemljice Bosne.
Zemljice, s kojom se mi tako duboko sjaranismo.
Prjatelja možeš naći u cijelom dunjaluku. Ali jarana,
samo u zemljici Bosni i Bosancu. Istinskom.

Ja to znam.
Iznik’o sam iz te iste zemljice, Bosne!
…..

Eh, taki smo mi! Odemo iz Čaršije i ne možemo se nigdje drugo rahat osjećati. Biti odavde, ne znači se samo roditi ili živjeti. Čaršija ti dadne damar, kao košnica što ga da pčeli.Imati taj osjećaj, ono nešto u prsima, ujedno je i ljepota i prokletstvo… Sevdah i očaj, plač i osmijeh! To ti je kad prokapaš suzom tvrdom, onda, kada se grohot čuje.
A ja sam posljednji grohot čuo davno… I čuh ga ljetos kad sam tamo bio.
…..

Nakon toliko godina posjetih druga iz djetinjstva. Bio je u noćnoj smjeni, čuvao tuđa dobra. Ponovo na straži… Kao da mu rat nije dovoljno uzeo? Danak duši uzimaju, pomislih! A on se, gord, neda. Svaku izgovorenu riječ je osmijehom zaljevao. Smijao se moćno, zarazno, rafalno… bez mnogo obzira na sadržinu izgovorenog .
Bez straha i bez kajanja… Obraz! A sadržaj je variro od euforije do bola, ali samo za onog koji ga je slušo. Za njega? Ne! On je sve te sadržaje sabio u jedan smijeh u samo njegov, baš-njegov, odgovor surovosti života! Činilo mi se u momentima da je on, moj drug i brat, inspiriso pjesnika da napiše slovo o smijehu… Da je, Baš-On, bio taj njegov smijac koji je izgovorio ono …” kad se smijah tad i bijah “.
A neko… ma, mnogo ko, na njegovom mjestu bi prokapo suzom tvrdom! I dok je onom zdravom rukom tražio upaljač, i dok je onom načetom nekako držao i palio cigaru, smijeh nije prestajao.
…..

Stoji na stepeniku ispred nekadašnje “Bate”, nedovršeni avanturista.
Stoji, na istom mjestu na kojem je u doba nase mladosti, neko od starijih držao svoje čuvene “dersove”: o fudbalu, Kafki, ”Mladosti”… Sjećanje doziva govornika glas, moćan i strašan. Glas od kojeg je,
činilo mi se, znala i lipa ispred Muharemova hana da zatreperi.
Eto tu, u centru centra, sjedi, trlja obrijanu glavu, pljucka kao da žvače duhan i lamentira tiho, kroz zube… Podsjeća me na dane kada mi se činilo da mu je i italijanska mafija Trsta, Palerma, Kalabrije… bila do koljena! Oni su bili organizacija, a on jedan čovjek. Sve je znao sam da smisli i završi. I to elegantno i sa stilom. Mladost i nestašluci budu i prođu. U miru ga zapalo da prođe Evropu uzduž i poprijeko… I kada su svi bježali, on ostao! Ostao da svijedoči da je rođenjem određena čovjekova sudbina.

…….

A, eto, dođe i jesen. Pjesnikovo doba, spjevao on nekada davno “Jesen u očima malog Mevludina”. Žuto lišće podsjeća na njegove “Gavraške motive”. Nije bilo lahko biti pjesnik. Napraviš pjesmu i sva čaršija je govori. Tako se i njegovoj pjesmi desila sudbina. Stih je postao pozdrav. Gavraški motivi, lijep i prirodan pozdrav, u nazivu pjesme sve je bilo rečeno. Čitavo godišnje doba. Volili svog pjesnika, a volili i pjesmu njegovu. Pa ga ponekad neki i slijedili, pretvorili pjesnika u manir. U gospodina ga pretvarali. Većim od najvećih. Danas bi rekli, džentlmen! A, šta je jedan džentlmen naspram pjesnika? Ništa. Teško uporedivo.

…..

Jesen. Vakat kad prokapa nebo, insan, drvo… Pogotovo šljivovo,
kad čarsiju zagrnu magle s avlijskih kazana. Niko nije znao tako da čašicu u ruci elegantno drži. A kada je ustima prinese, činilo se da ne pije, nego da neke čarobne riječi u povijene prste pohranjuje, da bi,
kad dlane raširi, one prhnule kao jato tica u maglu. U maglu i omoru…
I ostale bi tako one, riječi nemušte,da lebde nad njegovom Čaršijom,
kao potka za neku buduću priču. Moguće kazivanje koje može da se doima legendom nekom pokoljenju…

…..

U ko zna kom kutku svijeta, jer nas danas ima svagdje. Svaka priča iz djetinjstva je bajka. Nekome, ko je kao ja na hiljade kolometara udaljenosti, lahko se u mislima vidjeti kod čarsijskog spomenika ili u obliznjem parku. Slika… Već mirišem upaljenu vatru u jesenjoj večeri. Opijen sam samim druženjem sa dragim likovima. Od mraka kradem užitak tek iscjeđene šljive. Sjećanje na vrijeme kad maksuzija kapa i toči u dugo čuvano sudje, da bi se zima njome grijala, umivale probuđene uspomene na likove koji su otišli u legendu. Zato, kad prve kapi nakapaju, popijte ih onako “iz šake”, kako je to bio običaj…
Po istilahu i meraku. Popijte za dušu onih koji su otišli, daleko.
Tamo gdje su legenda i java jedno. Baš kao i u njihovoj čarsiji.
I ne tugujte! Nasmijte se! Grohotom! I javi i legendi.

…………

(Nastalo na relaciji Beč – Toronto, u gluho doba kada ostajemo sami sa svojim uspomenama,
u prepisci  dva druga od rođenja, Milenka Blagojevića i Zijada Burgića.)

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s