Piše: Mišo Radić – Sutješčanin

Mišo Radić

JOŠ JEDNA JESEN…

Gazim danas po tepihu od otpalog lišća, otpalog života, a misli lutaju. Do prije mjesec dana od plodova savijene grane voćaka odlaze na zasluženi odmor da prikupe snagu za iduće proljeće i novo rađanje. Ove godine su bile vrijedne, dale obilato. Lijepa je ova jesen, lijepa i tužna istovremeno.

Zamire jedan život i nesvjesno tjera čovjeka da zaviri u svoj, podvuče crtu. Eh, kada sam imao sedamnaest, nikada dočekati dvadesetu a kad dođe ona, proletješe godine svjetlosnom brzinom, sakupih ih se šezdeset i kusur da, čini mi se, nisam ni trepnuo. I u što prođoše ?

Najljepše su bile one dok sam kao dječarac trčao po Bosanskim proplancima za govedima, lovio pastrve po rječicama Trstionici i Bukovici na udicu napravljenu od ‘bašlije’ s običnim bijelim koncem ‘posuđenim’ od matere. Prava udica i najlon, o štapu da ne govorim, u to vrijeme su bili tek… dječački san. Ali bilo je lijepo, lijepo do bola. Priroda kakva se rijetko sreće i na razglednicama, mirisi livada, šuma, žubor vode nadomještali su i siromaštvo i neimaštinu.

A onda mi oteše djetinjstvo, baciše me u svijet odraslih kojim su vladali neki drugi ljudi i druga pravila. Dobru,staru,osnovnu školu u mojoj Kraljevoj Sutjesci iz doba Austrougarske zamijenila je ona u Travniku, učiteljska, topli dom u zelenoj kotlini, đački “Josip Mažar – Šoša”. Osjećao sam se pokraden, prevaren ali nije bilo izbora. Drugi su odlučili tako, meni je ostalo da slušam i prionem na posao. Ali, zakleo sam se u sebi, o svojoj sudbini ću u buduće odlučivati sam.

I tako, od grada do grada, od Travnika do Beograda, od Beograda do Splita, od škole do škole vijali su me životni vjetrovi, često više gladnog nego sitog, skromno obučenog u usporedbi sa imućnijom djecom. Ali u jednom sam bio superioran. Ubijali su se učeći a meni je išlo jer sam od djetinjstva volio knjigu, preskakao obroke da bih si priuštio nešto od tog šuškavog blaga. Jedino kada bi mi na san došle bosanske livade, šume i potočići, budio sam se mokrog jastuka. Da li od suza ili od znoja, ne znam? Znam da sam, napuštajući je, Bosnu ponio u srcu, u venama i svakoj kapi krvi.

Prođoše godine, snijeg je prekrio glavu, život gazio i mazio, proživio sam ga kako sam htio, uspravno uzdignutog čela, skromno, pošteno … i ne žalim. Samo mi nedostaje Bosna moga djetinjstva kakvu pamtim, i malo vremena da je doživim onakvu kakvu sam je ostavio. A jeseni prolaze neumoljivo, nižu se i rekao bih ubrzavaju. Ostalo je vječno pitanje na koje ne znam odgovor; koliko vas je još preostalo jeseni ?

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s